Teacher questions can help students in the learning process, as well as aid in the development of higher-order thinking skills. In language classrooms, teacher questions are a major way of initiating interaction. The general aim of this research was to investigate the types of questions used by language teachers in English as a foreign language classrooms. The data collection method included classroom observations which is commonly used in second language classroom research. The results showed that in both elementary and high (...) schools, there was greater frequency in the use of lower-order questions compared to higher-order questions, while more complex questions and answers sets yielded higher frequency of higher-order questions. Furthermore, the complexity of students’ responses depended on the type of questions posed by the teacher. The analysis also showed that although there were more questions that stimulated thinking and encouraged self-expression in high schools than in elementary schools; nevertheless, the large number of lower-order questions suggests the need for greater use of high-order thinking questions. (shrink)

Slobodno vrijeme i sport su bitne i međusobno povezane pojave današnjice, koje pred misao i etiku postavljaju mnoga pitanja i nude odgovore relevantne za izbor puta kojim ćemo ići, jer usmjeravaju ljudske težnje i djelovanje. Sport je postao vrlo važan fenomen, te se njime bave filosofija i još više etika, koja u njemu ne otkriva samo negativnosti, nego i vrlo važne elemente suvremenog života. Sport je značajan za etičko mišljenje u dvama područjima – u bioetici, kao zaštiti (...) i unapređenju življenja, i u kulturi – kojoj doprinosi svojom bîti, praksom i duhovnim i moralnim vrijednostima.Free time and sport are substantial and interconnected phenomena of today. They pose many questions for thought and ethics offering answers relevant for making a choice of the direction of human aspirations and acts. Sport has become very considerable phenomenon, so philosophy and moreover ethics attend to it, discovering in the sport not only negative things, but also a very significant elements of recent life. Sport has a specific importance in ethical thought in two fields – bioethics, as a protection and development of living, and culture – to which sport contributes with its essence, its practice and its spiritual and moral values. (shrink)

Krajem 18. stoljeća, kad je donesen jedan od najpoznatijih političkih dokumenata, Deklaracija o pravima čovjeka i građanina, nije bilo teško pronaći odgovor na pitanje o onome »što« ljudskih prava, premda se time stupilo na tlo jednog u temelju drugačijega morala. Na ovaj ili onaj način ljudska prava su se izvodila iz uma, što znači iz jedne moći koja bi trebala napisati »Evanđelje čistoga uma«. Stoljeće i pol kasnije, 1948. godine, jedno takvo pitanje ne samo da je bilo manjkavo, nego (...) je u samo nekoliko godina djelovanja Opće deklaracije o ljudskim pravima postalo jasno da traganje za onim »što« ljudskih prava svaki dan iznosi na vidjelo sve brojnije i dublje nesuglasice. Stoga je predložen jedan strateški pomak: proglasimo pitanje o onom »što« prevladanim i posvetimo se onome »kako« ljudskih prava. Umjesto pozitivne zadaće predlažemo negativnu zadaću: Koje mišljenje može naštetiti onome »kako« ljudskih prava? U ovom se prilogu treba pokazati kako se kroz postmodernu uvuklo onto-teološko mišljenje koje djeluje kao leća koja iskrivljuje pogled na ljudska prava i time predstavlja jednu od najvećih suvremenih prijetnji za ljudska prava. (shrink)

Problem duša–um–tijelo, drevno je pitanje koje je mučilo mnoge filozofe. Još od Platona i predstoika mnogi su filozofi pokušavali odgovoriti na pitanja odnosa između tih “dijelova”. Ovaj rad je pregled teorije o holonima koju je predložio Arthur Koestler i njezinih implikacija u modernoj kinematografiji, posebno na primjeru anime filma Ghost in the Shell. Postoje mnoga pitanja koja su aktualna i povezana s problemom duha i tijela, a koja proizlaze iz moderne kinematografije i TV emisija, no obično (...) su zanemarena ili previđena. U tim serijama i filmovima nalazimo suvremene ideje o kiborzima i transhumanizmu koje je spomenuti anime film popularizirao. Većina suvremenih serija bliža je transhumanizmu i postmodernizmu, no zbog opsega članka, biti će spomenute samo imenom.Drugi problem koji se nameće u modernoj kinematografiji je individualizam i egocentrizam koji nije usmjeren na transcendentalno ili čak transcendentno. Namjera ovog rada je pokazati da kroz Koestlerove ideje o holonima moramo uzeti u obzir širi pristup transhumanizmu, te da taj pristup ne smije biti fokusiran samo i isključivo na pojedinca. (shrink)

Interesuje nas, prednost koju Delez daje sintagmi?revolucionarna institucija? u odnosu na manje originalnu sintagmu?institucionalna revolucija?. Delez nekoliko puta upotrebljava u svojim tekstovima?revolucionarna institucija?, sigurno sasvim svestan da ova sintagma ima jednu prilicno haoticnu i nejasnu istoriju tokom post-revolucionarnog perioda, ali i da je ona savrseno u duhu Sanzistovih namera. Treba da proverimo da li ova sintagma najbolje opisuje jednu Delezovu imaginarnu teoriju institucije, ali i njegov angazman u teoriji uopste. Preeliminarna teskoca, koja automatski dovodi u pitanje i devalvira nasu (...) intervenciju, jeste Delezovo odbijanje da on s?m zaista tematizuje instituciju i svoj napor, te da zaista odgovori na pitanja koja s?m postavlja pedesetih godina proslog veka:?sta je to sto objasnjava instituciju?? i?koje bi to trebalo da budu savrsene institucije, to jest one koje se suprotstavljaju svakom ugovoru i pretpostavljaju tek najmanji broj zakona??. (shrink)

U radu autor prikazuje dva nedavno objavljena zbornika posvećena onome što se danas imenuje kao »zaokret ka prostoru«. Nakon što je opisao ključna pitanja koja zaokupljuju priloge sakupljene u zbornicima, autor koristi prigodu ukazati na problematično izostavljanje njemačke tradicije promišljanja prostora iz dominantnih teorijskih paradigmi koje izrastaju iz rečenog spacijalnog zaokreta. Na kraju prikaza autor nudi nekoliko zapažanja o razlozima elidiranja problematike prostornosti u domaćoj teorijskoj produkciji.In the article the author discusses two recently published collections of essays devoted (...) to what is today designated as the “spatial turn”. After addressing the key questions that preoccupy the contributions collected in these publications, the author uses the occasion to point to the problematic omission of the German tradition of thinking space from the dominant theoretical paradigms which have emerged from the above mentioned spatial turn. At the end of the article the author offers a number of observations relating to the reasons for the elision of the spatial problematic in Croatian theoretical production. (shrink)

The general idea of this text is to reflect biopolitical constitution of the society and its implications related to the issues of animal welfare. Since animal in biopolitical formation is technically reduced to an object - commodity for contentment of the industry and of the people needs - critical public advisories are calling from moral, ethical and legal standpoint for attention to the fact that is necessary to protect animals from the unnecessary exploitation. It is obvious that animal protection is (...) evoking animal rights question. But in the last instance protection of animal rights is related to the nutritional dilemma of animal food use. Question is arising: does animal rights in particular also envisage change in food politics, what is for instance the extreme vegan option taking for granted? This challenge sent to the culture of all-food eaters is opening up new questions and dilemmas. First of all, there is a question linked to the right of men to choose his own nutritional option, and of course dilemma which is related to scruples about meat-eaters and their ability to love animals. Opsta ideja ovog teksta je promisliti biopoliticnu konstituciju savremenog drustva i njene implikacije vezane za status zivotinja. Posto je zivotinja u biopolitickoj konstituciji tehnoloski gledano svedena na objekt - na predmet za zadovoljavanje potreba industrije i populacije - kriticna masa upozorava sa moralnog, etickog i pravnog gledista, da je potrebno zastiti zivotinje pred neopravdanom eksploatacjom. Zastita zivota evocira pitanje prava zivotinja, koja nas dovode u poslednjoj instanci do dileme vezane za upotrebu zivotinja u prehrani. Postavlja se pitanje: da li zastita prava zivotinja podrazumeva i promenu politike ishrane - napustanje ishrane mesom - kako zahteva ekstremna veganska opcija? Taj izazov upucen kulturi svastojeda povlaci za sobom pre svega onu vrstu pitanja koja se ticu prava coveka da sam iazbere nacin na koji ce se prehranjivati, odnosno dilemu da li je covek sposoban za ljubav prema zivotinjama uprkos cinjenici da se njima prehranjuje. (shrink)

Autorica daje pregled zbornika radova Continental Philosophy of Science, koji je uredio Gary Gutting. Nakon uvodnih napomena o povijesnome odnosu između filozofije i znanosti, slijede prikaz i rasprava o filozofijama znanosti jedanaest njemačkih i francuskih autora čiji se tekstovi nalaze u ovome zborniku. Uz njezinu procjenu Guttingova zbornika, autoričin opći zaključak glasi kako karakteristično obilježje kontinentalne filozofije znanosti predstavlja pokušaj da se razradi potpunija slika svijeta, slika koja u obzir uzima živo iskustvo i pitanja koja su isključena (...) iz znanstvene metodologije i pojmova.The author reviews the book Continental Philosophy of Science, edited by Gary Gutting. Introductory remarks about the historical relationship between philosophy and science are followed by a presentation and discussion of different philosophies of science and commentaries on the eleven German and French authors whose texts are found in this volume. In addition to her assessment of Guttings’s collection, the author’s overall conclusion is that one characteristic trait of the Continental philosophy of science is its attempt to elaborate a more complete picture of the world, one that takes lived experience into consideration and examines questions excluded by the methodology and concepts of science. (shrink)

U ovom radu ispitujemo neke od glavnih postavki teorije o deliberativnoj demokratiji, kao sto su pitanja koja se ticu ucesnika deliberativnih inicijativa, sam proces deliberativne rasprave i deliberativnog odlucivanja i pitanja sticanja gradjanskih znanja i vestina kroz deliberaciju. U drugom delu rada razmatramo kako su ova pitanja artikulisana, ali i empirijski istrazena u okviru literature o izradi javnih politika koja posle?argumentativnog obrata? u svom usmerenju ponovo ukljucuje pitanja normativnog konflikta koji stoji u osnovi javnih (...) politika, postajuci tako postempirijska analiza javnih politika. Teorija o deliberativnoj demokratiji i postempirijska literatura o izradi javnih politika obradjuju slicna pitanja i probleme u pogledu ucestvovanja, deliberacije i sticanja vecih gradjanskih znanja i vestina i obe upucuju na slican zakljucak o potrebi da deliberativne inicijative, zajedno sa institucijama liberalne demokratije, postanu deo jednog?deliberativnog sistema? povezanog lancima medjusobne komunikacije i sticanja legitimiteta. (shrink)

