The paper presents the results of a preliminary study aimed at examining the validity and reliability of the newly constructed questionnaire Questionnaire on teaching for critical thinking. Conceptually, the paper is based on the generic model of teaching for critical thinking and its key dimensions. 209 teachers and educators (formal and non-formal education) in the Republic of Croatia participated in the study. The research participants were asked to complete an online survey questionnaire. The design of the questionnaire items followed the (...) mentioned generic model. The initial version of the survey questionnaire contained 46 items, and after the analyses, 36 items were retained. Factor analysis was performed and 6 factors were extracted (and 6 scales were constructed). Reliability of all scales is satisfactory – the coefficients of the internal consistency type Cronbach alpha range from.73 to.92. Through the conducted validation, the first research steps were taken in the confirmation of the validity and reliability of the questionnaire on teaching for critical thinking. In conclusion, the application of the questionnaire on teaching for critical thinking in further research can contribute to the improvement of teaching for critical thinking in the Republic of Croatia, and can thus contribute to the development of students’ critical thinking competency. (shrink)

The aim of this paper is to present how an innovative approach to teaching philosophy can effectively meet the requirements of the prescribed curriculum, and contribute to achieving the expected learning outcomes, interdisciplinary teaching and learning links, formative monitoring and evaluation of student achievements, to achieve educational subject goals. In this paper, the authors, considering comics as a kind of teaching medium, i.e., the application of the comic method in teaching, on the example of a scenario for a philosophy lesson (...) in high school show how it is possible to combine a comics approach to teaching philosophy with philosophy for children. Philosophy for children as well as the comic book approach to teaching philosophy are extremely complementary (they are provocative and dialogical, stimulate students' intellectual curiosity, develop critical and creative thinking, create a positive and stimulating learning environment), which allows them to be combined effectively. (shrink)

Critical thinking is important for each individual and for society: in the context of gaining knowledge, using the obtained knowledge, and in the context of preserving mental health. This makes it clear that the issue of critical thinking is complex and should be viewed multi-dimensionally and interdisciplinary. Therefore, this research (1) establishes the fundamental characteristics of critical thinking, that is, it talks about the nature of critical thinking. Then, (2) it explores the possibilities or the so-called strategies for the development (...) of critical thinking, and (3) looks at the development of critical thinking in relation to the real aspects of human development. The aim of this paper is to help conceptually resolve controversial issues that concern the nature of critical thinking and its development to, in the end, improve the level of asset and use of obtained knowledge, and to improve the preservation of the mental health of individuals and communities. (shrink)

Prva Međunarodna filozofska olimpijada održana je 1993. godine u Bugarskoj na inicijativu Odjela za filozofiju Sveučilišta u Sofiji. Otad se neprekidno održava svake godine u mjesecu svibnju u jednoj od država sudionica. Olimpijada se održava pod patronatom najveće međunarodne asocijacije filozofskih društava FISP, uz suradnju s UNESCO-ovim Odjelom za humanističke znanosti, filozofiju i etiku znanosti i tehnologije. Osim same popularizacije filozofije, ciljevi IPO-a su poticanje na kritičko, radoznalo i kreativno mišljenje, promicanje filozofskog mišljenja u znanosti, umjetnosti i društvenom (...) životu, promišljanje o etičkim problemima u modernom svijetu te poticanje intelektualne razmjene među mladim ljudima iz različitih zemalja u svrhu promoviranja kulture mira. Odlukom Upravnog odbora Hrvatskoga filozofskog društva i u suradnji s Agencijom za školstvo, Republika Hrvatska na filozofskoj olimpijadi sudjeluje od 2007. godine. Olimpijada je potaknula niz nacionalnih natjecanja iz filozofije diljem svijeta. Ovo međunarodno natjecanje dobar je način za popularizaciju filozofije među srednjoškolskom populacijom.The first International Philosophy Olympiad was held in 1993 in Bulgaria. It was initiated by the Department of Philosophy at the University of Sofia, Bulgaria. It is held annually in the month of May in one of the participating countries. The Olympiad is endorsed by the International Federation of Philosophical Societies , the largest international association of its kind, in collaboration with UNESCO. In addition to popularising philosophy, the aims of IPO are encouraging critical, inquisitive and creative thinking, promoting philosophical thinking in science, art and social life, reflecting on the ethical problems of today’s world, and encouraging intellectual exchanges amongst the young people of different countries with the purpose of promoting the culture of peace. The Republic of Croatia has been participating in IPO since 2007 . The Olympiad has inspired a whole series of national competitions in philosophy around the world. This international competition is an excellent way to popularise philosophy amongst high school students. (shrink)

U odnosu filozofije i umjetnosti, metaforičko mišljenje ima poseban status. Od antičke retorike, metafora je bitna jezička figura. U prošlom stoljeću postaje modelom estetičkih i znanstvenih procesa spoznaje i stvaralaštva i teorijskih rasprava u znanosti o književnosti, filozofiji jezika i lingvistici, tj. o hermeneutičkim, jezičkoanalitičkim i strukturalističkim paradigmama. Zanimati će nas Grassijeva hermeneutika metafore. Dok Heidegger drži da je pretpostavka metaforičkog mišljenja tradicionalno razlikovanje osjetilnog i nadosjetilnog bića, tj. da pjesništvo nije metafora, Grassi ide drugim putom, zastupajući tezu da (...) je pjevanje pjesnika i sâmo povijesni bitak zapadnog čovjeka − tumačeći npr. ironički izraz u romantičara novim oblikom mišljenja. Slično Grassiju, i Ricoeur smatra da je Heideggerova upotreba metafore ipak važnija od onoga što usput govori protiv nje. (shrink)

This paper discusses divergent thinking as a fundamental characteristic of creativity. Unlike convergent thinking where everything is focused on one solution, divergent thinking seeks the most varied solutions to the considered problem situation while thoughts are scattered on a variety of possible solutions. By its nature, divergent thinking is subversive and destructive and, as such, it deviates from the existing thinking rules and patterns, while bringing disorder into the existing harmony and order of thoughts. In the process of modern education, (...) special attention must be dedicated to all students, but especially to those who can and want more, to those who, in relation to their peers, do a lot of things earlier, to a greater extent, faster, more successfully, better and differently and who consistently have better and higher achievements, which is possible to achieve by encouraging divergent thinking. Therefore, in the modern education, apart from the scientific-convergent shaping of thoughts, space for divergent thinking must also be enabled. (shrink)

We find in Peter Sloterdijk’s approach a unique interpretation of architecture, which constructs a fresh perspective in the current architectural discourse, in that Sloterdijk returns to architecture’s importance by placing it in the broader contexts of how we shape our lives through viewing it as “spatial effect” and spatial production. Outside the approaches of current architectural discourse (which, after rethinking architecture’s role and function in the wake of criticism against modernity, has resigned to increasingly express the softened tonalities of finding (...) contingent or idiosyncratic aesthetic expressions), Sloterdijk captures the moments of architecture’s practical implementation as intimately involved in creating and shaping the dynamic and mobile spaces in which they accommodate our existence. Being outside of the ideologizing schemes of a missionizing architecture, Sloterdijk gives back architecture its role by exactly seeing it through its essential prism, not only in the effects of spatial production but also the processual explication of dwelling by technological means. Here, we see how architecture intertwines with the ontological axis and how the human essence is bound inseparably with architecture. (shrink)

