There are two ways of preventing induced cellular mutagenesis. In the first, mutagens are inactivated by ‘desmutagens’ before they can attack the DNA. In the second, ‘bio‐antimutagens’ interfere with cellular fixation processes working on damage in DNA. Examples of modes of action are shown for these inhibitors of induced mutations and implications for reducing genetic damage in man are discussed.

Chomin Nakae (Japanese thinker,1847-1901) has been called “the Rousseau of the East” by both Japanese and Chinese because he translated Jean-Jacque Rousseau, for instance, the Social Contract into Japanese and Chinese. It would be natural to suppose that Chomin read Rousseau’s books as an overseas student in France from 1872 to 1874 after the time of “ the Paris Commune”. It seems that many Chinese overseas students in Japan read Rousseau’s books in Chinese and Japanese translated by Chomin and accepted (...) democratic and revolutionary thoughts originally born in the West and brought them home. Adding to the fact, it is insisted that the substance of Chomin’s thought is rather Confucian-biased democracy to be governed morally by both people and the sovereign than pure popular supremacy, which was gotten through examining the results of the recent research. (shrink)

Some cardinal invariants from Cichon's diagram can be characterized using the notion of cut-and-choose games on cardinals. In this paper we give another way to characterize those cardinals in terms of infinite games. We also show that some properties for forcing, such as the Sacks Property, the Laver Property and ω ω -boundingness, are characterized by cut-and-choose games on complete Boolean algebras.

We prove the following theorem: For a partially ordered set Q such that every countable subset of Q has a strict upper bound, there is a forcing notion satisfying the countable chain condition such that, in the forcing extension, there is a basis of the null ideal of the real line which is order-isomorphic to Q with respect to set-inclusion. This is a variation of Hechler’s classical result in the theory of forcing. The corresponding theorem for the meager ideal was (...) established by Bartoszyński and Kada. (shrink)

We discuss puzzles of prisoners and hats with infinitely many prisoners and more than two hat colors. Assuming that the set of hat colors is equipped with a commutative group structure, we prove strategic equivalence among puzzles of several protocols with countably many prisoners.

Right-ear advantage refers to the observation that when two different speech stimuli are simultaneously presented to both ears, listeners report stimuli more correctly from the right ear than the left. It is assumed to result from prominent projection along the auditory pathways to the contralateral hemisphere and the dominance of the left auditory cortex for the perception of speech elements. Our study aimed to investigate the role of attention in the right-ear advantage. We recorded magnetoencephalography data while participants listened to (...) pairs of Japanese two-syllable words. The amplitudes of the stimuli were modulated at 35 Hz in one ear and 45 Hz in the other. Such frequency-tagging allowed the selective quantification of left and right auditory cortex responses to left and right ear stimuli. Behavioral tests confirmed the right-ear advantage, with higher accuracy for stimuli presented to the right ear than to the left. The amplitude of the auditory steady-state response was larger when attending to the stimuli compared to passive listening. We detected a correlation between the attention-related increase in the amplitude of the auditory steady-state response and the laterality index of behavioral accuracy. The right-ear advantage in the free-response dichotic listening was also found in neural activities in the left auditory cortex, suggesting that it was related to the allocation of attention to both ears. (shrink)

While empathy is considered a critical determinant of the quality of medical care, growing evidence suggests it may be associated with both one’s own positive and negative moods among healthcare professionals. Meanwhile, sense of coherence plays an essential role in the improvement of both psychological and physical health. Reportedly, individual SOC reaches full stability after around age 30. The aim of this study was first to evaluate the mediatory role of SOC on the association between empathy and individual moods among (...) 114 healthcare professionals in a general hospital, and then to examine the moderating effect of age on this association. Participants completed a range of self-report demographic questionnaires, Empathy Process Scale, the 13-item Antonovsky’s SOC, and Profile of Mood States. Findings showed that SOC mediated the relations between empathy and both POMS-Vigor and POMS-Depression. Notably, moderated mediation analysis revealed that there was a significant interaction on self-vigor mood in healthcare professionals. The indirect effect of empathy on self-vigor mood through SOC was significant at over mean age “32.83.” Although there was no significant interaction with age regarding the indirect effect of empathy on self-depression mood, in the sub-category level analysis of empathy, we found a significant interaction item [age × empathy for other’s negative affect ] on SOC. This indirect effect was also significant at over mean age “32.83.” Taken, together, the current study highlighted the significant mediator of SOC on that empathy amplifies self-vigor mood and attenuates self-depression mood as a protective factor among the Japanese healthcare professionals. Some components of these processes may depend on the moderating role of age, indicating that we may need to consider the SOC development with age for more effective empathy performance interventions among healthcare professionals. (shrink)