The author analyzes recent Polish debates on researching silenced aspects of national history and the problem of the "collective guilt". One of the major questions arising in these debates is: does the study of "white spots" from the past lead to a trauma of continuous collective self-blame? In Poland, a specialized institution, the Institute of National Memory, was founded in 1998, engaging in research, documentation and public education on events related to German and Soviet occupation during WWII and the activity (...) of political police under communism. Polish debates on the past got particularly inflamed after the discovery made by the historian J.T.Gross on the participation of Poles in the massacre of Jewish inhabitants of the town of Jedwabne in 1941. His book published in 2000 provoked a heated debate in which methodological, political and moral arguments were used on both sides. This case also occasioned a polemic between two prominent historians, identifying two basic visions of national history: the "monumental" one, recognizing only the heroic deeds that the nation takes pride in, and the "skeptical" one, which looks for silenced and shameful facts. Though both participants in the polemic opt for the third vision, the "objective" history which dispassionately seeks the truth, one of them stresses the role of the monumental history in maintaining the cohesion of the national community, while the other emphasizes that the collective acknowledgement of the nation's crimes can be a basis for national pride.. U ovom clanku autor analizira debate koje se u Poljskoj vode oko istrazivanja precutanih aspekata nacionalne istorije i problema "kolektivne krivice". Jedno od osnovnih pitanja koja se u tim debatama namecu glasi: da li se istrazivanje "belih mrlja" iz proslosti moze, ili cak mora, pretvoriti u traumu neprekidnog kolektivnog samooptuzivanja? U Poljskoj je 1998. osnovana specijalizovana ustanova, Institut nacionalnog pamcenja, koji se bavi istrazivanjem, dokumentacijom i javnom edukacijom o dogadjajima vezanim za nemacku i sovjetsku okupaciju tokom II svetskog rata i delovanje politicke policije za vreme komunizma. Poljske debate o proslosti posebno je rasplamsalo otkrice istoricara J.T. Grosa o ucescu Poljaka u istrebljenju jevrejskog stanovnistva gradica Jedvabne 1941. godine. U zaostrenoj polemici koju je Grosova knjiga, objavljena 2000. godine, izazvala u strucnoj i siroj javnosti korisceni su argumenti metodoloske, politicke i moralne prirode. Ovaj slucaj je takodje posluzio kao povod za polemiku dvojice istaknutih istoricara u kojoj su identifikovane dve osnovne vizije nacionalne istorije: "monumentalna", koja priznaje samo herojska dela kojima se nacija ponosi, i "skepticna", koja traga za precutanim cinjenicama zbog kojih se treba stideti. Iako se oba ucesnika u polemici zalazu za trecu, "objektivnu" istoriju koja ce bez strasti tragati za istinom, jedan od njih naglasava ulogu monumentalne istorije u ocuvanju kohezivnosti nacionalne zajednice, dok drugi istice da i kolektivno priznanje sopstvenih zlocina moze biti osnova za nacionalni ponos. (shrink)

Nove tehnologije omogućavaju nove postupke i prakse koji moraju da se moralno i pravno opravdaju. IVF i surogat materinstvo, pored ostalih, spadaju u takve nove prakse. Stara pravila o tome šta je dopušteno a šta mora da se zabrani ponekad nisu dovoljna, a ni analogije obično nisu dovoljne. Da bi se došlo do prihvatljive linije razdvajanja izmedju opravdanog i neopravdanog postupanja treba izvršiti adekvatnu etičku analizu tih fenomena. IVF, tehnologija oplodnje „in vitro“, iako na prvi pogled izaziva sumnjičavost, ne sadrži (...) u sebi nikakav prima facie moralni problem. IVF se može uzeti prosto kao tehnika lečenja neplodnosti ili smanjene plodnosti, što je jedan problem koji pogadja veliki broj ljudi danas. Prigovori koji se mogu staviti ne izgledaju odlučujući a koristi koje se ovom tehnikom postižu su očigledno veoma velike. Ali ta tehnika je povezana sa druga dva momenta, donacijom genetskog materijala i surogat materinstvom, koji povlače razne vrste pitanja koja mogu biti od velikog moralnog i pravnog značaja. U tekstu se, sa etičkog stanovišta, analiziraju najvažnija od tih pitanja i naznačava kriterijum demarkacije koji razdvaja opravdane postupke od onih koji nisu opravdani ili zahtevaju ograničenje kroz pravnu i moralnu regulaciju. (shrink)

Nove tehnologije omogućavaju nove postupke i prakse koji moraju da se moralno i pravno opravdaju. IVF i surogat materinstvo, pored ostalih, spadaju u takve nove prakse. Stara pravila o tome šta je dopušteno a šta mora da se zabrani ponekad nisu dovoljna, a ni analogije obično nisu dovoljne. Da bi se došlo do prihvatljive linije razdvajanja izmedju opravdanog i neopravdanog postupanja treba izvršiti adekvatnu etičku analizu tih fenomena. IVF, tehnologija oplodnje „in vitro“, iako na prvi pogled izaziva sumnjičavost, ne sadrži (...) u sebi nikakav prima facie moralni problem. IVF se može uzeti prosto kao tehnika lečenja neplodnosti ili smanjene plodnosti, što je jedan problem koji pogadja veliki broj ljudi danas. Prigovori koji se mogu staviti ne izgledaju odlučujući a koristi koje se ovom tehnikom postižu su očigledno veoma velike. Ali ta tehnika je povezana sa druga momenta, donacijom genetskog materijala i surogat materinstvom, koji povlače razne vrste pitanja koja mogu biti od velikog moralnog i pravnog značaja. U tekstu se, sa etičkog stanovišta, analiziraju najvažnija od tih pitanja i naznačava kriterijum demarkacije koji razdvaja opravdane postupke od onih koji nisu opravdani ili zahtevaju ograničenje kroz pravnu i moralnu regulaciju. (shrink)

U obraćenju i životu svetog Augustina veliku je ulogu odigrala ljubav prema filozofiji. Toliko je značajan njezin utjecaj na njegov životni tijek da se čak govorilo o dva obraćenja: jedno na filozofiju, drugo na kršćanstvo. Ako bi bilo pretjerano govoriti o dva obraćenja, jer se radilo o istom procesu u kojem je filozofija odigrala značajnu ulogu u Augustinovu boljem razumijevanju kršćanstva, ipak se ne može zanijekati važnost filozofije u njegovoj intelektualnoj formaciji. Ako mu je kršćanstvo predstavljalo puninu, onda mu je (...) filozofija predstavljala značajnu dionicu puta, pridonoseći jasnijem poimanju Boga, te razumijevanju mnogih filozofskih pitanja koja do tada nije shvaćao .Iz Augustinova se iskustva vidi da filozofija s jedne strane podrazumijeva, a s druge budi želju za znanjem i povećava žeđ za spoznajom . No, ne bilo kakvom, već spoznajom istine, radi čega Augustin polemizira protiv akademika onoga vremena koji su pali u skepticizam. Svaka spoznata istina, po Augustinu, čovjeka upućuje na okretanje prema vlastitoj nutrini, te na hod prema Istini, koja, osim što se objavljuje kroz proces spoznaje kao Logos, pomaže čovjeku objavljujući se utjelovljenjem, čime postaje vidljiva i opipljiva. Upravo filozofija u prvom trenutku daje Augustinu najsnažniji poticaj da se podigne iz blata nemorala, površnosti i lagodnog života, svjestan da ne može osjetiti čistoću istine ukoliko sama sebe ne očisti, kao što su uostalom držali filozofi platonske i neoplatonske tradicije. Zapaljen žarom za filozofskom spoznajom i slašću koju u njemu ostavlja okus istine, odlučuje se na moralno življenje, podlažući život radikalnoj promjeni koja ga preporađa i usmjeruje njegov život novim pravcem. Rastvarajući jedra filozofije vjetru Duha Božjega i objave, usmjeruje svoju lađu u sigurnu luku vjere, odlučujući potom cijeli svoj život posvetiti izučavanju filozofije u krugu najbližih prijatelja, tvoreći čak svojevrsnu filozofskomonašku zajednicu.Ukoliko je to prvo razdoblje Augustinova života obilježeno ljubavlju prema filozofiji onda se razdoblje nakon obraćenja ne može razumjeti ukoliko se nema pred očima hermeneutiku ljubavi. Cjelokupna Hipončeva misao biva prožeta »filozofijom ljubavi«, čime integrira dimenziju ljubavi u filozofiju kao njezin bitni dio, što nije bio slučaj klasične grčke filozofije. Ovakav je velik korak mogao napraviti samo zahvaljujući kršćanskoj objavi koju shvaća kao nužnu pomoć da čovjek ne skrene s puta istine u pogrešku i zabludu. Shodno tome, Augustin prihvaća Boga ne samo kao vrhovno dobro ili kao jedno, poput uglednih filozofa svoga vremena, već ga prvenstveno spoznaje kao ljubav, koja jedina daje obrazloženje stvaranja i odgovore o smislu ljudskog postojanja.Love of philosophy played a major role in St. Augustine’s conversion and life in general. The influence of philosophy on the course of his life was so vital that it could even be said that he converted twice – first to philosophy, then to Christianity. If, however, it is an exaggeration to talk of two conversions since the two processes are but one, in which philosophy played a key role in Augustine’s better understanding of Christianity, the importance of philosophy in his intellectual development can, nevertheless, not be denied. If, for St. Augustine, Christianity represented fullness, then philosophy epitomised a crucial segment of his path contributing both to a much clearer conception of God and an understanding of many philosophical questions, which he had not understood up to then .St. Augustine’s experience reveals that philosophy, on the one hand, implies and, on the other, arouses one’s desire for knowledge, as well as augments one’s thirst for insight . Not just any insight but insight into truth, due to which St. Augustine polemicised against his contemporary scholars who fell for and into scepticism. According to St. Augustine, each understood truth directs man to turn to his very own inner being, and to take the path leading to the Truth, which – besides unveiling itself as Logos through the process of understanding – helps man, disclosing itself through embodiment, with which it becomes both discernible and tangible. It is precisely philosophy that provides St. Augustine with the most powerful and timely stimulus to rise from and above the filth of immorality, superficiality and an easy life, aware that he cannot experience the purity of truth unless he cleanses himself first, which is, after all, what the traditions of both Platonism and Neo-Platonism claim. Burning with desire for philosophical insight and the delight that the taste of truth leaves him with, he decides to live morally while radically changing his life and thus becoming re-born and directed towards a new course. Hoisting the sails of philosophy before the winds of the Spirit of God and the revelation, St. Augustine guides his vessel into the safe harbour of faith, deciding to devote his entire life to the study of philosophy in the company of his closest friends, thus creating a philosophicalmonastic community of its kind.If the pre-conversion years of St. Augustine’s life are distinguished by his love of philosophy, then the post-conversion years of his life cannot be understood without the hermeneutics of love. His entire thought is imbued with the »philosophy of love«, with which he integrates the dimension of love into philosophy as its essential segment, which was not the case with classic Greek philosophy. He could take this giant step only owing to Christian revelation, which he holds to be a necessary help to man, preventing him from deviating from the path of truth to the path of error and misconception. Accordingly, St. Augustine does not only accept God as the supreme good or as one, as many reputable philosophers of his time do, but primarily understands Him to be love, which is the only concept capable of providing justification of creation and answers to the questions of the meaning of human existence. (shrink)