Filozofija prava jest jedan od najvažnijih i temeljnih dijelova Hegelova mišljenja. U radu se pokazuje kako Hegel uopće nije državni filozof, nego povijesni mislilac, koji nasuprot nasilju i proizvoljnoj vlasti afirmira povijesnu, tj. ljudsku proizvedenost prava, pri čemu se suvremenoj samosvijesti suprotstavlja autoritarna prošlost. Stoga se Hegel imade razumjeti kao zastupnik autentične demokracije. Država služi tek kao jamac ljudske slobode, nipošto kao samosvrha. Dakle, Hegel je povijesni mislilac građanskog svijeta.Die Philosophie des Rechts stellt eine von den wichtigsten und grundlegenden Seiten (...) des He­gelschen Denkens dar. Es wird gezeigt, dass Hegel kein Staatsphilosoph ist, sondern ein ge­schichtlicher Denken, der gegenüber der Gewalt und willkürlichen Macht die geschichtliche,d.h. menschliche Genese des Rechts affirmiert, wobei er die gegenwärtige Selbstbewusstsein alsAntithese zur autoritären Vergangenheit stellt. Des wegen sollte man Hegel als Vertreter eineautentische Demokratie verstehen. Der Staat gilt nur als Garant der menschlichen Freiheit,Keineswegs als Selbstzweck. Also, Hegel ist ein geschichtlicher Denker der zivilen Welt zu definieren. (shrink)

Aristotel na samem zaključku Druge analitike zapiše: »nič ne more biti skladno z resnico bolj od znanstvenega razumevanja, razen mišljenja «. Ta trditev bi lahko bila problematična, če upoštevamo aristotelsko načelo izključenega tretjega, ki pravi, da med resnico in zmoto ne obstajajo vmesne stopnje. Dejansko Aristotelova logika ne pušča prostora za naraščajoče resnice, tako da je treba to domnevno višjo resnico razumeti na bolj posreden način. Po kritični obravnavi nekaj zadevne literature bo pomen Aristotelovega izraza alēthésteron razumljen na naslednje načine: (...) natančneje zaradi njegovega enotnega predmeta; bolj gotovo in prepričljivo; bolj orientacijsko in vodeče; pojmovno predhodno; in končno bolj vzročno za resnico. Mišljenje bo razumljeno kot ne-inferencialen način razumevanja, katerega pozitivna resničnostna vrednost je vedno enaka tisti, ki jo zagotavlja znanstveno vedenje. (shrink)

Kritičko čitanje Alchourrónove i Bulyginove skupovnoteorijske defnicije normativnoga sustava pokazuje da njegova deduktivna zatvorenost nije neizbježno svojstvo. Slijedeći von Wrightovu pretpostavku da aksiomi standardne deontične logike opisuju svojstva savršenoga normativnog sustava, uvodi se algoritam za prevođenje iz modalnoga u skupovnoteorijski jezik. Prijevod nam otkriva da plauzibilnost pojedinih metanormativnih načela leži na različitim osnovama. Koristeći se metodološkim pristupom koji prepoznaje različite aktere u normama upravljanome međudjelovanju, pokazuje se da su metanormativna načela obveze drugoga reda upućene različitim ulogama. Poseban slučaj jest (...) zahtjev koji se odnosi na deduktivnu zatvorenost jer se pokazuje da je upućen ulozi koja primjenjuje, a ne onoj koja izdaje norme. Pristup je primijenjen i na slučaj čiste derogacije, što dovodi do novoga rezultata; svojstvo neovisnosti biva svojstvom savršenoga normativnog sustava u odnosu na moguću derogaciju. Ovaj članak na polemički način dodiruje nekoliko točaka iznesenih u Kristanovome nedavnom članku. (shrink)

Mišljenje koje ukazuje na značenje posrednika u procesu spoznaje jednim svojim dijelom ulazi u područje gnoseologije. Probijajući se do biti promišljanoga, te odstranjujući ono što pripada posrednicima u procesu spoznaje, ovo je mišljenje dijelom i svojevrsna »proširena hermeneutika «. Proučavajući napredovanje spoznaje o posredovanosti same spoznaje, te napredovanje iskustva u kontekstu medija posredovanja, ovo je mišljenje i svojevrsna fenomenologija. Sabirući u sebi teorijsko, praktičko i poetičko, filozofija medija želi biti mišljenje koje nije određeno slikom, gramatikom, pojmom, (...) kontekstom, performanceom, psihologijom nastupa, tehnologijom – ali sve to želi imati u sebi sačuvano i nadvladano. Transmisija znanja više nije samo stvar riječi. Nakon lingvističkog obrata i ikoničkog obrata, sve smo bliže shvaćanju da je i jednom i drugom obratu u osnovi bio medijski obrat. (shrink)

Članak je kritičko preispitivanje krize u vladavini zakona u kontekstu suvremene politike u SAD. Tekst navodi neke primjere američke nacionalne i vanjske politike u svezi s tzv. ‘kultom demokracije’. Članak je podijeljen na dva dijela. Prvi se dio bavi izvješćem, koje se bavi, redom, službenim odnosima SAD prema međunarodnom zakonodavstvu; zatim prema moći institucije predsjedništva; te glede uloge Vrhovnoga Suda. Drugi dio ispituje neke filozofijske implikacije američke politike, a u svezi s pitanjima demokracije i vladavine zakona.

Cilj istraživanja je utvrditi mišljenje studenata primarnog obrazovanja o obilježjima profesije. Nezavisne varijable istraživanja su trenutačna godina studija, vrsta prethodno završene srednje škole te modul/smjer koji studenti pohađaju. Istraživanje je provedeno anketnim upitnikom u akademskoj godini 2019./2020., a uzorak čine studenti/ce prve i pete godine Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Rezultati pokazuju da studenti primarnog obrazovanja prepoznaju obilježja profesije te postojanje statistički značajne razlike s obzirom na godinu studija i vrstu prethodno završene srednje škole. In this paper, the opinion (...) of students of primary education regarding the characteristics of a profession will be determined. The aim of this research is to establish opinion of students of primary education regarding characteristics of a profession. Independent variables are current year of study, previously finished high school and module/course students take. The research was conducted with a questionnaire in the academic year 2019/2020. The sample consisted of students of the first and fifth year at the Faculty of Teacher Education, University of Zagreb. The results show that students of primary education recognize characteristics of a profession. There is a statistically significant difference between students of different years of study and with different previous education. (shrink)

Uvodno, vremenski i sadržajno pokušavamo odrediti pojam Moderne u odnosu na suvremene pokušaje postuliranja postmodernizma. Kako je središnja pozicija rada problem »univerzalizma«, ovdje naglašavamo kako kritika te modernističke osnove nije isključivo jedna postmoderna metoda, drži se da je ta kritika naprosto logički unutarmoderni razlog. Objedinjujuća komponenta svih elemenata koja se kreće oko »napada« na novovjekovnu Descartesovu paradigmu svijeta i života nije nastala tek u vidu eventualnog postmodernizma, prije se može reći da se ona, kao i neke druge komponente poput sinkretizma, (...) eklekticizma ili brisanja granica između elitne i pop kulture, pojavila već znatno ranije . Središnji dio rada problematizira ideju navodnoga modernog reda; pred-novovjekovno mišljenje građanskoga u-ređenja temelji se na stavu da je prirodno stanje kaotično i/li nesigurno pa se ono mora napustiti i prevladati. To se u slučaju društvenoga ugovora čini metodičkim predloškom koji počiva na principima uma. Pokazat će se da konzekvencije takvoga umskog uređenja nisu univerzalni čovjek, njegovo prosvjetljenje i kulturno oblikovanje prirode, već zapadanje u barbarstvo , nadzirano reproduciranje bilo zatečenoga sustava ili disciplinarno održavanje bio-moći koji su temeljna počela moderne suvremenosti. Kritikom liberalističkoga pluralizma i bio-političke proizvodnje pokušat ćemo ponuditi argumente koji bi učvrstili pretpostavljene teze.In introduction we are trying to define the term Modernity both in time and subject notion in relation with contemporary attempts of postulating postmodernism. Since the problem of »universalism« is the central position of the work, we are stressing here that critique of that modern fundament is not exclusively one postmodern method, we are assuming that that critique is simply logical inner-modern reason. The combining component of all elements which is revolving around »attack« at modern Descartes’ world and life paradigm didn’t arise as a part of eventual postmodernism, we can rather say that it has appeared even earlier as some other components like syncretism, eclecticism or removing the border between elite and pop culture have .The central part of the text deals with an idea of so called modern order; the pre-modern thought of civil in-order is based on attitude that natural state is chaotic and/or insecure so it should be abandoned and overcame. In the case of social contract that can be done by methodical recipe which is based on mind principles. It will be shown that consequences of that mind order are not universal human being, his enlightenment and cultural nature modelling, but falling in barbarity , controlled reproduction of present system or discipline bio-power maintenance which are all together basic elements of modern contemporaneous. We are trying to propose arguments for strengthening presumed theses by critique of liberal pluralism and bio-political production. (shrink)

