Abstract

Jesu li stvari ovog svijeta nešto što je dano samoj misli? Jesu li stvari tako mišljene da budu spoznatljive, da budu objektivne manifestacije transcendentalno uvjetovanih moći? Zapadna filozofska tradicija prema Francoisu Laruellu pretpostavlja tu transcendentalnu konstituciju realnog. To je pretpostavka koja uzdiže samu filozofiju kao označenu primateljicu transcendentalnog dara. U našem članku o Laruellovom projektu želimo pokazati kako ta pretpostavka kontrolira čak i prividno radikalne kritike filozofske tradicije koje su se umnožile kao posljedice Nietzscheovog i Heideggerovog mišljenja. Zato učinkovita kritika filozofije mora biti ne-filozofska. Ona prema Laruellu mora dokinuti pretpostavke da je drugotnost dana da bi bila spoznata, kao što mora dokinuti pretpostavku kako sama misao ima fundamentalno drugačiju strukturu. Ne-filozofija počinje ne sa razlikom, ne sa subjektom i objektom, nego sa pozicioniranjem Jednog. Od te početne aksiomatske točke, ne-filozofija uzima kao vlastitu materijalnu filozofiju ponovno mišljenje u odnosu na Jedno. Ne-filozofski projekt ne započinje kao što to čini postmoderna filozofija s naviještanjem kraja filozofije. On uzima filozofiju kao prigodu da postavi pitanje drugačije vrste mišljenja – onog koji, umjesto da se diferencirajći odnosi prema svijetu koji pretpostavlja, potvrđuje kako je ultimativno u tijelu s Jednim kojeg nikad ne možemo znati