Rad predstavlja pokusaj da se jedna konkretna naucna polemika o temi koja je opterecena znatnim ideoloskim nabojem "zanrovski" preusmeri ka formi naucnog dijaloga, i time ucini plodnijom u naucnom smislu. Glavna pitanja koja se razmatraju ticu se pokusaja teorijskog odredjenja petooktobarske revolucije i uloge koju je pokret "Otpor" imao u njoj. U radu se brani teza da teorijski modeli "talasa demokratizacije" i "izborne revolucije" nude najutemeljenije okvire za razmatranje pitanja koja se u tekstu otvaraju. Kljucni (...) problemi o kojima se u radu raspravlja su sledeci: u kojoj meri oslanjanje na strane izvore i teorijske okvire zakrivljuje uvide u lokalne politicke procese kakva je razlika izmedju "uvezenih" i "izbornih revolucija"; koje su posebnosti izborne revolucije u Srbiji i koje je njeno mesto u "drugom talasu" postkomunisticke demokratizacije; koliki je relativni znacaj stranih i lokalnih inicijativa prilikom organizovanja izbornih revolucija; u cemu je razlika izmedju klasicnih odnosa izmedju davalaca i primalaca politicke pomoci i novih odnosa, koji se zasnivaju na nacelu sinergije; koja su ogranicenja ili-ili logike objasnjenja u razmatranju politicke saradnje stranih i domacih aktera; sta povezuje strategiju nenasilnog otpora, proaktivnu logiku politickog delovanja i Otporov "Plan B"; najzad, postoji li mehanicka veza izmedju prisustva strane pomoci i gubljenja kontrole nad rezultatima izborne revolucije. U zavrsnom odeljku, otvara se pitanje negativnih i pozitivnih aspekata nasledja Otpora kao politickog projekta i nudi pokusaj da se razmatranje o dometima pokreta poveze sa razumevanjem "dinamike nade" kao politickog projekta na kojem je Otpor sistematski radio. (shrink)

Interesuje nas, prednost koju Delez daje sintagmi?revolucionarna institucija? u odnosu na manje originalnu sintagmu?institucionalna revolucija?. Delez nekoliko puta upotrebljava u svojim tekstovima?revolucionarna institucija?, sigurno sasvim svestan da ova sintagma ima jednu prilicno haoticnu i nejasnu istoriju tokom post-revolucionarnog perioda, ali i da je ona savrseno u duhu Sanzistovih namera. Treba da proverimo da li ova sintagma najbolje opisuje jednu Delezovu imaginarnu teoriju institucije, ali i njegov angazman u teoriji uopste. Preeliminarna teskoca, koja automatski dovodi u pitanje i devalvira nasu (...) intervenciju, jeste Delezovo odbijanje da on s?m zaista tematizuje instituciju i svoj napor, te da zaista odgovori na pitanja koja s?m postavlja pedesetih godina proslog veka:?sta je to sto objasnjava instituciju?? i?koje bi to trebalo da budu savrsene institucije, to jest one koje se suprotstavljaju svakom ugovoru i pretpostavljaju tek najmanji broj zakona??. (shrink)

Filon je rođen oko 25. god. pr. Kr., a umro je oko 40. pos. Kr. i za njega možemo reći da spada među glavne predstavnike židovsko-helenističke filozofije tog razdoblja. Rođen u Aleksandriji, u kojoj je utjecaj grčkog umovanja na židovski duh bio najočevidniji, Filon je među prvim filozofima koji je pokušao dati odgovore na pitanja koja proizlaze iz susreta filozofije i objavljene religije, pitanja koja će svoju kulminaciju doživjeti u srednjem vijeku. Možemo slobodno reći da je (...) Filon bio filozof koji je ranokršćanskim misliocima olakšao postupak spajanja grčke filozofije s kršćanstvom jer se on sam prilikom korištenja grčke filozofske misli za racionalno objašnjenje židovske religije susreo s većinom problema s kojima su se oni susreli pri istom pokušaju s kršćanskom religijom. Naime, on je skovao sve ključne pojmove, dao vlastita rješenja bitnih problema koja proizlaze iz gore navedenog susreta i postavio temeljna pitanja koja se nalaze u samom središtu filozofije religije, a među koja spadaju pitanja postojanja Boga i naravi Božje, spoznaje Boga od strane čovjeka, naravi i svrhe čovjeka itd. Upravo je zbog toga nakana ovog rada pokazati Filonov doprinos shvaćanju odnosa objavljene religije i filozofije te sukladno tomu ukazati na pitanja koja su se pojavila u njegovoj filozofiji – koja nisu bila izražena u antici – a koja će postati dominantna u srednjem vijeku.Philo was one of the main representatives of the Judeo-Greek tradition of that period. Born in Alexandria in which the influence of the Greek philosophy on Judaism was most obvious, he was among the first philosophers who tried to answer questions emerging from the encounter between philosophy and revealed religion. Those questions turned out to be one of the most important questions during the Middle Ages. One could easily say that Philo facilitated the merge between philosophy and revealed religion for the early Christian philosophers. This had a lot to do with the fact that he met with most of the problems with which the Christians themselves met while trying to give rational explanation of their religion. He coined the most important terms, gave original solutions to the problems emerging from the above mentioned encounter and asked the fundamental questions which occupied the central space in the philosophy of religion. Among those questions were: the question of God’s existence and nature, the human cognition of God, the nature and the end of a man etc. Hence, the intention of this work is to show Philo’s contribution to the understanding of the relation of revealed religion to philosophy and to show which questions appear in his philosophy, but cannot be explicitly found in the Greek philosophy, and which became dominant during the Middle Ages. (shrink)

Development of biopharmaceuticals is a challenging issue in bioethics. Unlike conventional, small molecular weight drugs, biopharmaceuticals are proteins derived from DNA technology and hybrid techniques with complex three dimensional structures. Immunogenicity of biopharmaceuticals should always be tested in clinical settings due to low predictive value of preclinical animal models. However, non-human primates and transgenic mice could be used to address certain aspects of immunogenicity. Substantial efforts have been made to reduce NHP use in biopharmaceutical drug development, e.g. study design improvements (...) and changes in regulatory policy. In addition, several expert groups are active in this field. Despite that, there is an increasing trend of use of NHP in preclinical safety testing of biopharmaceuticals, especially regarding monoclonal antibodies. Other potential bioethical issues related biopharmaceutical drug development are their cost/effectiveness ratio, clinical safety assessment, production of biosimilars, and comparison of their efficacy with placebo in countries without intention to market. Identification of the human genome has opened many new bioethical issues. Development of biopharmaceuticals is an important bioethical issue for several reasons. It connects all aspects of contemporary bioethics: bio?medicine, animal welfare and the most recent ad?vances in biotechnology. In particular, biopharmaceutical drug development is a challenging issue regarding treatment of rare diseases. Razvoj biofarmaceutika predstavlja izazov u bioetici. Za razliku od uobicajenih lekova male molekulske mase, biofarmaceutici su proteini kompleksne trodimenzionalne strukture koji se dobijaju tehnologijom rekombinantne DNK i tehnikom hibridoma. Imunogenost biofarmaceutika treba uvek proveriti u klinickim studijama zbog male prediktivne prednosti pretklinickih animalnih modela. Medjutim, primati i transgeni sojevi miseva mogu se upotrebiti da bi se naznacili neki aspekti imunogenosti. Znacajni napori su ucinjeni u cilju smanjenja upotrebe primata u razvoju biofarmaceutika, npr. poboljsanja dizajna istrazivanja i promene u zakonskoj regulativi. Osim toga, u ovoj oblasti su aktivne i pojedine ekspertske grupe. Uprkos tome, postoji rastuci trend upotrebe primata izuzev coveka u pretklinickom ispitivanju bezbednosti biofarmaceutika, posebno kada su u pitanju monoklonska antitela. Druga bioeticka pitanja koja se mogu dovesti u vezu sa razvojem biofarmaceutika su odnos njihove cene i efikasnosti, procena bezbednosti u klinickim uslovima, proizvodnja bioloski slicnih lekova i uporedjivanje njihove efikasnosti sa placebom u zemljama u kojima ne postoji namera o plasmanu. Upoznavanje humanog genoma otvorilo je mnoga bioeticka pitanja. Razvoj biofarmaceutika je vazno bioeticko pitanje iz vise razloga. Ono povezuje sve aspekte savremene bioetike: biomedicinu, dobrobit zivotinja i najnovija dostignuca u biotehnologiji. Posebno, razvoj biofarmaceutika je izazov kada je u pitanju lecenje retkih bolesti. (shrink)

Razvoj biofarmaceutika predstavlja izazov u bioetici. Za razliku od uobicajenih lekova male molekulske mase, biofarmaceutici su proteini kompleksne trodimenzionalne strukture koji se dobijaju tehnologijom rekombinantne DNK i tehnikom hibridoma. Imunogenost biofarmaceutika treba uvek proveriti u klinickim studijama zbog male prediktivne prednosti pretklinickih animalnih modela. Medjutim, primati i transgeni sojevi miseva mogu se upotrebiti da bi se naznacili neki aspekti imunogenosti. Znacajni napori su ucinjeni u cilju smanjenja upotrebe primata u razvoju biofarmaceutika, npr. poboljsanja dizajna istrazivanja i promene u zakonskoj regulativi. (...) Osim toga, u ovoj oblasti su aktivne i pojedine ekspertske grupe. Uprkos tome, postoji rastuci trend upotrebe primata izuzev coveka u pretklinickom ispitivanju bezbednosti biofarmaceutika, posebno kada su u pitanju monoklonska antitela. Druga bioeticka pitanja koja se mogu dovesti u vezu sa razvojem biofarmaceutika su odnos njihove cene i efikasnosti, procena bezbednosti u klinickim uslovima, proizvodnja bioloski slicnih lekova i uporedjivanje njihove efikasnosti sa placebom u zemljama u kojima ne postoji namera o plasmanu. Upoznavanje humanog genoma otvorilo je mnoga bioeticka pitanja. Razvoj biofarmaceutika je vazno bioeticko pitanje iz vise razloga. Ono povezuje sve aspekte savremene bioetike: biomedicinu, dobrobit zivotinja i najnovija dostignuca u biotehnologiji. Posebno, razvoj biofarmaceutika je izazov kada je u pitanju lecenje retkih bolesti. (shrink)

Razlika između prikaza vrhunskog sportaša nekad i danas možda se najbolje ocrtava u točki susreta kiborg-teorije i studija o sportu. Rekonceptualizacija pojma ‘sportaš’ u tome se smislu otvara kao pomak od ‘prirodnoga’ ka ‘umjetnom’. Tijekom ljudske povijesti vrhunski sportaši uvijek su bili doživljavani kao na određeni način ‘ne-prirodni’ i slavljeni kao heroji koji su nadvladali granice svojih prirodnih tijela. Današnji sportski događaji privlače više gledatelja nego ikada ranije, a oštra konkurencija podiže i same standarde i kriterije natjecanja. Sportovi koji privlače (...) mase gledatelja već su odavno predstave ‘nakaza’; gledateljima na stadionima ili pred televizorom u udobnosti njihovih domova gotovo je nemoguće zamisliti da bi i sami ikad mogli postići tako super-mišićavo tijelo sa super-brzim refleksima. Staromodni krv, znoj i suze još su uvijek negdje prisutni, iako inkorporirani u napredna dostignuća moderne tehno-kulture. Mnoštvo pitanja koja proizlaze iz takve perspektive pronašla su svoje mjesto za raspravu u relativno novom pluriperspektivnom pristupu izazovima biotehnološkog doba – bioetici. Bioetika nudi platformu za dijalog o bitnim pitanjima današnjice, dijalog koji nadrasta disciplinarne, stručne, historijske i kulturološke pozicije. Takav diskurs suočava se, međutim, sa pluralizmom u pristupima kao i metodološkim barijerama te pretpostavlja stvaranje odgovarajuće teorijske podloge. Ovaj rad će izdvojiti samo neke problemske točke koje u području sporta plastično ocrtavaju nedostatnosti postojećih monoperspektivno orijentiranih koncepcija. U tome smislu, naglasit će se samo neki simptomi koji ukazuju na dezorijentiranost svakodnevnog življenja, a koji se na osoben način prikazuju u sportu: krhkost etičkih pozicija sadržanih u konceptima »duha sporta« i fair playa u sučeljavanju sa znanstveno-tehničkim napretkom, objektivacija tijela, te porast interesa za aktivnostima visokog rizika. U ovome radu navedena obilježja razumijevaju se kao znakovi potrebe za nadilaženjem redukcionističkih i monoperspektivnih pristupa, donedavno dominantnih, a koje osobit bioetički pristup ima mogućnosti nadići. (shrink)

