荷田春満が活躍した「荷田派の時代」に光を当て、近世の祭祀、神社・神職の実践的な活動と国学の思想を関連づけ、神道学による国学研究の枠組みを広げる意欲作。.

This work studies three major eighteenth-century nativist scholars in Japan: Kada no Azumamaro, Kamo no Mabuchi, and the celebrated Motoori Norinaga.

There are two ways of preventing induced cellular mutagenesis. In the first, mutagens are inactivated by ‘desmutagens’ before they can attack the DNA. In the second, ‘bio‐antimutagens’ interfere with cellular fixation processes working on damage in DNA. Examples of modes of action are shown for these inhibitors of induced mutations and implications for reducing genetic damage in man are discussed.

Some cardinal invariants from Cichon's diagram can be characterized using the notion of cut-and-choose games on cardinals. In this paper we give another way to characterize those cardinals in terms of infinite games. We also show that some properties for forcing, such as the Sacks Property, the Laver Property and ω ω -boundingness, are characterized by cut-and-choose games on complete Boolean algebras.

We discuss puzzles of prisoners and hats with infinitely many prisoners and more than two hat colors. Assuming that the set of hat colors is equipped with a commutative group structure, we prove strategic equivalence among puzzles of several protocols with countably many prisoners.

We prove the following theorem: For a partially ordered set Q such that every countable subset of Q has a strict upper bound, there is a forcing notion satisfying the countable chain condition such that, in the forcing extension, there is a basis of the null ideal of the real line which is order-isomorphic to Q with respect to set-inclusion. This is a variation of Hechler’s classical result in the theory of forcing. The corresponding theorem for the meager ideal was (...) established by Bartoszyński and Kada. (shrink)

Baranova, Jūratė Lithuanian Philosophy: Persons and Ideas. Lithuanian Philosophical Studies, II. Washington: The Council for Research in Values and Philosophy, 2000. XII +314 p.

Kada se raspravlja o filozofskoj hermeneutici, riječ »filozofska« nije tek običan atribut. Prije svega, ona označava zbiljsku djelatnost filozofije same, koja u sebi razotkriva hermeneutičko pitanje o mogućnosti istine. Razvoj filozofske hermeneutike u 20. st. ovisi dakle o povijesnom suočavanju filozofije s pitanjem o mogućnosti njene imanentne istine. Ova »povijesna« dimenzija nije nešto izvanjsko filozofiji, već njena unutarnja sposobnost mogućnosti samog filozofskog mišljenja koje implicira temeljnu pretpostavku filozofske hermeneutike na koju ovdje pokušavamo ukazati i razraditi. Stoga unaprijed prihvaćamo povijesni (...) kriterij filozofskog mišljenja.When discussing philosophical hermeneutics, the word »philosophical« is not just an ordinary attribute. Above all, it denotes the very activity of philosophy itself, which in itself discloses the hermeneutic question of the possibility of truth. The development of the 20th century philosophical hermeneutics thus depends on the philosophy’s historical facing the question of the possibility of its immanent truth. This »historical« dimension is not something extrinsic to philosophy, but rather an intrinsic quality of the possibility of philosophical thinking itself, which implies the basic presupposition of philosophical hermeneutics we’re here trying to indicate and develop. We therefore accept in advance the historical criterion of philosophical thinking. (shrink)

We generalize Kada’s definable strengthening of Dilworth’s characterization of the class of quasi-orders admitting an antichain of a given finite cardinality.

U ovom članku raspravljamo o hipotezi proširenog jastva Andyja Clarka i Davida Chalmersa, a osobito o prigovoru prema kojemu proširenom jastvu nedostaje stabilnost i kontinuitet koji su potrebni da bismo ga smatrali identičnim kroz vrijeme. Pokušavamo pokazati da je taj prigovor neodrživ. Raspravljamo i o gledištu prema kojemu se drugi tip jastva, to jest narativno jastvo, također može shvatiti kao prošireno, i tvrdimo da stabilnost i kontinuitet toga tipa jastva također nisu ugroženi ako ga proširimo izvan granica čovjekova tijela. Stoga, (...) barem što se tiče tih tipova jastva, kada razmišljamo o problemima osobnog identiteta, nije potrebno ograničiti se na internalizirano jastvo. (shrink)

Wittgenstein započinje svoja Predavanja o religioznom vjerovanju tvrdeći kako ne bi proturječio religioznoj osobi koja vjeruje u Strašni sud, iako on osobno ne dijeli takva uvjerenja. Kasnije izjavljuje kako nije siguran mogu li religiozni vjernici i pojedinci koji ne vjeruju istinski razumjeti jedni druge. Neki filozofi tumače ove primjedbe kao dokaz da je Wittgenstein smatrao kako su religijski i nereligijski diskursi nesumjerljivi, u tom smislu da nereligiozna osoba ne može razumjeti religioznu kada ova govori o svojim vjerovanjima, kao i (...) da su religiozna vjerovanja imuna na kritiku izvana kao posljedica te navodne nesumjerljivosti. Hilary Putnam je tvrdio da je Wittgenstein vjerovao kako dijalog između religioznih i nereligioznih osoba podrazumijeva određeno nesporazumijevanje, koje međutim nije posljedica nesumjerljivosti. Predlažem drugačije sagledavanje „nesuprotstavljenosti“ i Wittgensteinovog shvaćanja religioznog vjerovanja, pri čemu se slažem s Putnamom da se teza o nesumjerljivosti ne može pripisati Wittgensteinu. (shrink)

Ovaj rad odgovara na argument modalnog kolapsa protiv božanske jednostavnosti ili klasičnog teizma koji nude neoklasični ili kompleksni teisti. Argument modalnog kolapsa tvrdi da ako je Bog apsolutno jednostavan i apsolutno neophodan, tada je Božji čin stvaranja apsolutno neophodan, pa je stoga postojanje stvorenog svijeta također apsolutno neophodno. To znači da se Bog i njegova kreacija urušavaju u jednu modalnu kategoriju apsolutne nužnosti bez ikakvih kontingentnih bića. Moj odgovor je utemeljen na islamskoj neoplatonstičkoj filozofiji Ibn Sine i islamskoj tradiciji. Nudim (...) četiri argumenta koji dopuštaju muslimanskom neoplatoničaru da apsorbira modalni kolaps u modalitetu mogućih svjetova koji istovremeno može negira modalni kolaps unutar avicenovskog modaliteta: Prvo, prigovor modalnog kolapsa temelji se na okviru mogućih svjetova čiji je pojam nužnosti preširok; ovaj okvir ne uspijeva napraviti razliku između Boga kao ontološki nužnog po sebi, stvorenog bića kao nužno ovisnog o drugome i puke logičke nužnosti, kao što to čine Ibn Sina i islamski mislioci. Drugo, argumenti modalnog kolapsa samo pokazuju da je kreacija neophodna kroz drugost, ali ne uspijevaju dokazati da kreacija ima ontološku nužnost ili aseity––što se odnosi samo na Boga; prema tome, ne dolazi do posljedičnog modalnog kolapsa kada nečiji modalitet prepozna kreaciju kao "ovisno nužno biće" unatoč tome što je modalno nužno. Treće, islamski filozofi imaju nelibertarijanski pojam Božje volje i slobode koji je imun na prigovore modalnog kolapsa. Konačno, tvrdim da svi klasični i neoklasični teisti moraju prihvatiti modalno nužnu kreaciju jer libertarijanski modeli Božje volje za sobom povlače neuzrokovane i primitivno kontingentne učinke. (shrink)

