O artigo faz uma reflecção sobre o processo de inserção de Moçambique na Geopolítica Energética Regional em plena mudança global do paradigma energético. Recorrendo ao uso dos métodos histórico e comparativo e da técnica bibliográfica, o artigo faz uma análise baseada na teoria construtivista das Relações Internacionais (RI), procura explicar a influência de um Estado, das capacidades objetivas e subjectivas, necessárias para estabelecer pontes interdependentes entre Estados com interesses convergentes. A principal constatação produzida é que Moçambique não dispõe de uma (...) filosofia própria para a autonomia energética. A inexistência de uma filosofia é resultante de uma estrutura económica voltada para a guerra que emergiu e dominou as primeiras duas décadas após a independência nacional. Pelo que, trinta anos depois do alcance da paz, não há uma projecção energética regional e global. (shrink)

Tekst nastoji ponuditi drugačiju paradigmu razumijevanja identiteta genealoškim čitanjem figure guvernante u Engleskoj XIX. stoljeća. Pokazujući da je ovu figuru nemoguće razumjeti ukoliko se uklone iz vida klasne pretpostavke njenog rodnog identiteta, i specifične pozicije koju je zauzimala na tržištu rada i u proizvodnji drugih žena, tekst nastoji dovesti u pitanje kontekst patrijarhata kao kontekst koji omogućava definiranje identiteta žene. Umjesto tog okvira, tekst pokušava uvesti drugačiji okvir koji se razrađuje kao sustav privatnog i javnog.

V članku poskušam analizirati nekatere značilne diskurze posvečene »neuspehu avantgarde« ter tako osvetliti latentno strukturo zanikanja / potlačitve / izključitve, na kateri leži temelj zahodne moderne umetnosti, se pravi strukturo, ki je bila razvita kot druga plat samooblikovanja umetnosti v dobi, ko je nastal mit o njeni avtonomiji. Odkar so moderne »umetnosti« padle v rodovno kategorijo »Umetnost«, ta daje videz, da je postajala vedno bolj obrobna, da pa je hkrati pridobivala v zameno več privilegijev. Da bi se lahko vzpostavila (...) v sublimiranem območju visoke kulture, je bila umetnost morda prisiljena zavreči vse, česar ni bilo mogoče udobno uskladiti z njeno samodefinicijo. Medtem ko so dualizem med »visoko« in »nizko« kulturo prenehali utemeljevati v realnosti, so izumili nov pripomoček, da bi zavaroval navidezne meje, ter da bi pospešil proces avtonomizacije umetnosti. Modernizem v tem primeru služi kot bolj izpopolnjen ter okrepljeni vzvod potlačitve; vsebuje tudi uporniško avantgardo, ki služi za začasno sprostitev potlačenega. Medsebojna povezanost med modernizmom in avantgardo se bo tako pokazala kot spopad med estetiko nadzora in estetiko anarhije. (shrink)

Namjera je ovog članka da se skicira portret Ante Pažanina kao filozofa, istraživača i autora, te kao profesora, prevoditelja i javnoga djelatnika, odnosno da se kaže nešto ne samo o njegovu djelu nego i o njegovu liku. U tom smislu, članak se više oslanja na reminiscencije na Pažaninovu predavačku djelatnost negoli na istraživanje njegova filozofskog opusa, iako se naglašavaju ključna uporišta njegove filozofije . Zaključuje se kako je glavna značajka Pažaninova djela – živi dijalog sa suvremenicima i misliteljima prohujalih vremena, (...) koji su zahvaljujući njegovu pristupu također postajali suvremenima – bila trajno prisutna i u njegovoj profesorskoj djelatnosti.The intention of this paper is to sketch a portrait of Ante Pažanin as a philosopher, researcher and author, as well as a professor, translator and public servant, i.e. to speak not only about his work but also his figure. In this sense, the paper relies more on reminiscences on Pažanin’s lecturing activities than on research of his philosophical works, although the key strongholds of his philosophy are emphasised. It is concluded that the main characteristic of Pažanin’s work – live dialogue with contemporary thinkers as well as those of the past times, who also became contemporary by virtue of his approach – was permanently present in his professorial activities. (shrink)

Europski identitet se može razmatrati u svojoj objektivnoj dimenziji kao projekt odozgor i proces izgradnje izvornog oblika transnacionalne političke zajednice odozdol, a u svojoj subjektivnoj dimenziji vezanoj uz identifikaciju pojedinaca i grupa – Europljana – s ovom novom političkom zajednicom zajedno s već uspostavljenom identifikacijom s pojedinom nacijom-državom. Treća dimenzija, vezana uz relevantne interpretativne modele – etno-kulturni/euroskeptični pristup, europski ustavni patriotizam, pluralistički/multikulturalni pristup – također je bila važan čimbenik izgradnje europskog identiteta. Novi tip političke zajednice otvara nova pitanja – (...) je li ta Europa obitelj nacija, Europa građana, Europa koja će biti izgrađena na zajedničkim djelatnostima, kršćanska Europa, ili Europa uzajamno odgovarajućih i preklapajućih civilizacija, sekularna Europa ili Europa kršćanskog religijskog nasljeđa i/ili različitih religija. Osnivačke povelje definiraju europski identitet politički, počevši sa sloganom »Jedinstvo u različitosti«. Međutim, ovaj slogan različito interpretiraju komunitarijanci/euro-nacionalisti, etno-nacionalisti/euroskeptici, liberali i republikanci/europski ustavni patrioti. Kontroverzni karakter političkog identiteta se uvijek iznova mora imati na umu. Politika identiteta, zloupotreba etnički osmišljenih pojmova identiteta sa svojim ratnim posljedicama, predstavljala je jedan od najdestruktivnijih potencijala suvremene politike, uključujući i jednu regiju Europe . S druge strane, političke zajednice ne mogu preživjeti bez homogenizirajuće sile zajedničkog identiteta, što posebno vrijedi za predložene demokratske zajednice poput Europske unije. Kada se raspravlja o europskom identitetu, najvažnije je definirati njegovo značenje u smislu u kojem će osnažiti demokratske kapacitete Europske unije, u kojem će doprinijeti prevladavanju demokratskog deficita i izbjegavanju pratikularističkih, ksenofobičnih, euroskeptičnih težnji i naklonosti. (shrink)

Filozofija prvega človeka pred grehom, tj. filozofija v paradižu, je bila malebranchevski okazionalizem. Če bi Adam vztrajal v okazionalistični drži, do greha ne bi prišlo. Prav padec iz okazionalizma je bil potemtakem tisti, ki je povzročil Adamov padec. Okazionalizem je bil očitno možen samo ob božji razveljavitvi določenih naravnih zakonov, z eno besedo, možen je bil samo v paradižu. A dejstvo, daje klonil celo najbolj prepričani okazionalist, Adam, in to v času, ko je - s tem, daje njemu v (...) prid delal izjemo v naravnih zakonih - njegovo okazionalistično prepričanje posredno vzdrževal sam Bog, najbrž govori o tem, da se okazionalizem, kot filozofija, ni mogel obdržati niti z božjo pomočjo. (shrink)

Različite vrste rečenica su od velikog značaja za Popperovu epistemologiju jer su one odlučujući čimbenik za bilo koji znanstveni uspjeh. Osnovne rečenice jamče mogućnost falsifikacije. A metoda falsifikacije je temeljna za pravu znanost koja bi bila neovisna o nedokazivom i neprimjenjivom pojmu istine. No osobito ovaj tradicionalni pojam istine stvara mnoge poteškoće na koje se i ovaj rad nastoji osvrnuti kako bi razmotrio Popperov koncept znanosti.