Heidegger nije bio ni filozof znanosti niti filozof prirodne znanosti. Znanost nije za njega bila, kako dobro primjećuje Carl Richard von Weizsäcker, »ni izlazište niti cilj njegova mišljenja«. Štoviše, prema Weizsäckeru, riječ je o obostranom nerazumijevanju: »Znanost do sada nije razumjela što joj je Heidegger htio reći, dok Heidegger obratno, tako mi se čini, nije mogao temeljito promisliti prirodnu znanost.« Možda bi bilo primjerenije samoj stvari reći, da nije riječ o pukom nerazumijevanju, već o naporu Heideggera da mišljenje i (...) znanost radikalno novo odredi. Radikalnost njegova poduhvata pokazuje možda najbolje uvredljiva rečenica : »Znanost ne misli.« Ona ne želi samo reći da postoji jaz između mišljenja i znanosti, već također da je on nepremostiv. Pritom nije riječ o nikakvom prigovoru, već o »utvrđivanju unutarnje strukture znanosti: da je u njezinoj biti, da je s jedne strane upućena na to, što misli filozofija, no sama se ne osvrće na to što treba misliti i zaboravlja ga.«. (shrink)

Ovo je vjerojatno najcjelovitiji prikaz recepcije Kierkegaardove filozofije pisan u nas. Autorica je nastojala pokazati tko je sve i na koji način kod nas pisao o tom slavnom danskom filozofu i kršćanskom misliocu. O njemu su na različite načine pisali filozofi i teolozi, ističući, svatko na svoj način, ključne dijelove i pojmove Kierkegaardova života i filozofije, no zajedničko im je to da svi odaju priznanje začetniku novog filozofskog pravca. Ono što je također prisutno kod gotovo svih autora je mišljenje (...) da će Kierkegaardova filozofija u budućnosti imati mnogo više utjecaja negoli ga je imala za njegova života, a čemu i danas svjedočimo.This is probably the most comprehensive survey of reception of the Kierkegaard’s philosophy that has been written in Croatia. The author tried to show who in our country, and in a which way, wrote about this celebrated Danish philosopher and Christian thinker. Thus, he was in various ways analyzed by philosophers and theologians, each of whom in his or her own manner stressed crucial parts and concepts of Kierkegaard’s life and philosophy, but they all paid tribute to this originator of a new philosophical approach. What is also present in almost all of the mentioned authors is an opinion that Kierkegaard’s philosophy will have much more influence in the future than it had during his lifetime, to which we indeed witness nowadays. (shrink)

Ovaj je rad osmišljen kao analiza dijela mišljenja američkoga filozofa Fredrica Jamesona. Opus tog autora obuhvaća desetine naslova od kojih će u elaboraciji teme tri biti fragmentarno obrađena, odnosno u svakoj od njih ću posvetiti pozornost jednom poglavlju . Riječ je o sljedećim trima knjigama i pripadajućim poglavljima: The Signatures of the Visible , Postmodernism, or, The Cultural Logic of Late Capitalism i A Singular Modernity . Namjera je rada tekstove ovih poglavlja istaknuti kao momente jednog zamišljenog ekskursa o opsegu (...) i dubini pitanja o identitetu suvremenosti, odnosno njegovih suvremenih transfiguracija izraženih Jamesonovim tezama. Protežući se u daljnjim razradama onkraj čvrsto utvrđenih definicija i neprestanog preispitivanja metode istraživanja, ta pitanja nalaze svoju pozadinu u promišljanju koncepata i pojmova narativa i povijesnosti. Očito je da uvođenje koncepta i pojma narativa u relaciji prema povijesti evocira klasični pristup tom problemu, no ovdje je riječ upravo o njegovim suvremenim transfiguracijama koje su izražene u tim poglavljima.Namjera rada je, stoga, uz očigledne analitičke momente spomenutih tekstova, istaknuti i kritičku ulogu takve analize, s jedne strane. No, s druge strane, namjera je ukazati i na istraživanja čiji je smisao daljnje kritičko i analitičko propitivanje i utvrđivanje teorijskih polazišta koja ne ustrajavaju samo na spekulativnim postulatima vezanim uz spomenute probleme, koja ne teže tek jednoj novoj metadiskurzivnosti, već teže propitivanju mogućih istraživačkih putova koji se neizbježno pojavljuju u spomenutim transfiguracijama, kako teorije tako i neizbježnih praksa koje ih obilježavaju.This paper is generally conceived as an analysis of some fragmentary parts concerning the thought of American philosopher Fredric Jameson. The opus of this author includes tens of titles but only three of them will be elaborated here in some fragments . The books in question are the following: The Signatures of the Visible , Postmodernism, or, The Cultural Logic of Late Capitalism and at the end there is A Singular Modernity . My intention in this paper is to propound texts from those chapters as moments of one imagined digression about scope and depth of question which is asked about identity of contemporaneity, or rather, its contemporary transfigurations expressed through Jameson’s theses. In further elaborations this issues spreads beyond firmly set definitions and continuous examination of the method of research, and finds its foundation in reflecting concepts and notions of narrative and historicity. It is obvious that introducing concepts and notion of the narrative in relation to history evokes classical approaches to this problem, but the point here is precisely its contemporary transfigurations which are couched in these chapters.The intention of this paper is therefore also, beside obvious analytical moments in mentioned texts, to point out critical role of such analysis, on the one hand. But, on the other hand, the intention that lies in it is to indicate research point of which is further critical and analytical questioning and ascertaining theoretical starting points that do not hold on only to speculative postulates related to mentioned problems, and which do not tend only to one new meta-discursiveness, but tend to question up possible research paths that unavoidably show up in mentioned transfigurations, concerning both theory and unavoidable practices that mark them as well. (shrink)

Key contemporary sociological theorists, such as Foucault or Habermas rarely explicitly discussed gender in their studies. This fact has not caused a lack of interest in the critical examination of the theoretical systems of these authors within a feminist perspective. During the 1990?s feminists? attention was drawn to Pierre Bourdieu?s social theory. French sociologist?s study Masculine Domination deals with issues of gender dynamics and its reproduction. In this study the persistence of the asymmetric distribution of social power between women and (...) men is explained by concepts of habitus and symbolic violence. As this article will show, social change cannot be explained by Bourdieu?s concept of habitus, as a key link between social structure and action, due to its reduction of actors to socialized bodies, which are practically deprived of any true action potential. On the other hand, with regard to social activism as a permanent feature of feminist theory, this paper seeks to examine whether critical examination of Bourdieu?s conceptual apparatus achieves to provide the means to overcome the aforementioned shortcomings of the theoretical system of French sociologist. In other words, this article seeks to answer the question whether such a modification of habitus is possible, which will allow for actors whose action is truly structured and structuring, and lead to possible change of existing power relations. Kljucni mislioci savremene socioloske teorije, poput Fukoa ili Habermasa, u svojim studijama su, uopsteno govoreci, retko kad eksplicitno razmatrali pitanja drustvenog polozaja zena ili roda. Ova cinjenica nije uslovila izostanak interesovanja za kriticko preispitivanje teorijskih sistema ovih autora unutar feministicke perspektive. Tokom devedesetih godina proslog veka paznju feministicke teorije privlaci delo Pjera Burdijea. Francuski sociolog se pitanjima rodne dinamike i njene reprodukcije bavi u svojoj studiji Masculine Domination. Na tom mestu istrajavanje asimetricne raspodele drustvene moci kojom raspolazu zene, odnosno muskarci, objasnjeno je, pre svega, pojmovima habitusa i simbolickog nasilja. Kao sto ce ovaj tekst pokazati, Burdijeovim konceptom habitusa, kao kljucnom sponom izmedju drustvene strukture i delanja, nije moguce objasniti drustvenu promenu usled svodjenja aktera na kruto socijalizovana tela, prakticno lisenih istinskog delatnog potencijala. Sa druge strane, s obzirom na drustveni aktivizam kao trajne odlike feministicke teorije, nastoji se ispitati da li je kriticko preispitivanje Burdijeovog konceptualnog aparata uspelo da pruzi sredstva za prevazilazenje pomenutih nedostataka teorijskog sistema francuskog sociologa. Drugim recima, ovim tekstom se pokusava dati odgovor na pitanje da li je moguca takva modifikacija pojma habitusa koja ce omoguciti postajanje aktera cije je delanje istinski strukturisano i strukturisuce, cime moze voditi promeni postojecih odnosa moci. (shrink)