U ovom radu istražujem kako su se Hjumova gledišta o odnosu između skepticizma i filozofije razvijala i kako su sazrevala tokom njegovog filozofskog rada. Hjumovo prvo delo, Rasprava o ljudskoj prirodi, ostavlja otvoreno pitanje zašto bi se iko bavio filozofijom u svetlu otkrića da su skeptički argumenti neoborivi. Cilj mi je da pokažem da, iako se Hjumov stav o skepticizmu i njegova skeptička pozicija nisu suštinski menjali tokom godina, Istraživanje o ljudskom razumu i Dijalozi o prirodnoj religiji, kao i nekoliko (...) njegovih kraćih spisa sadrže interesantne promene, dodatke i poboljšanja kada je reč o njegovom shvatanju toga na koji način skepticizam može da utiče na filozofiju. Tek u svom poslednjem delu Hjum nedvosmisleno tvrdi da skepticizam ostvaruje trajan i pozitivan uticaj na naše bavljenje filozofijom, a ovaj uticaj se pre svega ogleda u intelektualnoj skromnosti i ograničavanju predmeta filozofskog istraživanja. (shrink)

Predmet ove disertacije se u najširem smislu može posmatrati kao odgovor na meta-epistemološko pitanje o zadatku epistemologije i načinu na koji bi epistemološki projekat trebalo voditi. U radu prikazujemo i kritički analiziramo debatu savremenih metafilozofa o ulozi, a posledično i prirodi intuicija u savremenoj analitičkoj filozofiji. Osnovni cilj našeg rada je da odbranimo stav da epistemičke intuicije igraju ulogu evidencije u okviru metoda analize pojma znanja. Ovaj stav deo je standardne slike o epistemološkoj metodologiji koja se poslednjih godina dovodi u (...) pitanje, kako od strane naučno orijentisanih filozofskih naturalista, tako i filozofskih tradicionalista. Kao ključni problem izdvajamo neuspeh zastupnika standardne slike o filozofskoj metodologiji da ponude odgovor na pitanje prirode intuicija. Prema našem mišljenju ovaj neuspeh posledica je propusta koji prave kako zastupnici, tako i kritičari pozivanja na intuicije u filozofiji kada pristupaju ovoj metafilozofskoj debati. Jednom kada uvidimo da moramo podrobnije razumeti metode u okviru kojih se pozivamo na intuicije, uočićemo da filozofske intuicije ne smemo posmatrati kao homogenu klasu, već da ispitivanju njihove prirode moramo pristupiti u okviru pojedinačnih filozofskih disciplina. Kada smo ovu strategiju primenili u našem istraživanju došli smo do zaključka da intuicije kao izraz pojmovne kompetencije igraju ulogu evidencije u metodima pojmovne analize i misaonog eksperimenta koji su karakteristični za savremenu analitičku epistemologiju. (shrink)

Plato claims that “philosophy begins in wonder”. To genuinely question the unquestioned opens a hole in the floor of certainty. This feeling is the prerequisite to true philosophical thinking. However, paradoxically, it is often the absence of irreverence that prevents true awe. In order to provoke moral seriousness in students, it is common to inadvertently “flatten” the moral world by injecting seriousness into everything; however, when everything is serious, nothing is serious. This paper explores the role of conceptual and tonal (...) irreverence, and situates this topic more generally within the role of humor in pedagogy. Finally, the presentation demonstrates connections to social justice and the ways that educational reform, in flattening the moral world, have omitted the opportunity to generate wonder and reverence. Platon tvrdi da “filozofija počinje s čuđenjem”. Istinsko preispitivanje neispitanoga izaziva nesigurnost. Taj osjećaj preduvjet je istinskom filozofskom mišljenju. Međutim, paradoksalno, često je upravo nedostatak humora ono što sprječava istinsko čuđenje. Kako bi se izazvala moralna ozbiljnost u studenata uobičajeno je da se nehotice moralni svijet predstavi dosadnijim nego što uistinu jest, dajući svemu ozbiljan predznak; no ništa nije ozbiljno kada je sve ozbiljno. Ovaj rad istražuje ulogu konceptualnog i tonalnog humora te ovu temu općenitije pozicionira u sferu uloge humora u pedagogiji. U konačnici, prezentacija prikazuje veze s društvenom pravdom i načinima na koje je obrazovna reforma, putem prikaza morala kao ozbiljne teme, propustila priliku za stvaranje čuđenja i poštivanja. (shrink)

Joachim Ritter i drugi su pokušali opravdati duhovne znanosti pomoću teorije »kompenzacije«. Prema Ritteru, duhovne znanosti nadoknađuje gubitke i rizike uzrokovane progresom modernizacije. Teorija kompenzacije naizgled opravdava duhovne znanosti u odnosu prema dinamici modernog svijeta. To se prima facie čini privlačnim u vremenu kada je očit uspjeh prirodnih znanosti i tehnologije, a duhovne znanosti stavljene u položaj u kojem se moraju braniti. U članku se razmatraju četiri prigovora teoriji kompenzacije: teorija je obilježena antikvarnim pristupom povijesti; uzima u obzir samo (...) konzervatorsku funkciju duhovnih znanosti; degradira duhovne znanosti smatrajući ih tek dodatkom i dopunom kulturnih promjena; te precjenjuje njihovu sposobnost u uravnoteženju gubitaka i rizika modernizacije. Disertacija o povijesti crkve ne nadoknađuje moderni gubitak vjere. Esej o Casparu Davidu Friedrichu nije nikakva nadoknada za uništen krajolik. Uvjerenje da za svaki gubitak ili štetu postoji kompenzacija je vjerojatno vezano uz religijsko vjerovanje u oprost ili uz filozofske argumente za teodiceju. Zaključak je taj da se duhovne znanosti ne smije opravdavati argumentima korisnosti. One su »korisne« jer ne moraju uopće biti korisne. (shrink)