Svrha ovog rada bila je utvrditi učestalost sudjelovanja učitelja Glazbene kulture u različitim aktivnostima informalnog cjeloživotnog učenja te saznati njihovo mišljenje o važnosti i doprinosu navedenog razvoju vlastitih kompetencija potrebnih za poučavanje Glazbene kulture. Utvrđeno je da učitelji najviše sudjeluju u informalnim aktivnostima učenja koje ne zahtijevaju dodatno izdvajanje vremena te shodno tome rjeđe sudjeluju u aktivnostima koje zahtijevaju veću njihovu pažnju. Osjećaju se kompetentnima u izvođenju svih glazbenih aktivnosti koje se provode u nastavi Glazbene kulture. Nadalje, vide doprinos (...) i važnost sudjelovanja u aktivnostima informalnog učenja, no podijeljeni su u razmišljaju trebaju li posvetiti više dodatnog vremena aktivnostima informalnog učenja te kada razmišljaju o tome bi li njihova nastava bila jednako kvalitetna da ne primjenjuju nova znanja stečena informalnim učenjem. (shrink)

V najnovejšem zborniku spisov o sodobni globalni krizi, Against the Double Blackmail, Slavoj Žižek trdi, da potrebujemo Wiederholung Evrope. Tako, denimo, zapiše: »na podlagi kritičnega soočanja s celotno evropsko tradicijo moramo ponoviti vprašanje 'kaj je Evropa?' ali, raje, 'kaj za nas pomeni biti evropejci?' in na tej podlagi zgraditi novo vizijo«. V danem prispevku raziskujem, kako se takšno ponovno prisvajanje »Evrope« skozi ponavljanje že dogaja, kot to nakazuje niz potez, znamenj in drugih sledi, izdolbenih s stopinjami beguncev in prosilcev za (...) azil med njihovo potjo od juga proti severu. Če je v Žižkovi knjigi »evropska tradicija« sinekdohalno predstavljena kot dvojna figura Edgarja Allana Poeja in Mary Shelley, je to zato, ker sta pisatelja z vnaprejšnjo izključitvijo vseh možnosti izhoda, uprizorila izvirno fantazmo severa, na podlagi katere se današnji begunci sklicujejo svoje pravice. Izkazalo se je, da je bila »sanjska dežela« ali Ultima Thule, od samega začetka logika vpisa. Iz te perspektive bi bilo dejanje iskanja zatočišča način »mišljenja s stopali«, kot je nekoč škandalozno zatrdil Lacan, pri čemer bi bilo besedilo, stkano kot »Evropa«, nezavedno te misli. (shrink)

The paper aims to present Spinoza’s understanding of the ontological status of finite beings, which was heavily influenced by mathematics, i.e. geometry. Spinoza stratified finite beings into two fairly incompatible layers: the one subjectively conceived, while the other is the objective level. The first level is related to the essence of being that is caused by God through immanent causality: here, we speak of entailment on the logical and epistemological level, and not the level of reality. Unlike essence, existence represents (...) the second level of being: existence is caused by the real finite being through transeunt cause. The first level, by its ontological status, is very close to mathematical entities, therefore the qualification that Spinoza ‘geometrized reality under a species of the essences’. Namely, he geometrized the segment under the scope of ontology, i.e. the essences of finite modes. The final part of the paper is dedicated to one of the main reasons why Spinoza failed to provide a satisfactory solution to this ontological problem, which is not the only such problem of his system. This would be that Spinoza paid too muchattention on ethics, to the detriment of metaphysics, i.e. ontology as general metaphysics. For Spinoza, ontology is subjected to epistemology and ethics, therefore the name ‘functional metaphysics’. U članku se tematizira Spinozino shvaćanje ontologijskog statusa konačnih bića koje je bilo pod znatnim utjecajem matematike odnosno geometrije. Spinoza je konačna bića stratificirao na dvije teško pomirljive razine: jedna je ona subjektivno zamišljena, a druga bi trebala biti zbiljska razina. Prva se razina odnosi na bit bića koju uzrokuje Bog na način imanentne uzročnosti: radi se o slijeđenju na logičkoj i spoznajnoj razini, a ne o zbiljskoj razini. Za razliku od bîti, egzistencija predstavlja drugu razinu bića: egzistenciju uzrokuje zbiljsko konačno biće na način tranzeuntnog uzroka. Prva je razina po svome ontologijskom statusu vrlo bliska matematičkim entitetima, zbog čega se rabi kvalifikacija da je Spinoza ‘geometrizirao stvarnost pod vidikom bîti’. Geometrizirao je, naime, segment kojim se bavi ontologija, a to su bîti konačnih modusa. U završnom dijelu članka navodi se jedan od glavnih razloga Spinozina nezadovoljavajućeg rješenja ovog ontologijskog problema, iako to nije i jedini ontologijski problem njegova sustava. Taj bi razlog bila Spinozina velika usredotočenost na etiku, a na štetu metafizike, odnosno ontologije kao opće metafizike. Spinoza je ontologiju promatrao u funkciji epistemologije i etike, pa se govori o ‘funkcionalnoj metafizici’. (shrink)

Iako 'antroponomijsko pitanje' spada u najstarija filozofska pitanja, pojam 'antroponomija' u filozofiji nikada nije zaziveo. Ipak, s?ma antroponomija, kao teorija o tome sta/kakav covek treba ili moze da bude, nikada nije bila zapostavljena.U ovom radu autor se ogranicava na analize Kantovog, Niceovog i Sloterdajkovog antroponomijskog nacrta.

Prvi deo ovog rada predstavlja kraci uvod u sufizam kao osobeni vid ispoljavanja unutrasnje, misticke dimenzije islama. U tom odeljku razmatra se povest, doktrina i ritualna praksa glavnih derviskih redova. U drugom delu, koji se uglavnom temelji na autorovom preliminarnom terenskom istrazivanju postojecih derviskih zajednica u Bosni i Hercegovini, vise paznje posveceno je ozivljavanju islamskog misticizma u savremenom kontekstu. U terminima sociologije religije, revitalizacija sufizma u BiH bi se mogla razumeti u sirim okvirima obnove klasicne religioznosti na Balkanu. Nakon Drugog (...) svetskog rata bila je na snazi dugogodisnja zabrana delatnosti derviskih redova u BiH, cemu je najvise doprinela modernisticki nastrojena Islamska zajednica koja je imala podrsku vladajucih struktura. To, svakako, treba uzeti u obzir kada se razmatra pitanje odnosa izmedju islamske ortodoksije i misticizma. Potpuna obnova sufizma usledila je tek devedesetih godina, po raspadu Jugoslavije i zavrsetku ratova. Tu je, dakle, rec o obnovi klasicne religioznosti, jer se sufizam, jos od osmanskog perioda, razvijao unutar ortodoksnog islama u Bosni. (shrink)

This paper examines Rosenzweig?s philosophic project in the context of his time as a critical intervention in the discussion of the place of Jewish thought in the university and in society. If Hermann Cohen represented the first generation of Jewish philosophers claiming that participation in the university is constitutive for the institution?s claim to universalism, the second generation-represented by Martin Buber - was more diffident about the university and its openness. For Buber, literary modernism offered what the university would refuse. (...) Disappointed about the failure of the recognition of the efforts of the previous two generations, Rosenzweig represents the third generation. He turns the situation into a creative response anchoring philosophy as a project that calls for a resolute move outside the university. Ovaj rad ispituje Rozencvajgov filozofski projekat, u kontekstu njegovog vremena, kao kriticku intervenciju u diskusiji o mestu jevrejske misli na univerzitetu i u drustvu. Ako Herman Koen predstavlja prvu generaciju jevrejskih filozofa tvrdeci da je sudelovanje na univerzitetu konstitutivno za zahtev institucije za univerzalizmom, druga generacija? koju je predstavljao Martin Buber - bila je mnogo sumnjicavija oko univerziteta i njegove otvorenosti. Za Bubera, knjizevni modernizam je ponudio nesto sto je univerzitet odbio. Razocaran zbog neuspeha pokusaja da se prepoznaju napori prethodne dve generacije, Rozencvajg predstavlja trecu. On preokrece situaciju u kreativan odgovor usidrenoj filozofiji kao projekat koji poziva na odlucan iskorak van univerziteta. (shrink)