Yugoslav anti-war contention has remained an under-theorised topic almost twenty years after the end of the wars of Yugoslav succession. Rather than focusing on the?ontogenesis? of individual pacifist enterprises, this paper examines the reasons for which Yugoslav anti-war activisms have been marginalised in recent East European sociological scholarship. I argue that a thorough appreciation of these phenomena requires a Yugoslav/regional approach which has not been favoured by post-Yugoslav social science scholars. This article also offers a critical reading of the existing (...) attempts to theorise Yugoslav anti-war activisms. It criticises their failure to draw upon the rich conceptual ap?paratus of social movement theories developed within Western political sociology over the last couple of decades. In spite of the fact that the concept of?social movement? may be contested in the context of post-Yugoslav anti-war engagement on the basis of its quantitative marginality, this should not deter Yugoslav social scientists from applying and refining Anglo-Saxon social movement theories in a culturally sensitive manner. Specific dynamics of anti-war activism occurring within an armed conflict has not been sufficiently studied. This is an important knowledge lacuna where regional sociologists could offer a substantive contribution. jugoslovenski antiratni angazman je ostao nedovoljno teorijski obradjena tema i posle skoro dvadeset godina od kraja ratova za jugoslovensko nasledje. U ovom radu se ne fokusiram na?ontogenezu? individualnih mirovnih poduhvata, vec ispitujem razloge zbog kojih su jugoslovenski antiratni aktivizmi marginalizovani u skorasnjoj istocnoevropskoj socioloskoj literaturi. Tvrdim da razumevanje ovih fenomena zahteva jugoslovenski/regionalni pristup kojem do sada nije bila posvecena adekvatna paznja. Ovaj rad takodje donosi i jedno kriticko citanje postojecih napora da se teorijski pristupi jugoslovenskim antiratnim aktivizmima. Kritikujem propust istrazivaca da se posluze bogatim konceptualnim aparatom razvijenim u proteklih nekoliko decenija u okviru zapadne politicke sociologije. Iako koncept?drustvenog pokreta? moze biti diskutabilan u kontekstu jugoslovenskog antiratnog angazmana u smislu njegove kvantitativne marginalnosti, to ne bi trebalo da spreci primenu anglosaksonskih teorija drustvenih pokreta na kulturoloski senzitivan nacin. Specificna dinamika antiratnog organizovanja za vreme i na prostoru ratnog konflikta nije u dovoljnoj meri istrazena, pa bi ovdasnji istrazivaci na tom polju mogli dati bitan doprinos. (shrink)

For the contemporary Serbian sociology of religion it is evident that the process of desecularization has been present on the social scene of Serbia in the last fifteen years. Sociologists have provided arguments for this claim based on data gathered in Serbia during this period. The religious changes in question have been empirically recorded in all aspects of attachment to religion and the church, that is, in aspects of religious identification, doctrinal beliefs and religious behavior. Certain political subjects and social (...) scientists feel that social life in Serbia is getting increasingly, and that religion and church are exerting influence within social fields they are not supposed to, if Serbia is to become a secular, democratic state. The paper analyzes some major conditions of the clericalization of the Serbian society. U savremenoj srpskoj sociologiji religije nije sporno da je u poslednjih petnaestak godina na drustvenoj sceni proces desekularizacije. Sociolozi su taj proces argumentovali pozivajuci se na iskustvenu evidenciju koja je za to vreme stvorena u Srbiji. Navedene religijske promene empirijski su evidentirane u svim segmentima vezanosti za religiju i crkvu, dakle: u segmentu religijskog identifikovanja, doktrinarnog verovanja i religijsko-obrednog ponasanja. Postoji misljenje nekih politickih subjekata i drustvenih naucnika da se drustveni zivot u Srbiji sve vise klerikalizuje i da religija i crkva ispoljavaju svoj uticaj tamo gde ne bi smelo da ga bude ukoliko Srbija treba da bude laicka, demokratksa drzava. U tekstu se analiziraju neki od vaznih uslova klerikalizacije drustva. (shrink)

In diesem Text wird die Bedeutung von Husserls ph?nomenologischen Forschungen zur Institution und zur Institutionalisierung. Es wird angenommen, dass die Bedeutung dieser nicht ausreichend bekannten Strategien nur in den unver?ffentlichten Handschriften gefunden werden kann, dass die unterschiedlichen Generationen der Konsultanten von Husserls Archiven eine identische?berzeugung von der Bedeutung der Husserlschen Entdeckungen bezeugt, dass Merleau- Pontys?bersetzung von Stiftung als "institution" dominiert und dass eben diese?bersetzung bewirkt hat, dass Husserl zu einer franz?sischen Angelegenheit wurde. Die Idee des Artikels ist, dass diese Theater (...) der Lekt?re, der?bersetzung und des Einflusses Husserls die kontinentale Philosophie begr?ndet. Das bedeutet, dass Husserls Strategie der Stiftung/Urstiftung am Ursprung dieses Syntagmas liegen kann, da das Denken einer Institution der Philosophie als Denken Europas strukturiert ist, als Denken von Menschheit und als Denken der Begegnung mit dem Anderen. U ovom tekstu se razmatra znacaj Husserlovih fenomenoloskih istrazivanja o instituciji i institucionalizovanju. Pretpostavlja se da je vaznost ovih Husserlovih nedovoljno poznatih "strategija" mogla da bude pronadjena jedino u neobjavljenim manuskriptima, da su razlicite generacije konsultanata Husserlovih arhiva svedocila identicnu veru u znacaj Husserlovih otkrica, da Merleau-Pontyjeva verzija prevoda dominira i da upravo prevod reci Stiftung sa institution, cini da "Husserl" postane cisto "francuska stvar". Ideja je da ovaj teatar citanja, prevodjenja i uticaja Husserla utemeljuje "kontinentalnu filozofiju". To znaci da Husserlova strategija sa Stiftung/Urstiftung moze da bude u poreklu ove sintagme jer je misljenje institucije filozofije strukturirano kao misljenje Evrope, kao misljenje covecnosti /Menschheit/ i kao misljenje susreta sa drugim.. (shrink)

U suvremenom svijetu sve je više visoko stresnih zanimanja. Često se među tim zanimanjima izostavlja ili zaboravlja izuzetno stresan posao pomoracā, čiji radni uvjeti posjeduju više izvora stresa. U članku autori sugeriraju dvije ideje koje bi pomorcima mogle pomoći u lakšem svladavanju poslovnih izazova. Prvi prijedlog je antistresni program koji sprječava uzroke nastanka stresa, kako u poslu tako i u ostalim segmentima života. Drugi prijedlog su radionice za kritičko promišljanje pomoću kojih bi se kod pomoraca mogla poboljšati komunikacija, uravnotežiti (...) međuljudski odnosi, povećati motivacija za profesionalne izazove i usavršavanje, olakšati lociranje problema i njegova rješenja, te smanjiti posljedice stresa.In the modern world there are more and more highly stressful occupations. Often among those professions people omit or forget a very stressful job of seafarers, whose work conditions have multiple sources of stress. The authors suggest two ideas which could help seafarers to overcome work challenges more easily. The first proposal is anti-stress program that prevents the causes of stress, both in professional and other parts of life. Other proposal suggests workshops for development of critical thanking with which participants could improve their communication, facilitate locating of the problem and its solutions, and reduce the effects of stress. (shrink)