Cilj je slušanja glazbe u školi oblikovati kulturno-umjetnički svjetonazor učenica i učenika te doprinijeti njihovom estetskom odgoju. U hrvatskim osnovnim školama realizira se prema tzv. standardnom modelu kojemu je težište na spoznajnoj dimenziji. Kako bi se povećali pozornost, motivacija, slušalačke navike i prihvaćanje umjetničke glazbe, predlaže se spoznajno-emocionalni pristup koji višemodalno povezuje glazbene i izvanglazbene sadržaje. Cilj istraživanja bio je usporediti utjecaje spoznajno-emocionalnog i standardnog pristupa u nastavi glazbene kulture na spoznajni i emocionalni aspekt slušanja glazbe. Sudjelovalo je 557 učenika (...) i učenica iz 30 petih razreda. Slušali su Hačaturjanovu Maskaradu, Beethovenovu Wellingtonovu pobjedu, Rimski Korsakovljevu Šeherezadu i Fauréovu Pavanu te odgovarali na pitanja vezana za spoznajni i emocionalni aspekt slušanja glazbe. Petnaest razreda imalo je nastavu po standardnom, a 15 razreda po spoznajno emocionalnom pristupu. U spoznajnom aspektu odgovori učenika i učenica uglavnom se nisu razlikovali. U emocionalnom aspektu, u Šeherezadi i Pavani nešto su intenzivnije doživljavane dominantne emocije kada je bio primijenjen spoznajno-emocionalni pristup. The purpose of music listening in school is to shape students’ world view regarding culture and arts, as well as to contribute to their aesthetic education. Croatian elementary schools use the ‘standard model’, which focuses on the cognitive dimension. In order to increase attention, motivation, listening habits, and acceptance of artistic music, a cognitive-emotional approach is suggested that connects musical and extra-musical content in multiple modalities. The goal of the research is to compare the effects of the cognitive-emotional approach versus the standard approach to music teaching on the cognitive and emotional aspects of music listening. 557 year 5 students from 30 classes participated in the research. They listened to Khachaturian’s Masquerade, Beethoven’s Wellington’s Victory, Rimsky- Korsakov’s Scheherazade, and Fauré’s Pavane, as well as answering questions related to the cognitive and emotional aspects of music listening. Fifteen classrooms used the standard approach, while the other fifteen used the cognitive-emotional approach. Student responses generally did not differ in the cognitive aspect. In the emotional aspect, Scheherazade and Pavane engendered somewhat more intense dominant emotions when the cognitive-emotional approach was used. (shrink)

Insistiranje na tome da ljudska prava i prava coveka nisu jedno i isto, kako bi se u prvi mah moglo zakljuciti na temelju pojma "covek" koji se javlja u oba naziva, predstavlja okosnicu ovog rada. Razvijanjem ovog motiva u tekstu nastojim da pokazem sledece: da je pojam "covek", iako po definiciji inkluzivan i u apstraktnom smislu nediskriminativan, u vreme kada i prakticki ulazi u upotrebu zapravo zasnovan na precutnom iskljucivanju i da je samo na temelju tog iskljucivanja mogao da (...) oznacava "slobodne i jednake". Iako paralelni ili istovremeni nastanak i implementacija prava coveka i nacionalnih prava isprva deluje protivrecno, nastojim da pokazem da je taj paradoks samo prividan, buduci da je sam pojam coveka ogranicen i iskljucujuci, te utoliko kompatibilan s ekskluzivnoscu koja je nuzni uslov pojma nacije. Posledice nacionalizama - svetski ratovi, pre svega - iznele su na videlo nemogucnost opstanka koncepcije slobode i jednakosti zasnovane na bratstvu ljudi, i nemogucnost demokratije koja je samo parcijalna iako hini univerzalnost. Kodifikovanje univerzalnih ljudskih prava predstavlja odgovor na ovu unutrasnju diskrepanciju u jednakoj meri u kojoj je reakcija na razornost svih tipova nacionalizama. Pojam zivota, koji u tekstu obrazlazem, korespondira temeljnom zahtevu na pravo na zivot, koje vise ne pripada "coveku", vec svakome/svakoj. (shrink)

Aktuelna pandemija virusa korona navela je mnoge pojedince da preispitaju usvojene obrasce ponašanja. Savremeni čovek, naviknut da najčešće odlučuje i dela u skladu sa sopstvenim interesima i željama, suočava se danas sa zahtevom da svoje postupke podredi opštem dobru. U doba pandemije kada svaki vid neopreznog i nesavesnog delanja može predstavljati opasnost kako po samog delatnika, tako i po njegove bližnje, postavlja se pitanje: kako treba postupati i u skladu sa kojim načelima? Odgovor na ovu važnu nedoumicu možemo pronaći (...) ispitivanjem etičke doktrine Imanuela Kanta. Jedna od glavnih odlika njegove etike jeste eksplicitna zabrana postavljanja pojedinca i njegovih ličnih težnji i ciljeva u prvi plan. Kantov vrhovni moralni princip nije utemeljen u čulima i iskustvu, nego u čovekovoj racionalnoj prirodi i njegovom umu, što mu daje opšte važenje. Ovaj princip važi jednako za sva racionalna bića. Cilj ovog teksta je da pokaže kako Kantov vrhovni moralni princip (izražen u formi kategoričkog imperativa) i čuveni test univerzalizacije mogu da nam posluže kao neka vrsta vodiča za ispravno postupanje. Videćemo da prilikom svakog odlučivanja moramo prvo da se zapitamo šta bi se desilo kada bismo svi postupili na određeni način, odnosno, da li možemo hteti da živimo u svetu koji bi u tom slučaju nastao. Ukoliko je odgovor potrvdan, onda je predloženi postupak moralno ispravan. (shrink)

„Posocializmas“, „pokomunizmas“, „transformacija“ ir kiti semantiškai susiję žodžiai turi laikinumo atspalvį. Akademikai ir politikos formuotojai suvokė, kad šis laikotarpis bus sunkus eiliniams gyventojams. Svarstoma, kad Lietuvoje transformacijos laikotar­pis baigėsi – pavyzdžiui, 2004 m., šaliai įstojus į ES ir NATO. Tačiau nežinome, kada šis laikotarpis pasibaigė žiūrint iš Lietuvos gyventojų perspektyvos (jeigu apskritai pa­sibaigė). Todėl šiame straipsnyje siekiama atsakyti į klausimą, kokie su transformacija susiję periodai arba lūžiai išryškėja (jeigu išryškėja) socialinėje atmintyje. Straipsnyje laikomasi periodo definicijos, pagal kurią jis turi (...) ribas laike ir pavadinimą, suvokiamas kaip homogeniškas. Kokybiniai interviu, 2021 m. vasarą surinkti Panevėžyje, Jonavo­je ir kaimuose aplink šiuos miestus, analizuojami taikant refleksyviąją teminę analizę (RTA). Daroma išvada, kad transformacija yra glaudžiai įsipynusi į dabartinį Nepri­klausomybės laikotarpį. Viena vertus, kai kurie tyrimo dalyviai pasakojo apie „per­ versmo“, „suirutės“ laiką, kartais jį lygino su pokariu. Kita vertus, atmintyje kur kas ryškesnis bendras atkurtos Nepriklausomybės laikotarpis: jis suvokiamas kaip daug­maž homogeniškas laipsniškos kaitos laikas, kurį įmanu palyginti su stambiu periodu prieš esminį lūžį – sovietmečiu. (shrink)