Empirijsko terensko istrazivanje obavljeno je u 20 gradova n Srbiji metodom dubinskog intervjua sa ciljem da se ispita kako su sami gradjani doziveli poslednje godine rezima Slobodana Milosevica i nastale promene posle 5. oktobra 2000. Paznja je bila usmerena na stavove ispitanika o uzrocima pada bivseg rezima, o razlozima koji su ih motivisali da se (ne)angazuju u borbi za drustvene promene, o dozivljaju 5. oktobra, o promenama nastalim posle demokratskog prevrata, pretnja novoj vlasti, kao i prema medjunarodnoj zajednici i (...) odnosu prema ratnim zlocincima, sa posebnim osvrtom na stav prema Haskom sudu. Dokumentacija koja je prikupljena bice obradjena kvalitativnom metodom koja omogucuje da se odgovori razmatraju u kontekstu svakodnevnog zivota ispitanika i sacuvaju originalni stavovi koji se razlikuju od uobicajenih shema iz dnevne stampe i zvanicnih izvestaja. (shrink)

Žene su nedovoljno zastupljene u filozofiji, a trudnoća je nedovoljno istražena u filozofiji. Može li se uspostaviti veza između ta dva fenomena? Tvrdit ću da, iako je kontrafaktična tvrdnja "da su žene bile povijesno bolje zastupljene u filozofiji, trudnoća bi bila također zastupljena" možda istinita, to ne znači nužno da sada, u sadašnjosti, možemo očekivati (ili poželjeti) da postoji korelacija. Kako bismo shvatili jaz između ovih dvaju područja nedovoljne zastupljenosti, dovoljno je usvojiti ne-esencijalističko shvaćanje žena kako bismo prepoznali da (...) neke žene ne doživljavaju trudnoću ili nisu zainteresirane za trudnoću (filozofski ili na drugi način). Ipak, s obzirom na povijesno šutnju o trudnoći u filozofiji koju su proživljavale žene, važno je sada ispraviti tu neravnotežu istovremeno obrađujući obje teme nedovoljne zastupljenosti. Kako bih to dalje dokazala, upućujem na razliku između reprezentativne raznolikosti i suštinske raznolikosti (što je povezano s poznatijom razlikom između deskriptivne reprezentacije i suštinske reprezentacije). To će biti tema prvog dijela rada. Zatim, u drugom i trećem dijelu rada, istražit ću nedovoljnu zastupljenost i pogrešno predstavljanje žena u filozofiji, ne samo u smislu nedovoljnog broja žena, već i u smislu načina na koji su žene, kao opći "rod", (mizogino) opisivane u filozofiji kroz povijest. Isti postupak primijenit ću na trudnoću u četvrtom i petom dijelu rada, istražujući kako se tretira kao tema filozofskog istraživanja te kako je pogrešno predstavljena u društvu općenito. Kako bi se pružili dokazi za moje tvrdnje, analiza sadrži pregled literature i navodi statističke kvantitativne podatke i kvalitativno utemeljene intervjue. Završit ću hipotezom o odnosu između ovih nedovoljnih i pogrešnih predstavljanja, te ću ponuditi razmišljanja o budućnosti za žene i trudnoću u filozofiji. (shrink)

The author?s approach is based on three premises: 1. that Gajo Petrovic?s Praxis was an outstanding phenomenon in Croatian, Yugoslav and European culture, a challenge of freedom in a repressive society; 2. that there has never been such a thing as "Praxis group", "philosophers of practice" or "Praxis philosophers" with a unified philosophical and socio-theoretical orientation; and 3. that political and ideological attacks on Praxis were part of the repressive system that targeted every instance of cultural and scientific dissent. The (...) political leadership of Tito?s regime, its ideological and propaganda apparatus systematically disseminated allegations, denunciations and accusations against Praxis and Gajo Petrovic. The same style has survived through radical historical changes from the appearance of Praxis until today. The attackers have often been the same persons, with the difference that in earlier times they denounced Praxis and Gajo Petrovic as enemies of "socialism" and the "socialist self-management system", and in the changed political fashion as "servants" of Tito?s authoritarian rule. The fate of Praxis in the former regime has been triumphantly interpreted as a "family quarrel". This paper attempts a sociological analysis of the political destiny of Praxis. The analysis is essentially determined not by old and new political and ideological questionings of Praxis, but by Gajo Petrovic?s fundamental belief that there is no freedom without the human or humanity without freedom.. Osnovu autorovog pristupa cine tri stava: 1. da je Praxis Gaje Petrovica bio izuzetna pojava u hrvatskoj, jugoslovenskoj i evropskoj kulturi, izazov slobode u drustvu represije; 2. da ne postoji tako nesto kao "praxis-grupa", "filozofi prakse" ili "praxis filozofi" koji bi imali jedinstvenu filozofsku ili drustveno-teorijsku orijentaciju; 3. da su politicka i ideoloska osporavanja Praxisa bila deo represivnog sistema kojem je bilo podvrgnuto svako neistomisljenistvo u kulturi i nauci. Politicki vrh Titovog rezima, njegov ideoloski i propagandni aparat sistematski su sirili insinuacije, denuncijacije i optuzbe o Praxisu i Gaji Petrovicu, da bi taj manir u bitno promenjenim istorijskim okolnostima, trajao od pojave Praxisa do danasnjeg dana. Cesto su i akteri napada bile iste osobe, samo sto su nekada osporavali Praxis i Gaju Petrovica kao neprijatelje "socijalizma" i "sistema socijalistickog samoupravljanja", a u promenjenoj politickoj modi kao "sluge" Titove autoritarne vladavine. Sudbinu Praxisa u prethodnom rezimu slavodobitno su tumacili kao "obracun u obitelji". Rad je pokusaj socioloske analize politicke sudbine Praxisa, koju ce bitno odrediti temeljno uverenje Gaje Petrovica da nema slobode bez coveka ni ljudskosti bez slobode, a ne stara i nova politicka i ideoloska osporavanja Praxisa.. (shrink)

