In this paper, the author considers five basic understandings of metaphysics as a philosophical discipline that 1) studies the most general characteristics of everything that is, 2) investigates beings as beings, 3) considers what goes beyond the framework of experience, 4) analyses the most general terms and 5) provides an explanatory theory. In addition, the author considers a number of relevant ideas and distinctions, the distinction between reality and appearance, the distinction between the apparent and scientific picture of the world (...) (Wilfrid Sellars), the idea that philosophy is the queen of science (Moritz Schlick), the distinction between descriptive and revisionist metaphysics (Peter Frederick Strawson), the synoptic view, the idea of naturalised metaphysics, etc. The author accepts the first point of view, the one according to which metaphysics is understood as a philosophical discipline that studies the most general characteristics of everything that is, and accordingly believes that categorical ontology best fits into that picture. After that, the author briefly presents the most famous criticisms of metaphysics (David Hume, Immanuel Kant, and logical positivists), as well as the positions that led to the formation of modern metametaphysics (Rudolf Carnap and Willard Van Orman Quine). Finally, the author considers verbalism and trivialism and tries to determine whether these two positions can represent a basis for the elimination of metaphysics. The author tries to show that these positions do not eliminate metaphysics, but rather set the framework for contemporary metaphysical discussions. (shrink)

Descartes claims that God is a substance and that mind and body are two different and separable substances. This paper provides some background that renders these claims intelligible.

A lie is neither a false proposition, nor a mistake, nor a mere fiction; it is a type of fiction, an act, and precisely an intentional act. An act calls for a subject, and therefore a lie is inseparable from its subject. Together, they make up a real object: it has to be real, since a lie produces effects, and the cause-effect relationship only holds between real beings. Like every real object, a lie unfolds in a (phenomenological) context. But there (...) is more: it identifies a (dialectical) context. (shrink)

Svrha je ove rasprave predstaviti koncepciju nacije u djelu Carla Cattanea. Kako značajan talijanski mislilac Carlo Cattaneo nikada nije sustavno izložio taj svoj koncept, ovaj se rad temelji na njegovoj sistematizaciji, što ju je u svojoj knjizi Krv i tlo izveo Nicolao Merker. U radu će se posebice pokazati kako Cattaneo eksplicira narav nacije polazeći od objektivnih konotacija i ne gubeći iz vida da su one utemeljene u ljudskoj svijesti, te da se moderna nacija iskazuje kao proizvod društvenog života. Rad (...) sljedstveno naglašava da se moderna nacija u Cattanea predstavlja kao biće izvornije od građanskog društva, a istovremeno usko povezano s idejom slobode i jednakosti. Konačno, rad pokušava ukazati na sličnost između Cattaneova lokalnog principa i austromarksističkog stajališta o kulturnoj autonomiji, kakvo je definirao Otto Bauer.The intention of this short essay is to present Carlo Cattaneo’s conception of the nation. Since Cattaneo never wrote an essay where he gave an exhaustive explanation of this concept, this paper develops on the basis of outlines made by Nicolao Merkel in the book Il sangue e la terra . In particular, this essay seeks to demonstrate that Cattaneo explicated the nature of nation starting with objective connotations, without overlooking that these connotations are pondered by human conscience, the modern nation being a product of social life. Consequently the paper highlights that the modern nation in Cattaneo is presented as being primordial to the origin of civil society and at the same time, intimately connected to the idea of freedom and equality. Finally, the paper tries to highlight the similarity between Cattaneo’s locality principal and the austro-marxist proposal of the cultural autonomy as defined by Otto Bauer. (shrink)

Descartes’ derivation of the primary qualities of matter and their role in explaining observed physical phenomena are briefly reviewed. The lesson drawn from Descartes’ methodology of explanation is that we ought to aim to reduce complex phenomena to simple unifying principles and conceptual primitives. Three proposed solutions to the apparent paradoxes in contemporary quantum physics are briefly compared with lessons taken from Descartes. It is argued that further research in this field should provide criteria for selecting modifications to the standard (...) conceptual scheme, along the lines of either visualisable causality or the physical spatial separability of all material objects. (shrink)