Koje su mogućnosti čovjeka da preokrene putove razvoja prema mogućim civilizacijskim rješenjima, osnovno je pitanje na koje Fritjof Capra pokušava odgovoriti. Rad prikazuje na koji način Capra vidi krizu suvremenog društva i znanosti, te koje alternative vidi kao rješenja; njegov angažman pokazuje se u cjelini kao etički usmjeren na spoznaju načina odnosa u svijetu, čovjekove naravi i njegova najvišeg dobra, te je praktički usmjeren na razumijevanje konkretnog čovjekova opstanka. U radu se postavlja pitanje o mogućnosti uspoređivanja uvida istočnjačkih mistika i (...) suvremenih fizičara, onako kako to radi Fritjof Capra, te na koje se probleme nailazi kada se metode, nekada udaljenih kultura, postavljaju kao relevantni učesnici naše svakodnevne prakse. Caprini uvidi u uzroke krize, analizom mehanicističko-znanstvenog pristupa i prikaz posljedica koje je takav pristup prouzročio, pogađaju u srž problema. Njegove opservacije i primjedbe na stanje u svijetu razložne su i korisne široj stručnoj publici. Međutim, njegovo viđenje izlaska iz krize, odnosno njezino rješenje ili nadvladavanje zapada u svojevrsni religijsko-znanstveni sinkretizam, s jedne strane, a s druge u scijentizam i konstruktivizam.This work questions the possibility of comparing the insights of eastern mysticism and modern physical science in a way of Fritjof Capra and also tries to present the problems of stating the methods of once distant cultures as relevant factors in our daily practice. While arguing for such comparison we face a lot of questions: are mysticism and modern physical science on different levels of reality; is there any sense in considering these levels “restricted”; are mysticism and modern physical science operating inside separated realms of reality with non-existent trans-level concepts and relations; – these being only a few questions opened by this perspectival comparison. In the last case, for example, if two realms of reality exist, one is opened to symbolic consciousness and linguistically expressible, and the other one is opened to non symbolic consciousness and linguistically non-expressible. Though this Capra’s approach is in many aspects obscure and questionable in substantive level, it, however, on methodological level completely fits into orientational frame of bioethics as multi-perspectival area. (shrink)

Tekst se bavi problemom može li produžetak trajanja ljudskog života biti uključen u ustavna temeljna pitanja dobro uređenog društva, bilo kao pravo koje treba biti zaštićeno, ili kao zabrana. Kada govorimo o mogućoj zabrani, pitanje je postoje li razlozi na koje je moguće pozvati se u temeljnim zakonodavnim ustanovama društva, kao osnovu za zabranu istraživanja, ili tehnološke prakse, u cilju značajnog produžetka trajanja ljudskog života. Može se činiti očitim da, ako ne postoji pozitivan odgovor na to pitanje, zabrana ovih (...) aktivnosti slijedi neposredno. Međutim, to nije ispravno. Čak i ako nije moguće uspostaviti zabranu na razini ustavnih temeljnih pitanja, može biti još uvijek moguće odrediti zakone na nižim razinama zakonodavstva. Kao posljedica, pojavljuje se novi problem – možemo li odrediti, među temeljnim ustavnim pitanjima, pravo na razvijanje istraživanja i na korištenje tehnoloških resursa, u cilju značajnog produžetka trajanja ljudskog života. Analiziraju se dvije vrste argumenta. Jedan od njih kaže da je produžetak trajanja ljudskog života štetan, budući da ugrožava ljudsku prirodu, a drugi kaže da produžetak trajanja ljudskog života nije koristan, s obzirom da vodi do besmislenosti i dosade. (shrink)

Glazba ima važnu ulogu za adolescente jer se u tom životnom razdoblju oblikuju osobni i društveni identiteti, ali izgrađuju i glazbene preferencije. U okviru ovoga rada provedeno je online anketiranje koje je obuhvatilo 200 sudionika, odnosno učenika osnovnih općeobrazovnih škola iz pet hrvatskih županija u dobi od 13 i 14 godina. Cilj istraživanja bio je doznati glazbene preferencije učenika te utječu li sociodemografske varijable i nastava glazbe na njihove preferencije. Djevojčice su iskazale nešto veću sklonost prema svim ponuđenim vrstama glazbe, (...) a posebice prema popularnoj glazbi. Sudionici čiji se roditelji bave glazbom značajno su skloniji umjetničkoj i popularnoj glazbi. Kada je u pitanju mjesto življenja, značajne razlike uočene su kod sklonosti rock glazbi koja je značajno viša kod sudionika iz grada. Sudionici koji procjenjuju da postoji utjecaj nastave glazbe i oni koji kod kuće slušaju skladbe s nastave značajno češće izvještavaju o interesu za umjetničku glazbu. Rezultati istraživanja ukazuju na potrebu većeg angažmana učitelja glazbe i roditelja u stjecanju glazbenih preferencija djece, posebice prema kvalitetnoj glazbi. Music plays an important role for adolescents since personal and social identities are formed during this period of life, but they also build musical preferences. Within this paper, an online survey was conducted, which included 200 respondents, i.e. primary school students from five Croatian counties aged 13 and 14. The aim of the research was to find out the musical preferences of students and whether sociodemographic variables and music teaching influence their preferences. The girls showed a slightly greater preference for all types of music offered, and especially for popular music. Respondents whose parents are involved in music are significantly more inclined to artistic and popular music. When it comes to place of residence, significant differences were observed in the preference for rock music, which is significantly higher among respondents from the city. Respondents who estimate that there is an impact of music teaching and those who listen to compositions from classes at home report an interest in art music significantly more often. The results of the research indicate the need for greater involvement of music teachers and parents in acquiring children’s musical preferences, especially towards quality music. (shrink)

Kako je moguće baviti se Platonom danas, ukoliko je filozofija „svoje vreme obuhvaćeno mislima“? Autor Platonovom delu ne pristupa kao dogmatskom štivu, već kao tekstu prožetom paradoksima, koje izmiče svakom unapred pripremljenom, šematizovanom modelu čitanja. Obratiti se Platonu kao filozofskoj paradigmi isplativo je ukoliko filozofi koji progovaraju iz dubine vremena mogu nešto važno da nam saopšte i ukoliko smo kadri da im postavimo autentično pitanje. Zato filozofi moraju imati dah delfskog ronioca, jer biser se ne nalazi u svakoj školjci. Knjiga (...) Iz Platonove filozofije ulazi u red značajnih knjiga posvećenih Platonovoj filozofiji. Veći deo knjige je objavljen u časopisima od svetskog ugleda (na nemačkom i engleskom jeziku). Time je njen kvalitet potvrđen recenzijama koje su nastale van domaćih koterija, a delo se samerilo sa aktuelnim pristupima Platonu. Knjiga se bavi problemima koji su formulisani u drugoj polovini prošlog veka (napisano i nenapisano učenje), preko naizgled klasičnih tema (dvostruki paradoks, utemeljenje istorijskog i političkog, eros), do tekstova koji pogađaju fenomen aktuelnosti Platonove teorije i prakse (problemi kongitivne dispozicije i bioetike u Platonovoj filozofiji). Ispred nas je Platon u dijalogu sa filozofskim strujanjima s kraja dvadesetog i početkom ovog veka. Za Irinu Deretić smisao filozofskog dijaloga leži u procenjivanju i odmeravanju stanovišta u raspravi, kako bi se vlastito stanovište preciznije artikulisalo. Ne radi se o utopijskoj komunikativnoj zajednici - već o karakteru filozofskog dijaloga, koji je upućen na unutrašnji, a ne na spoljašnji agon. Platon iz sasvim nesofističkih razloga preuzima metodu sofista kada „slabiju stvar čini jačom“. Tome je suprotna eristička (ne)kultura, u kojoj strasti imaju prevagu na davanjem bilo kakvih, „a kamoli valjanih razloga“, piše Irina Deretić. Iz problematičnosti jezika i sučeljavanja sa bliskim granicama pojmljivosti, ne mora da proizađe i slabost logosa. Naprotiv, snaga logosa je obrnuto proporcionalna sposobnošću da se odredi njegova nemoć. Granicu Platonove misli Irina Deretić jezgrovito formuliše: „Platonov jezik je sav okrenut biću, i usmeren je na saznajno ovladavanje njime. Snaga argumenta učesnika u Platonovim razgovorima upravo se sastoji u njihovoj sposobnosti da tačno pogode stvarnost na koju se odnose i koju nastoje da izraze“. Ali to vodi oblikovanju samog karaktera dijaloga: sagovornici se podređuju vođstvu „same stvari“ mišljenja. Međutim, logos nije svemoćan, i inače, a pogotovo ne za Platona. Irina Deretić insistira na autentičnom smislu nemoći logosa kao racionalnog diskursa, koji se pokazuje na odlučujućim mestima, tamo gde njegove refleksije o idejama, posebno o Ideji Dobra bivaju suočene sa granicama njihove saznatljivosti i saopštivosti. Napokon, Platonova okrenutost biću nije dovela do teorije adekvatnosti između bića i jezika, nego do isticanja paradoksa i metafore. A šta je iza njihovog vela - ništa, ili su oni, naprotiv, konstitutivni za biće, da li uopšte može biti odlučeno? U skladu sa filozofskim vjeruju Nikolaja Berđajeva, može se formulisati karakteristika ove važne i lepe knjige: Iz dubine vremena izvire sposobnost da se filozofski misli, a to onda nije u koliziji sa aktuelnim „primenama“ filozofske refleksije. Naprotiv. (shrink)