Rasprava tematizira osnovne značajke ontologijskog prilaza umjetnosti u djelu Ivana Fochta, jednog od naših najvećih estetičara i ontologa umjetnosti. Problematskog je karaktera i obuhvaća četiri bitne teme njegova mišljenja: Istina i biće umjetnosti uvodi u središnju Fochtovu ˝pred-postavljenost˝, njegov ontologijski prosedê, pitanjem: Što je to biće umjetnosti?; Moderna umjetnost kao ontološki problem raspravlja problematiziranje ontoloških pitanja moderne umjetnosti i njezin promijenjeni status u bitku suvremenog svijeta: umjetnost više nije ˝Schein˝ nego ˝Sein˝ i spoznaje smisao bitka tako što ga pravi; (...) Bit književnosti ispituje ontološke pretpostavke književnog djela kao predmet specijalne ontologije umjetnosti : njezine ontološke ˝planove˝, mjesto među drugim umjetničkim vrstama i u modernoj umjetnosti; Bit glazbe suočava se s ˝tajnom glazbe˝: pitanje Što je glazba? jedno je od najtežih pitanja koja su se postavljala filozofiji umjetnosti; u glazbi, misli Focht, krije se odgovor na pitanje o tajni umjetnosti.The article places its interest on basic characteristics of ontological approach to artin the work of Ivan Focht, one of the greatest aestheticians and ontologists of art. Itconsists of four essential themes in his thought. The Truth and Being of art introducesus into central Focht’s »vor-stellung«, into his ontological procédé,with a question: ‘What is the being of art?’. Modern art as ontological problem discussesthe themes of ontological issues of modern art and its changed status in the Being of contemporary world; the artwork is no more Schein but Sein and it knows the meaning of Being by making it. TheEssence of Literature challenges ontological presuppositions of literary work , as an issue of special ontology of artwork – its ontological »landscapes«, its place amongother artistic forms and in modern art. The part Essence of Music confronts itselfwith »secret of music«; the question ‘What is Music?’ is one of the most complicatedquestions which were asked by philosophy of art. In the music, says Focht, is the hiddenanswer to the question on the secret of art itself. (shrink)

Danas su nastavnici suočeni s brojnim izazovima, posebice u Hrvatskoj u kojoj je u tijeku provođenje opsežne reforme obrazovanja. Reforma obrazovanja stavila je u prvi plan drugačiju paradigmu procesa podučavanja i učenja koja zahtijeva od nastavnika neka nova znanja i vještine. Studije i analize pokazale su kako su upravo nastavnici najvažniji faktor ostvarenja obrazovnih ciljeva učenika. Pored stručnih kompetencija, za razvoj znanja, umijeća i stavova učenika od velike su važnosti i pedagoško-psihološko-didaktičko-metodičke kompetencije nastavnika. U ovom se radu (...) uz pomoć podataka prikupljenih upitnikom na uzorku od 115 studenata željelo detektirati u kojoj su mjeri studenti dviju visokoškolskih institucija – Fakulteta hrvatskih studija i Hrvatskog katoličkog sveučilišta – zadovoljni inicijalnom nastavničkom naobrazbom te smatraju li je pogodnom i dovoljnom za izazove koje nosi njihovo buduće zanimanje. Rezultati provedenog istraživanja pokazuju da su studenti u prosjeku zadovoljni kvalitetom studija i nastavničke naobrazbe te da preferiraju postojeći model stjecanja pedagoških kompetencija uz predmetni studij. Rezultati istraživanja analizirani su u kontekstu ispitivanja potrebe za sadržajnim i praktičnim osmišljavanjem novog načina stjecanja nastavničkih kompetencija, odnosno dorađivanjem ili proširivanjem studija nastavničke naobrazbe. Today, teachers are faced with numerous challenges, especially in Croatia, where extensive educational reform is underway. Education reform has placed a new teaching and learning paradigm in the foreground that demands new knowledge and skills from teachers. Studies and analyses show that teachers are the most important factor in reaching pupils’ educational goals. In additional to professional competencies, pedagogical, psychological, didactic, and methodical teacher competencies are of great importance to the development of knowledge. Using survey data from a sample of 115 students, this paper examines the extent to which students of two institutions of higher education – the Faculty of Croatian Studies and the Catholic University of Croatia – are satisfied with their initial teacher education, and whether they consider it appropriate and sufficient for the challenges their future careers hold. The results of this research show that students are, on average, satisfied with the quality of their studies and teacher education, as well as that they prefer the existing pedagogical competency attainment model that is added to the regular subject study. The research results are analysed in the context of examining the need for a new design of such programmes, their refinement or expansion of teacher education study programmes. (shrink)

Umjetnica i analitička stručnjakinja za Kantovu filozofiju, Adrian Piper, s pravom je opisana kao "jedna od najvažnijih i najutjecajnijih kulturnih figura našeg vremena". Nagrađivani rad instalacije i participativne izvedbene umjetnosti, Probable Trust Registry: Rules of the Game #1-3, implicitno postavlja filozofska pitanja od interesa za kontraktualističku filozofiju i njenu kritiku, uključujući mogućnost izvršenja istinske moralno obvezujuće posvećenosti iskrenosti, autentičnosti i poštovanja samoga sebe putem umjetničke instalacije. Posebno za publiku koja se blisko identificira s njenim iskustvima, Piperina umjetnost, poput (...) drugih važnih umjetničkih djela, ima snažan katalizatorski etički potencijal. Motivirana divljenjem prema umjetnici i percipiranom konfliktnom odnosu obojenih (tj. ne-bijelih) žena i konvencionalnih diskursa moralne solidarnosti, nudim tri različita načina za razumijevanje Piperinog Probable Trust Registryja. Predlažem da se Piperino misaono izazovno umjetničko djelo, koje se implicitno oslanja na Johna Rawlsa i Charlesa Millsa, može tumačiti kao poziv njenoj publici da se slože s odabirom pravila koja, između ostalog, prihvaćaju univerzalne moralne imperative, predviđaju budući moralni integritet ili se zaklinju u moralni integritet. (shrink)

Kako u svakodnevnom životu, tako i u pravu većinu ljudi smatramo odgovornim za postupke pretpostavljajući da su to njihovi postupci u smislu da nad njima imaju kontrolu. Pretpostavka koja dominira tradicionalnim filozofskim raspravama o moralnoj odgovornosti i teorijama kazne jeste da se osoba smatra moralno (pravno) odgovornom za počinjeni postupak ako taj postupak zavisi od nje na takav način da bi zaslužila osudu (kaznu) odnosno pohvalu (nagradu). Izazov koji prirodne nauke postavljaju pred ovakvo razumevanje moralne odgovornosti ne zaustavlja (...) se na klasičnoj mehanici već svoj novi, kompleksniji oblik zadobija pojavom kvantne mehanike, ali i razvojem neuronauke i psihologije. Relevantnost istraživanja prirodnih nauka za filozofske probleme objašnjavamo činjenicom da su drugu polovinu XX veka obeležila naturalistička metafizička i epistemološka nastojanja. Na ovaj način je otvoreno novo poglavlje odnosa filozofije i prirodnih nauka, a mi ga u ovom radu ispitujemo kroz razmatranje problema kompatibilnosti determinizma i moralne odgovornosti. Cilj rada je da ispitivanjem kako empirijskih argumenata kojima se u pitanje dovodi moralna odgovornost, tako i filozofskih argumenata koji figuriraju u ovim diskusijama ukažemo da rezultati naučnih istraživanja mogu biti plodonosni u kontekstu rasprava o slobodi volje, moralne odgovornosti i teorija kazne, isključivo ako na adekvatan način komuniciraju sa rezultatima filozofskih istraživanja zasnovanim na primeni filozofskih metoda poput metoda pojmovne analize. (shrink)

The paper deals with the use of predictive genetic tests in medical research. I limit my discussion to those advances in genetics which try to overcome the limits represented by our genetic make-up, in particular by gene mutations that lead, or could lead, to the development of genetic diseases. Besides the ethical issues concerning the topic of the current discussion, the reader will also find an evaluation of the legal provisions elaborated at the different levels of the legal order. The (...) aim of this evaluation is to find out which model of Law is being adopted in bioethical issues like the one discussed in this paper. The paper underlines and argues how Law can contribute to value and to spread an ethics of responsibility. Tekst se bavi primenom prediktivnih analiza u medicinskim istrazivanjima. Diskusija se odnosi samo na one vidove genetike kojima se pokusavaju prevazici ogranicenja sadrzana u nasem genetskom sklopu, pre svega ogranicenja koja su izazvana mutacijama gena koja izazivaju ili mogu izazvati pojavu genetskih oboljenja. Pored etickih pitanja vezanih za temu ove diskusije, tekst razmatra i pravna resenja s razlicitih nivoa pravog poretka. Cilj procene pravnih resenja je da utvrdi koji je pravni model usvojen u slucaju bioetickih pitanja kojima se bavi ovaj tekst. U tekstu se naglasava da zakon moze doprineti afirmisanju i sirenju etike odgovornosti. (shrink)

Konfucije, kao tipičan „akozmički” mislitelj, odbija govoriti o kozmološkim temama, kao što su „Put neba”. Ipak, čini se da neka njegova učenja, osobito ona koja se tiču praktične filozofije, imaju određenu kozmološku pozadinu. Ovdje se otvara pitanje: uključuje li Konfucije u svoje učenje kozmološke koncepcije, iako o njima nikada nije otvoreno raspravljao? Postoje li kozmološke pretpostavke/utemeljenje Konfucijeve praktične mudrosti? Slijedeći ta pitanja ovaj rad, analizirajući zbirku Konfucijevih izreka Analekti, razmatra kozmološku dimenziju Konfucijeve praktične filozofije. -/- .