荷田春満が活躍した「荷田派の時代」に光を当て、近世の祭祀、神社・神職の実践的な活動と国学の思想を関連づけ、神道学による国学研究の枠組みを広げる意欲作。.

Kada se raspravlja o filozofskoj hermeneutici, riječ »filozofska« nije tek običan atribut. Prije svega, ona označava zbiljsku djelatnost filozofije same, koja u sebi razotkriva hermeneutičko pitanje o mogućnosti istine. Razvoj filozofske hermeneutike u 20. st. ovisi dakle o povijesnom suočavanju filozofije s pitanjem o mogućnosti njene imanentne istine. Ova »povijesna« dimenzija nije nešto izvanjsko filozofiji, već njena unutarnja sposobnost mogućnosti samog filozofskog mišljenja koje implicira temeljnu pretpostavku filozofske hermeneutike na koju ovdje pokušavamo ukazati i razraditi. Stoga unaprijed prihvaćamo povijesni (...) kriterij filozofskog mišljenja.When discussing philosophical hermeneutics, the word »philosophical« is not just an ordinary attribute. Above all, it denotes the very activity of philosophy itself, which in itself discloses the hermeneutic question of the possibility of truth. The development of the 20th century philosophical hermeneutics thus depends on the philosophy’s historical facing the question of the possibility of its immanent truth. This »historical« dimension is not something extrinsic to philosophy, but rather an intrinsic quality of the possibility of philosophical thinking itself, which implies the basic presupposition of philosophical hermeneutics we’re here trying to indicate and develop. We therefore accept in advance the historical criterion of philosophical thinking. (shrink)

We generalize Kada’s definable strengthening of Dilworth’s characterization of the class of quasi-orders admitting an antichain of a given finite cardinality.

U ovom članku raspravljamo o hipotezi proširenog jastva Andyja Clarka i Davida Chalmersa, a osobito o prigovoru prema kojemu proširenom jastvu nedostaje stabilnost i kontinuitet koji su potrebni da bismo ga smatrali identičnim kroz vrijeme. Pokušavamo pokazati da je taj prigovor neodrživ. Raspravljamo i o gledištu prema kojemu se drugi tip jastva, to jest narativno jastvo, također može shvatiti kao prošireno, i tvrdimo da stabilnost i kontinuitet toga tipa jastva također nisu ugroženi ako ga proširimo izvan granica čovjekova tijela. Stoga, (...) barem što se tiče tih tipova jastva, kada razmišljamo o problemima osobnog identiteta, nije potrebno ograničiti se na internalizirano jastvo. (shrink)

This work studies three major eighteenth-century nativist scholars in Japan: Kada no Azumamaro, Kamo no Mabuchi, and the celebrated Motoori Norinaga.