Özet Dini bilginin temel kaynağı olan Kur’an ve Sünnet’in Peygamberimizden bize haber yoluyla intikal ettiği hususu izahtan vârestedir. Rasûlullâh demek, Allah’tan aldığı bilgiyi insanlara ileten elçi, haberci demektir. Bu nedenle Peygamberlerden bize ulaşan dini bilgiye de haber ya da haber-i resûl denilmiştir. Rasûlullâh’tan teşrî’ ile ilgili gelen her haber, duyanlar ve tevâtür yoluyla ulaşılanlar için bila şek vela ihtilâf, kesinkes doğru ve bağlayıcıdır. Ancak bazı haberlerin Rasûlullâh’a nisbeti kesin olmadığı için ya da nisbeti kesin olsa da delâleti kesin olmadığı (...) için o haberlerin ifade ettiği bilgi de kesin değil, zannîdir. Kimi güdümlü veya meselenin mâhiyetinden bihaber bazı kişilerin; dinde zanla amel edilmez gibi temelsiz iddialarını bir tarafa bırakacak olursak, zannî bilgi, kesin bilgi mucibince bağlayıcıdır. Zannî bilginin, birden çok ihtimal barındırıp ictihad alanı olması bu durumu değiştirmez. Nitekim furû-i fıkhın çoğu zannî bilgi ifade eden haber-i vâhid ve ictihada mebnidir. İctihad, İslam hukukunun çok geniş bir alanını kapsamaktadır. Âmil durumda olduğu kıyas başta olmak üzere mesâlih-i mürsele, istihsan, sedd-i zerayi, sahâbe kavlinin delil değeri, istıshab, istıslah ve örfü de göz önüne aldığımızda karşımıza devasa bir alan çıkmaktadır. Bu kadar büyük bir alanı kapsayan ve böylesine ehemmiyetli bir konunun her türlü ilgi, alaka ve araştırmayı hak ettiğini düşünüyoruz. Sınırlı naslarla, sınırsız ihtiyaç ve sorunlara çözüm bulabilmenin yegâne yolu ictihattır. Aynı zamanda ictihat, İslam’ın kıyamete kadar her çağda ve her toplumda yaşanabilmesinin de temelidir. Dolayısıyla Zannî bilgiyi ve ictihadı reddetmek, İslam hukukunu sosyal yaşamdan çekmek demektir. Bu çalışmada, zannî bilginin tanımına, kapsamına, delil değerine, ictihadın tanımına, zanniyâtlarda ictihad edebilmenin delillerine, ictihad edebilme ehliyetine, zannî bilginin ve ictihadın reddi durumunda ortaya çıkacak sonuçlara yer verilmiştir. (shrink)

Ratovi u bivsoj Jugoslaviji devedesetih godina proslog veka doveli su ovaj region u centar medijske paznje i probudili odgovarajuce interesovanje i u akademskoj teoriji Zapada. Posto su poslednjem "otkrivanju Balkana" posredovali upravo ratovi, navijacki, povrsni ili egzoticni pristup pitanjima raspada SFRJ kao akademskoj temi nije neocekivan. S druge strane, u tematizovanju pitanja svoje savremenosti i najblize proslosti akademska javnost Srbije nije bila ni priblizno aktivna; iz najrazlicitijih razloga ali pre svega zbog nesklonosti sistematskim istrazivanjima, formiranje znanja i predstava o (...) ovim temama uglavnom je ostavljala medijima, publicistima kolegama izvan svoje akademske zajednice ili nekom kasnijem vremenu. Uprkos tome sto su predstave o poslednjim ratovima neretko pocivale na stereotipima i propagandi, kao i cinjenici da formirano znanje o ovoj problematici pati od grubog pojednostavljivanja, ova pitanja su retko bila podsticajna za domace istrazivace. Posebno su izbegavane teme velikog nasilja, pa su izvan akademske paznje ostali i najmarkantniji ratni dogadjaji, mozda i zato sto se smatralo da bi ono po cemu su region i Srbija postali poznati najbolje bilo sto pre zaboraviti. U retrospektivi, pak, savremeno akademsko cutanje o poslednjim ratovima tesko je posmatrati izvan kontinuiteta sa cutanjem iz vremena socijalizma i rata koji mu je prethodio. Zato se ovim tekstom ne pokrecu samo pitanja razloga netematizovanja najblize proslosti i uticaja cutanja u socijalizmu na ono sto je doslo posle njega, vec se podstice istrazivanje semantike i funkcija cutanja i precutkivanja u poslednjim ratovima, kao i uzajamni odnos izmedju cutanja i konstrukcija drustvenog pamcenja. (shrink)

Aspiracija za jedinstvenim upravljanjem svetom je stara koliko i sam svet. Ona u suštini proizlazi iz naše percepcije sveta kao jednog, bez obzira na sve razlike koje se u njemu takođe vide. U naše vreme ova percepcija je pojačana utiskom o sve većoj međuzavisnosti delova sveta, kao i osećajem da su razlike, ma koliko bile velike, sve manje važne u odnosu na ono što je isto ili bar slično u različitim delovima sveta. Ovaj osećaj jedinstva je još više pojačan percepcijom (...) potrebe, ili nužde, da se o važnim stvarima u svetu odlučuje i upravlja na jedinstven način, bez kolizija koje bi proces odlučivanja učinile neefikasnim ili nemogućim. Ali jedinstvo sveta bi trebalo da u sebi sadrži ideju ravnopravnosti, i neke načelne jednakosti. Međutim, uvidom u način na koji se ovaj proces unifikacije sveta stvarno odvija vidimo mnoge probleme. Neki od njih su za očekivati – problemi reprezentacije i pristanka na svetsku vlast koja bi bila odraz jedinstvene zakonodavne volje čovečanstva. Takva volja možda uopšte ne može da se konstituiše. Umesto nje imamo volju za hegemonijom koju prati ideja nejednakosti i manihejske podele sveta na naš i tuđi deo, kao i razne vrste pokušaja ukidanja onog uslova koji svakom zakonodavstvu daje njegov legitimet – a to je sloboda. Suočavamo se sa idejom da je, kao uslov mira i demokratije (šta god da to znači, ili što će značiti u bližoj i daljoj budućnosti) potrebno uspostaviti krutu nejednakost i rigidnu kontrolu svih različitosti u jednom zamrznutom stanju podele na povlašćene i obezvlašćene, na „dobre“ i „loše“ momke, kao da se svet sastoji od „momaka“. Ključni deo ove sheme je pretpostavka o univerzalnoj samerljivosti svega što život čini vrednim. Ta pretpostavka uniformiše i simplifikuje, smanjuje, svet, negirajući relevanciju i stvarnost razlikama koji sada predstavljaju stvarnost sveta. Zakoni više ne pretpostavljaju postojanje zakonodavne volje. U toj situaciji proizvodnja ogromne količine iluzorne sreće više liči na podmićivanje svetskog lumpenproletarijata, sa rizikom da celokupno čovečanstvo postane totalno ravnodušno prema svakoj posebnosti i svakoj vrlini, sasvim primereno svojoj novoj lumpenproleterskoj prirodi. (shrink)

The author is using a series of examples from her three-year research on social perception of the European Union in Croatia in order to pose several critical questions regarding the current application of the Balkanist criticism in the region and beyond. The research was conducted with three groups of interviewees who were, in different ways, related to the EU. Various notions of Europe and the Balkans, which appeared throughout these interviews, differed from the predominant discourse of the 1990s. The article (...) also indicates the decline of the importance of symbolic geography in the interpretation of notions associated with the EU. In the questioning of metatheoretical level, the author suggests several new paths of research in Balkanist and other, closely related fields of study: admitting the importance of economy, which has been, in the past twenty years, secondary to the examination of questions related to culture and history, and also the production and flow of knowledge. In conclusion, the author proposes examining the approaches which would also enable the inclusion of the enriching, non-repressive and useful encounters between the center and periphery. Autorica koristi primjere iz visegodisnjeg istrazivanja drustvene percepcije Europske unije u Hrvatskoj kako bi postavila niz pitanja o primjeni balkanisticke kritike u recentnoj akademskoj produkciji. Kroz intervjue s pripadnicima triju skupina, koje su na razlicite nacine povezane s Unijom, na vidjelo izlaze predodzbe o Europi i o Balkanu koje nisu u skladu s prevladavajucim diskursom devedesetih godina proslog stoljeca. U radu se naznacuje i opadanje vaznosti simbolicke geografije u tumacenju predodzbi o EU. Propitujuci metateorijsku razinu, autorica predlaze nekoliko novih smjerova za balkanisticka i srodna istrazivanja: priznavanje vaznosti ekonomije, koja je posljednjih dvadesetak godina bila u drugom planu u odnosu na tumacenja kulture i povijesti, te preispitivanje pitanja proizvodnje i slobode proto?ka znanja. Posvajajuci terminologiju Europske unije, autorica u zakljucku ispostavlja prijedlog uvodjenja?varijabilne kriticnosti? u odnosu na srediste kontinenta. Rijec je o pokusaju uzimanja u obzir i svakog ravnopravnog, ne?represivnog i korisnog susreta sredista i periferije. (shrink)