Godišnjice su dobar povod da se vidi dokle se stiglo i, što je još važnije, da se preispita koje su posljedice toga. U ovom se povodu može zaključiti da Društvo koje obilježava svojupedesetu obljetnicu s pravom slavi.Ulazeći u filozofiju u vrijeme opterećeno dnevno-političkim uputstvima, zamijetio sam da se Hrvatsko filozofsko društvo izdvaja po tome što je i onda kad je bilo pritisnuto režimskim zahtjevima uspijevalo ispuniti osnovnu dužnost – poštovati individualni svjetonazor i poticati njegovo razvijanje u svakoga, potvrđujući time svoju (...) etičku utemeljenost. Držeći ovu liniju prava pojedinca da proširuje svoj svjetonazor interiozirajući ponuđene filozofske sustave, ali na način koji ne uvjetuje mišljenje, Hrvatsko filozofsko društvo ispunjava ulogu etičkog korektora, što nam daje za pravo govoriti o tome da je HFD uzor za svako filozofsko društvo i za način na koje bi ono trebalo širiti svoj utjecaj i izvan užeg područja u kojem djeluje.Anniversary is an occasion good enough to take a look at where we have arrived, and, evenmore importantly, to analyze the resulting consequences.Entering the philosophy at the times burdened by daily-political rules, I have noticed that the Croatian Philosophical Society is detached from the regime, and that it succeeded in its basic mission – respecting individual worldviews and stimulating the wide development thereof, so confirming its ethical foundations. Keeping this line of individual’s right to his/her worldview, by interiorizing given philosophical systems, but without being conditioned by them, the Croatian Philosophical Society plays the role of an ethical guide, which makes it a model to be followed by every philosophical association, as well as the model for how to spread one’s influence outside the scope of one’s natural environment. (shrink)

Myšlení Karla Marxe se stalo základem dialekticko-historicko materialistické filosofie a tak zvaného vědeckého komunismu. Marxův filosofický vývoj byl však složitý a před dialekticko-historicko materialistickou a komunistickou fází Marx prošel fází kritického idealismu a byl jedním z mladohegelovských filosofů hlásících se k určitému způsobu interpretace německého filosofa Hegela, kterou byly ospravedlňovány požadavky na radikální společenské změny. Ve stati je ukázáno, že mezi mladší, kriticko-idealistickou, a starší, dialekticko-historicko materialistickou fází je hlubší vztah než temporálně-kauzální či logický, a tento vztah je nazván implicitní (...) přítomností kriticko-idealistické fáze ve fázi dialekticko-historicko materialistické. V důsledku Marxova a Engelsova zásahu do vývoje komunistického hnutí, ve kterém získali vedoucí ideologickou pozici, se radikálně změnila obhajoba komunismu a na základě Marxova a Engelsova příspěvku vzniká tak zvaný vědecký komunismus a socialismus, který se snaží co nejméně argumentovat morálními důvody, ale budoucí vznik komunismu ospravedlňuje jako nutnost dějin, která vyplývá z vědeckého poznání. Tato transformace komunistického ideálu měla zásadní důsledky pro komunistické hnutí a budoucí vznik socialistických systémů, které se ideologicky dovolávaly Marxova učení. (shrink)

In this article I look at some the issues, problems and self-imposed dilemmas that emerge from Harry Frankfurt’s well-known essay ‘Freedom of the Will and the Concept of a Person’. That essay has exerted a widespread influence on subsequent thinking in ethics and philosophy of mind, especially through its central idea of ‘second-order’ desires and volitions. Frankfurt’s approach promises a third-way solution to certain longstanding issues – chiefly those of free-will versus determinism and the mind/body problem – that have up (...) to now resisted the best efforts of philosophical deliverance or therapy. It looks very much like the kind of answer that would avoid the ‘high priori road’ of any Kantian or suchlike metaphysical approach by adopting a broadly naturalized conception of human moral agency while not going so far down the path toward wholesale ethical naturalism as to lose the benefits that come with the Kantian conception. However I suggest that this appearance is deceptive and that Frankfurt’s way of addressing these issues – especially his leading idea of second-order desires and volitions – lies open to a long-familiar range of objections from both a naturalist and a strong autonomist quarter. More specifically, I show that his notion of moral will as possessing a multiplex structure whereby higher-order volitions can reject or countermand the promptings of unregenerate first-order desire is one that must inherently give rise to various problems of a logical, metaphysical, and – most importantly in this context – ethical character. I conclude that a thoroughgoing naturalism is the only response that can meet the kinds of challenge increasingly mounted from various scientific quarters, notably those of neurophysiology and cognitive psychology.U ovome članku razmatram neka pitanja, probleme i, kako mi se čini, samonametnute dileme koje proizlaze iz dobro poznatog ogleda Harryja Frankfurta “Freedom of the Will and the Concept of a Person”. Taj je ogled izvršio široki utjecaj na kasnije mišljenje u etici i filozofiji uma, naročito svojom središnjom idejom želja i htijenja “drugog reda”. Frankfurtov pristup obećava rješenje u obliku trećeg puta određenih starih problema – uglavnom problema odnosa slobodne volje i determinizma te odnosa uma i tijela – koji su se dosad opirali najboljim naporima filozofskog rješavanja ili terapije. On veoma nalikuje onoj vrsti odgovora koji apriorni put bilo kakva kantovskog ili sličnog metafizičkog pristupa želi izbjeći usvajanjem u širokom smislu naturalizirane koncepcije ljudskog moralnog djelovanja, ali tako da ne ode toliko daleko u smjeru etičkog naturalizma da izgubi prednosti koje su povezane s kantovskim pristupom. Tvrdim, međutim, da takav izgled vara i da je Frankfurtov način pristupanja tim pitanjima – a naročito njegova glavna ideja želja i htijenja drugog reda – podložna odavno poznatim prigovorima koji dolaze kako od strane naturalistâ tako i od strane strogih autonomista . Konkretnije, pokazujem da njegov pojam moralne volje kao nečega što posjeduje kompleksnu strukturu, čime htijenja višeg reda mogu odbaciti ili poništiti poticaje pokvarene želje prvog reda, jest takav da inherentno mora izazvati različite logičke, metafizičke i – što je u ovome kontekstu najvažnije – etičke probleme. Zaključujem da je posvemašnji naturalizam jedini odgovor koji može izaći na kraj s izazovima koji se sve više upućuju iz različitih znanstvenih krugova, naročito iz područja neurofiziologije i kognitivne psihologije. (shrink)

»Sve što postoji u onom drugom je drugačije nego u sebi« . Ljudski svijet je posredovani svijet te može biti posve odvojen od onoga što je svijet u sebi, a što se danas naziva neposrednošću, životom, autentičnom egzistencijom. Racionalnost, simboličko mišljenje, jezik, povezuju nas s realnošću, ali prepušteni sebi samima zarobljavaju beskonačnu različitost stvarnosti i supstituiraju bogatstvo života hiperrealnošću i ekstenzijama .Izgubljeni smo u simbolima jer nam nedostaje, kaže Kuzanski, tankoćutnost za razlikovanje simbola od onoga što oni simboliziraju. Kant (...) to proširuje na razlikovanje svijeta za nas od svijeta po sebi, upozoravajući da je naše iskustvo svijeta određeno naočalama kroz koje ga gledamo. Kuzanski nam nudi naočale koje omogućuju spomenutu tankoćutnost. Uspoređuje ih s dragocjenim kamenom berilom kroz koji postaje vidljivo ono što je inače nevidljivo. To je medij tankoćutniji od jezika. Za Platona njegovo poznavanje bijaše uvjet da se uđe u Akademiju.“Whatever exists, exists otherwise in something else than it exist in itself” . The world of man is a mediated indirect world and it can exist completely separate from what the world in itself is, the latter being referred to today as immediacy, Life, authentic existence. Rationality, symbolic thought, and language connect us to the reality, but when they are left to themselves they reduce otherwise infinite variety within the reality and substitute the richness of life with hyperreality ad extensions .We are lost in the world of symbols, according to Cusanus, because we lack the sensibility to differentiate the symbol from the signified symbolized. Kant extends this to the opposition between the worldforus and the worldperse, thereby pointing out that our experience of the world is determined by the spectacles through which we see it. Cusanus on the other hand offers the spectacles that enable us to achieve the before mentioned sensibility, comparing them to the semiprecious stone beryl, which enables otherwise invisible objects to become visible if observed through the stone. The concerned medium is thus more sensible than language. Plato made the cognition of this medium a prerequisite for entry into his Academy. (shrink)