Aktuelna pandemija virusa korona navela je mnoge pojedince da preispitaju usvojene obrasce ponašanja. Savremeni čovek, naviknut da najčešće odlučuje i dela u skladu sa sopstvenim interesima i željama, suočava se danas sa zahtevom da svoje postupke podredi opštem dobru. U doba pandemije kada svaki vid neopreznog i nesavesnog delanja može predstavljati opasnost kako po samog delatnika, tako i po njegove bližnje, postavlja se pitanje: kako treba postupati i u skladu sa kojim načelima? Odgovor na ovu važnu nedoumicu možemo pronaći (...) ispitivanjem etičke doktrine Imanuela Kanta. Jedna od glavnih odlika njegove etike jeste eksplicitna zabrana postavljanja pojedinca i njegovih ličnih težnji i ciljeva u prvi plan. Kantov vrhovni moralni princip nije utemeljen u čulima i iskustvu, nego u čovekovoj racionalnoj prirodi i njegovom umu, što mu daje opšte važenje. Ovaj princip važi jednako za sva racionalna bića. Cilj ovog teksta je da pokaže kako Kantov vrhovni moralni princip (izražen u formi kategoričkog imperativa) i čuveni test univerzalizacije mogu da nam posluže kao neka vrsta vodiča za ispravno postupanje. Videćemo da prilikom svakog odlučivanja moramo prvo da se zapitamo šta bi se desilo kada bismo svi postupili na određeni način, odnosno, da li možemo hteti da živimo u svetu koji bi u tom slučaju nastao. Ukoliko je odgovor potrvdan, onda je predloženi postupak moralno ispravan. (shrink)

Immanuel Kant, svojim kopernikanskim obratom, vraća čovjeku središnje mjesto u svijetu. Čovjek se, u njegovoj filozofiji, shvaća kao individua koja posjeduje slobodu. Ta sloboda izvor ima u umu, a čovjek je postaje svjestan tek kada djeluje u skladu s moralnim zakonom. Na taj način Kant slobodu pridružuje svakom pojedincu, kao prirođeno pravo, koje nijedan pozitivni zakon ne može dovesti u pitanje. Svojim moralnim zakonom on čovjeka čini odgovornim, kako za sebe tako i za čitav svijet. Ta se odgovornost za (...) svijet krije u ideji vječnoga mira za koju se Kant zalaže. Vječni mir jest ideja uma kojoj svaki pojedinac treba težiti. Tek će se u miru moći realizirati sva ljudska prava, a prvenstveno sloboda. Svojim je shvaćanjem slobode – ali i jednakosti, tolerancije, samostalnosti i javne upotrebe uma – Kant neupitno snažno utjecao na liberalnu misao. Ono što ih najviše povezuje jest vjera u pojedinca. I Kant i liberali vjeruju da je svaki pojedinac sam po sebi poseban i da želi ostvariti ono najbolje u sebi i za sebe, ali time i pridonijeti razvoju boljeg i pravednijeg svijeta.Immanuel Kant, with his Copernican Revolution, returns to human being central place in theworld. In his philosophy human being is understood as an individual that possess freedom. Thatfreedom has source in human mind but person is aware of it only when he acts according to themoral law. Thus Kant attaches freedom to every individual as a natural right which no positivelaw cannot get into question. With the moral law Kant makes every human being responsiblefor itself, but also for the whole world. This responsibility for the world has been contained inKant’s idea of perpetual peace. For him perpetual peace is an idea of the mind that every personhas to incline. Only when peace is going to role in the whole world, human rights, especiallyfreedom, are going to be realized. Kant’s concept of the freedom, but also of the equality, tole­rance, indipendence, public use of mind, has done a big influence on liberal thought. The thingthat brings them together is trust in an individual. Both Kant and liberals belive in the fact thatevery person is specific and wants to accomplish the best things in himself and for himself, butalso with that makes contribution for the development of a better and justly world. (shrink)

U ovom radu istražujem kako su se Hjumova gledišta o odnosu između skepticizma i filozofije razvijala i kako su sazrevala tokom njegovog filozofskog rada. Hjumovo prvo delo, Rasprava o ljudskoj prirodi, ostavlja otvoreno pitanje zašto bi se iko bavio filozofijom u svetlu otkrića da su skeptički argumenti neoborivi. Cilj mi je da pokažem da, iako se Hjumov stav o skepticizmu i njegova skeptička pozicija nisu suštinski menjali tokom godina, Istraživanje o ljudskom razumu i Dijalozi o prirodnoj religiji, kao i nekoliko (...) njegovih kraćih spisa sadrže interesantne promene, dodatke i poboljšanja kada je reč o njegovom shvatanju toga na koji način skepticizam može da utiče na filozofiju. Tek u svom poslednjem delu Hjum nedvosmisleno tvrdi da skepticizam ostvaruje trajan i pozitivan uticaj na naše bavljenje filozofijom, a ovaj uticaj se pre svega ogleda u intelektualnoj skromnosti i ograničavanju predmeta filozofskog istraživanja. (shrink)