Unatoč naslovu koji pokriva iznimno opširno područje, članak se usredotočuje na blisko pitanje da li Specijalna teorija relativnosti nužno zagovara ukidanje ontološke razlike između prošlih i budućih događaja, između prošlosti i budućnosti općenito. Izraženo žargonom koji uvodi Stein: jesmo li u okviru STR prinuđeni birati isključivo između ‘solipsizma’ i ‘determinizma’? Posebice će biti riječi o ulozi koju konvencionalnost istovremenosti u STR ima u pokušaju odgovora na ovo pitanje. Standardni argumenti pozivaju se na relativnost istovremenosti, tvrdnju da STR negira postojanje univerzalne (...) ‘sadašnjosti’ koja razgraničava ‘prošlost’ i ‘budućnost’, kako bi pokazali da nema ontološke razlike između prošlosti i budućnosti, da su obje jednako određene/zbiljne . Pritom se prešutno prelazi preko činjenice da je za uspostavu ontoloških tvrdnji vezanih uz relativnost istovremenosti potrebno prvo riješiti pitanje konvencionalnosti istovremenosti u okviru STR. U članku će se nastojati pokazati da promatranjem pitanja konvencionalnosti istovremenosti iz perspektive ‘čisto filozofskog’ Dummettovog određenja razlike između prošlosti i budućnosti možemo u okviru STR pokušati razviti shvaćanje razlikovanja prošlosti i budućnosti mimo stroge ontološke dihotomije ‘solipsizam’/‘determinizam’, ukoliko kriterij koji postavlja STR shvatimo kao epistemički, a ne kao ontološki.Despite a broad-range title the paper settles for the related issue of whether the Special Theory of Relativity necessarily advocates the demise of an ontological difference between past and future events, between past and future in general. In the jargon of H. Stein: are we forced, within the framework of the STR, to choose only between ‘solipsism’ and ‘determinism’ exclusively? A special emphasis is placed on the role that the conventionality of simultaneity plays in the STR with regards to this question. The standard arguments rely on the relativity of simultaneity, the claim that the STR negates the existence of a universal ‘present’ that divides the ‘past’ and the ‘future’, so as to conclude that there is no ontological difference between past and future events, that both are equally determined/real . This often neglects the fact that to establish the ontological claims related to relativity of simultaneity, one must first resolve the issues of conventionality of simultaneity within the STR. The paper will aim to show that by addressing the issue of conventionality from Dummett’s ‘purely philosophical’ determination of the difference between the past and the future, we develop an understanding of the said difference, within the framework of the STR, beyond the strict ontological dichotomy of ‘solipsism/determinism’, given that the criterion that is provided by the STR is understood as epistemic and not ontological. (shrink)

Ovaj je rad osmišljen kao analiza dijela mišljenja američkoga filozofa Fredrica Jamesona. Opus tog autora obuhvaća desetine naslova od kojih će u elaboraciji teme tri biti fragmentarno obrađena, odnosno u svakoj od njih ću posvetiti pozornost jednom poglavlju . Riječ je o sljedećim trima knjigama i pripadajućim poglavljima: The Signatures of the Visible , Postmodernism, or, The Cultural Logic of Late Capitalism i A Singular Modernity . Namjera je rada tekstove ovih poglavlja istaknuti kao momente jednog zamišljenog ekskursa o opsegu (...) i dubini pitanja o identitetu suvremenosti, odnosno njegovih suvremenih transfiguracija izraženih Jamesonovim tezama. Protežući se u daljnjim razradama onkraj čvrsto utvrđenih definicija i neprestanog preispitivanja metode istraživanja, ta pitanja nalaze svoju pozadinu u promišljanju koncepata i pojmova narativa i povijesnosti. Očito je da uvođenje koncepta i pojma narativa u relaciji prema povijesti evocira klasični pristup tom problemu, no ovdje je riječ upravo o njegovim suvremenim transfiguracijama koje su izražene u tim poglavljima.Namjera rada je, stoga, uz očigledne analitičke momente spomenutih tekstova, istaknuti i kritičku ulogu takve analize, s jedne strane. No, s druge strane, namjera je ukazati i na istraživanja čiji je smisao daljnje kritičko i analitičko propitivanje i utvrđivanje teorijskih polazišta koja ne ustrajavaju samo na spekulativnim postulatima vezanim uz spomenute probleme, koja ne teže tek jednoj novoj metadiskurzivnosti, već teže propitivanju mogućih istraživačkih putova koji se neizbježno pojavljuju u spomenutim transfiguracijama, kako teorije tako i neizbježnih praksa koje ih obilježavaju.This paper is generally conceived as an analysis of some fragmentary parts concerning the thought of American philosopher Fredric Jameson. The opus of this author includes tens of titles but only three of them will be elaborated here in some fragments . The books in question are the following: The Signatures of the Visible , Postmodernism, or, The Cultural Logic of Late Capitalism and at the end there is A Singular Modernity . My intention in this paper is to propound texts from those chapters as moments of one imagined digression about scope and depth of question which is asked about identity of contemporaneity, or rather, its contemporary transfigurations expressed through Jameson’s theses. In further elaborations this issues spreads beyond firmly set definitions and continuous examination of the method of research, and finds its foundation in reflecting concepts and notions of narrative and historicity. It is obvious that introducing concepts and notion of the narrative in relation to history evokes classical approaches to this problem, but the point here is precisely its contemporary transfigurations which are couched in these chapters.The intention of this paper is therefore also, beside obvious analytical moments in mentioned texts, to point out critical role of such analysis, on the one hand. But, on the other hand, the intention that lies in it is to indicate research point of which is further critical and analytical questioning and ascertaining theoretical starting points that do not hold on only to speculative postulates related to mentioned problems, and which do not tend only to one new meta-discursiveness, but tend to question up possible research paths that unavoidably show up in mentioned transfigurations, concerning both theory and unavoidable practices that mark them as well. (shrink)

Što se može očekivati od susreta i dijaloga između kulture i Crkve ? Polazna točka u ovoj raspravi je novum kojega je iznjedrio Drugi vatikanski sabor; kulturalno gledano, on predstavlja događaj kojim su srušene umjetne prepreke između kulture i Crkve . Upravo taj događaj čini se da je širom otvorio vrata susretu i dijalogu između Crkve i kulturalnog ambijenta u kojemu se i Crkva nalazi.Crkveno-teološko zauzimanje za dijalog sa suvremenom kulturom moralo bi, prema autorovu mišljenju, ispuniti neke zahtjeve ili pretpostavke, (...) kako bi taj dijalog ne samo bilo lakše ostvariti nego da donese i određene plodove svijetu i čovječanstvu. Jedna od prvih pretpostavki jest simpatija u odnosu prema svijetu i vremenu u kojemu se živi i djeluje; to je neophodan prvi korak u uspostavljanju »prvoga kontakta« između Crkve i kulture. Druga je pretpostavka ona koja se odnosi na snažniju valorizaciju uloge lokalnih crkava koje se čine primjerenijim subjektima što će lakše naći dodirne točke između općeljudskih pitanja i kulturalno elaboriranog navještaja vjere. Nadalje, unutar Crkve sve važnije mjesto i ulogu u vođenju dijaloga sa suvremenom kulturom trebaju imati vjernici-laici, tj. muževi i žene više uronjeni u razna svjetska životna područja kao što su politika, gospodarstvo, zdravstvo, itd. Unutar same Crkve valjalo bi sjediniti tzv. »benediktinsku duhovnost«, koja privilegira autoritet , s tzv. »franjevačkom osjetljivošću« koja je više usmjerena na bratstvo/sestrinstvo , ne samo među ljudima nego i sa svim stvorenim. Konačno, ne treba zaboraviti niti razlikovanje između vjere i teologije : to razlikovanje, koje ne znači strogo dijeljenje, otvara prostore da se različitim kulturalnim načinima izrekne vjera u Isusa Krista u različitim ozemljima i ambijentima u kojima ljudi obitavaju.What is to be expected from an encounter and dialogue between culture and the Church ? The starting point of this paper is the novelty introduced by the Second Ecumenical Council of the Vatican; culturally speaking, it represents an event with which the artificial obstacles between culture and the Church were pulled down. It seems that it was this event precisely that fully opened the doors to the encounter and dialogue between the Church and the cultural environment which the Church is also part of.The Church and theology’s advocating of dialogue with contemporary culture must, according to the author, meet a number of requirements or presuppositions not only for this dialogue to be conducted without unnecessary difficulty, but also for it to be fruitful for the world and humanity. One of the first presuppositions is sympathy in relation to both the world and times we live in; this first step is essential in the Church’s making “first contact” with culture. The second presupposition pertains to a more potent valorisation of the role of local churches , which seem to be more appropriate subjects to be able to more easily locate connection points between universally human questions and the culturally elaborated annunciation of faith. Furthermore, those who should have an increasingly more important role within the Church itself in leading this dialogue with contemporary culture are worshiping laymen, i.e. men and women who have been deeply and greatly involved in the various universal fields of life, such as politics, economy, health services, etc. Within the Church the so-called ‘Benedictine spirituality’, which privileges authority , should be merged with the so-called ‘Franciscan sensibility’, which is more directed towards a brotherhood/sisterhood not only between people but also with all that is created. Finally, the difference between faith and theology must not be forgotten either: this difference, which does not imply a strict division, creates space for the faith in Jesus Christ to be professed in the different ways of the cultures and environments that people live in. (shrink)

In this paper the author is attempting to establish the relationship - or the lack of it - of the Critical Theory to the "Jewish question" and justification of perceiving signs of Jewish religious heritage in the thought of the representatives of this movement. The holocaust marked out by the name of "Auschwitz", is here tested as a point where the nature of this relationship has been decided. In this encounter with the cardinal challenge for the contemporary social theory, the (...) particularity of the Frankfurt School reaction is here revealed through Adorno installing Auschwitz as unexpected but lawful emblem of the ending of the course that modern history has assumed. The critique of this "fascination" with Auschwitz, as well as certain theoretical pacification and measured positioning of the holocaust into discontinued plane of "unfinished" and continuation and closure of the valued project, are given through communicative-theoretical pre-orientation of J?rgen Habermas?s Critical Theory and of his followers. Finally, through the work of Detlev Claussen, it is suggested that in the youngest generation of Adorno?s students there are signs of revision to once already revised Critical Theory and a kind of defractured and differentiated return to the initial understanding of the decisiveness of the holocaust experience. This shift in the attitude of the Critical Theory thinkers to the provocation of holocaust is not, however, particularly reflected towards the status of Jews and their tradition, but more to the age old questioning and explanatory patterns for which they served as a "model". The question of validity of the enlightenment project, the nature of occidental rationalism, existence of historical theology and understanding of the identity and emancipation - describe the circle of problems around which the disagreement is concentrated in the social critical theory. U ovoj studiji autor nastoji da ustanovi odnos - ili manjak odnosa - Kriticke teorije drustva prema "jevrejskom pitanju", te opravdanost uvidjanja eventualnih tragova jevrejskog religijskog nasledja u misljenju njenih predstavnika. Pritom se holokaust, amblematicki naznacen u imenu "Ausvic" iskusava kao tacka na kojoj se odlucivalo o karakteru tog odnosa. U tom susretu sa kardinalnim izazovom za savremenu drustvenu teoriju, posebnost reakcije Frankfurtske skole izlaze se preko Adornovog instaliranja Ausvica u neoCekivano ali zakonito znamenje kraja onog toka koji je moderna istorija poprimila. Kritike ove "opcinjenosti" Ausvicom, kao i izvesna teorijska pacifikacija i odmereno smestanje holokausta u diskontinuiranu ravan jednog "nedovrsenog" i nastavljanja i dovrsenja vrednog projekta, date su kroz komunikativno teorijsku preorijentaciju Kriticke teorije Jirgena Habermasa i nastavljaca. Najzad se preko dela Detlefa Klausena sugerise da u najmladjoj generaciji Adornovih ucenika postoje signali revizije jednom vec revidirane Kriticke teorije i jednog prelomljenog i diferenciranog povratka izvornim uvidima u odlucnost iskustva holokausta. Ova mena u stavovima Kritickih teoreticara drustva prema provokaciji holokausta se, medjutim, ne ogledu u nekakvoj partikularnoj usmerenosti na status Jevreja i njihove tradicije, vec radije u onim vec dugovekim nedoumenjima i eksplanatornim matricama za koja su posluzili kao "model". Pitanja validnosti projekta prosvetiteljstva prirode okcidentalne racionalnosti, postojanja istorijske teleologije i razumevanja koncepcija identiteta i emancipacije - opisuju onaj problemski krug oko kojega se, i kada je o holokaustu rec, koncentrisu nesaglasja Kriticke teorije drustva. (shrink)