Petrić motivira svoj pokušaj deheleniziranja filozofije i kršćanske teologije činjenicom da su oko četiri stotine godina nakon »starih teologa«, koji su bili pod utjecajem Platonove filozofije, skolastički teolozi počeli u teologiju uvoditi Aristotelovu filozofiju i uzimati njegove »bezbožnosti« kao temelje vjere. Ispričava ih što nisu poznavali niti mogli poznavati stare teologe jer nisu znali grčki i stoga su im bili nepoznati Platonovi i Aristotelovi izvorni tekstovi u kojima se ti stari mudraci spominju. Ne oprašta im, međutim, što su pokušali »bezbožnošću (...) poduprijeti pobožnost«. Stoga Petrić nastoji pokazati da je Aristotel našao sve problemske motive svoje metafizike, fizike i etike u prastarih egipatskih i kaldejskih mudraca, i to najvećim dijelom posredovanjem Platona. Isto tako nastoji pokazati kako je spomenute probleme Aristotel preformulirao, pretumačio u duhu starogrčkog jezika i duha, ali djelomično i prešućivao.Heideggerov analogni noviji pokušaj dehelenizacije filozofije i kršćanske teologije polazi od teze o »zaboravu pitanja o bitku«, odnosno o »smislu bitka«. Taj »zaborav« skrivila je tradicionalna metafizika koja je tretirala bitak kao »najopćenitiji« i stoga »najrazumljiviji« pojam i na taj način dispenzirala filozofiju da ponovo promišlja pitanje o bitku. Pitanje o bitku blokirala je metafizika i time što je bitak tretirala kao »biće« i navela teologiju da i Boga tretira kao »biće«, doduše kao »najviše«, ali ipak kao biće. To je omogućilo da se teologija razumije kao »pozitivna« znanost i time se uvrsti među druge »pozitivne« znanosti. Heideggerov motiv da »destruira« tradicionalnu metafiziku jest da usmjeri mišljenje prema njegovoj zaboravljenoj bitnoj zadaći, a time i teologiju da se, oslobođena od tradicionalne metafizike, uputi novim putovima.Najnoviji poticaj kritičkom tematiziranju dehelenizacije kršćanske vjere, i uopće europskog duha, dao je teolog i sadašnji papa Joseph Ratzinger, posebno u svom predavanju na Sveučilištu u Regensburgu, u kojem je desetak puta kritički apostrofirao dehelenizaciju. Podvrgnuo je kritici tri vala dehelenizacijskog programa u kršćanskoj teologiji: od izgona metafizike iz teologije u Reformaciji, preko historiziranja u liberalnoj teologiji 19. i 20. stoljeća, do brisanja tragova helenizacije kršćanske vjere u ideji inkulturacije. Ratzinger podvrgava kritici ograničavanje uma , započeto matematizacijom europske znanosti u renesansnom platonizmu, koje je Kant kanonizirao. Posljedice toga ograničavanja uma nisu relevantne samo za kršćanstvo koje teži suprotnome, tj. proširenju uma , nego i za zapadnoeuropski duh u cjelini.Petrić’s attempt at dehellenizing philosophy and Christian theology was motivated by the fact that about four centuries after the “ancient theologians”, who were influenced by Plato’s philosophy, scholastic theologians began to introduce Aristotle’s philosophy into theology and adopt his “impieties” as the foundations of faith. He justifies their ignorance and inability to learn about the ancient wise men by the fact that they had no knowledge of Greek and were thus not familiar with the original texts of Plato and Aristotle in which the wise men were mentioned. He does not forgive them, however, for trying to “support piety by impiety”. Thus Petrić attempts to demonstrate how Aristotle found all the problem motives of his metaphysics, physics and ethics in the wise men, drawing mostly upon Plato. He also attempts to show how Aristotle reformulated the mentioned problems, reinterpreted them in the spirit of the old Greek language and thought, but also ignored some of them.Heidegger’s more recent similar attempt at dehellenizing philosophy and Christian theology is grounded on a thesis of the “neglect of the question of being” – that is, the “meaning of being”. This “neglect” is the result of traditional metaphysics which treated being as “the most general” and thus “the most understandable” notion, and in such a way dispensed philosophy to reconsider the question of being. The question of being was blocked by metaphysics in that it treated being as an “entity”, prompting theology to treat God as an “entity” as well, though “the supreme” but still an entity. This led to the understanding of theology as a “positive” science and its eventual classification among the “positive” sciences. Heidegger’s motive to “destroy” traditional metaphysics is to stream thought towards his forgotten major goal, and thus prompt theology, once freed from traditional metaphysics, to seek new strands.The most recent attempt at critical thematization of dehellenization of Christian faith and European spirit in general has been made by the theologian and present pope, Joseph Ratzinger, particularly in his lecture delivered at the University in Regensburg in which he repeatedly criticized dehellenization. Three stages of dehellenization program in Christian theology are the subject of his criticism: from the banishment of metaphysics from theology in the Reformation, through historization in liberal theology of the nineteenth and twentieth century to the erasing of the traces of Hellenization of Christian faith in the idea of inculturation. He also argues against mind limitation started by mathematization of European science in Renaissance Platonism and canonized by Kant. The consequences of mind limitation are not only relevant to Christianity which strives towards the very opposite – broadening of the mind , but to the Western spirit on the whole. (shrink)

Rad se sastoji od dva dijela. U prvom dijelu, tragom prethodnih istraživanja, prvenstveno Petrovićevih i Marottijevih, ispitujem sadržaj i primjenu temeljnog filozofijskog pojmovlja zasnovanoga na riječi i pojmu biti, pri čemu je glavna primijenjena strategija filozofijsko tumačenje mišljenja tvorenog putem mehanizama hrvatskoga jezika. U drugom dijelu, tragom Veljakovih istraživanja o metafizičkim utvarama, ispitujem opasnosti usvajanja moguće nepotpuno razumljenog pojmovlja pomoću kojega oblikujemo predodžbe o (društvenoj) zbilji i po njoj djelujemo. Sidrište je razmatranja problem hipostaze jednoga, a u dijalogu s Veljakovim (...) razmatranjima hipostaziranja partikularnih bića nastojim raščistiti polazišno mjesto za mišljenje promjena u odnosu prema zbilji opstojanja. (shrink)

Jesu li stvari ovog svijeta nešto što je dano samoj misli? Jesu li stvari tako mišljene da budu spoznatljive, da budu objektivne manifestacije transcendentalno uvjetovanih moći? Zapadna filozofska tradicija prema Francoisu Laruellu pretpostavlja tu transcendentalnu konstituciju realnog. To je pretpostavka koja uzdiže samu filozofiju kao označenu primateljicu transcendentalnog dara. U našem članku o Laruellovom projektu želimo pokazati kako ta pretpostavka kontrolira čak i prividno radikalne kritike filozofske tradicije koje su se umnožile kao posljedice Nietzscheovog i Heideggerovog mišljenja. Zato učinkovita kritika (...) filozofije mora biti ne-filozofska. Ona prema Laruellu mora dokinuti pretpostavke da je drugotnost dana da bi bila spoznata, kao što mora dokinuti pretpostavku kako sama misao ima fundamentalno drugačiju strukturu. Ne-filozofija počinje ne sa razlikom, ne sa subjektom i objektom, nego sa pozicioniranjem Jednog. Od te početne aksiomatske točke, ne-filozofija uzima kao vlastitu materijalnu filozofiju ponovno mišljenje u odnosu na Jedno. Ne-filozofski projekt ne započinje kao što to čini postmoderna filozofija s naviještanjem kraja filozofije. On uzima filozofiju kao prigodu da postavi pitanje drugačije vrste mišljenja – onog koji, umjesto da se diferencirajći odnosi prema svijetu koji pretpostavlja, potvrđuje kako je ultimativno u tijelu s Jednim kojeg nikad ne možemo znati. (shrink)