Naša stvarnost bilježi dramatične promjene u moralnim stavovima ljudi. Kršćanskim i pravno-filozofskim pristupom nastojimo, u svjetlu tih promjena, promišljati pitanje etičkog aspekta zahtjeva kompetentnog pacijenta da umre te odluke liječnika povodom toga zahtjeva. Ovo promišljanje spada u područje ispitivanja osnovnih ljudskih vrijednosti. Ističemo da ljudsko dostojanstvo – kao središnja vrijednost – nije određeno vanjskim uzrocima i ne ovisi o stanju čovjekova zdravlja ili bolesti, ono je nešto unutrašnje, bitno i neotuđivo. Dakle, izvire iz cjelokupne kvalitete čovjekovog života kao osobe, (...) kao duhovno-tjelesnog bića, obdarenog razumom i slobodom, samoodgovornošću i mogućnošću samoodređenja – ukoliko prihvaćamo da je stvoren na sliku Božju . Historijska prizma promatranja ovog problema je zaista šarolika, od potpunog opravdavanja ovakvih zahtjeva, preko jedinstvene osude, sve do danas kada ovo pitanje dovodi do vrlo teških i skoro nerješivih rasprava na područjima morala i prava, uz naglašavanje da dekriminalizacija ovakvih postupaka može dovesti do »klizave nizbrdice«.Naš je polazni stav, s kršćanske pozicije, da ne postoji tako nešto kao što je život bez vrijednosti. Dakle, ističemo kršćanski pristup ljudskom životu i dostojanstvu, koji podrazumijeva postavku da čovjek ne dodjeljuje život te ga samim time niti ne može oduzeti, bez obzira na okolnosti i teškoće koje ga prate.Our reality is facing dramatic changes in the moral attitudes of people. In the light of those changes we are trying to consider the issue of ethical aspect of the competent patient’s request to die and the physician’s decision about it. This elaboration is situated within the field of questioning the basic human values. It is emphasized that the human dignity – being the central value – is not determined by external causes and not dependable on the condition of a person’s health or illnesses. Human dignity is something integral, essential, and inalienable. Thus human dignity springs from the overall quality of human life as of a unique human being, spiritual and physical being gifted with reason and freedom, self-responsibility, and the possibility of self-defining – in case we accept that a man is created in the image and likeness of God . The historical prism of considering this problem comes in varieties of forms, from the complete justifications of these requests, or their condemnation, till the contemporary disputes in the field of morality and law, with an emphasis on the possibility of “slippery slope” argumentation this decriminalization might lead to.Our starting point, from the Christian position, is that something like life without the value does not exist. Therefore we are pointing out the Christian approach to human life and dignity which presupposes the thesis saying that man does not give a life and therefore can not take it away, regardless of the hardship he might be experiencing. (shrink)

Prema teoriji holona stvarnost se ne sastoji ni od, samo, cjelina, niti od, samo, dijelova, nego od međuprožimajućih cjelina i dijelova, odnosno od holona , koje nalazimo unutar materijalnih i idejnih okvira stvarnosti. S obzirom na to da potpuno izolirani i neinteraktivni entiteti ne mogu opstojati holoni se udružuju, čineći tako zajednice holona, odnosno holarhije. Unutar holarhije naročit značaj imaju holoni s velikim brojem veza prema ostalim holonima. Takve holone nazivamo koncentratorima, s time da možemo razlikovati koncentratore prvog reda (...) i koncentratore drugog reda. U konačnici, ako neki holon zapostavlja svoju dijelost, u cilju dominiranja nad ostatkom holarhije, tada govorimo o neprirodnim hijerarhijama, a ukoliko zapostavlja svoju cijelost, što dovodi do toga da se jednostavno stopi s ostatkom holarhije, tada govorimo o neprirodnim heterarhijama.According to the theory of holons reality does not only consist of parts or wholes, but also from inter-permeating wholes and parts, that is, holons; which are found within material and ideological framework of reality. Given that fully isolated and uninteractive entities cannot exist, holons associate, in this way forming a community of holons, that is, holarchies. Within the holarchy special significance have holons that contains a large number of connections to other holons. Such holons are called hubs, thus we can distinguish first-order hubs and second-order hubs. In the end, if one holon neglects his communion, for the purpose of overdomination over the rest of the holarchy, then we talk about unnatural hierarchies, but if one holon neglects his agency, which leads him to simply fuse with the rest of the holarchy, then we talk about unnatural heterarchies. (shrink)

Od svih suvremenika Praxisa, koji je nesumnjivo najsnažnija pojava u novijoj povijesti filozofije i kulture na ovim prostorima, Blaženku Despot treba smatrati onom izuzetnom osobnošću koja, ni formalno niti konceptualno, ne pripada tom krugu, iako s njime dijeli problematsku suštinu prijepora kojim se svi oni u to doba intenzivno bave. Ona, kao i Praxis , oštro i bespoštedno kritizira »socijalističku zbilju«, ali pritom ide dalje, propitujući i promišljajući odnos misaonih, idejnih izvora na koje se »realizacija socijalističke zbilje« poziva, kao i (...) kvalitetu, domet i istinitost same realizacije. Tako su u žarište njezinih preokupacija postavljeni misaoni korpus Hegela i Marxa, njihove razlike i istovjetnosti, granice i nepotpunosti u odnosu na povijesnu zakrivljenost našeg vremena. Poduzimajući filozofsku analizu tzv. društvenih pojava ona poduzima suočavanje »socijalističke stvarnosti« s idejama njezinih marksističkih uzora. Stoga poduzima »ponovno čitanje Hegela«, koje znači i ponovno čitanje Marxa, naročito na onim mjestima na kojima ih je »socijalistička stvarnost«, kao i cjelokupna povijest, potpuno demantirala, a to je područje humanističkog dometa emancipacije žena. Otvarajući među prvima u nas upravo ovo teorijsko-filozofsko polje, Blaženka Despot slijedi svjetske trendove teorije i filozofije feminizma, u čemu je ostavila ne samo neizbrisivi trag doprinosu produbljavanja filozofije slobode nego je u nas postavila temelje feminističke filozofije.Blaženka Despot should be regarded as an extraordinary person among all Praxis’s contemporaries, because she was concerned with the same themes, although she did not belong to the group, neither formally nor conceptually. She, like the philosophers closely associated with Praxis , harshly and without pity criticizes the so called “socialist reality”, but goes on even further to examine and rethink the conceptual foundations on which it is based, as well as its quality, range and truthfulness of the whole project. Therefore, Hegel and Marx lie in the very centre of her interest – the differences and similarities between them, and their limitations and insufficiencies regarding the historical context of our times. Putting effort into the philosophical analysis of social phenomena , she puts “socialist reality” and the ideas of its Marxist role-models side by side. Thus, she “re-reads Hegel”, and thereby also unavoidably Marx, in the context completely neglected by both “socialist reality” and the entire history of ideas – in the context of humanistic emancipation of women. Opening that theoretic-philosophical field of investigation, Blaženka Despot follows the world trends in theory, including also dealing with the philosophy of feminism, where she left an indelible mark concerning her efforts to deepen the “philosophy of freedom” and to establish feminist philosophy in Croatia. (shrink)