What becomes of our clearest theories of explanation, when faced with the unpalatable quantum phenomena that seem to undermine the direct conceptual connection between the fundamental material entities and the self-standing material objects of everyday parlance? The general explanatory theory advocates unification of explanatory concepts with everyday discourse, identification of essentially similar characteristics between direct experience and the hypothesised explanatory ontology, and a conceptualisation of phenomena in terms of objects enduring causally regulated change. On the other hand quantum theory feeds (...) antirealist suspicions about the worth of realist explanatory endeavour with examples of phenomena in which the structure of material separation and individuation based on spatial extension is insufficient for construction of deeper explanatory narratives. An example from history of science, that of Newton’s law-constitutive definition of objects in response to D escartes problem of bodies is used to suggest a possible strategy for explanations unifying the quantum and common-sense conceptual domains, provided the anti-realist challenge to such enterprise is read as questioning the epistemological justification of interpretation of experience in both cases.Što se događa s najjasnijim dostupnim teorijama objašnjenja kada se suoče s problematičnim kvantnim pojavama koje naizgled potkopavaju neposrednu konceptualnu poveznicu između fundamentalnih materijalnih entiteta i samoopstojnih materijalnih predmeta iz svakodnevnog govora? Opća teorija objašnjenja preporuča objedinjenje teoretskih eksplanatornih pojmova sa svakodnevnim govorom, određenje esencijalno sličnih karakteristika između neposrednog iskustva i hipotetske eksplanatorne ontologije te konceptualizaciju pojava kroz predmete koji istraju kroz uzročno regulirane promjene. S druge strane, kvantna teorija potkrjepljuje antirealistične sumnje o valjanosti eksplanatornog nastojanja realizma primjerima pojava u kojima je struktura materijalne razdvojenosti i individuacije temeljene na prostornoj protežnosti nedovoljna za izgradnju dubljih eksplanatornih narativa. Primjerom iz povijesti znanosti, Newtonovom definicijom predmeta temeljenom na zakonima kao odgovorom na Descartesov problem materijalnih tijela, daje se moguća strategija izgradnje objašnjenja koja objedinjuju kvantne i “zdravorazumske” konceptualne domene, ukoliko se antirealistična kritika te izgradnje u oba slučaja shvati kao propitivanje epistemološkog opravdanja tumačenja iskustva. (shrink)