Ako je u antičkom polisu Platona brinulo što se građani samodovoljno oslanjaju na vlastita uvjerenja o vrlinama, ne tragajući za znanjem, današnjeg žitelja globalnog pseudopolisa opčinjavaju simulirane informacije, slike i uvjerenja koja nezamislivim bujanjem kreiraju društvenu svijest. U sjenci masmedijskih pećina uočavaju se obrisi transformirane demokracije koja je sve izloženija silovitim naletima megakorporativnih interesa, dominantnih geopolitičkih utjecaja, kulturnog determinizma i redefiniranog vjerskog fundamentalizma. Usamljenom pojedincu na Agori sve je teže formirati i sačuvati vlastito mišljenje, ideje i vrijednosti. Infoprostor je (...) pokriven globalnom mrežom informacija i podataka, dok čin razmjene simboličkih sadržaja od čovjeka preuzimaju strojevi! Sloboda izražavanja medija je kisik otvorenog, javnog komuniciranja, stup demokratskih građevina, ali problem je u činjenici što čuvari informacijskih ulaza i dalje stražare, ovoga puta pred cyberprostorima.If Plato was upset that people leaned on their own convictions about virtues, without seeking knowledge, present resident of global pseudopolis is obsessed by simulated information, pictures and convictions, which create social consciousness with their hyperproduction. In shadow of massmedia’s caves, contours of transformed democracy can be seen. This democracy is more and more exposed to the interests of megacorporations, dominant geopolitical influence, cultural determinism, and redefined fundamentalism. Under such circumstances, to some lonely individual, “in Athena’s Agora”, is even more difficult to form and keep his or her own opinion, ideas and values. Infospace is covered by global network of information and facts; the process of symbolic exchange is taken off humans by machines. Freedom of speech in media is the air of open, public communication, the pillar of democratic structures, but problem is that watchmen of “information gates” still standing guard, but this time in front of cyber spaces. (shrink)

Prisutnost Heideggera u Hrvatskoj pokazuje se u rasprostranjenom čitanju i raspravljanju temeljnih pojmova njegova mišljenja, o čemu svjedoče tri internacionalna simpozija u 80-im godinama. Posrednici Heideggerove misli bili su sveučilišni profesori filozofije već u 60-ima.Najutjecajniji među njima, V. Sutlić, svoju filozofsku koncepciju artikulira i razvija kao »povijesno mišljenje«. Njegova intencija u radovima 60-ih godina jest svojevrsna sinteza Marxova i Heideggerova mišljenja, dok u knjizi Praksa rada kao znanstvena povijest imanentnom analizom pokazuje Marxovu misao u pripadnom joj povijesnom toposu ozbiljenja (...) Hegelove filozofije putem prakticiranja rada nošenog samonadmašivanjem znanosti. U temeljnim odrednicama »povijesnog mišljenja« – povijesni sklop , zgoda, čistina, zagovaranje povijesne otvorenosti – prepoznajemo odlučne pojmove Heideggerova mišljenja. G. Petrović zagovara trajni dijalog između Marxova i Heideggerova mišljenja, legitimirajući ga njihovom povijesnom usmjerenošću, u kojoj prednost daje Marxovu pojmu ‘revolucije’ naspram Heideggerovu ‘prispijeću bitka’.Die Anwesenheit Heideggers in Kroatien zeigt sich in der verbreiteten Erertörung der Grundbegriffe seines Denkens, wie das drei in den 80-er Jahren gehaltenen internationallen Symposien zeugen. Das Heideggersche Denken haben aber schon in den 60-er Jahren die Universitätsprofessoren der Philosophie vermittelt.V. Sutlić, der einflußreichste von ihnen, hat seine philosophische Konzeption als „geschichtliches Denken” artikuliert und entwickelt. In seinen Arbeiten der 60-er Jahren neigt er zu eigenartiger Synthese des Marxschen und Heideggerschen Denkens, während in dem Buch Die Praxis der Arbeit als wissenschaftliche Geschichte das Marxsche Denken in dem ihm zugehörigen geschichtlichen Topos freilegt. Das ist der Topos der Verwirklichung der Philosophie Hege1s durch das Praktizieren der von der sich selbst ständig übertreffenden Wissenschaft getragenen Arbeit. In den Grundbestimmungen des „geschichtlichen Denkens” – des geschichtliche Zusammenhang Sein – Dasein, Seiendes, das Ereignis, die Lichtung, das Befürworten der geschichtlichen Offenheit – erkennt man die entscheidenden Begriffe de Heideggerschen Denkens. G. Petrović befürwortet den dauerenden Dialog zwischen dem Denken Marx und Heideggers. Solchen Dialog berechtigt er mit der geschichtlichen Ausrichtung beider Denker in welcher Petrović den Vorteil der Revolution gegenüber dem Ankunft des Seins sieht. (shrink)

Pregledujem sedanje slepe ulice zahodne filozofije in predlagam nov začetek. V sedanjem trenutku prevladujejo tri najmočnejše pojmovne opcije; skepticizem, kognitivni privilegij in historicizem. Prvi je škandal, drugega zavračajo vse strani, tretji pa je trenutno dokaj zanemarjen. Historicizem ali zgodovinskost - pojem, daje mišljenje notranje historizirano, da je mišljenje zgodovina - je edini velik nov prispevek moderne filozofije k glavnim pojmovnim virom zahodne tradicije. Sodobna filozofija, posebno angloameriška analitična filozofija, je v bistvu nadaljevanje filozofije 17. stoletja in predkantovske filozofije (...) 18. stoletja, ki ju begajo »nepomembnosti« 19. stoletja; kontinentalna filozofija, v glavnem francoska in nemška, pa se je zdaj pripravljena prilagoditi ahistoricizmu analitične filozofije. Predlagam ponovno odkritje historicizma in prepoznam številne različne strategije, ki dajejo prednost taki politiki, za katero napovedujem, da bo še enkrat prišla na vrsto v naslednjem stoletju. Še posebej skrbno raziskujem vidike prve filozofije, zaprtih sistemov, rešitev problemov reference in predikacije, odnos med naravo in kulturo, odnos med realizmom in idealizmom in naravo ter funkcijo osebe ali sebstva. Ugotavljam, da se sodobna filozofija mora spoprijeti s prispevki Kantovega konstruktivizma in Heglove simbioze in iti preko obeh. Med dokazovanjem orišem splošno krivuljo zahodne filozofije vse do današnjih časov. (shrink)