The article contains an explanation of the topic to be dealt with by the author within the work on the project "Regional and European Aspects of Integration Processes in Serbia: Civilization Preconditions, Reality and Prospects for the Future" of the Institute for Philosophy and Social Theory. A concern for the problem of Bildung reoccurs in social sciences. The author claims that we should elicit a dominated normative meaning from many senses of the concept of Bildung, in order to explain his (...) vitality and the possibility of his interdisciplinary application in more appropriate way. Clanak sadrzi obrazlozenje teme kojom ce se autor baviti u okviru rada na projektu "Regionalni i evropski aspekti integrativnih procesa u Srbiji civilizacijske pretpostavke, stvarnost i izgledi za buducnost" Instituta za filozofiju i drustvenu teoriju. U drustvenim naukama reaktualizovano je interesovanje za problem Bildunga. Autor tvrdi da bi iz viseznacnosti tog pojma trebalo izvuci njegovo dominantno normativno znacenje, kako bi se na adekvatniji nacin objasnila njegova vitalnost i mogucnost njegove interdisciplinarne primene. (shrink)

Krizu moderne kao krizu politickog, autor vidi, pre svega kao krizu "mere" kriterija politickog odlucivanja i delovanja. Ta kriza se u prvom redu shvata kao kriza samosaznanja i prakse obicajnosti. Ovaj problem prvi je pokusao je da resi Makijaveli uvodeci pojam virtus, koji je postao temeljni princip moderne politicke filozofije. Medjutim, mnogi moderni i savremeni tumaci Makijavelijevog ucenja cesto zanemaruju socijalni i politicki konteksta u kojem je nastalo politicko ucenje Firentinskog mislioca. Naime, Makijavelijevo nastojanje da pronadje autenticnu formu politickog cina (...) kojim bi bila omogucena harmonizacija i stabilizacija tadasnjih dramaticnih politickih prilika koje su vladale u italijanskim gradovima, zahtevala je pouzdanu dijagnozu i adekvatna sredstva za uspesnu terapiju obolelog organizma zajednice. Epohalni novum u Makijavelijevoj politickoj teoriji predstavlja prelazak sa anticke teoretizacije vrline na njenu modernu operacionalizaciju. Medjutim, ova promena cesto se tumaci kao radikalno suprotstavljanje grckog pojma arete i rimske virtus, koja se grubo svodi samo na srcanosot i snagu koje su neophodne za osvajanje i ocuvanje politicke vlasti. Vazan deo puta u svojoj filozofiji politike Hegel - vise nesvesno nego svesno - ide s Makijavelijem i Selingom - posebno kad je u pitanju shvatanje neophodnosti snage i srcanosti u procesu operacionalizacije duha slobode u istoriji posredstvom "negacije" kao "moci zla". Posredovanje subjektivnosti i supstancijaliteta zbiva se, po Hegelu, u drzavi surovim krocenjem svetskog duha u kojem on zrtvuje ne samo pojedinca, vec i citave narode - prema slobodi, odnosno njenom ostvarenju u obicajnosnoj zajednici. "Nevolja vremena" posledica je razdvajanja ja i sveta (Entzweiung), i proistice iz redukovanog politickog uma koji za politicko delovanje i odlucivanje nema kriterijuma obicajnosnog totaliteta. Ovaj se um rutinizira razdvajanjem obicajnosti koja redukuje politicko delanje na ogoljenu tehniku osvajanja i zadrzavanja politicke moci. Autor na kraju razmatra krizu politickog odlucivanja i ukazuje u cemu je njen globalni i supstancijalni smisao za povesnu stvarnost na kraju XX veka. (shrink)

Historia religii jednoznacznie wskazuje, że religia nie stanowi wyłącznie jakiejs idei ani że nie jest jedynie systemem praktyk kultowych. Jest przede wszystkim spotkaniem czlowieka z sacrum, z boskością, i nawiązaniem dialogu z rzeczywistością transcendentną. Do spotkania z sacrum moze dojść na drodze poznania wewnętrznego, na podstawie obserwacji świata odczytywanego jako symbol czegoś ponad nim, słuchania słowa Bożego, doznawania wizji lub oświecenia. Jest ono uwarunkowane działaniem całego czlowieka, zarówno jego uczuć, jak i rozumu. W tym spotkaniu człowiek otwiera się na sacrum (...) całym sobą, w swej psycho-fizycznej strukturze. Antoine Vergote, współczesny psycholog belgijski, ukończył studia fiozoficzne i teologiczne w Lowanium. Formację psychologiczną i psychoanalityczną zdobył w Paryżu. W praktyce zawodowej i w badaniach naukowych zajął sie problematyką religijnosci jednostki. Interesuje go przede wszystkim problem doświadczenia religijnego. Szuka odpowiedzi na pytanie: w jakim stopniu potrzeby, pragnienia i frustracje oddziałują na postawy religijną człowieka? W szczególności, w jakim stopniu obrazy ojca i matki mają wpływ na postawy religijny dziecka? Co sprawia, ze człowiek jest religijny? (shrink)