This text is part of a research conducted under the working title "What do we talk about when we are silent and what are we silent about when we are talking? - premises for the anthropology of silence about the nearest past." In the first part the author investigates the meaning of silence in the Croatian and Serbian press right before and during Croatia's Operation Storm. The ratio between silence, suppression of information and forgetting, on the one hand, and social (...) memory, on the other, has been elaborated in the final part of the text by following reports about the anniversaries of Operation Storm in both Croatian and Serbian publics. The starting point lies in the belief that the phenomenon of silence, being an immanent part of each discourse, represents an important factor in the creation of social relationships and system of value models, that it has important communication and cognitive functions and that the performance character lies in its essence. In short, silence makes it possible to form the prevailing image about this event, even if it does not construct it indirectly - through speech. The author has elaborated on the meaning of silence in the context of Operation Storm partly because studies about the breakup of Yugoslavia frequently mention silence as a manipulation strategy employed by some of the sides in the conflict, while not a single study systematically investigates the semantic of silence and suppression of information in these conflicts. Most importantly, taking into account the frequency of direct silence in the newspaper discourse and rhetoric strategies that point at silence indirectly from the context and discourse, the author focuses on the relationship between the event and silence. In order to shed light on the way in which Operation Storm is remembered, i.e. forgotten, in the stakeholders' publics and political imageries, she follows the dailies - Vecernje Novosti Politika, Danas - Vecernji List, Jutarnji List, Magazin supplement of the Jutarnji List, as well as texts about Operation Storm in weeklies such as the NIN and Vreme of Belgrade or Globus of Zagreb in the period between August 2, 1995 and mid-August 2006. Ovaj tekst je deo istrazivanja koje se odvija pod radnim naslovom "O cemu govorimo kada cutimo i o cemu cutimo kada govorimo? - polazne pretpostavke za antropologiju cutanja o najbilizoj proslosti". U prvom delu autorka ispituje znacenja cutanja u pisanju hrvatske i srpske stampe neposredno pre hrvatske akcije Oluja i tokom same akcije. Odnos cutanja, precutkivanja i zaboravljanja, s jedne strane, i drustvenog pamcenja, s druge strane tematizovan je u zavrsnom delu teksta, pracenjem napisa o godisnjicama akcije Oluja u obe javnosti - hrvatskoj i srpskoj. Polaziste je u uverenju da je fenomen cutanja, buduci imanentni deo svakog diskursa znacajan cinilac kreiranja drustvenih odnosa i sistema vrednosnih modela, da ima vazne komunikativne i kognitivne funkcije i da je u svojoj sustini performativnog karaktera. U najkracem, cutanje pomaze formiranju dominantne slike o ovom dogadjaju, ako je, na posredan nacin - preko govorenja - i ne konstruise. Tematizovanje znacenja cutanja u kontekstu akcije Oluja preduzeto je delom i stoga sto se precutkivanje u studijama o kraju Jugoslavije neretko pominje kao manipulativna strategija neke od strana u sukobu, a da nema ni jedne studije koja bi sistematski ispitivala znacenja cutanja i precutkivanja u ovim konfliktima. I najvaznije, uvazavajuci frekventnost neposrednog izrazavanja cutanja u novinskom diskursu, kao i retorickih strategija koje posredno, iz konteksta i uspostavljenog sveta diskursa, upucuju na cutanje, autorka se usredsredjuje upravo na odnos dogadjajnosti i cutanja. Kako bi osvetlila nacin na koji je operacija Oluja zapamcena, odnosno zaboravljena u zainteresovanim javnostima i politickim imginarijumima, prati pisanje dnevne stampe - Vecernje novosti, Politika, Danas - Vecernji list Jutarnji list, Magazin - dodatak Jutarnjeg lista, kao i napise o Oluji u nedeljnicima, poput beogradskog NIN-a, Vremena ili zagrebackog Globusa u periodu od 02. avgusta 1995. do sredine avgusta 2006. godine. (shrink)

U članku se na temelju teze njemačkoga teoretičara i pionira filozofije tehnike, Ernsta Kappa, o projekciji organa prilikom početnoga stvaranja oruđa, nastoji pokazati kako ta teza ima svoje implikacije još i danas, posebice u pogledu njezine reverzibilnosti. Naime, kada Kapp tvrdi da su sva oruđa nastala tako što je čovjek promatrao svoje organe i njihovu funkcionalnost, a da je među svim organima napose ruka oruđe svih oruđa, onda isto tako valja ustvrditi kako se je danas od projekcije organa prispjelo (...) tome da je čovjek s aspekta tehnike dospio u poziciju da projicira tehnički sofisticirana oruđa za zamjenu ljudskih organa. Sve je prisutnija pojava zamjene ljudskih organa kao pripomoći i u mnogočemu olakšavanja čovjekova života, ali isto tako i svjesne i koordinirane kiborgizacije i robotike s ciljem pospješivanja i unaprjeđenja toga istoga života do razine izazivanja novoga stupnja njegove evolucije. Tako se stvaraju aktualni okviri filozofije tehnike, koja je uvelike započela sa naznačenom Kappovom tezom. (shrink)