U ovome radu istražujem Polanyijeve glavne argumente za akademsku slobodu. Akademska i politička sloboda međusobno su blisko povezane: ako država preuzme kontrolu nad znanošću, to dovodi do kolapsa same slobode u cijelome društvu. Njegovi argumenti protiv totalitarizma oslanjaju se na njegovu anti-pozitivističku filozofiju znanosti. On definira totalitarizam kao poricanje akademske slobode koje se temelji na pragmatičkom poimanju znanosti i instrumentalističkim interpretacijama moralnih vrijednosti. Polanyijeva ideja znanosti je duhovni, idealistički opis zajednice slobodnih intelektualaca koji su strastveno posvećeni potrazi za istinom i (...) imaju autonomnu zajednicu s vlastitim pravilima i autonomnim upravljanjem. Potraga za istinom radi nje same je bitan cilj znanosti, koji se može postići jedino ako znanost ostane slobodna od političkih, ideoloških i ekonomskih utejcaja. Tvrdim da Polanyijevi uvidi mogu biti relevantni i danas, kada znanost može postati instrument profitno orijentiranih praktičnih potreba umjesto potrage za istinom samom i kada se humanistika često smatra nepotrebnom.In the present essay I investigate Polanyi’s main arguments for academic freedom. Academic and political freedom are closely related to each other: if state takes control over science, it will lead to the collapse of freedom itself in the whole society. His arguments against totalitarianism rely on his anti-positivist philosophy of science. He diagnoses totalitarianism as a denial of academic freedom which is based on a pragmatist view of science and instrumentalist interpretation of moral values. Polanyi’s idea of science is a spiritual, idealistic description of a community of free intellectuals who are passionately committed to seeking the truth and have an autonomous community with its own rules and autonomous direction. Seeking the truth for its own sake is the essential goal of science, which can be accomplished only if it remains free from political, ideological and economical influences. I will argue that Polanyi’s insights can still be relevant today, when science can become an instrument of profit-oriented practical needs instead of seeking the truth itself, and the humanities are often considered unnecessary.Dans cet essai, j’examine les principaux arguments de Polany pour la liberté académique. La liberté académique et politique sont étroitement liées : si l’Etat prend le contrôle de la science, cela conduira à l’effondrement de la liberté elle-même dans toute la société. Ses arguments contre le totalitarisme reposent sur sa philosophie anti-positiviste de la science. Il diagnostique le totalitarisme comme un refus de la liberté académique fondé sur une conception pragmatique de la science et une interprétation instrumentaliste des valeurs morales. L’idée de la science de Polany est une description spirituelle, idéaliste, d’une communauté d’intellectuels libres, passionnément dédiés à la recherche de la vérité, et qui ont une communauté avec ses propres règles et une direction autonome. La recherche de la vérité pour elle-même est l’objectif essentiel de la science, ce qui peut être accompli uniquement si elle demeure libre des influences politiques, idéologiques et économiques. J’affirme que les visions de Polany peuvent toujours être pertinentes aujourd’hui, alors que la science peut devenir un instrument des besoins pratiques orientés vers le profit au lieu de chercher la vérité elle-même, et alors que les sciences humaines sont souvent considérées comme inutiles.Im präsenten Artikel gehe ich Polanyis Hauptargumentation für akademische Freiheit auf den Grund. Die akademische und politische Freiheit sind miteinander nahe verwandt: Unterzieht der Staat die Wissenschaft seiner Kontrolle, endet dies im Kollaps der Freiheit selbst in der gesamten Gesellschaft. Polanyis Begründung gegen den Totalitarismus stützt sich auf dessen antipositivistische Philosophie der Wissenschaft. Er diagnostiziert den Totalitarismus als Versagung der akademischen Freiheit, die auf dem pragmatischen Blickpunkt der Wissenschaft als auch der instrumentalistischen Interpretation der Moralwerte basiert. Polanyis Wissenschaftsvorstellung ist eine spirituelle, idealistische Schilderung einer Gemeinschaft freier Intellektueller, die sich der Suche nach Wahrheit glutvoll gewogen zeigt und über eine autonome Community mit eigenen Regeln sowie autonomer Verwaltung verfügt. Die Erkundung der Wahrheit um ihrer selbst willen repräsentiert das essenzielle Vorhaben der Wissenschaft, welches sich allein unter Bewahrung ihrer Independenz von politischen, ideologischen bzw. wirtschaftlichen Einflüssen zuwege bringen lässt. Ich halte dafür, Polanyis Einblicke hätten auch heutzutage Relevanzpotenzial, zu der Zeit, wenn sich die Wissenschaft auf ein Werkzeug des profitorientierten praktischen Begehrens reduzieren könnte, anstatt nach der Wahrheit selbst zu fahnden, und die Geisteswissenschaften gehäuft als entbehrlich abgestempelt werden. (shrink)