Polazeći od situacije u kojoj se sve više uviđa da bismo morali mijenjati naš odnos prema prirodi, može biti značajno postaviti pitanje – može li Whiteheadova filozofija prirode, koja predstavlja jedan izuzetan i izniman misaoni sustav, cjelovitu teoriju prirode, pomoći u nastojanju da se ponovno zadobije pojam prirode u mišljenju? U tome smislu, ovdje se u najopćenitijim naznakama razmatraju neki temeljni pojmovi i karakteristike Whiteheadove filozofije prirode.Ključni pojmovi Whiteheadove filozofije prirode su: ‘proces’, ‘organizam’ i ‘aktualni entitet’. Stvarnost je proces (...) koji istovremeno predstavlja i subjekt kao koordinirajući princip jedinstva. Proces se sastoji od događaja koji se nalaze u dinamičkom međuodnosu. U prvom planu ove teorije prirode koja, drugačije i od Aristotela ali i od Descartesa, ‘prirodno’ misli u njegovoj organizmičkoj kvaliteti, nalazi se vrijeme a ne supstancija. Whiteheadova filozofija prirode, kao empirijsko-pragmatična metafizika, polazi od kauzaliteta i teleologije kao dva različita aspekta jedinstvenog procesa. U prirodi je na djelu komplementarni odnos kauzaliteta i teleologije, determinizma i slobode. Aktualni entiteti posjeduju svoju unutarnju, teleološku dinamiku koja je ograničena kroz njihovu relaciju s ukupnim Univerzumom.U kategorijalnom pojmu ‘aktualni entitet’ Whiteheadova filozofija nudi koncept za formuliranje jedinstva između fizičkih i psihičkih fenomena stvarnosti. Priroda i duh, tijelo i svijest, fizičko i psihičko, ne nalaze se u odnosu dihotomije. Ljudski i ne-ljudski život ne dijeli nikakva apsolutna granica. U metafizičkom i kozmološkom pogledu, Whiteheadova filozofija prirode, u svom nastojanju da se osigura kozmičko jedinstvo prostorne i vremenske dimenzije svijeta, prirode i povijesti, duha i materije, koncipirana je panteistički.In the situation in which necessity of changing our attitude towards the nature is becoming increasingly obvious, it could be important to ask the following question – is Whitehead’s natural philosophy, which represents one remarkable and outstanding system of thought, one integral natural philosophy, capable of giving assistance in our attempt of regaining the notion of nature in thought? Thereby, some grounding terms and characteristics of Whitehead’s natural philosophy are discussed here in a manner of a broad sketch.Grounding terms of Whitehead’s natural philosophy are: ‘process’, ‘organism’, and ‘actual entity’. Reality is the process which at the same time represents a subject as a coordinative principle of unity. Process is compiled out of the events which are in a dynamic interrelationship. In a focus of this theory of nature, which in contrast to Aristotle and Descartes thinks of ‘nature’ in its organismic quality, is time not the substance. Whitehead’s natural philosophy, being the empirical-pragmatical metaphysics, starts from causality and teleology as two different aspects of the unique process. Complementary process of causality and teleology, determinism and freedom, have an effect on nature. Actual entities posses their inner, teleological dynamics which is limited through their relation with the Universe in total.In categorial term ‘actual entity’ Whitehead’s philosophy offers the concept for formulating the unity between physical and psychical phenomena of the reality. Nature and spirit, body and conscience, physical and psychical, are not in the relation of dichotomy. Human and non-human life are not divided by any absolute boundary. In metaphysical and cosmological outlook, Whitehead’s natural philosophy in its attempt of providing the cosmic space–time unity of the world, nature and history, spirit and matter, is outlined as pantheistic. (shrink)

Suvremena umjetnost izgubila je svoju likovnost, a ostala joj je samo vizualnost. S druge strane, prijelaz od likovne moderne ka nelikovnoj suvremenoj umjetnosti donio je i mnogo novosti; jedna od njih je tzv. ‘probijanje četvrtog zida’. Radi se o kazališnom terminu koji označava trenutak kada se gledatelj na neki način interaktivno uključuje u predstavu, a likovi pokazuju svijest da su likovi u predstavi. Upravo će suvremena umjetnost istraživati postupke brisanja granica između umjetničkog i svakodnevnog čina, sugerirajući kako »sve je umjetnost« (...) i »svaki čovjek je umjetnik«. Novo je doba donijelo otuđenost javnosti od znanosti i umjetnosti, ali i nova filozofska tumačenja medijskog krajolika i hiperrealnosti postmoderne. Hiperrealne postaju i digitalne igre, od kojih se neke temelje upravo na rušenju »četvrtog zida«. Zbunjene reakcije na tehniku rušenja »četvrtog zida« variraju u rasponu od verbalnih reakcija na performance, preko previše doslovnog shvaćanja filmova pa sve do tragičnih nesreća, čak i samoubojstava povezanih s određenim digitalnim igrama. To da stvarnost oponaša hiperstvarnost postalo je uobičajeno, ali otvorilo se i pitanje: može li suvremeni pojedinac s time izaći na kraj? Modern art has lost its artistic character; only its visual aspect remains. On the other hand, the transition from modern fine arts towards non visual contemporary art has brought a great deal of novelties; one of these is “breaking the fourth wall”. This is a theatre term referring to moments when viewers become interactively involved in a play, and the characters become aware that they are characters in a play. Modern art has explored processes by which the border between artistic acts and everyday acts is erased, suggesting that “everything is art” and “every man is an artist”. The new era has caused the public to become alienated from science and the arts, but has also provided new philosophical interpretations of media landscapes and the hypperealism of the post-modern. Digital games are also becoming hyperrealistic, and some of these are founded on demolishing the “fourth wall”. Confused reactions to techniques of breaking the “fourth wall” vary from verbal reactions to a performance and excessively literal perceptions of film to tragic accidents or even suicides connected with particular digital games. Hyperreality mimicking reality has become commonplace, however the question arises: can the modern individual deal with this? (shrink)