Kljub temu, da je bil Louis Rossel eden vodilnih akterjev v francoski državljanski vojni, se ga veliko manj spominjamo in je tudi veliko manj spoštovan kot vodilni misleci komune. Tu analiziram njegovo sodelovanje pri tem dogodku in pri predhodni kampanji Nacionalne obrambe, opirajoč se pri tem tako na biografijo Edith Thomas kot na Rosslova lastna posthumna dela. Prevladujoča domneva, da je Rossla motivirala lastna ambicioznost, ki naj bi bila pogubna za usodo komune in nasprotujoča njenim revolucionarnim egalitarnim načelom, se (...) na podlagi obstoječih dokazov zdi poenostavljena. Še več, takšni domnevi lahko nasprotujemo z interpretacijo komune in državljanske vojne v Franciji kot drame, še posebej če se navežemo na dela Jeana-Pierra Vernanta in Pierra Vidala-Naqueta o grški tragediji. (shrink)

Heidegger nije bio ni filozof znanosti niti filozof prirodne znanosti. Znanost nije za njega bila, kako dobro primjećuje Carl Richard von Weizsäcker, »ni izlazište niti cilj njegova mišljenja«. Štoviše, prema Weizsäckeru, riječ je o obostranom nerazumijevanju: »Znanost do sada nije razumjela što joj je Heidegger htio reći, dok Heidegger obratno, tako mi se čini, nije mogao temeljito promisliti prirodnu znanost.« Možda bi bilo primjerenije samoj stvari reći, da nije riječ o pukom nerazumijevanju, već o naporu Heideggera da mišljenje i (...) znanost radikalno novo odredi. Radikalnost njegova poduhvata pokazuje možda najbolje uvredljiva rečenica : »Znanost ne misli.« Ona ne želi samo reći da postoji jaz između mišljenja i znanosti, već također da je on nepremostiv. Pritom nije riječ o nikakvom prigovoru, već o »utvrđivanju unutarnje strukture znanosti: da je u njezinoj biti, da je s jedne strane upućena na to, što misli filozofija, no sama se ne osvrće na to što treba misliti i zaboravlja ga.«. (shrink)

Jesu li stvari ovog svijeta nešto što je dano samoj misli? Jesu li stvari tako mišljene da budu spoznatljive, da budu objektivne manifestacije transcendentalno uvjetovanih moći? Zapadna filozofska tradicija prema Francoisu Laruellu pretpostavlja tu transcendentalnu konstituciju realnog. To je pretpostavka koja uzdiže samu filozofiju kao označenu primateljicu transcendentalnog dara. U našem članku o Laruellovom projektu želimo pokazati kako ta pretpostavka kontrolira čak i prividno radikalne kritike filozofske tradicije koje su se umnožile kao posljedice Nietzscheovog i Heideggerovog mišljenja. Zato učinkovita kritika (...) filozofije mora biti ne-filozofska. Ona prema Laruellu mora dokinuti pretpostavke da je drugotnost dana da bi bila spoznata, kao što mora dokinuti pretpostavku kako sama misao ima fundamentalno drugačiju strukturu. Ne-filozofija počinje ne sa razlikom, ne sa subjektom i objektom, nego sa pozicioniranjem Jednog. Od te početne aksiomatske točke, ne-filozofija uzima kao vlastitu materijalnu filozofiju ponovno mišljenje u odnosu na Jedno. Ne-filozofski projekt ne započinje kao što to čini postmoderna filozofija s naviještanjem kraja filozofije. On uzima filozofiju kao prigodu da postavi pitanje drugačije vrste mišljenja – onog koji, umjesto da se diferencirajći odnosi prema svijetu koji pretpostavlja, potvrđuje kako je ultimativno u tijelu s Jednim kojeg nikad ne možemo znati. (shrink)

Webrova vznemirljiva teza iz dela Protestanska etika in duh kapitalizma, ki sprva izgleda tako neverjetno, je bila od svoje prve objave deležna številnih kritik, spodbijajo pa jo vse do danes. Ena izmed številnih kritik, pa ostaja še posebej nepopustljiva: če je duh samoodpovedovanja primeren za kapitalistično podjetništvo, pa ekonomije ne poganjajo samo podjetniki; ekonomija potrebuje tudi potrošnike, ki so pripravljeni kupiti več od tega, kar predstavlja njihove dejanske potrebe. Po Benjaminu je kapitalizem religija brez dogme ali teologije in ni (...) nič drugega kot čisti kult. Kot takšen sestoji v nenehnem slavljenju vernika, ki svojo vero udejanja skozi porabo in potrošnjo. V nadaljevanju bi rad izpostavil tezo, da nam vzporejanje dveh momentov krize – krize Druge svetovne vojne in krize 2008 –, omogoča na novo osvetliti Webrovo slavno tezo o asketski naravi kapitalizma, ter podal novo razlago tega, zakaj investicijski kapitalizem in potrošniški kapitalizem sploh nista protislovna, temveč konec koncev popolnoma sovpadata. Med drugo svetovno vojno sta namreč vladi Združenih držav Amerike in Kanade izdali niz propagandnih plakatov, katerih cilj je bil zmanjšati porabo in preusmeriti finančne sile gospodinjstev v prid skupnega vojnega napora. Mnogi od teh plakatov, ki so jih naredili nekateri najbolj zviti oglaševalci tistega časa, so črpali iz najgloblje zakoreninjenih načel puritanizma Nove Anglije: dolžnosti samoomejevanja. Sporočilo je bilo v naslednjem: vaši prihranki bodo odrešljivi ob koncu vojne, to pa le malce premesti Calvinovo perspektivo varčevanja, ki omogočajo odrešitev v času ob koncu sveta. Danes bi bilo dobro, če bi premislili eshatološke implikacije teh prerokov, ki predpisujejo najboljše obnašanje ob dogodku konca krize. (shrink)

Volter Kaufman je ostao upamcen po svom delu o Niceu. Medjutim, od 1950. do kraja zivota, on je stvorio siroki i provokativni opus filozofske kritike. U jezgru Kaufmanovih napora bila je zabrinutost za humanisticke discipline i njihovu ulogu u modernom intelektualnom zivotu. Kaufmanovo glavno promisljanje te teme, delo The Future of the Humanities zasluzuje vise paznje nego sto mu je do sada bilo poklanjano. Ono pronalazi nacin da sjedini dva temeljna cilja savremene teorije, potragu za autenticnoscu i zelju za (...) promovisanjem kritickog duha. Tema ovog clanka jeste nacin na koji je Kaufman postigao te ciljeve, a sto svedoci o njegovoj trajnoj relevantnosti za one kojima je stalo do humanistickih disciplina. (shrink)