Kant je pružio novi modus vivendi između znanosti i religije. Svaka od njih ima svoju stvarnost i funkciju, te se ne »natječu« jedna s drugom. Stvarnost mogućeg znanja pripada znanosti, ona ima potpunu slobodu istraživanja te stvarnosti pomoću svojih metoda. Bio je zadivljen newtonovskom znanošću koja je ovisila o empirijskim promatranjima, ali je smatrao da u znanstvenim metodama postoje ograničenja koja ostavljaju prostora religioznim vjerovanjima. Za Kanta se početna točka religije nalazi u ljudskom osjećaju moralne obveze. Kada djelujemo zbog (...) osjećaja odgovornosti, neizravno potvrđujemo da je svijet moralni poredak; prisutnost moralnog zakona pretpostavlja zakonodavca koji je njegov izvor i jamac.Kant provided a new modus vivendi between sciense and religion. Each has its own realm and function, and they do not «compete» with each other. The realm of possible knowledge belongs to sciense, which has complete freedom to explore that realm using its own methods. He was amazed by Newtonian sciense and its dependence on empirical observation, but he held that scientific methods are limited, which leaves room for religious beliefs. Kant sees the starting point of religion in man’s sense of moral obligation. When our actions are a response to duty, we implicitly affirm that the world is a moral order; the presence of the moral law presupposes the lawgiver as its source and guarantor. (shrink)

Insistiranje na tome da ljudska prava i prava coveka nisu jedno i isto, kako bi se u prvi mah moglo zakljuciti na temelju pojma "covek" koji se javlja u oba naziva, predstavlja okosnicu ovog rada. Razvijanjem ovog motiva u tekstu nastojim da pokazem sledece: da je pojam "covek", iako po definiciji inkluzivan i u apstraktnom smislu nediskriminativan, u vreme kada i prakticki ulazi u upotrebu zapravo zasnovan na precutnom iskljucivanju i da je samo na temelju tog iskljucivanja mogao da (...) oznacava "slobodne i jednake". Iako paralelni ili istovremeni nastanak i implementacija prava coveka i nacionalnih prava isprva deluje protivrecno, nastojim da pokazem da je taj paradoks samo prividan, buduci da je sam pojam coveka ogranicen i iskljucujuci, te utoliko kompatibilan s ekskluzivnoscu koja je nuzni uslov pojma nacije. Posledice nacionalizama - svetski ratovi, pre svega - iznele su na videlo nemogucnost opstanka koncepcije slobode i jednakosti zasnovane na bratstvu ljudi, i nemogucnost demokratije koja je samo parcijalna iako hini univerzalnost. Kodifikovanje univerzalnih ljudskih prava predstavlja odgovor na ovu unutrasnju diskrepanciju u jednakoj meri u kojoj je reakcija na razornost svih tipova nacionalizama. Pojam zivota, koji u tekstu obrazlazem, korespondira temeljnom zahtevu na pravo na zivot, koje vise ne pripada "coveku", vec svakome/svakoj. (shrink)

This paper interprets and analyzes the debate having taken place in 1995 between E. Gellner and A. Smith concerning the problem of the emergence of nations. This discussion is used as an example to show the basic general features of two approaches in theories of nationalism - the modernist and the ethno symbolic ones. Pointing to the common assumptions shared by Gellner's and Smith's theories of nations, the author interprets ethno-symbolism as a sort of internal self-criticism of the modernist standpoint. (...) This polemic is therefore interpreted not as a debate between "creationist" and "evolutionist" solutions to the problem of the emergence of nations, but rather as a debate between two theoretical paradigms defining different research priorities in studying nations and nationalisms. From this perspective, the author concludes that the ethno symbolic approach to the genealogy of nations has broader heuristic capacities than the modernist paradigm, at least when the emergence of "peripheral nations" and the understanding of the dynamic of their nationalisms are concerned. U radu je interpretiran i analiziran spor koji su vodili E. Gelner i A. Smit 1995. godine o problemu nastanka nacija. Na primenu ove diskusije prikazane su osnovne opste karakteristike dva pristupa u teorijama nacionalizma modernistickog i etnosimbolickog. Ukazujuci na zajednicke pretpostavke Gelnerove i Smitove teorije nacija, autor je etnosimbolizam tumacio kao jednu vrstu unutrasnje samokritike modernistickog stanovista. Na taj nacin, ova polemika nije interpretirana kao spor izmedju "kreacionistickog" i "evolucionistickog" resenja problema nastanka nacija, vec prevashodno kao spor dve teorijske paradigme koje razlicito odredjuju istrazivacke prioritete u tematizaciji nacija i nacionalizama. Sa tog stanovista, autor je zakljucio da etnosimbolicki pristup genealogiji nacija ima vece heuristicke kapacitete od modernisticke paradigme, bar kada je u pitanju problem nastanka "perifernih nacija " i razumevanja dinamike njihovih nacionalizama. (shrink)