Tomasz Mann umieścił w Czarodziejskiej górze zdanie, które ma swoją historię. Wspomniał, że jego bohater Hans Castorp spędził cztery semestry jako student budowy okrętów na gdańskiej Politechnice. Zafascynowany tym zdaniem – i co nie bez znaczenia – urodzony w Gdańsku pisarz Paweł Huelle napisał powieść o gdańskim epizodzie bohatera Tomasza Manna, której nadał tytuł Castorp. Artykuł wskazuje na najistotniejsze motywy obu tych powieści w perspektywie pytania o ideę kultury. Jak wiadomo jedną z najważniejszych inspiracji w twórczości Manna jest filozofia Artura (...) Schopenhauera. Jego metafizykę woli, grę sił płodzenia i unicestwiania, uznaje Mann za projekt bardzo atrakcyjny artystycznie. Jednak projekt, który w ostatecznym rezultacie musi przynieść roztopienie jednostki w bezforemnym świecie metafizycznej woli, jest w ocenie Manna wrogi życiu i stanowi zagrożenie dla form kultury. Castorp, bohater literacki wydany na działanie ciemnych i ślepych sił woli, jest przykładem człowieka, który przyjmuje ten fakt do wiadomości, ale staje po stronie życia. Podejmuje próbę okiełznania tych sił i nadania im cywilizowanej i bardziej przyjaznej człowiekowi formy. Jest to próba walki o wartość życia, która w interpretacji Manna posiada charakter etyczny. W świetle filozofii Heinricha Rickerta bohater literacki Castorp to człowiek, który dąży do ulepszenia własnej natury i widzi w tym zadanie, które spełnia się w obszarze kultury. Swoje postępowanie i działanie chce podporządkować normom i trwałym wartościom, przyjmując tę postawę za nadrzędny imperatyw etyczny. Dąży do wypracowania pozaczasowych wartości jako przeciwwagi dla metafizycznego bytu woli. W szerszym kontekście obrazuje to proces, w którym transcendentny byt zostaje zastąpiony przez „transcendentną powinność”. (shrink)

Ovim se radom želi prikazati polazna osnova Hobbesovog filozofskog mišljenja. Ona je važna jer je prisutna u svim segmentima njegove filozofije – negdje eksplicitno, a negdje implicitno. Tematizirajući o prvoj filozofiji, Hobbes je pokazao svoja osnovna gledišta kojim želi pokazati znatno razlikovanje od Aristotela i skolastike. Inspiriran dostignućima moderne znanosti svoju filozofiju usmjerava prema mehanicizmu i materijalizmu. Napuštajući tradicionalnu metafiziku, koja je u centar zbivanja stavljala bitak, Hobbes pokazuje privrženost logici i epistemologiji. Taj način filozofiranja omogućuje mu drugačije sagleda realnost (...) od onoga kako je bila poimana kod njegovih prethodnika. Hobbes stvarnost objašnjava kao gibajuću materiju koja se najvjerodostojnije razotkriva proučavajući mehaničke zakone. On nije pokazao samo svoje filozofsko razlikovanje spram prethodnika već i spram suvremenika. Osobitu pažnju plijeni njegova kritika Descartesova dualizma koji razdvaja um i tijelo na dvije metafizičke supstancije.The purpose of this paper is to show the starting point of Hobbes’ philosophy, which is important because it is present in all aspects of his philosophy – sometimes explicitly and sometimes implicitly. In terms of subject of the first philosophy, Hobbes presented his basic views which significantly differ from Aristotle’s and scholasticism. Inspired by the achievements of modern science, he directed his thoughts towards philosophy of mechanicism and materialism. By abandoning traditional metaphysics, which placed the concept of being in the center of attention, he showed great commitment to logic and epistemology. This mode of philosophizing allows him to perceive reality differently than his predecessors. Hobbes explains reality as moving matter which is best disclosed through study of mechanical laws. He not only demonstrated his philosophical distinctions from the predecessors, but also in relation to contemporaries. Particular attention draws his criticism of Descartes’ dualism which separated mind from the body in two metaphysical substances. (shrink)