U ovome radu istražujem Polanyijeve glavne argumente za akademsku slobodu. Akademska i politička sloboda međusobno su blisko povezane: ako država preuzme kontrolu nad znanošću, to dovodi do kolapsa same slobode u cijelome društvu. Njegovi argumenti protiv totalitarizma oslanjaju se na njegovu anti-pozitivističku filozofiju znanosti. On definira totalitarizam kao poricanje akademske slobode koje se temelji na pragmatičkom poimanju znanosti i instrumentalističkim interpretacijama moralnih vrijednosti. Polanyijeva ideja znanosti je duhovni, idealistički opis zajednice slobodnih intelektualaca koji su strastveno posvećeni potrazi za istinom i (...) imaju autonomnu zajednicu s vlastitim pravilima i autonomnim upravljanjem. Potraga za istinom radi nje same je bitan cilj znanosti, koji se može postići jedino ako znanost ostane slobodna od političkih, ideoloških i ekonomskih utejcaja. Tvrdim da Polanyijevi uvidi mogu biti relevantni i danas, kada znanost može postati instrument profitno orijentiranih praktičnih potreba umjesto potrage za istinom samom i kada se humanistika često smatra nepotrebnom.In the present essay I investigate Polanyi’s main arguments for academic freedom. Academic and political freedom are closely related to each other: if state takes control over science, it will lead to the collapse of freedom itself in the whole society. His arguments against totalitarianism rely on his anti-positivist philosophy of science. He diagnoses totalitarianism as a denial of academic freedom which is based on a pragmatist view of science and instrumentalist interpretation of moral values. Polanyi’s idea of science is a spiritual, idealistic description of a community of free intellectuals who are passionately committed to seeking the truth and have an autonomous community with its own rules and autonomous direction. Seeking the truth for its own sake is the essential goal of science, which can be accomplished only if it remains free from political, ideological and economical influences. I will argue that Polanyi’s insights can still be relevant today, when science can become an instrument of profit-oriented practical needs instead of seeking the truth itself, and the humanities are often considered unnecessary.Dans cet essai, j’examine les principaux arguments de Polany pour la liberté académique. La liberté académique et politique sont étroitement liées : si l’Etat prend le contrôle de la science, cela conduira à l’effondrement de la liberté elle-même dans toute la société. Ses arguments contre le totalitarisme reposent sur sa philosophie anti-positiviste de la science. Il diagnostique le totalitarisme comme un refus de la liberté académique fondé sur une conception pragmatique de la science et une interprétation instrumentaliste des valeurs morales. L’idée de la science de Polany est une description spirituelle, idéaliste, d’une communauté d’intellectuels libres, passionnément dédiés à la recherche de la vérité, et qui ont une communauté avec ses propres règles et une direction autonome. La recherche de la vérité pour elle-même est l’objectif essentiel de la science, ce qui peut être accompli uniquement si elle demeure libre des influences politiques, idéologiques et économiques. J’affirme que les visions de Polany peuvent toujours être pertinentes aujourd’hui, alors que la science peut devenir un instrument des besoins pratiques orientés vers le profit au lieu de chercher la vérité elle-même, et alors que les sciences humaines sont souvent considérées comme inutiles.Im präsenten Artikel gehe ich Polanyis Hauptargumentation für akademische Freiheit auf den Grund. Die akademische und politische Freiheit sind miteinander nahe verwandt: Unterzieht der Staat die Wissenschaft seiner Kontrolle, endet dies im Kollaps der Freiheit selbst in der gesamten Gesellschaft. Polanyis Begründung gegen den Totalitarismus stützt sich auf dessen antipositivistische Philosophie der Wissenschaft. Er diagnostiziert den Totalitarismus als Versagung der akademischen Freiheit, die auf dem pragmatischen Blickpunkt der Wissenschaft als auch der instrumentalistischen Interpretation der Moralwerte basiert. Polanyis Wissenschaftsvorstellung ist eine spirituelle, idealistische Schilderung einer Gemeinschaft freier Intellektueller, die sich der Suche nach Wahrheit glutvoll gewogen zeigt und über eine autonome Community mit eigenen Regeln sowie autonomer Verwaltung verfügt. Die Erkundung der Wahrheit um ihrer selbst willen repräsentiert das essenzielle Vorhaben der Wissenschaft, welches sich allein unter Bewahrung ihrer Independenz von politischen, ideologischen bzw. wirtschaftlichen Einflüssen zuwege bringen lässt. Ich halte dafür, Polanyis Einblicke hätten auch heutzutage Relevanzpotenzial, zu der Zeit, wenn sich die Wissenschaft auf ein Werkzeug des profitorientierten praktischen Begehrens reduzieren könnte, anstatt nach der Wahrheit selbst zu fahnden, und die Geisteswissenschaften gehäuft als entbehrlich abgestempelt werden. (shrink)

This article intends to critically envisage limits and values of philosophy of art of Arthur Danto and to point out the main problems of the theory of supstitutional representation, when placed within wider theoretical frame of traditional aesthetics, such as the notion of meaning in the philosophy of art of Arthur Danto. The article focuses on the notions of exteral and interal representation and denotation of non-existent and existent entities substituted by representation. This article intends to question the validity of (...) Danto?s position. Ovaj tekst pokusava da kriticki sagleda domete i vrednosti filozofije umetnosti Artura Dantoa i da istakne osnovne probleme sa kojima supstituciona teorija reprezentacije mora da se suoci, kada se ona zastupa u sirem teorijskom okviru tradicionalne estetike, kakav je pojam znacenja u filozofiji umetnosti Artura Dantoa. Posebnu paznju tekst usmerava na pojmove eksteralne i interalne reprezentacije i denotacije nepostojecih i postojecih entiteta, koji se reprezentacijom supstituiraju. Autor nastoji pokazati da je stav koji Danto zastupa apsurdan. (shrink)

Europski identitet se može razmatrati u svojoj objektivnoj dimenziji kao projekt odozgor i proces izgradnje izvornog oblika transnacionalne političke zajednice odozdol, a u svojoj subjektivnoj dimenziji vezanoj uz identifikaciju pojedinaca i grupa – Europljana – s ovom novom političkom zajednicom zajedno s već uspostavljenom identifikacijom s pojedinom nacijom-državom. Treća dimenzija, vezana uz relevantne interpretativne modele – etno-kulturni/euroskeptični pristup, europski ustavni patriotizam, pluralistički/multikulturalni pristup – također je bila važan čimbenik izgradnje europskog identiteta. Novi tip političke zajednice otvara nova pitanja – je (...) li ta Europa obitelj nacija, Europa građana, Europa koja će biti izgrađena na zajedničkim djelatnostima, kršćanska Europa, ili Europa uzajamno odgovarajućih i preklapajućih civilizacija, sekularna Europa ili Europa kršćanskog religijskog nasljeđa i/ili različitih religija. Osnivačke povelje definiraju europski identitet politički, počevši sa sloganom »Jedinstvo u različitosti«. Međutim, ovaj slogan različito interpretiraju komunitarijanci/euro-nacionalisti, etno-nacionalisti/euroskeptici, liberali i republikanci/europski ustavni patrioti. Kontroverzni karakter političkog identiteta se uvijek iznova mora imati na umu. Politika identiteta, zloupotreba etnički osmišljenih pojmova identiteta sa svojim ratnim posljedicama, predstavljala je jedan od najdestruktivnijih potencijala suvremene politike, uključujući i jednu regiju Europe . S druge strane, političke zajednice ne mogu preživjeti bez homogenizirajuće sile zajedničkog identiteta, što posebno vrijedi za predložene demokratske zajednice poput Europske unije. Kada se raspravlja o europskom identitetu, najvažnije je definirati njegovo značenje u smislu u kojem će osnažiti demokratske kapacitete Europske unije, u kojem će doprinijeti prevladavanju demokratskog deficita i izbjegavanju pratikularističkih, ksenofobičnih, euroskeptičnih težnji i naklonosti. (shrink)