Knjige Predraga Fincija "Poetofilozofski eseji" i "Umjetnost uništenog" – sličnog stila i tematski komplementarne – daju nam jedinstvenu predodžbu o njegovu načinu pisanja. U "Poetozofskim esejima" tretira sam subjekt filozofije na najvišoj razini općenitosti, dok je druga knjiga, "Umjetnost uništenog", izgrađena na njegovoj povezanosti sa konkretnim zadatkom: tema holokausta i nesposobnost čovječanstva suočiti se i razmotriti holokaust na odgovarajući način. Umjetnost koja bi uspjela u takvom zadatku, estetika, kao i kritika, mora rješenja tražiti izvan klasičnih, tradicionalnih kriterija. Pristup »temeljnom (...) pitanju« indirektno se bavi našom sposobnošću za suočavanjem s budućnosti svijeta, svijeta u kojem volja za dominacijom dominira nad demokratskim kvalitetama. Uz središnje teme, autor otvara brojna relevantna pitanja poput stabilnosti identiteta, povezanosti između tradicije i potrebe za prilagodbom, doma i strane zemlje, individue i domovine, raznolikosti i stava prema različitom, ograničenja kulturnih kodova i etičkih vrijednosti i vlasništva nad istinom.Predrag Finci’s books "Poetosophic Essays" and "The Art of the Destroyed" – of similar style and topic complementarity – give us coherent idea of his handwriting. The first one, "Poetosophic Essays", treats the subject of the philosophy itself at the highest generality level, and the second one "The Art of the Destroyed" is built on its relations with concrete task: the theme of holocaust and the incapability of manhood to face it and treat it in the appropriate way. The art which would succeed in such a task, and the aesthetics and the criticism as well, should search for the solutions out of the classical, traditional criteria. Approach to “the basic issue” indirectly treats our qualification to face the future of a world in which the will for domination dominates over democratic quality. Besides central themes, the author opens many relevant issues such as the (in stability of the identity, relationship between the tradition and the need for adaptation, the home and foreign country, the individual and the homeland, diversities and attitude towards the different, the limitations of the cultural codes and ethic values and the property over the truth. (shrink)

Prvi deo ovog rada, objavljen u prethodnom broju casopisa, bio je posvecen razmatranju religijskog porekla dvojnosti 'duha' i 'slova', a zatim i pitanju njenog znacenja u kontekstu filozofije ranog nemackog idealizma. Ovaj, drugi i zakljucni deo rada usredsredjuje se na eticke implikacije tog pitanja, posto je suprotstavljanje 'duha2 Kantovog sistema njegovom 'slovu', uz cesta pozivanja na novozavetno ispunjenje mojsijevskog zakona ljubavlju i verom predstavljalo jednu od osnovnih strategija kriticara Kantove teorije morala. Krajnja konsekvenca ovog pravca kritike Kanta lezi u (...) ukidanju autoriteta transcendentne moralne norme. Ovaj korak, kojim se istovremeno ponistava autoritet teksta kao takvog, a time i stav komentara kao literarnog zanra moze se uociti vec u Hegelovim mladalackim teoloskim spisima, u kojima se zastupa ukidanje transcendencije moralnog zakona njegovim inkorporiranjem u slobodnu subjektivnost koja egzistira u zajednici verujucih hriscana. (shrink)

U radu se polazi od sagledavanja Mekintajerovog pojma?obrazovane javnosti?, najpre, u sklopu njegovog predavanja Ideja obrazovane javnosti, a zatim, i u zakljucnim poglavljima Tri rivalske verzije moralnog istrazivanja, gde ovaj pojam biva konkretizovan na pitanje o mestu univerziteta u savremenom drustvu. Interpretirajuci stavove koje Mekintajer zastupa u ovim radovima kao tematizaciju pitanja o?uslovima mogucnosti? ostvarenja?liberalno-prosvetiteljskog obrazovanog projekta?, kriticki se ispituje njegovo odredjenje?samostalnog misljenja?, pre svega, kroz problematizaciju odredjenja odnosa izmedju?samostalnog misljenja? i?standarda racionalne argumentacije? koje je ponudjeno u navedenim radovima. (...) Teza od koje polazimo jeste da Mekintajerova reafirmacija?ideje obrazovane javnosti? predstavlja ne samo njegov odgovor na pitanje o ciljevima obrazovanja, vec i poziv da humanisticke nauke budu aktivnije ukljucene u raspravu o pitanjima koja su znacajna za drustvo. (shrink)

Key contemporary sociological theorists, such as Foucault or Habermas rarely explicitly discussed gender in their studies. This fact has not caused a lack of interest in the critical examination of the theoretical systems of these authors within a feminist perspective. During the 1990?s feminists? attention was drawn to Pierre Bourdieu?s social theory. French sociologist?s study Masculine Domination deals with issues of gender dynamics and its reproduction. In this study the persistence of the asymmetric distribution of social power between women and (...) men is explained by concepts of habitus and symbolic violence. As this article will show, social change cannot be explained by Bourdieu?s concept of habitus, as a key link between social structure and action, due to its reduction of actors to socialized bodies, which are practically deprived of any true action potential. On the other hand, with regard to social activism as a permanent feature of feminist theory, this paper seeks to examine whether critical examination of Bourdieu?s conceptual apparatus achieves to provide the means to overcome the aforementioned shortcomings of the theoretical system of French sociologist. In other words, this article seeks to answer the question whether such a modification of habitus is possible, which will allow for actors whose action is truly structured and structuring, and lead to possible change of existing power relations. Kljucni mislioci savremene socioloske teorije, poput Fukoa ili Habermasa, u svojim studijama su, uopsteno govoreci, retko kad eksplicitno razmatrali pitanja drustvenog polozaja zena ili roda. Ova cinjenica nije uslovila izostanak interesovanja za kriticko preispitivanje teorijskih sistema ovih autora unutar feministicke perspektive. Tokom devedesetih godina proslog veka paznju feministicke teorije privlaci delo Pjera Burdijea. Francuski sociolog se pitanjima rodne dinamike i njene reprodukcije bavi u svojoj studiji Masculine Domination. Na tom mestu istrajavanje asimetricne raspodele drustvene moci kojom raspolazu zene, odnosno muskarci, objasnjeno je, pre svega, pojmovima habitusa i simbolickog nasilja. Kao sto ce ovaj tekst pokazati, Burdijeovim konceptom habitusa, kao kljucnom sponom izmedju drustvene strukture i delanja, nije moguce objasniti drustvenu promenu usled svodjenja aktera na kruto socijalizovana tela, prakticno lisenih istinskog delatnog potencijala. Sa druge strane, s obzirom na drustveni aktivizam kao trajne odlike feministicke teorije, nastoji se ispitati da li je kriticko preispitivanje Burdijeovog konceptualnog aparata uspelo da pruzi sredstva za prevazilazenje pomenutih nedostataka teorijskog sistema francuskog sociologa. Drugim recima, ovim tekstom se pokusava dati odgovor na pitanje da li je moguca takva modifikacija pojma habitusa koja ce omoguciti postajanje aktera cije je delanje istinski strukturisano i strukturisuce, cime moze voditi promeni postojecih odnosa moci. (shrink)

Enkulturacija u sociologiji označava uključivanje neke osobe, najčešće djeteta, u obrasce kulture u kojoj se razvija i odrasta. Stoga možemo reći da su i moralni obrasci koje je ta osoba stekla proizišli iz te kulture. Otuda je očevidno da ne postoji jedan univerzalan moral, već se on razlikuje od kulture do kulture. Teza enkulturacije uklapa se u govor o moralnom relativizmu, koji tvrdi da su moralne tvrdnje istinite samo u odnosu na neki standard ili okvir, a ujedno ni taj standard (...) nije isključivo moralno opravdan. Stoga se nameću sljedeća pitanja: smijemo li uopće moralne vrijednosti neke kulture proglasiti nemoralnima?; postoje li granice do kojih bi moral neke kulture bio prihvatljiv i gdje te granice prestaju?; pomaže li stav o prihvaćanju kulture koja ima drukčije moralne vrijednosti njegovanju tolerancije i smanjivanju napetosti među ljudima? U ovoj raspravi nezaobilazni su rezultati istraživanja antropologa koji su se putujući svijetom susretali s kulturama koje niti malo ne nalikuju njihovoj.Enculturation in sociology signifies the inclusion of a person, most often a child, into the patterns of a culture it is developed and grows up in. Thus, we can say that the moral patterns that person acquired are the product of this culture. Hence, it is obvious that there is no universal morality, but that it is different from one culture to another. The thesis of enculturation fits into the discourse about moral relativism, which claims that moral postulates are only true relative to a standard or framework, and that even this standard is not exclusively morally justified. So the following questions arise: can we even announce that the moral values of a culture are amoral; are there limits to which a morality of a culture is acceptable, and where those limits stop; does the attitude about the acceptance of a culture with different moral values helps cherishing of tolerance and the reduction of tensions between people? In this discussion the results of research by anthropologists who met with cultures unlike their own in their travel around the world, are unavoidable. (shrink)