U članku pod gornjim naslovom su sličnosti i razlike metafizičkih počela Aristotela i Tome Akvinskog iskazane analizom argumentacije koja je sržna za obje ove metafizike: o postojanju Nepokretnog pokretača, Čistog akta. Tom analizom je pokazano da, iako im argumentacija ima istu logičku strukturu i isto polazište – promjenu bića – ipak ih je razlika u shvaćanju metafizičkih počela samog bića dovela do različitih zaključaka. Tako je ovdje pokazano da je za Aristotelovu metafiziku supstancije zadnja zbiljnost bića supstancijalna forma, koje svoje (...) zadnje utemeljenje ima u Čistom aktu, Nepokretnom pokretaču, dok za metafiziku bitka Tome Akvinskog zadnja zbiljnost bića jest bitak, koji svoje zadnje utemeljenje ima također u Čistom aktu, ali koji je shvaćen kao Čisti akt bivstvovanja, Subzistentni bitak. Stoga je za Aristotela Čisti akt isključivo oblikovatelj ostale stvarnosti ukoliko je svršni uzrok te nema, niti može imati, kao Nepokretni pokretač, ikakav drugi uzročni utjecaj na ostalu stvarnost, dok je za Tomu Akvinskog Nepokretni pokretač nužno Čisti akt bivstvovanja čije djelovanje je stvaranje.In this article the similarities and differences of Aristotle’s and Thomas Aquinas’ metaphysical principles are set forth by analyzing the core arguments of their metaphysics: principally, those concerning the existence of the Unmoved Mover, also called Pure Act. The analysis shows that although their arguments have the same logical structure and the same starting point – the fact that beings change – different conceptions of the metaphysical principles of being nevertheless lead to different conclusions. Therefore, this article shows that within Aristotle’s metaphysics of substance, the ultimate actuality is the substantial form which has its last ground in Pure Act, the Unmoved Mover. On the other hand, Thomas Aquinas believes that the ultimate actuality is existence, which also has its last ground in Pure Act, but the Act of Existence, or Subsistent Existence. Therefore, Aristotle’s Pure Act is a mere giver of forms and the final cause of reality. This Pure Act does not have, nor it can have any other causal influence on the rest of reality, while Aquinas’ Unmoved Mover is necessarily the Pure Act of Existence whose activity we call creation. (shrink)

Kant je pružio novi modus vivendi između znanosti i religije. Svaka od njih ima svoju stvarnost i funkciju, te se ne »natječu« jedna s drugom. Stvarnost mogućeg znanja pripada znanosti, ona ima potpunu slobodu istraživanja te stvarnosti pomoću svojih metoda. Bio je zadivljen newtonovskom znanošću koja je ovisila o empirijskim promatranjima, ali je smatrao da u znanstvenim metodama postoje ograničenja koja ostavljaju prostora religioznim vjerovanjima. Za Kanta se početna točka religije nalazi u ljudskom osjećaju moralne obveze. Kada djelujemo (...) zbog osjećaja odgovornosti, neizravno potvrđujemo da je svijet moralni poredak; prisutnost moralnog zakona pretpostavlja zakonodavca koji je njegov izvor i jamac.Kant provided a new modus vivendi between sciense and religion. Each has its own realm and function, and they do not «compete» with each other. The realm of possible knowledge belongs to sciense, which has complete freedom to explore that realm using its own methods. He was amazed by Newtonian sciense and its dependence on empirical observation, but he held that scientific methods are limited, which leaves room for religious beliefs. Kant sees the starting point of religion in man’s sense of moral obligation. When our actions are a response to duty, we implicitly affirm that the world is a moral order; the presence of the moral law presupposes the lawgiver as its source and guarantor. (shrink)

Aspiracija za jedinstvenim upravljanjem svetom je stara koliko i sam svet. Ona u suštini proizlazi iz naše percepcije sveta kao jednog, bez obzira na sve razlike koje se u njemu takođe vide. U naše vreme ova percepcija je pojačana utiskom o sve većoj međuzavisnosti delova sveta, kao i osećajem da su razlike, ma koliko bile velike, sve manje važne u odnosu na ono što je isto ili bar slično u različitim delovima sveta. Ovaj osećaj jedinstva je još više pojačan percepcijom (...) potrebe, ili nužde, da se o važnim stvarima u svetu odlučuje i upravlja na jedinstven način, bez kolizija koje bi proces odlučivanja učinile neefikasnim ili nemogućim. Ali jedinstvo sveta bi trebalo da u sebi sadrži ideju ravnopravnosti, i neke načelne jednakosti. Međutim, uvidom u način na koji se ovaj proces unifikacije sveta stvarno odvija vidimo mnoge probleme. Neki od njih su za očekivati – problemi reprezentacije i pristanka na svetsku vlast koja bi bila odraz jedinstvene zakonodavne volje čovečanstva. Takva volja možda uopšte ne može da se konstituiše. Umesto nje imamo volju za hegemonijom koju prati ideja nejednakosti i manihejske podele sveta na naš i tuđi deo, kao i razne vrste pokušaja ukidanja onog uslova koji svakom zakonodavstvu daje njegov legitimet – a to je sloboda. Suočavamo se sa idejom da je, kao uslov mira i demokratije (šta god da to znači, ili što će značiti u bližoj i daljoj budućnosti) potrebno uspostaviti krutu nejednakost i rigidnu kontrolu svih različitosti u jednom zamrznutom stanju podele na povlašćene i obezvlašćene, na „dobre“ i „loše“ momke, kao da se svet sastoji od „momaka“. Ključni deo ove sheme je pretpostavka o univerzalnoj samerljivosti svega što život čini vrednim. Ta pretpostavka uniformiše i simplifikuje, smanjuje, svet, negirajući relevanciju i stvarnost razlikama koji sada predstavljaju stvarnost sveta. Zakoni više ne pretpostavljaju postojanje zakonodavne volje. U toj situaciji proizvodnja ogromne količine iluzorne sreće više liči na podmićivanje svetskog lumpenproletarijata, sa rizikom da celokupno čovečanstvo postane totalno ravnodušno prema svakoj posebnosti i svakoj vrlini, sasvim primereno svojoj novoj lumpenproleterskoj prirodi. (shrink)