Predmet ovog rada su eticki aspekti agresije NATO na SRJ, odnosno Srbiju, sprovodjene od marta do juna 1999. godine. Rad je koncipiran kao svojevrstan kriticki dijalog sa J. Habermasom, odnosno njegovim stavovima iznesenim u tekstu?Bestijalnost i humanost - rat na granici prava i morala?. Nakon kraceg prikaza Habermasovog stanovista, u uvodnom delu rada autorka razmatra moralne implikacije njegovog stava o hirurskoj preciznosti bombardovanja i principu postede civilnog stanovnistva kao karakteristikama ove agresije od, kako tvrdi ovaj autor, visokog legitimirajuceg znacaja. Potom (...) se usredsredjuje na kljucni, deklarativno moralni argument kojim se agresija opravdavala - zastita ugrozenih ljudskih prava kosmetskih Albanaca i sprecavanje humanitarne katastrofe kojoj su, kako se tvrdilo, bili izlozeni. Temeljnom analizom ovog argumenta, koju autorka sprovodi u nekoliko koraka, ona zakljucuje da agresija nije bila, kako je Habermas tvrdio, rat na granici prava i morala, vec s onu stranu i prava i morala, situirana duboko u domen interesno motivisanih oruzanih akata americke spoljne politike. PR Projekat Ministarstva nauke Republike Srbije, br. 43007. (shrink)

Povod za beogradski skup?Socijalizam i kultura? s kraja 1969. godine bile su zabrane. Od juna?68. u Srbiji je bilo oko cetrdeset intervencija, sto je znatno vise nego u ostalim YU republikama. Izveden je zakljucak o provincijalnosti i nedovoljno razvijenom kulturnom zivotu. Autor ovog rada je prosirio temu na siri plan jer su intencije dijaloga to dopustale. Paralelno s tim cinjenicama, dobro se uklapaju podaci o Golom otoku, koje daje Milovan Djilas. Otok je bio najdrasticnija i najdramaticnija zabrana u celokupnom postojanju (...) Druge YU. I iz negdasnje, i iz sadasnje perspektive, skup bi se mogao protumaciti kao krik i vapaj za slobodom. Razgovoru su presudno doprineli predstavnici beogradskog krila Praxis grupe, uz potonje, mahom neslavno, ucesce u dogadjajima, pre svega versko-gradjanskim ratovima; za razliku od glavne, zagrebacke?centrale? Praxisa, koja nije bila zahvacena nacionalistickim virusom. Izlazu se, najzad, argumenti o Dobrici Cosicu kao srpskom Faustu, te se dovodi u pitanje teza o piscu kao ocu nacije. (shrink)

Povod za beogradski skup?Socijalizam i kultura? s kraja 1969. godine bile su zabrane. Od juna?68. u Srbiji je bilo oko cetrdeset intervencija, sto je znatno vise nego u ostalim YU republikama. Izveden je zakljucak o provincijalnosti i nedovoljno razvijenom kulturnom zivotu. Autor ovog rada je prosirio temu na siri plan jer su intencije dijaloga to dopustale. Paralelno s tim cinjenicama, dobro se uklapaju podaci o Golom otoku, koje daje Milovan Djilas. Otok je bio najdrasticnija i najdramaticnija zabrana u celokupnom postojanju (...) Druge YU. I iz negdasnje, i iz sadasnje perspektive, skup bi se mogao protumaciti kao krik i vapaj za slobodom. Razgovoru su presudno doprineli predstavnici beogradskog krila Praxis grupe, uz potonje, mahom neslavno, ucesce u dogadjajima, pre svega versko-gradjanskim ratovima; za razliku od glavne, zagrebacke?centrale? Praxisa, koja nije bila zahvacena nacionalistickim virusom. Izlazu se, najzad, argumenti o Dobrici Cosicu kao srpskom Faustu, te se dovodi u pitanje teza o piscu kao ocu nacije. (shrink)

To, Odisej, ti zamudnežu piše Penelopa tvoja.Nič ne odpiši nazaj! Rajši mi pridi ti sam!Troja, odurna danajskim ženám, poteptana na tleh je!Priam in Troja tegà sploh nista vredna bila.O, da takrat, ko s svojim brodovjem je plul proti Šparti,bedno vlačugar končal v divjih bi morskih vodáh!V postelji ne bi prezebala zdaj, zapuščena in sama,tarnala ne bi, kako dnevi počasi teko,tuhtala ne bi, kako noči naj predolge si krajšam,ne bi ob statvah bedé vdova si utrujala rok.

Procesi globalizacije događali su se mnogo puta u povijesti, daleko prije pojave riječi ‘globalizacija’ u drugoj polovici 20. st. Suvremena globalizacija podrazumijeva društvene, gospodarske i političke procese usmjerene na prelaženje državnih granica i stvaranje globalnog svjetskog poretka. No ona se ne smije svesti samo na to, budući da njeni procesi pogađaju sva područja ljudskog života i djelovanja: medije i komunikacije, gospodarstvo, politiku, pravo, kulturu, ekologiju, etiku, religije i crkve. Posljedice globalizacije jesu nova iskustva na društvenoj, političkoj i gospodarskoj razini – (...) povezivanje i umrežavanje kroz procese internacionalizacije i transnacionalizacije, kroz skupove poput G7 i Međunarodnog gospodarskog foruma u Davosu, ali i brojni društveni lomovi i gospodarska recesija. Globalizacija potiče religije na približavanje, na jačanje suradnje i na zauzimanje zajedničkog stava. Religije to i čine kroz postojeće zajedničke institucije, poput Svjetskog parlamenta religija i Svjetske konferencije religija za mir , tražeći nove oblike približavanja, dijaloga, solidarnosti, suživota, suradnje i ostvarenja etičkog konsenzusa, vodeći računa o zaštiti vlastitog identiteta u vremenu pluralizma i multikulturalnosti. Religije su svjesne da je etičko pitanje postalo pitanje planetarne odgovornosti koje zahtijeva globalnu etiku oko koje se trebaju složiti svi subjekti na svjetskoj razini, a u kojoj će čovjek biti aktivni subjekt. Kršćanske crkve uzimaju u obzir određene pozitivne zakonitosti procesa globalizacije tako da možemo govoriti o »kršćanskoj globalizaciji«. Kršćanstvo je od svojih početaka bilo usmjereno na određenu vrstu globalizacijskih procesa – daleko prije nego li se pojavio naziv ‘globalizacija’. Crkve su svjesne svoje zadaće zajednički braniti u vremenu globalizacije dostojanstvo svakog čovjeka, svake tradicije i kulture. One to čine preko brojnih postojećih međucrkvenih institucija na svjetskoj razini kao što su Ekumensko vijeće crkava , Ekumensko vijeće mladih u Europi . Katolička Crkva je od početka bila globalna i iz te je perspektive kroz stoljeća misijski djelovala. Nakon II. vatikanskog sabora to će djelovanje pojačati osnivanjem Papinskog vijeća za jedinstvo kršćana koje je nastalo iz Tajništva za jedinstvo kršćana , zatim Svjetskog dana mladih i Caritasa internationalisa.Processes of globalization have been happening numerous times through history, long prior to the appearance of the word ‘globalization’ in the second half of 20th century. Modern globalization includes the social, economic and political processes headed to crossing national boundaries and creating a global world order. However, globalization cannot be attributed simply to that issue, for its processes deal with all dimensions of human life and activity: media and communications, economy, politics, law, culture, ecology, ethics, religions, and churches. The consequences of globalization are new experiences related to social, political and economical sphere – interconnection and networking through processes of internationalization and transnationalization, through the meetings of the members of G7 and International Economic Forum in Davos, and also the numerous social breaks and economic recession. Globalization inspires religions to aim at the approaching, the stronger cooperation and the intercession for the common attitude. For realization of this purpose religions act through the existing common institutions like The World Parliament of Religions and World conference of religions for peace , asking for a new way of approaching, dialogue, solidarity, coexistence, cooperation and realization of ethic consensus, taking into account the protection of its own identity in time of pluralism and multiculture. Religions are aware of how ethic question has become the question of world’s responsibility. That issue requires global ethical principles around which all subjects on the world scale are to agree with. In that global ethic the human being will be respected as an active subject. The Christian Churches take into consideration the certain positive lawfulness of globalization process, thus we can speak of “Christian globalization”. Christianity has been headed to globalization process from the earliest days of the faith – prior to the process has emerged known as globalization. The Churches became aware of its responsibility in order to protect in the time of globalization the dignity of every person, every tradition, and culture. The Churches respond to this phenomenon through numerous existing interchurch institutions on world domain such as The World Council of Churches , Ecumenical Youth Council in Europe . The Catholic Church from the beginning has been global and based on this perspective the Catholic Church through centuries has been carrying out its missionary work. After the Second Vatican Council the Catholic Church has strengthened its activity by establishing Pontifical Council for Christian Unity , which has emerged from Secretariat for Promoting Christian Unity , World Youth Day and Caritas internationalis. (shrink)