„Posocializmas“, „pokomunizmas“, „transformacija“ ir kiti semantiškai susiję žodžiai turi laikinumo atspalvį. Akademikai ir politikos formuotojai suvokė, kad šis laikotarpis bus sunkus eiliniams gyventojams. Svarstoma, kad Lietuvoje transformacijos laikotar­pis baigėsi – pavyzdžiui, 2004 m., šaliai įstojus į ES ir NATO. Tačiau nežinome, kada šis laikotarpis pasibaigė žiūrint iš Lietuvos gyventojų perspektyvos (jeigu apskritai pa­sibaigė). Todėl šiame straipsnyje siekiama atsakyti į klausimą, kokie su transformacija susiję periodai arba lūžiai išryškėja (jeigu išryškėja) socialinėje atmintyje. Straipsnyje laikomasi periodo definicijos, pagal kurią jis turi (...) ribas laike ir pavadinimą, suvokiamas kaip homogeniškas. Kokybiniai interviu, 2021 m. vasarą surinkti Panevėžyje, Jonavo­je ir kaimuose aplink šiuos miestus, analizuojami taikant refleksyviąją teminę analizę (RTA). Daroma išvada, kad transformacija yra glaudžiai įsipynusi į dabartinį Nepri­klausomybės laikotarpį. Viena vertus, kai kurie tyrimo dalyviai pasakojo apie „per­ versmo“, „suirutės“ laiką, kartais jį lygino su pokariu. Kita vertus, atmintyje kur kas ryškesnis bendras atkurtos Nepriklausomybės laikotarpis: jis suvokiamas kaip daug­maž homogeniškas laipsniškos kaitos laikas, kurį įmanu palyginti su stambiu periodu prieš esminį lūžį – sovietmečiu. (shrink)

U članku se na temelju teze njemačkoga teoretičara i pionira filozofije tehnike, Ernsta Kappa, o projekciji organa prilikom početnoga stvaranja oruđa, nastoji pokazati kako ta teza ima svoje implikacije još i danas, posebice u pogledu njezine reverzibilnosti. Naime, kada Kapp tvrdi da su sva oruđa nastala tako što je čovjek promatrao svoje organe i njihovu funkcionalnost, a da je među svim organima napose ruka oruđe svih oruđa, onda isto tako valja ustvrditi kako se je danas od projekcije organa prispjelo (...) tome da je čovjek s aspekta tehnike dospio u poziciju da projicira tehnički sofisticirana oruđa za zamjenu ljudskih organa. Sve je prisutnija pojava zamjene ljudskih organa kao pripomoći i u mnogočemu olakšavanja čovjekova života, ali isto tako i svjesne i koordinirane kiborgizacije i robotike s ciljem pospješivanja i unaprjeđenja toga istoga života do razine izazivanja novoga stupnja njegove evolucije. Tako se stvaraju aktualni okviri filozofije tehnike, koja je uvelike započela sa naznačenom Kappovom tezom. (shrink)