Autor prezentuje własną interpretację fenomenologicznej zagadki „w sobie” przedmiotu rzeczywistego i samego świata. Rozwiązanie tej zagadki ma rozstrzygające znaczenie dla właściwego zrozumienia fenomenologii transcendentalnej. Według Husserla, rzecz transcendentna jest „w sobie” w odniesieniu do faktycznego doświadczenia, ponieważ jej esse nie rozpływa się w percipi i może istnieć nawet wtedy, gdy nie jest faktycznie doświadczana. „W sobie” przedmiotu realnego nie oznacza jednak jego istnienia poza wszelkim możliwym sposobem dania w świadomości, ale jest idealną jednością daną w nieskończonej wielości rzeczywistych i (...) możliwych przejawów tego samego dopuszczającego określenia x. Wszystkie przedmioty realne są jednostkami sensu, ale sens nie przenika przedmiotu w nieskończoności jego przejawów, a w konsekwencji niewyczerpywalne x jako nosiciel tożsamości przedmiotu zawiera nadwyżkę wykraczającą poza sens. Zasadnicza teza artykułu brzmi, że „w sobie” rzeczy transcendentnej i świata realnego odpowiada czystemu x i jego nadwyżce przekraczającej sensy noematyczne. (shrink)

Članak se bavi etičkim značajem prihvaćanja transcendencije svake osobe. Autor zagovara sljedeće teze: transcendentna antropologija je pozitivan čimbenik personalizma; povreda solidarnosti je fundamentalno zlo; apofatička antropologija je realistički nazor; trebamo izbjegavati ekstremne pozicije po pitanju identiteta: nihilističke ili neutralističke s jedne, te nekritičko prihvaćanje i njihovo okoštavanje s druge strane; ispravan pristup identitetima je kritički realizam i dijaloški univerzalizam; princip dubljeg identiteta je duh; transcendentna antropologija je pozitivan čimbenik solidarnog stava. Autor zaključuje da stav transcendentne antropologije nudi dobru (...) pozadinu za otvorenost prema drugome, za odnosni i solidarni stav, kao i za živuće tradicije. Nadalje, nudi također i dobre temelje za kulturnu i intelektualnu razmjenu, za odgovornu toleranciju radikalno drukčijeg i za osjećaj potrebe za bivanjem izloženim utjecaju drugih. (shrink)

The issue of the policy of multiculturalism toward ethno-cultural minorities in contemporary Serbia has been reviewed within the project Regional and European Aspects of Integrative Processes in Serbia held by the Institute for Philosophy and Social Theory. The aim of this paper is directed toward examination of theoretical and empirical problems regarding the phenomenon of multiculturalism. In spite of the fact that multiculturalism is one of the striking characteristics of modern life in Serbia our social sciences pay a little attention (...) to this topic. Ethnicity as an important part of multicultural discourse is based on nonscientific knowledge and in this manner it presents basis for policy and practice for the protection of rights of minorities in the country. Problem politike multikulturalnosti prema etno-kulturnim manjinama u savremenoj Srbiji autor razmatra u okviru projekta Instituta za filozofiju i drustvenu teoriju "Regionalni i evropski aspekti integrativnih procesa u Srbiji: civilizacijske pretpostavke, stvarnost i izgledi za buducnost". Cilj rada na ovoj temi je usmeren ka razmatranju teorijskih i empirijskih problema u vezi sa fenomenom multikulturalnosti. Uprkos tome sto je multikulturalnost jedna od upecatljivijih karakteristika drustvenog zivota u Srbiji, u nasim drustvenim naukama malo paznje se posvecuje proucavanju ovog fenomena. Stavise, na neutemeljenim saznanjima o etnicitetu kao bitnom delu multikulturalnog diskursa eklekticki je osmisljena politika i konstruisana praksa zastite manjinskih prava u zemlji. (shrink)

Nedostatak ljudskog kretanja u suvremenim uvjetima življenja je današnja stvarnost i nepobitna činjenica. Budući da je tjelesna aktivnost biotička potreba čovjeka, potreban je veći angažman društva u cjelini isto kao i svakog pojedinca koji je dužan voditi brigu o svom tjelesno zdravstvenom statusu. Tjelesna aktivnost ima nezamjenjivu instrumentalnu vrijednost jer predstavlja najbolje sredstvo za postizanje i održanje zdravlja. Pored toga, tjelesna aktivnost ima i intrinzičnu vrijednost zato što omogućava realiziranje i usavršavanje čovjekovih motoričkih znanja i dostignuća. Smatramo da zapostavljanje (...) tjelesno-zdravstvenog aspekta narušava cjelovitost ličnosti, te da stoga svatko ima razloga za redovito tjelesno vježbanje.It is an undeniable fact that nowadays people are insufficient physically active. Since physical activity is human biotic need, society as a whole, just as each individual should take care about his/her physical condition. Physical activity has indispensable instrumental value because it is the best means for achieving and maintaining health. Besides, physical activity has intrinsic value because it enables people to exercise and develop their motoric skills and achievements. We believe that physically inactive life is incomplete life and that therefore everybody has a reason for regular physical activity. (shrink)

