Abstract
Kada se raspravlja o filozofskoj hermeneutici, riječ »filozofska« nije tek običan atribut. Prije svega, ona označava zbiljsku djelatnost filozofije same, koja u sebi razotkriva hermeneutičko pitanje o mogućnosti istine. Razvoj filozofske hermeneutike u 20. st. ovisi dakle o povijesnom suočavanju filozofije s pitanjem o mogućnosti njene imanentne istine. Ova »povijesna« dimenzija nije nešto izvanjsko filozofiji, već njena unutarnja sposobnost mogućnosti samog filozofskog mišljenja koje implicira temeljnu pretpostavku filozofske hermeneutike na koju ovdje pokušavamo ukazati i razraditi. Stoga unaprijed prihvaćamo povijesni kriterij filozofskog mišljenja.When discussing philosophical hermeneutics, the word »philosophical« is not just an ordinary attribute. Above all, it denotes the very activity of philosophy itself, which in itself discloses the hermeneutic question of the possibility of truth. The development of the 20th century philosophical hermeneutics thus depends on the philosophy’s historical facing the question of the possibility of its immanent truth. This »historical« dimension is not something extrinsic to philosophy, but rather an intrinsic quality of the possibility of philosophical thinking itself, which implies the basic presupposition of philosophical hermeneutics we’re here trying to indicate and develop. We therefore accept in advance the historical criterion of philosophical thinking