Suvremena umjetnost izgubila je svoju likovnost, a ostala joj je samo vizualnost. S druge strane, prijelaz od likovne moderne ka nelikovnoj suvremenoj umjetnosti donio je i mnogo novosti; jedna od njih je tzv. ‘probijanje četvrtog zida’. Radi se o kazališnom terminu koji označava trenutak kada se gledatelj na neki način interaktivno uključuje u predstavu, a likovi pokazuju svijest da su likovi u predstavi. Upravo će suvremena umjetnost istraživati postupke brisanja granica između umjetničkog i svakodnevnog čina, sugerirajući kako »sve je (...) umjetnost« i »svaki čovjek je umjetnik«. Novo je doba donijelo otuđenost javnosti od znanosti i umjetnosti, ali i nova filozofska tumačenja medijskog krajolika i hiperrealnosti postmoderne. Hiperrealne postaju i digitalne igre, od kojih se neke temelje upravo na rušenju »četvrtog zida«. Zbunjene reakcije na tehniku rušenja »četvrtog zida« variraju u rasponu od verbalnih reakcija na performance, preko previše doslovnog shvaćanja filmova pa sve do tragičnih nesreća, čak i samoubojstava povezanih s određenim digitalnim igrama. To da stvarnost oponaša hiperstvarnost postalo je uobičajeno, ali otvorilo se i pitanje: može li suvremeni pojedinac s time izaći na kraj? Modern art has lost its artistic character; only its visual aspect remains. On the other hand, the transition from modern fine arts towards non visual contemporary art has brought a great deal of novelties; one of these is “breaking the fourth wall”. This is a theatre term referring to moments when viewers become interactively involved in a play, and the characters become aware that they are characters in a play. Modern art has explored processes by which the border between artistic acts and everyday acts is erased, suggesting that “everything is art” and “every man is an artist”. The new era has caused the public to become alienated from science and the arts, but has also provided new philosophical interpretations of media landscapes and the hypperealism of the post-modern. Digital games are also becoming hyperrealistic, and some of these are founded on demolishing the “fourth wall”. Confused reactions to techniques of breaking the “fourth wall” vary from verbal reactions to a performance and excessively literal perceptions of film to tragic accidents or even suicides connected with particular digital games. Hyperreality mimicking reality has become commonplace, however the question arises: can the modern individual deal with this? (shrink)

Romi su veoma disperzirana etnicka zajednica. Od kako je nad Kosovom uspostavljen medjunarodni protektorat, Romi su najbrojnija nacionalna manjina u Jugoslaviji. Kada se govori o diskriminaciji i integraciji Roma, treba imati u vidu da su do sada najcesce bili izlozeni negativnim vidovima diskriminacije, a da je integracija cesto znacila fakticku asimilaciju. Kako postoji i pozitivna diskriminacija manjinskih grupa u drustvu, ocigledno je da u osnovni pristup 'romskom pitanju' podrazumeva strateski obrat ponasanja svih drzavnih institucija i drugih drustvenih cinilaca od (...) negativne ka pozitivnoj diskriminaciji i od asimilacije ka istinskoj integraciji Roma. Osnovni pristup za koji se autor zalaze je onaj koji omogucava Romima da budu nasi ravnopravni sugradjani. Krugovi bede u kojima se nalazi romsko stanovnistvo postaju sve dublji. Medjutim, carstvo bede se siri jugoslovenskim prostorom. Osiromasenje je opste. Devastacija uslova zivota za sve gradjane Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore, izuzev uskog kruga ratnih profitera i ljudi iz centara moci, traje vise od jedne decenije. Srednji slojevi su nestali sa drustvene scene, a mnoge porodice su dosle u subproletersku zonu siromastva. (shrink)

U mnogim etnickim konfliktima i gradjanskim ratovima u XX veku kulturne razlike izmedju sukobljenih strana su bile veoma male. Krvavi sukobi Srba, Hrvata i Bosnjaka tokom raspada Jugoslavije su jedan takav slucaj. Ovaj uvid je neke istrazivace vodio zakljucku da nedostatak objektivnih kulturnih markera izmedju grupa moze pogodovati izbijanju nasilja: kada se clanovi dve grupe tesko razlikuju, pribegava se nasilju da bi se stvorile identitetske granice medju njima. Jedna posebna verzija ove teorije poznata je pod imenom "narcizam malih razlika". (...) Taj izraz potice od Sigmunda Frojda koji ga je primenjivao kako u individualnoj psihologiji, tako i u svojoj filozofiji kulture. Ovaj koncept su u velikoj meri ignorisali psihoterapeuti-prakticari, ali su ga tokom poslednjih decenija otkrili novinari i drustveni naucnici i vise primenjivali u objasnjenju kolektivnog nego individualnog nasilja. U ovom radu ispitani su neke od studija i knjiga u kojima se koristi koncept "narcizma malih razlika" da bi se ocenila snaga i slabosti te teorije.. (shrink)