Prvi deo ovog rada predstavlja kraci uvod u sufizam kao osobeni vid ispoljavanja unutrasnje, misticke dimenzije islama. U tom odeljku razmatra se povest, doktrina i ritualna praksa glavnih derviskih redova. U drugom delu, koji se uglavnom temelji na autorovom preliminarnom terenskom istrazivanju postojecih derviskih zajednica u Bosni i Hercegovini, vise paznje posveceno je ozivljavanju islamskog misticizma u savremenom kontekstu. U terminima sociologije religije, revitalizacija sufizma u BiH bi se mogla razumeti u sirim okvirima obnove klasicne religioznosti na Balkanu. Nakon Drugog (...) svetskog rata bila je na snazi dugogodisnja zabrana delatnosti derviskih redova u BiH, cemu je najvise doprinela modernisticki nastrojena Islamska zajednica koja je imala podrsku vladajucih struktura. To, svakako, treba uzeti u obzir kada se razmatra pitanje odnosa izmedju islamske ortodoksije i misticizma. Potpuna obnova sufizma usledila je tek devedesetih godina, po raspadu Jugoslavije i zavrsetku ratova. Tu je, dakle, rec o obnovi klasicne religioznosti, jer se sufizam, jos od osmanskog perioda, razvijao unutar ortodoksnog islama u Bosni. (shrink)

Naspram ustaljene interpretacije platoničke umjetnosti, kako je ona ontološki i spoznajno irelevantna jer je bitno određena mimetičkim konceptom kao pukom kopijom materijalne stvarnosti, te je stoga izgnana iz Države, ovdje podastiremo neke interpretacije koje tumače sasvim suprotno. Naime, moguće je pokazati da mimetički princip nije razlog Platonove osude umjetnosti, te daje zapravo pojam umjetničkog mimesisa utemeljen u metafizičkom pojmu mimesisa kao aproksimacije ili postupnog nalikovanja paradigmi. U tom slučaju umjetnički mimesis postiže višu ontološku vjerodostojnost i oponaša idealno posredstvom osjetilnoga. “Argument (...) sličnosti” u Parmenidu može predstavljati ozbiljnu prepreku u prihvaćanju, s jedne strane, teze o odnosu sličnosti između ideja i pojedinačnosti, tj. između paradigme i njene slike, te s druge strane može učiniti upitnom i tezu o aproksimaciji gdje mimetički koncept ima metafizičko utemeljenje. Međutim, ideja shvaćena kao sintetičko objedinjavanje množnog predstavlja ispravno stajalište za objašnjenje fenomena, a postaje upitna kada se stavi u istu razinu sa svojim egzemplarima. Ukoliko je odnos sličnosti između paradigme i njene slike određen “dinamičkom”, a ne “simetričnom sličnošću” u kojoj oba relata imaju isti stupanj ontološke autentičnosti, tada teza o filozofskom mimesisu kao aproksimaciji na kojemu počiva i umjetnički mimetički koncept ima svoj legitimitet.Contrary to the common interpretation of Platonic art that supports the view that it is ontologically and gnoseologically irrelevant because it is mainly defined by mimetic concept as a mere imitation of the material world, and is thereforebanished from the Republic, we will offer some different interpretations. Namely, it is possible to show that mimetic principle is not the reason why Plato condemns art, and that the notion of artistic mimesis in fact stems from the metaphysical notion of mimesis as approximation or gradual resemblance to the paradigm. In this case artistic mimesis achieves higher ontological authenticity and imitates the ideal by means of the sensory. Parmenides’ “resemblance argument” may constitute a serious obstacle for the acceptance of, on the one hand, the idea of the relation of resemblance between Forms and particulars, that is between the paradigm and its image, and on the other hand it may question the idea of approximation in which mimetic principle has metaphysical foundation. However, when Form is seen as a synthetic unity of many things , it then represents the right standpoint for the explanation of the phenomena, and it becomes questionable when it is placed on the same level with its exemplars. If the relation of resemblance between the paradigm and its image is determined by the “dynamic”, and not by “symmetric resemblance” in which both parts are on the same level of ontological authenticity, then the view of philosophical mimesis as approximation on which relies artistic mimetic concept is legitimate. (shrink)

What becomes of our clearest theories of explanation, when faced with the unpalatable quantum phenomena that seem to undermine the direct conceptual connection between the fundamental material entities and the self-standing material objects of everyday parlance? The general explanatory theory advocates unification of explanatory concepts with everyday discourse, identification of essentially similar characteristics between direct experience and the hypothesised explanatory ontology, and a conceptualisation of phenomena in terms of objects enduring causally regulated change. On the other hand quantum theory feeds (...) antirealist suspicions about the worth of realist explanatory endeavour with examples of phenomena in which the structure of material separation and individuation based on spatial extension is insufficient for construction of deeper explanatory narratives. An example from history of science, that of Newton’s law-constitutive definition of objects in response to D escartes problem of bodies is used to suggest a possible strategy for explanations unifying the quantum and common-sense conceptual domains, provided the anti-realist challenge to such enterprise is read as questioning the epistemological justification of interpretation of experience in both cases.Što se događa s najjasnijim dostupnim teorijama objašnjenja kada se suoče s problematičnim kvantnim pojavama koje naizgled potkopavaju neposrednu konceptualnu poveznicu između fundamentalnih materijalnih entiteta i samoopstojnih materijalnih predmeta iz svakodnevnog govora? Opća teorija objašnjenja preporuča objedinjenje teoretskih eksplanatornih pojmova sa svakodnevnim govorom, određenje esencijalno sličnih karakteristika između neposrednog iskustva i hipotetske eksplanatorne ontologije te konceptualizaciju pojava kroz predmete koji istraju kroz uzročno regulirane promjene. S druge strane, kvantna teorija potkrjepljuje antirealistične sumnje o valjanosti eksplanatornog nastojanja realizma primjerima pojava u kojima je struktura materijalne razdvojenosti i individuacije temeljene na prostornoj protežnosti nedovoljna za izgradnju dubljih eksplanatornih narativa. Primjerom iz povijesti znanosti, Newtonovom definicijom predmeta temeljenom na zakonima kao odgovorom na Descartesov problem materijalnih tijela, daje se moguća strategija izgradnje objašnjenja koja objedinjuju kvantne i “zdravorazumske” konceptualne domene, ukoliko se antirealistična kritika te izgradnje u oba slučaja shvati kao propitivanje epistemološkog opravdanja tumačenja iskustva. (shrink)

Predlozena tema aktualizuje upotrebu mitskih aspekata srpskog nacionalnog identiteta u naucnom, politickom i publicistickom diskursu, kao i njihov znacaj, prijemcivost i 'odjeke' u svakodnevnom zivotu gradjana Srbije. Ova tema je dobila poseban znacaj u poslednjoj deceniji XX veka, kada je oslobodjeni nacionalni diskurs upotrebljavao mitske motive za legitimaciju nacionalnih politickih programa. Specificnost upotrebe mitskih elemenata u ovom periodu ogledala se u svojevrsnom mesanju diskursa, mitskog, knjizevnog, naucnog i politickog, pri cemu su se motivi prelivali iz jedne regije u drugu (...) bez menjanja znacenja i sistematskog mesta. (shrink)