U članku se razmatra nastanak i razvoj pojma ‘nacija’ u novovjekovnoj Europi, koja su shvaćanja pripadnosti naciji pritom bila u igri, te kako je cijeli ovaj kompleks ideologija utjecao na teoriju i praksu kolonijalnog ekspanzionizma nacionalnih država. S time je usko povezan i mit o tome da je kolonijalna ekspanzija Europe bila prvenstveno širenje civilizacije. U kritičkom sučeljavanju s ovim ideologijama na koncu se pojavljuje kako kolonijalno pitanje u marksizmu, tako i globalno nasljeđe kolonijalizma danas.Erörtert wird die Entstehung (...) und Entwicklung des Begriffes „Nation“ im Europa der Neuzeit, welche Auffassungen über die Zugehörigkeit zu einer Nation dabei im Spiel waren, und wie sich dieser gesamte Ideologienkomplex auf die Theorie und Praxis des kolonialen Expansionismus der Nationalstaaten ausgewirkt hat. Damit ist auch der Mythus eng verbunden, dass die koloniale Expansion Europas hauptsächlich eine Ausbreitung der Zivilisation gewesen sei. In kritischer Auseinandersetzung mit diesen Ideologien kommt abschließend sowohl die koloniale Frage im Marxismus zur Sprache, als auch das Globalerbe des Kolonialismus heute. (shrink)

Članek obravnava Leibnizov odnos do kitajske filozofije, ki ga je oblikoval na poznavanju Yijinga in neokonfucijanske filozofije. Njegov glavni vir so bila dela figuristov, jezuitov zgodnjega osemnajstega stoletja, ki so gradila na prepričanju o skupnem izvoru človeštva. Leibnizova teorija monad ima mnogo skupnega s kitajsko korelativistično filozofijo, poleg tega pa je tudi v analizi trigramov klasičnega kitajskega filozofskega dela Yijing odkril potrditev za svoj binarni sistem. Dejstvo, da so Kitajci že vsaj pred 4500 leti imeli matematični sistem in gojili (...) disciplino racionalnosti in logike, je Leibniza pripeljalo tudi do teze, da bi naj že stari Kitajci imeli naravno religijo, ki jo je Leibnizov učenec Christian Wolff razumel kot ateizem. Z Leibnizom in Wolffom se je v zgodovini evropske filozofije za dve stoletji prekinil odprt in sprejemljiv odnos do neevropskih filozofskih tradicij, in končalo se je kratko obdobje srečanja evropskih filozofov s kitajskimi filozofskimi deli. V Evropi pa se je filozofija vzpostavila kot »zahodna« filozofska tradicija. (shrink)

Ovim se radom želi prikazati polazna osnova Hobbesovog filozofskog mišljenja. Ona je važna jer je prisutna u svim segmentima njegove filozofije – negdje eksplicitno, a negdje implicitno. Tematizirajući o prvoj filozofiji, Hobbes je pokazao svoja osnovna gledišta kojim želi pokazati znatno razlikovanje od Aristotela i skolastike. Inspiriran dostignućima moderne znanosti svoju filozofiju usmjerava prema mehanicizmu i materijalizmu. Napuštajući tradicionalnu metafiziku, koja je u centar zbivanja stavljala bitak, Hobbes pokazuje privrženost logici i epistemologiji. Taj način filozofiranja omogućuje mu drugačije sagleda realnost (...) od onoga kako je bila poimana kod njegovih prethodnika. Hobbes stvarnost objašnjava kao gibajuću materiju koja se najvjerodostojnije razotkriva proučavajući mehaničke zakone. On nije pokazao samo svoje filozofsko razlikovanje spram prethodnika već i spram suvremenika. Osobitu pažnju plijeni njegova kritika Descartesova dualizma koji razdvaja um i tijelo na dvije metafizičke supstancije.The purpose of this paper is to show the starting point of Hobbes’ philosophy, which is important because it is present in all aspects of his philosophy – sometimes explicitly and sometimes implicitly. In terms of subject of the first philosophy, Hobbes presented his basic views which significantly differ from Aristotle’s and scholasticism. Inspired by the achievements of modern science, he directed his thoughts towards philosophy of mechanicism and materialism. By abandoning traditional metaphysics, which placed the concept of being in the center of attention, he showed great commitment to logic and epistemology. This mode of philosophizing allows him to perceive reality differently than his predecessors. Hobbes explains reality as moving matter which is best disclosed through study of mechanical laws. He not only demonstrated his philosophical distinctions from the predecessors, but also in relation to contemporaries. Particular attention draws his criticism of Descartes’ dualism which separated mind from the body in two metaphysical substances. (shrink)

Was ist vom Begriff der "Souver?nit?t" geblieben, mit anderen Worten: ist es nach der Schaffung einer Vielzahl kleiner souver?ner Staaten in Osteuropa noch m?glich,?ber die Figur des Souver?ns zu sprechen? Was ist ein Staat sofern er kein Souver?n ist bzw. sofern er nur teilweise ein Souver?n ist? Wieviel Souver?nit?t bedarf es damit ein Staat wirklich souver?n ist? Verhandelt der Internationale Gerichtshof f?r Kriegsverbrechen, die innerhalb des ehemaligen Jugoslawien begangen wurden, de facto die Folgen jener Verbrechen, die die Grundlage der Souver?nit?t (...) und der Unabh?ngigkeit aller dieser neuen kleinen Staaten liegen, w?hrend er de iure auf einer rein pers?nlichen Verantwortlichkeit insistiert? Die Ausf?hrungen versuchen, eine der grundlegenden Aporien der internationalen Rechts zu problematisieren, die - von Kant bis heute - die Unverletzlichkeit der Souver?nit?t eines Staates und, im selben Moment, das Recht auf humanit?re Intervention und auf pr?ventive Gewalt betrifft. Sta je preostalo od pojma "suverenosti", drugim recima, da li je moguce i dalje govoriti o figuri "suverena" posle stvaranja mnostva malih "suverenih" "drzava" istocne Evrope? Sta je to drzava ukoliko nije suverena, ukoliko je samo delimicno suverena? Kolika je to nuzna kolicina suverenosti, da bi jedna drzava zaista bila suverena? Da li Medjunarodni sud za ratne zlocine, za zlocine pocinjene na teritorijama bivse Jugoslavije, de jure insistirajuci samo na pojedinacnoj odgovornosti, de facto prihvata posledice istih tih zlocina koji se nalaze u osnovama suverenosti i nezavisnosti svih tih novih malih drzava? Nase izlaganje pokusava da problematizuje jednu od osnovnih aporija medjunarodnog prava koja se tice nepovredivosti suverenosti jedne drzave i, u isti mah, prava na humanitarnu intervenciju i preventivno nasilje od Kanta do danas. (shrink)

Politicka istorija druge Jugoslavije neprekidno je bila sakralna, a domen sekularizacije obuhvatao je mahom samo umetnost. Informbiro i razlaz sa SSSR-om otvorio je put ka vecoj slobodi u stvaralastvu, napustajuci ideju o kontroli umetnosti u vidu socrealizma. Trece stanoviste o knjizevnosti zastupao je Vladan Desnica.