U radu se raspravlja o pojmu i povijesti utopije, pri čemu se naglasak stavlja na moderne oblike utopija rodne tematike. Iako bi se moglo reći da je utopijsko mišljenje imanentno čovjeku, danas se riječ ‘utopija’ koristi mahom u pejorativnom značenju tlapnje i/ili političke zamisli čije ostvarenje nužno vodi u neki oblik totalitarizma. Takva su određenja utopije iznikla iz etimoloških, povijesnih i idejnih nedoumica vezanih uz utopijske teorijske i praktične tvorevine. Opisujući utopiju pojmovima kritike, nade i mašte te ju vezujući (...) uz pojam Mannheimove aktivne utopije, u njoj je moguće pronaći elemente za suočavanje s modernim rodnim i ekološkim problemima. Kao primjer su dane feminističke utopije u kojima su testirane razne rodne teorije i prakse te su predložena rješenja za stvaranje ne idealnih i dovršenih, već poboljšanih svjetova, odnosno svjetova koji dopuštaju poboljšanje.This article discusses the concept and history of utopia with an emphasis on the modern forms of gender utopias. Although it can be said that utopian thought is inherent to humans, today the word ‘utopia’ is generally used in a pejorative meaning of an illusion and/or political concept whose actualization necessarily leads to some form of totalitarianism. These assumptions originated from etymological, historical and conceptional dilemmas associated with utopian theoretical and practical realizations. Describing utopia in terms of critique, hope and imagination as well as linking it with the concept of Mannheim’s active utopia it is possible to find in it elements that can be used for dealing with modern gender and ecological problems. As an example are given feminist utopias in which were tested different gender theories and practices and were suggested solutions for creating not ideal or completed but improved worlds, that is, worlds that allow improvement. (shrink)

Ovaj tekst nastoji da nijansira dihotomiju izmedju pojmova istorije i pravde koja je uobicajena u interpretaciji Hobzovog misljenja. Hobzov kriticki stav prema istoriji objasnjava se njegovom polemikom protiv nasledja klasicne antike, koja stoji u vezi s njegovim projektom stroge nauke o moralu i politici. Medjutim, Hobzovo shvatanje pravde ne moze se zasnovati bez izvesnih faktickih, empirijskih elemenata; ono se ne svodi na neku cisto racionalnu konstrukciju. Ovi elementi otvaraju Hobzovo misljenje prema problematici stvarne istorije; za Hobza, najvazniji predstavnici takve vrste (...) istorije su Tukidid i Tacit. Konacno, istorijska dimenzija Hobzovog misljenja dopusta nam da kod njega prepoznamo i jedan siri pojam pravde, koji probija granice pravde koja proizlazi iz ugovora. (shrink)

Kako bismo utvrdili značajke učinkovitog stručnog usavršavanja učitelja prirodoslovne grupe predmeta, na temelju sustavnog pregleda literature izabrali smo i proveli analizu devet učinkovitih eksperimentalnih i kvazi eksperimentalnih istraživanja. Utvrdili smo kako bi stručno usavršavanje bilo dobro započeti inicijalnim radionicama koje je potrebno nastaviti kroz susrete zajednica učenja za vrijeme ostvarivanja promjena. Uz to je važno osigurati potporu i vođenje učitelja te nastavne materijale za učitelje i učenike. Stručno usavršavanje može biti učinkovito samo ako doprinese boljim učeničkim rezultatima, a to je (...) moguće postići promjenama u nastavi koja bi trebala polaziti od jasno postavljenih ciljeva u skladu s kojima učitelji pripremaju nastavne aktivnosti koje učenike potiču na istraživanje, rješavanje životnih problema, aktivno i suradničko učenje te znanstveno i metakognitivno mišljenje. In order to affirm the characteristics of efficient professional training of teachers in the natural sciences, on the basis of a systematic overview of the literature, we chose and implemented an analysis of nine efficient experimental and quasi-experimental research designs. We affirmed that professional training should begin with initial workshops, which should continue through meetings of learning cummunities during these changes. Additionally, it is important to ensure support and guidance for teachers, as well as teaching materials for teachers and students. Professional training can be considered efficient only if it contributes to improved academic performance; this can be attained through changes in teaching, which should be founded on clearly established goals in accordance with which teachers may prepare teaching activities that inspire students to research, solve everyday problems, take part in active and cooperative learning, and think scientifically and metacognitively. (shrink)

V članku skušam opredeliti vlogo pojma protislovnosti v zgodovini metafizike. Podrobnejši vpogled v Aristotelovo mišljenje o tem pojmu pokaže, v kolikšni meri je načelo neprotislovnosti zakoreninjeno v metafiziki. V nadaljevanju se osredotočam na Kantovo razvijanje transcendentalne logike in Heglovo izenačenje logike z metafiziko. V zaključku razmišljam o možnosti drugačne logike – logike preobilja – onkraj heglovske afirmacije protislovnosti, ki razkriva mejo principa protislovnosti znotraj določenih struktur ali elementov.This paper traces the role that the concept of contradiction plays in the (...) history of metaphysics. By investigating the way that this concept was taken up by Aristotle, it shows how thoroughly the principle of non-contradiction belongs to metaphysics. The paper then traces Kant's development of a transcendental logic and Hegel's identification of logic and metaphysics. The paper explores, finally, the possibility that even beyond Hegelian affirmation of contradiction another logic--an exorbitant logic--can be conceived that exposes the limits of the principle of non-contradiction and accordingly affirms contradiction whithin certain domains of structures or elements. (shrink)

Ameriške predsedniške volitve in številne evropske volitve, med drugim francoske predsedniške in parlamentarne volitve, zbujajo vtis ne le, da obstaja politično korektno mišljenje, temveč, še huje, kolektivna podreditev njeni sugestiji. Po drugi strani pa se je zahteva po »mišljenju preloma« krepila v številnih državah. Kaj je torej tisto, kar nam omogoča, da hkrati živimo v skupnem svetu, a se ne odpovemo lastni singularnosti? Mogoče je namreč, da je simptom, se pravi tisto, kar tvori našo singularnost, – če sledimo naukom (...) psihoanalize – na neki način znak, pogoj tako mišljenja spremembe kot tudi tistega, kar prispeva k obnovitvi družbene vezi. Obenem pa bi na tej podlagi bila mogoča upanje na izhod iz religioznega in izbira herezije proti neoliberalni religiji. (shrink)

Krajem 18. stoljeća, kad je donesen jedan od najpoznatijih političkih dokumenata, Deklaracija o pravima čovjeka i građanina, nije bilo teško pronaći odgovor na pitanje o onome »što« ljudskih prava, premda se time stupilo na tlo jednog u temelju drugačijega morala. Na ovaj ili onaj način ljudska prava su se izvodila iz uma, što znači iz jedne moći koja bi trebala napisati »Evanđelje čistoga uma«. Stoljeće i pol kasnije, 1948. godine, jedno takvo pitanje ne samo da je bilo manjkavo, nego je (...) u samo nekoliko godina djelovanja Opće deklaracije o ljudskim pravima postalo jasno da traganje za onim »što« ljudskih prava svaki dan iznosi na vidjelo sve brojnije i dublje nesuglasice. Stoga je predložen jedan strateški pomak: proglasimo pitanje o onom »što« prevladanim i posvetimo se onome »kako« ljudskih prava. Umjesto pozitivne zadaće predlažemo negativnu zadaću: Koje mišljenje može naštetiti onome »kako« ljudskih prava? U ovom se prilogu treba pokazati kako se kroz postmodernu uvuklo onto-teološko mišljenje koje djeluje kao leća koja iskrivljuje pogled na ljudska prava i time predstavlja jednu od najvećih suvremenih prijetnji za ljudska prava. (shrink)

U radu se analizira Talesovo shvaćanje duše, uz primarno oslanjanje na Aristotelove kapitalne uvide i konzultiranje relevantnih doksografskih bilješki. Istraživanjem je utvrđeno da je Stagiranin miletskog fizičara, uzimajući u obzir njegovo navodno stajalište da kamen ima dušu zato što pokreće željezo, situirao u kategoriju mislilaca koji su smatrali da je duša načelo kretanja. Autor je zatim konstatirao da je mišljenje da je duša pomiješana u cjelini povezano s poznatom sintagmom koja se pripisuje Talesu: »sve je puno bogova«. Ako se (...) ove formulacije povežu s izjavama o kamenu magnetu i jantaru, onda se dobiva mogući zaključak da je, po Milećaninu, sve oduševljeno, tj. oživljeno, kako organski tako i neorganski dijelovi kozmosa. Konačno, ako ovi stavovi jesu autentično Talesovi, onda je on »rodonačelnik filozofije« i zbog toga što govori o jednosti čitave stvarnosti, odnosno zato što se na ovaj način vitalistički ustanovljuje jedinstvo cjeline svega. (shrink)