This paper analyses one of the main problems of our time in the world of Internet? cyber piracy. It is often said that it is illegal, since pirates who practice it violate certain domestic and international laws. When we ask for justification of this laws and their enforcement, philosophers and legalists usually apply to one of the two sorts of philosophical arguments - deontology and utilitarianism. The former think that piracy is immoral in itself, while the others argue it should (...) be prevented, otherwise it will produce very bad consequences for society sooner or later, and thus diminish the overall happiness of the society. It will be shown, howe?ver, that both of these arguments, when closely considered, fail with their intention, and, if we decide to follow them, we actually arrive to the very opposite conclusion - piracy is justified. Rad analizira jedan od glavnih problema danasnjice u svetu interneta - sajberpirateriju. Cesto se za nju kaze da je ilegalna, jer pirati koji je praktikuju krse odredjene domace i medjunarodne zakone. Kada se postavi pitanje opravdanja tih zakona i njihove primene, filozofi i pravnici obicno se opredeljuju za jednu od dve vrste filozofskih argumenata - deontologiju ili utilitarizam. Prvi tvrde da je piraterija nemoralna sama po sebi, dok drugi smatraju da je treba spreciti jer ce, pre ili kasnije, proizvesti vrlo stetne posledice po drustvo, i time umanjiti ukupnu srecu drustva. Medjutim, pokazace se da nijedan od ovih argumenata, kada se poblize razmotre, ne uspeva u svojoj nameri, i da, ako odlucimo da ih sledimo, dolazimo zapravo do potpuno suprotnog zakljucka - piraterija je opravdana. (shrink)

Kant je pružio novi modus vivendi između znanosti i religije. Svaka od njih ima svoju stvarnost i funkciju, te se ne »natječu« jedna s drugom. Stvarnost mogućeg znanja pripada znanosti, ona ima potpunu slobodu istraživanja te stvarnosti pomoću svojih metoda. Bio je zadivljen newtonovskom znanošću koja je ovisila o empirijskim promatranjima, ali je smatrao da u znanstvenim metodama postoje ograničenja koja ostavljaju prostora religioznim vjerovanjima. Za Kanta se početna točka religije nalazi u ljudskom osjećaju moralne obveze. Kada djelujemo zbog (...) osjećaja odgovornosti, neizravno potvrđujemo da je svijet moralni poredak; prisutnost moralnog zakona pretpostavlja zakonodavca koji je njegov izvor i jamac.Kant provided a new modus vivendi between sciense and religion. Each has its own realm and function, and they do not «compete» with each other. The realm of possible knowledge belongs to sciense, which has complete freedom to explore that realm using its own methods. He was amazed by Newtonian sciense and its dependence on empirical observation, but he held that scientific methods are limited, which leaves room for religious beliefs. Kant sees the starting point of religion in man’s sense of moral obligation. When our actions are a response to duty, we implicitly affirm that the world is a moral order; the presence of the moral law presupposes the lawgiver as its source and guarantor. (shrink)

Posmatrajuci pravdu ne kao pravnopoliticki pojam niti kao moralnu ideju, niti kao predmet posebnih drustvenih institucija, vec kao oznacitelj koji ulazi u simbolicku i imaginarnu konstrukciju individualne i kolektivne subjektivnosti, ovaj clanak postavlja problem specificne "strukture trazenja" koja je sposobna da odredi takav oznacitelj. Hipoteza koju ovde predlazemo i diskutujemo je dvostruka: s jedne strane, ta struktura moze se opisati polazeci od svojih preteranih, patoloskih slucajeva u onome sto je psihijatrija s pocetka 20. veka nazvala "delirijumom trazenja pravde" "zahtevanja pravde" (...) ili "strasti za pravdom"; s druge strane, ovaj delirantni oblik moze i sam postati predmet analiticke etiologije kada se stavi u odnos sa ekonomskim i strukturnim uslovima koje je Frojd utvrdio za patolosku tugu i melanholiju, ciji bi se pokusaj psihickog razresenja sastojao u strasnom zahtevanju pravde. Teza koja odatle proizlazi jeste da, u melanholiji kao i u trazenju pravde, cvorisna tacka problematike koja motivise oznacitelj pravde jeste corsokak, u obliku dvostruke veze, u odnosu subjekta prema vremenu - corsokak koji je amblematski otelovljen u Hamletovom liku. (shrink)

Pojam politicke zajednice spada medju nedovoljno tematizovane pojmove u tradiciji politicke filozofije, a narocito liberalisticke teorije. Ovaj teorijski nedostatak nadoknadjivanja u poslednje dve decenije, kada su u sirokom opsegu istrazivani problemi odredjenja, znacaja, konstituisanja i mogucnosti politicke zajednice. U prvom delu ovog rada pokusao sam da ukazem na razloge za tematizovanje ovog pojma, kao i njegovu relevantnost u analizi savremenih zbivanja na ovim prostorima. U drugom delu nastojao sam da blize odredim pojam politicke zajednice. Treci deo posvecen je sporovima (...) koji su se vodili oko ovog pojma u okviru razlicitih teorija, a koji su ostali do danas aktuelni. U cetvrtom delu ovog rada pokusao sam da razmotrim perspektive politicke zajednice u savremenim uslovima pluralizma posebnih zajednica i etnokulturne heterogenosti. (shrink)

Svrha ovog rada bila je utvrditi učestalost sudjelovanja učitelja Glazbene kulture u različitim aktivnostima informalnog cjeloživotnog učenja te saznati njihovo mišljenje o važnosti i doprinosu navedenog razvoju vlastitih kompetencija potrebnih za poučavanje Glazbene kulture. Utvrđeno je da učitelji najviše sudjeluju u informalnim aktivnostima učenja koje ne zahtijevaju dodatno izdvajanje vremena te shodno tome rjeđe sudjeluju u aktivnostima koje zahtijevaju veću njihovu pažnju. Osjećaju se kompetentnima u izvođenju svih glazbenih aktivnosti koje se provode u nastavi Glazbene kulture. Nadalje, vide doprinos i (...) važnost sudjelovanja u aktivnostima informalnog učenja, no podijeljeni su u razmišljaju trebaju li posvetiti više dodatnog vremena aktivnostima informalnog učenja te kada razmišljaju o tome bi li njihova nastava bila jednako kvalitetna da ne primjenjuju nova znanja stečena informalnim učenjem. (shrink)

Dans ce m?moire nous nous proposons d?examiner le rapport qu?il peut y avoir entre, d?une part, le dualisme de Descartes et, de l?autre, son affirmation que l?homme repr?sente une unit? substantielle de l??me et de corps. En effet, nous nous effor?ons de d?montrer qu?en voulant concilier sa conception de la diff?rence r?elle avec sa propre d?finition de l??tre humain, le philosophe ne s?appuyait pas seulement sur St. Augustin mais aussi bien sur St. Thomas d?Aquin. U ovom se radu ispituje odnos (...) izmedju Dekartovog dualizma i njegovog stava da je covek supstancijalno jedinstvo duse i tela. Tu se nastoji pokazati da se filozof nije oslanjao samo na Avgustina nego i na Akvinskog onda kada je svo ju realnu razliku pokusao da pomiri s vlastitim odredjenjem ljudskog bica. (shrink)