U središtu ovog teksta nalaze se neki filozofski aspekti Elze Kučere (1883. — 1972.). Kučera je 1909. godine doktorirala filozofiju na Sveučilištu u Zürichu i tako postala prva Hrvatica rođena u Hrvatskoj koja je doktorirala filozofiju. No, glavni joj je interes bila psihologija, a kasnije i bibliotekarstvo te su, osim doktorskih disertacija, gotovo svi njezini objavljeni radovi unutar tih disciplina. No, u arhivu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuvaju se njezina rukopisna i neobjavljena djela, a među njima se (...) može pronaći i određeni broj čisto filozofskih tekstova. Kako bismo prikazali filozofiju Elze Kučere, u ovom tekstu analiziramo dva aspekta njezina filozofiranja. Prvi je njezina diskusija problema uzročnosti kojim se bavi u pregledu epistemologije Thomasa Browna u svojoj doktorskoj disertaciji pod naslovom Spoznajna teorija Thomasa Browna: povijesna studija (Die Erkenntnislehre von Thomas Brown: eine historische Studie, Zagreb, 1909.). Drugi je pitanje nacionalne filozofije kojim se bavimo u kraćem tekstu o toj temi, napisanom vjerojatno 1918. ili 1919. godine i koji nikad nije objavljen. S obzirom na to da Elza Kučera kao prva žena filozofkinja, eksperimentalna psihologinja i knjižničarka u nas do danas nije dobila dužnu pozornost, donosimo i njezinu biografiju. (shrink)

Istraživanje demonstriranja »pravde« u Homerovoj Odiseji od strane kraljeva ili sudaca u stvarnim situacijama toga doba, pokazalo je da je riječ o postupcima u partikularnoj formi, a ne o apstraktno pojmljenim principima. Ovi su postupci rješavali uvijek konkretne i specifične ad hoc situacije, a nisu primjenjivali depersonalizirane i općevažeće zakone, te se njihova uloga iscrpljivala u pregovaračkom postupku i nagodbi rivalskih strana. Namjera im je bila da nanovo uspostave destabiliziranu ustaljenost življenja običajnosne zajednice, pa se može reći da je (...) spomenuta procedura de facto predstavljala »pravdu« koja se primjenjivala u danom kontekstu. Zaključak autora jest da ovako shvaćena »pravda« nije bila ništa drugo do odgovarajuća metodologija, tj. pravilo konzerviranja postojećih običaja, ili naprosto korekcija narušenog modusa egzistiranja u nekom polisu.Research of demonstration of “justice” in Homer’s Odyssey by kings or magistrates in actu­al situations of the time, showed that these were particular procedures rather than abstractconcepts, always applied to resolve concrete and specific ad hoc situations and never to thedepersonalized and general laws, so their role was being exhausted in the course of negotiati­ons and settlement of rival parties. Their intention was to reestablish destabilized continuity ofmorality-based community, therefore it can be said that the mentioned procedure de facto repre­sented “justice” applied to a given context. The author concludes that the concept of “justice”in this sense was merely a suitable methodology, i.e. the rule of conservation of existing mores,or simply a correction of a violated mode of existence in a certain polis. (shrink)

Istraživanje demonstriranja »pravde« u Homerovoj Odiseji od strane kraljeva ili sudaca u stvarnim situacijama toga doba, pokazalo je da je riječ o postupcima u partikularnoj formi, a ne o apstraktno pojmljenim principima. Ovi su postupci rješavali uvijek konkretne i specifične ad hoc situacije, a nisu primjenjivali depersonalizirane i općevažeće zakone, te se njihova uloga iscrpljivala u pregovaračkom postupku i nagodbi rivalskih strana. Namjera im je bila da nanovo uspostave destabiliziranu ustaljenost življenja običajnosne zajednice, pa se može reći da je (...) spomenuta procedura de facto predstavljala »pravdu« koja se primjenjivala u danom kontekstu. Zaključak autora jest da ovako shvaćena »pravda« nije bila ništa drugo do odgovarajuća metodologija, tj. pravilo konzerviranja postojećih običaja, ili naprosto korekcija narušenog modusa egzistiranja u nekom polisu.Research of demonstration of “justice” in Homer’s Odyssey by kings or magistrates in actu­al situations of the time, showed that these were particular procedures rather than abstractconcepts, always applied to resolve concrete and specific ad hoc situations and never to thedepersonalized and general laws, so their role was being exhausted in the course of negotiati­ons and settlement of rival parties. Their intention was to reestablish destabilized continuity ofmorality-based community, therefore it can be said that the mentioned procedure de facto repre­sented “justice” applied to a given context. The author concludes that the concept of “justice”in this sense was merely a suitable methodology, i.e. the rule of conservation of existing mores,or simply a correction of a violated mode of existence in a certain polis. (shrink)

How is it that we think and refer in the first-person way? For most philosophers in the analytic tradition, the problem is essentially this: how two apparently conflicting kinds of properties can be reconciled and united as properties of the same entity. What is special about the first person has to be reconciled with what is ordinary about it. The range of responses reduces to four basic options. The orthodox view is optimistic: there really is a way of reconciling these (...) apparently contradictory properties as contained within the same thing. The heretical views are pessimistic and content to be so: there is no such way, and that is because there is simply nothing to reconcile – because there is really nothing special about what is in question; or there is really nothing ordinary about it; or there is really nothing …. (shrink)

A review of deVries' and O'Shea's books, both titled "Wilfrid Sellars". By Jaroslav Peregrin.

Thomas Kuhn had little to say about scientific change in biological science, and biologists are ambivalent about how applicable his framework is for their disciplines. We apply Kuhn’s account of paradigm change to evolutionary microbiology, where key Darwinian tenets are being challenged by two decades of findings from molecular phylogenetics. The chief culprit is lateral gene transfer, which undermines the role of vertical descent and the representation of evolutionary history as a tree of life. To assess Kuhn’s relevance to this (...) controversy, we add a social analysis of the scientists involved to the historical and philosophical debates. We conclude that while Kuhn’s account may capture aspects of the pattern of an episode of scientific change, he has little to say about how the process of generating new understandings is occurring in evolutionary microbiology. Once Kuhn’s application is limited to that of an initial investigative probe into how scientific problem-solving occurs, his disciplinary scope becomes broader. (shrink)

Appeals to nature are ubiquitous in Epicurean ethics and politics. The foundation of Epicurean ethics is its claim that pleasure is the sole intrinsic good and pain the sole intrinsic evil, and this is supposedly shown by the behavior of infants who have not yet been corrupted, "when nature's judgement is pure and whole." Central to their recommendations about how to attain pleasure is their division between types of desires: the natural and necessary ones, the natural but non-necessary ones, and (...) the vain and empty ones. Elsewhere, the Epicureans talk about the "natural goods" of political power and fame, and they contrast "natural wealth" with wealth as "defined by empty opinion." Finally, in their politics, Epicurus claims that the "the justice of nature is a pledge of reciprocal usefulness, [i.e.,] neither to harm one another nor to be harmed." This paper explores two questions regarding these various appeals to nature. The first is: what is it for these things to be natural, i.e., what notion of "natural" or "nature" is at play here? (Furthermore, is there a single notion being used across these appeals, and if not, how are they related?) The second is: what normative work does a thing's being natural do? That is, what reason, if any, does a desire's being natural give me for pursuing the object of that desire and trying to fulfill that desire, as opposed to not doing so and trying to eliminate it, and similarly for the other appeals to nature? (shrink)