In this paper, author deals with Heidegger's account of the modern age as the epoch based on Western metaphysics. In the first part of the paper, he shows that, according to Heidegger, modern interpretation of the reality as the world picture, is essentially determined by Descartes' philosophy. Then, author exposes Heidegger's interpretation of the turn which already took place in Plato's metaphysics and which made possible Descartes' metaphysics and modern epoch. In the second part of the paper, author explores Heidegger's (...) interpretation of science and technology as shoots of very metaphysics. Heidegger emphasizes that the essence of technology corresponds to the essence of subjectivity and shows how the metaphysics of subjectivity subsequently finds its end in Nietzsche's metaphysics of the will to power, as the last word of Western philosophy. In the concluding part, author argues that the contemporary processes of globalization can be just understood as processes of completion of metaphysics. They can be identified as a global rule of the essence of technology. On the basis of Heidegger's vision of overcoming metaphysics, author concludes that it opens the possibility of a philosophy of finitude which points to dialogue with the Other as a way of resolving the key practical issues of the contemporary world. U ovom clanku autor se bavi Hajdegerovim shvatanjem moderne kao epohe zasnovane na zapadnjackoj metafizici. U prvom delu rada, autor pokazuje da je, prema Hajdegeru, novovekovno shvatanje stvarnosti kao slike sveta sustinski odredjeno Dekartovom filozofijom. Potom izlaze Hajdegerovu interpretaciju preokreta koji se vec dogodio u Platonovoj metafizici a koji je omogucio Dekartovo utemeljenje moderne filozofije i moderne epohe. U drugom delu rada, autor istrazuje Hajdegerovu interpretaciju nauke i tehnike kao izdanke same metafizike. Hajdeger pokazuje da sustina moderne tehnike odgovara sustini modernog subjekta i pokazuje kako se metafizika subjektivnosti konsekventno dovrsava u Niceovoj metafizici volje za moc, kao poslednjoj reci zapadnjacke filozofije. U poslednjem delu rada, autor ukazuje na to da se savremeni procesi globalizacije mogu razumeti upravo kao procesi dovrsavanja metafizike. Oni se mogu prepoznati kao planetarna vladavina sustine tehnike. Na osnovu Hajdegerovog vidjenja prevladavanja metafizike, autor zakljucuje da ono otvara mogucnost za jednu filozofiju konacnosti koja upucuje na dijalog sa Drugim kao nacin resavanja kljucnih prakticnih pitanja savremenosti. (shrink)

Problem identiteta u svijetu umjetnosti je važan iz mnogih perspektiva. Ovaj rad ima namjeru raspraviti identitet umjetničkih djela. Rasprava je izvedena u tri koraka: problem identifikacije predmeta kao umjetničkog djela, problem relevantnih svojstava umjetničkog djela i pitanje autora kao odlučujuće (ili ne) za identifikaciju umjetničkog djela. Ova pitanja su se otvorila evolucijom umjetničke prakse i teorije u prošlom stoljeću. Pojava ready-madea destabilizirala je čvrsti identitet umjetničkog djela te nametnula zadatak odluke o razlici između umjetničkog djela i njegovog perceptivno identičnog (...) para. Tradicionalna relevantna svojstva izgubila su svoj značaj u konceptualnoj umjetnosti, stoga moramo odlučiti koja se relevantna svojstva, čak i danas, pridaju umjetničkim djelima. Konačno, praksa posuđivanja u postmodernoj umjetnosti dovodi u pitanje pojam umjetnika i smisao izvornog stvaralaštva. (shrink)

Iako opsežan, ovaj članak ima skromnu svrhu: sažeto i što je moguće jasnije iznijeti osnovne Kantove teze za promišljanje odnosa znanosti i religije, te pozvati na pomnjivo iščitavanje njegova opusa, kako bi u promišljanje odnosa znanosti i religije išli s Kantom, a ne mimo njega. Kantov opus nudi intrigantne povode da ga se pokuša isčitavati s ovoga stanovišta. Polazište je dano rezultatima Kritike čistoga uma. U njoj treba potražiti odgovore na pitanja: Kako je moguća priroda, iskustvo, spoznaja prirode i (...) sama prirodna znanost? Nakon toga biti će potrebno u istom djelu vidjeti kako Kant zasniva praktičnu slobodu koja omogućuje moral koji je osnova religije. Konačno, trebat će vidjeti koje posebnosti ima na umu zasnovana religija.Although extensive, this aricle has a modest purpose: to summarise and clearly expose Kant’s theses on relationship between philosophy, science and religion, and to evoke for close reading of his opus. That is all made in purpose of thinking this relation along with Kant, not without him. Kant’s offers intriguing reasons to be read from this standpoint. This standpoint is given with the results of his work Critique of Pure Reason. There should be found the answers to following questions: how nature is possible, how experience is possible, as well as knowledge of nature and natural science in itself? After that, it should be noted in the same work to see how practical freedom is founded by Kant, which enables morality as foundation of religion. Finally, it should be reflected what are the characteristics of religion based on Reason. (shrink)

Brojne definicije vrste živog svijeta tvore suprotstavljene filozofske stavove oko pitanja postoji li samo jedna kategorija vrste ili više njih . Monisti vjeruju u načelnu mogućnost jedne kategorije vrste koja zrcali zbiljnost istovrsnog živog svijeta. Suprotno tome, pluralisti vjeruju da postoje različite kategorije vrste jer je ljudska spoznaja ograničena ili jer je vrstu moguće definirati na mnogo različitih načina. Proučavanje primjera poznatijih monističkih i pluralističkih definicija vrste upućuje na značajno udaljavanje u određivanju kategorije vrste i u prepoznavanju taksonomijskih (...) vrsta. Divergentnost određenja vrste implicira manje epistemološke, a više ontološke sudove o mogućnostima ljudske spoznaje vrsnosti živog svijeta i naravi vrsnosti tog svijeta. Pri tome, postoji konsenzus tek u tvrdnji o evolucijskom nastanku taksonskih vrsta i jedinstvenom drvetu života, ali s različitim klasifikacijama živog svijeta. Rasprava upućuje na suvremene ideje svojevrsne sinteze prema kojoj je narav vrsnosti živog svijeta sofisticirani monizam satkan od pluralističkih određenja vrste.Numerous definitions of living world species form opposite philosophical attitudes on question whether there is a single category of species or a number of categories . Monists believe in a general possibility of single category of species that reflect reality of the homogeneous living world. In opposite, pluralists believe that there are different categories of species due to the epistemological limitations of the human or is it possible to define species in numerous ways. Study of examples of well known monistic and pluralistic definitions of species suggest that there is a significant alienation in determination of category of species and recognition of species taxa. Divergent definitions of species implicates less of epistemological, and more of ontological propositions on aptitude of human cognition on living world genus and nature of genus. There is a consensus on statement on evolution formation of species taxa and single and unique tree of life, but with the diverse classifications of living world. Discussion leads towards contemporary ideas of synthesis according to which the nature of living world genus is a sophisticated monism based on the pluralistic classification of species. (shrink)

The paper focuses on issues of development dimensions of Medical Law and its ongoing process of standardization and harmonization on one hand, versus the traditionally rooted and available principles of biomedical ethics, on the other. The collision of new legal institutes and the spread of human rights protections is evident. This paper follows the theory and practice of medical ethics and medical law. The theoretical aspect points out medical ethics as one of the sources of medical law. Legal theory makes (...) a distinction between formal and autonomous sources of medical law. Even though ethics is morally much higher, law prevails because it has stronger sanctions and legal power. In its practical aspect, this paper gives examples of different situations of medical decision-making processes. Ethical rules are of the utmost relevance in the domain of confidentiality and options of medical treatment. But, in concrete medical procedures, where legal positions of patients are evidently very significant, law has a more distinct function. Therefore, explaining particular cases from medical malpractice, such as cases of penal, civil or professional liability have an ethical dimension as well. Members of medical professions in Serbia often find these cases unfair. Mostly this is the consequence of ignorance in this kind of medical law and ethics relations. A discussion about practical cases has in that sense a self-learning component, which could be developed to strengthen ethical reasoning and judgment. Clanak stavlja naglasak na razvojnu dimenziju medicinskog prava i pitanja u kojoj meri njegova standardizacija i harmonizacija, na jednoj strani, uticu na primenu tradicionalno ukorenjenih vazecih principa biomedicinske etike, na drugoj. Teorijski aspekt clanka upucuje na medicinsku etiku kao jedan od izvora medicinskog prava koji se smatra autonomnim izvorom. Iako je etika na visoj lestvici, pravo preteze jer ima pravnu snagu element prinude i jacu sankciju za postupanje protivno pravilima. U svom prakticnom aspektu ovaj clanak stavlja naglasak na razlicite situacije pri donosenju medicinskih odluka, gde pravni polozaj onog ko se leci postaje veoma bitan, a pravo tu ima striktno odredjenu funkciju zastite. Zbog toga, objasnjenje posebnih slucajeva pogresne medicinske prakse ima svoj eticki, ali pre svega pravni znacaj, kakvi su slucajevi procesuiranja krivicne, imovinske i staleske odgovornosti. Pripadnici medicinskih profesija u Srbiji cesto smatraju sudske postupke protiv sebe nepravednim. Vecinom je to posledica upravo nepoznavanja odnosa normi medicinskog prava i etickih pravila. Razmatranje slucajeva iz prakse ima i svoju edukativnu komponentu koja na taj nacin unapredjuje eticko promisljanje i osnazuje pravno odlucivanje. (shrink)

The author is using a series of examples from her three-year research on social perception of the European Union in Croatia in order to pose several critical questions regarding the current application of the Balkanist criticism in the region and beyond. The research was conducted with three groups of interviewees who were, in different ways, related to the EU. Various notions of Europe and the Balkans, which appeared throughout these interviews, differed from the predominant discourse of the 1990s. The article (...) also indicates the decline of the importance of symbolic geography in the interpretation of notions associated with the EU. In the questioning of metatheoretical level, the author suggests several new paths of research in Balkanist and other, closely related fields of study: admitting the importance of economy, which has been, in the past twenty years, secondary to the examination of questions related to culture and history, and also the production and flow of knowledge. In conclusion, the author proposes examining the approaches which would also enable the inclusion of the enriching, non-repressive and useful encounters between the center and periphery. Autorica koristi primjere iz visegodisnjeg istrazivanja drustvene percepcije Europske unije u Hrvatskoj kako bi postavila niz pitanja o primjeni balkanisticke kritike u recentnoj akademskoj produkciji. Kroz intervjue s pripadnicima triju skupina, koje su na razlicite nacine povezane s Unijom, na vidjelo izlaze predodzbe o Europi i o Balkanu koje nisu u skladu s prevladavajucim diskursom devedesetih godina proslog stoljeca. U radu se naznacuje i opadanje vaznosti simbolicke geografije u tumacenju predodzbi o EU. Propitujuci metateorijsku razinu, autorica predlaze nekoliko novih smjerova za balkanisticka i srodna istrazivanja: priznavanje vaznosti ekonomije, koja je posljednjih dvadesetak godina bila u drugom planu u odnosu na tumacenja kulture i povijesti, te preispitivanje pitanja proizvodnje i slobode proto?ka znanja. Posvajajuci terminologiju Europske unije, autorica u zakljucku ispostavlja prijedlog uvodjenja?varijabilne kriticnosti? u odnosu na srediste kontinenta. Rijec je o pokusaju uzimanja u obzir i svakog ravnopravnog, ne?represivnog i korisnog susreta sredista i periferije. (shrink)

Europski identitet se može razmatrati u svojoj objektivnoj dimenziji kao projekt odozgor i proces izgradnje izvornog oblika transnacionalne političke zajednice odozdol, a u svojoj subjektivnoj dimenziji vezanoj uz identifikaciju pojedinaca i grupa – Europljana – s ovom novom političkom zajednicom zajedno s već uspostavljenom identifikacijom s pojedinom nacijom-državom. Treća dimenzija, vezana uz relevantne interpretativne modele – etno-kulturni/euroskeptični pristup, europski ustavni patriotizam, pluralistički/multikulturalni pristup – također je bila važan čimbenik izgradnje europskog identiteta. Novi tip političke zajednice otvara nova pitanja – (...) je li ta Europa obitelj nacija, Europa građana, Europa koja će biti izgrađena na zajedničkim djelatnostima, kršćanska Europa, ili Europa uzajamno odgovarajućih i preklapajućih civilizacija, sekularna Europa ili Europa kršćanskog religijskog nasljeđa i/ili različitih religija. Osnivačke povelje definiraju europski identitet politički, počevši sa sloganom »Jedinstvo u različitosti«. Međutim, ovaj slogan različito interpretiraju komunitarijanci/euro-nacionalisti, etno-nacionalisti/euroskeptici, liberali i republikanci/europski ustavni patrioti. Kontroverzni karakter političkog identiteta se uvijek iznova mora imati na umu. Politika identiteta, zloupotreba etnički osmišljenih pojmova identiteta sa svojim ratnim posljedicama, predstavljala je jedan od najdestruktivnijih potencijala suvremene politike, uključujući i jednu regiju Europe . S druge strane, političke zajednice ne mogu preživjeti bez homogenizirajuće sile zajedničkog identiteta, što posebno vrijedi za predložene demokratske zajednice poput Europske unije. Kada se raspravlja o europskom identitetu, najvažnije je definirati njegovo značenje u smislu u kojem će osnažiti demokratske kapacitete Europske unije, u kojem će doprinijeti prevladavanju demokratskog deficita i izbjegavanju pratikularističkih, ksenofobičnih, euroskeptičnih težnji i naklonosti. (shrink)

Traganja za dušom i duševnošću motivirala su filozofe na stvaranje koncepcija raznolikog spektra tumačenja. Možemo li spoznati dušu, možemo li definirati duševnost, što bi to zapravo bilo i postoje li takve kategorije koje bi uopće mogle biti predmetom spoznaje, pitanja su na koja nailazimo i u filozofskoj misli Pavla Vuk-Pavlovića.Ishodište njegove filozofije jest doživljaj kao mjesto preplitanja gnoseoloških, ontoloških i etičkih problema te pristup fenomenu doživljaja gradi na kritičkom prevladavanju neokantovskih i pozitivističkih strujanja. Iz kompleksnosti razumijevanja doživljaja iščitavamo (...) specifičnost jedinstva svjesnosti kao subjektivne i predmetnosti kao objektivne komponente doživljaja, njihove složene međuodnose koji produciraju i originalnu filozofsku teoriju pluralizma svjetova te se na kraju pitaju i o mogućnosti filozofije kao takve.Searching for the soul and spirituality has been motivating philosophers to create conceptions of diverse interpretations. Can we gain insight into the soul, can we define spirituality, what is spirituality as a matter of fact and are there such categories that could be the subject of insight – are all questions that we come across in the philosophical thoughts of Pavao Vuk-Pavlović.Experience, as the locus of interlacement between gnoseological, ontological and ethical problems, is where he starts his philosophy. He builds his approach to the phenomenon of experience upon a critical transcendence over the Neo-Kantian and positivistic currents. It is from the complexity of his understanding of experience that we can read out the specific quality of the unity between one’s consciousness – as the subjective component – and the object of one’s experience – as the objective component of experience – their complex interrelations that also give rise to his original philosophical theory of the pluralism of worlds and, finally, investigate the capabilities of philosophy as such. (shrink)

U ovom radu raspravljamo odnos Rawlsovog političkog liberalizma i istine. Budući da je politički liberalizam teorija koja izbjegava sva kontroverzna epistemološka i metafizička pitanja, jednako tako izbjegava i pitanje svoje istinitosti i koncept istine uopće. Usredotočili smo se na tri autora koji tvrde da politički liberalizam ne može izbjeći pitanje istine. Prvi autor je perfekcionist, Joseph Raz, koji pokušava pokazati da je Rawlsova teorija nekoherentna ukoliko se ne bavi pitanjem istinitosti neke moralne doktrine na kojoj mora počivati. Drugi, (...) David Estlund, tvrdi da je teorija filozofski neodrživa ako se ne poziva na istinitost svog fundamentalnog načela. Treći, Joshua Cohen, pokazuje nemogućnost izbjegavanja nekog koncepta istine ako se u političkoj teoriji pozivamo na vjerovanja i opravdanje. Nastojimo dokazati tvrdnju o praktičko-političkoj i filozofskoj ograničenosti njihove kritike Rawlsove teorije. Temeljna intencija članka je opovrgnuti kritike koje se upućuju Rawlsu te time ojačati njegov prijedlog političkog liberalizma. Pri tome nastojimo i nadopuniti nedorečenosti u Rawlsovom prijedlogu te zbog toga nudimo preciznije određenu sliku političkog liberalizma u odnosu na njegovu izvornu.In this paper we discuss the relation between Rawls’ political liberalism and truth. Since political liberalism is a theory that avoids all controversial epistemological and metaphysical questions, it equally avoids the question of its truth and a concept of truth generally. We are focusing on three authors which claim that political liberalism can not avoid the question of truth. First, Joseph Raz, a perfectionist who claims that Rawls’ political theory is incoherent unless it is not concerned with the truth of some moral doctrine on which it must be derived. Second, David Estlund, who claims that Rawls’ theory is philosophically untenable unless it does not consider its fundamental principle as true one. Third, Joshua Cohen, indicates the impossibility of avoiding some concept of truth if political theory is invoking concepts such as beliefs and justification. We are pointing on theirs practical-political and philosophical limited range in criticizing Rawls’ theory. The basic intention of the article is to confute criticisms addressed to Rawls and, in this way, to strengthen his proposal of political liberalism. At the same time, we try to resolve issues deriving from indeterminacies in Rawls’ proposal. For this reason we offer a picture of political liberalism that is more determinate than his original proposal. (shrink)

Petrić motivira svoj pokušaj deheleniziranja filozofije i kršćanske teologije činjenicom da su oko četiri stotine godina nakon »starih teologa«, koji su bili pod utjecajem Platonove filozofije, skolastički teolozi počeli u teologiju uvoditi Aristotelovu filozofiju i uzimati njegove »bezbožnosti« kao temelje vjere. Ispričava ih što nisu poznavali niti mogli poznavati stare teologe jer nisu znali grčki i stoga su im bili nepoznati Platonovi i Aristotelovi izvorni tekstovi u kojima se ti stari mudraci spominju. Ne oprašta im, međutim, što su pokušali »bezbožnošću (...) poduprijeti pobožnost«. Stoga Petrić nastoji pokazati da je Aristotel našao sve problemske motive svoje metafizike, fizike i etike u prastarih egipatskih i kaldejskih mudraca, i to najvećim dijelom posredovanjem Platona. Isto tako nastoji pokazati kako je spomenute probleme Aristotel preformulirao, pretumačio u duhu starogrčkog jezika i duha, ali djelomično i prešućivao.Heideggerov analogni noviji pokušaj dehelenizacije filozofije i kršćanske teologije polazi od teze o »zaboravu pitanja o bitku«, odnosno o »smislu bitka«. Taj »zaborav« skrivila je tradicionalna metafizika koja je tretirala bitak kao »najopćenitiji« i stoga »najrazumljiviji« pojam i na taj način dispenzirala filozofiju da ponovo promišlja pitanje o bitku. Pitanje o bitku blokirala je metafizika i time što je bitak tretirala kao »biće« i navela teologiju da i Boga tretira kao »biće«, doduše kao »najviše«, ali ipak kao biće. To je omogućilo da se teologija razumije kao »pozitivna« znanost i time se uvrsti među druge »pozitivne« znanosti. Heideggerov motiv da »destruira« tradicionalnu metafiziku jest da usmjeri mišljenje prema njegovoj zaboravljenoj bitnoj zadaći, a time i teologiju da se, oslobođena od tradicionalne metafizike, uputi novim putovima.Najnoviji poticaj kritičkom tematiziranju dehelenizacije kršćanske vjere, i uopće europskog duha, dao je teolog i sadašnji papa Joseph Ratzinger, posebno u svom predavanju na Sveučilištu u Regensburgu, u kojem je desetak puta kritički apostrofirao dehelenizaciju. Podvrgnuo je kritici tri vala dehelenizacijskog programa u kršćanskoj teologiji: od izgona metafizike iz teologije u Reformaciji, preko historiziranja u liberalnoj teologiji 19. i 20. stoljeća, do brisanja tragova helenizacije kršćanske vjere u ideji inkulturacije. Ratzinger podvrgava kritici ograničavanje uma , započeto matematizacijom europske znanosti u renesansnom platonizmu, koje je Kant kanonizirao. Posljedice toga ograničavanja uma nisu relevantne samo za kršćanstvo koje teži suprotnome, tj. proširenju uma , nego i za zapadnoeuropski duh u cjelini.Petrić’s attempt at dehellenizing philosophy and Christian theology was motivated by the fact that about four centuries after the “ancient theologians”, who were influenced by Plato’s philosophy, scholastic theologians began to introduce Aristotle’s philosophy into theology and adopt his “impieties” as the foundations of faith. He justifies their ignorance and inability to learn about the ancient wise men by the fact that they had no knowledge of Greek and were thus not familiar with the original texts of Plato and Aristotle in which the wise men were mentioned. He does not forgive them, however, for trying to “support piety by impiety”. Thus Petrić attempts to demonstrate how Aristotle found all the problem motives of his metaphysics, physics and ethics in the wise men, drawing mostly upon Plato. He also attempts to show how Aristotle reformulated the mentioned problems, reinterpreted them in the spirit of the old Greek language and thought, but also ignored some of them.Heidegger’s more recent similar attempt at dehellenizing philosophy and Christian theology is grounded on a thesis of the “neglect of the question of being” – that is, the “meaning of being”. This “neglect” is the result of traditional metaphysics which treated being as “the most general” and thus “the most understandable” notion, and in such a way dispensed philosophy to reconsider the question of being. The question of being was blocked by metaphysics in that it treated being as an “entity”, prompting theology to treat God as an “entity” as well, though “the supreme” but still an entity. This led to the understanding of theology as a “positive” science and its eventual classification among the “positive” sciences. Heidegger’s motive to “destroy” traditional metaphysics is to stream thought towards his forgotten major goal, and thus prompt theology, once freed from traditional metaphysics, to seek new strands.The most recent attempt at critical thematization of dehellenization of Christian faith and European spirit in general has been made by the theologian and present pope, Joseph Ratzinger, particularly in his lecture delivered at the University in Regensburg in which he repeatedly criticized dehellenization. Three stages of dehellenization program in Christian theology are the subject of his criticism: from the banishment of metaphysics from theology in the Reformation, through historization in liberal theology of the nineteenth and twentieth century to the erasing of the traces of Hellenization of Christian faith in the idea of inculturation. He also argues against mind limitation started by mathematization of European science in Renaissance Platonism and canonized by Kant. The consequences of mind limitation are not only relevant to Christianity which strives towards the very opposite – broadening of the mind , but to the Western spirit on the whole. (shrink)

Whether mathematical truths are syntactical or empirical might seem merely an academic topic. However, it becomes a practical concern as soon as we consider the role of questions. For if we inquire as to the truth of a mathematical statement, this question must be meaningless for Carnap, as its truth or falsity is certain in advance due to its purely syntactical nature. In contrast, for Mill such a question is as valid as any other. These differing views have their consequences (...) for contemporaryerotetic logic. (shrink)