Svaka djelatnost iskazuje identitet djelatnika. U autobiografiji se reprezentira pluralni identitet pisca autobiografije. U njoj otkrivamo ono što je neka osoba. U autobiografiji njen pisac traga za sobom, za svojim osobnim identitetom. U pitanju o identitetu osoba u autobiografiji zapravo pita što je događaj njenog života. Autobiografija je svijest o sebi. Sjećanje i iskustvo izgrađuje i oblikuje osobnu svijest, potvrđuje znanje o vlastitom identitetu, o identitetu koji nije dan nego nastajući, jer tek kroz sjećanje i iskustvo osoba istodobno gradi imaginarnu (...) stvarnost prošlog i postaje ono što jest. U svaku osobnu priču se utka sve što je iskustvo te osobe, iskustvo koje nikako nije samo osobno iskustvo, nego i iskustvo jedne kulture, jezika, obrazovanja, drugih… Autobiografija je tekst u kojem pisac gradi svoj identitet, pokazuje svoju »osobnu kartu« i retušira svoju sliku koju će u njoj priložiti. U pisanju autobiografije pisac ponovo izgrađuje svoj identitet, sebe sama. U svakom djelu stvaralac stvara i sebe samog. U svakoj biografiji je moguće raspoznati mnoga filozofiji relevantna pitanja, od pitanja identiteta do pitanja reprezentiranja subjekta. U onim koje su pisali filozofi posebno. U odluci da piše u prvom licu filozof iskazuje svoju senzibilnost, a iznad svega potvrđuje da je osobno odgovoran za ono što se u njegovom djelu tvrdi, da to nije neka apersonalna, božanska riječ ili kaza anonimnog narodnog mudraca, nego njegova temeljna riječ, filozof sam. Subjekt govori. Presudan je Ego Cogito, koji postaje Osobnost, Ja Pisanja, Autorstvo. Filozofsko djelo je osobna karta filozofa. U autobiografskom tekstu autor otkriva, potvrđuje i definira svoj identitet, ali na kraju ono njegovo uistinu osobno nije njegovo Ja, jer njegovo Ja zapravo postaje junak osobne priče. Pisac autobiografije na kraju postane Ja teksta.Every activity reflects the identity of the person who is engaged in it. In an autobiography a multiple identity of the autobigrapher is displayed. It discloses everything that a person is or was. And no other can do it better than the person in question. In an autobiography, the writer is searching for himself, his own identity. In the identity question of the autobiography , the person asks what has been the crucial event in his or her life. Autobiography is awareness of the self. Memories and experience develop and shape a personal conscience, they attest the awareness of the personal identity, identity which is not a given, but is ever evolving. It is only through remembering and experiencing that a person simultaneously develops the imaginary reality of the past and evolves into what he or she is. Every personal story consists of the experience of that particular person, experience that is not only a personal one, but also experience involving a particular culture, language, education, and contact with others… An autobiography is a text in which a writer develops his own identity, displays his “identity card” and retouches his own image. When writing an autobiography, the writer reinvents his own identity, his own self. In every creative work the creator creates himself, as well. In every biography it is possible to recognize many relevant philosophical issues, from the question of identity to the question of representation of a subject, especially those written by philosophers. By deciding to write in the first person singular, a philosopher expresses his sensitivity, confirming that the philosophy he embodies belongs to him, affirms that he is personally responsible for what he claims in his work, that is certainly not an apersonal, divine sentence or a tale of an anonymous folk sage, but his own quintessential sentence. A subject speaks. This is Ego Cogito that becomes personality, the I of the writing. Authorship. A philosophical work is an identity card of a philosopher. In an autobiographical text, the author discloses, develops, affirms and defines his own identity, but in the end his personal I is not his own I, because his I becomes a protagonist of a personal story. The writer of an autobiography becomes I of the text, in the end. (shrink)

U članku se kritički promišlja predaja katoličkog ethosa iz vlastitih pretpostavki. Tematizirajući katolički ethos iz mišljenja bitka suvremenog čovjeka na temelju umjetnosti u modernom i postmodernom dobu pokušava se razumjeti katolički ethos u horizontu ljudske egzistencije post-modernog doba. Time nam je otvoren prostor za njegovo razumijevanje iz postojanja umjetnosti u post-modernom dobu. Problematizirajući katolički ethos i umjetnost u post-modernom dobu iz njihovog ontološkog statusa unutar položaja u bitku suvremenog čovjeka bilo je potrebno distingvirati i naznačiti razliku i korespondenciju ova dva (...) pojma kao jednih od temeljnih oblika ljudskog duha. Čovjek kao onto-antropološko biće logosa postoji jedino kao povijesno onto-antropološko biće koje ima potrebu za svetim koje određuje njegov izvorni odnos prema postojanju. Sveto kao sveto, naime, povezano je s egzistencijalnom biti čovjeka. Umjetnost se na temelju svetoga pruža kao otvoreno medijacijsko polje prema katoličkom ethosu, otvarajući mu istinu epohe, posredujući egzistencijalnu istinu s epohalnom istinom. Time umjetnost kao forma suvremenog čovjekovog duha, uz znanost, tehnologiju, filozofiju i religiju, otkriva i oblikuje jednu novu stvarnost, koja u svojim najvišem potencijalima korespondira s najdubljim pitanjima čovjekove povijesne egzistencije kao njegove istine.The article critically reflects upon the tradition of Catholic ethos from its own assumptions. Considering the Catholic ethos from the thought of Being of modern man based on art in modern and postmodern age, we are trying to understand the Catholic ethos in the horizon of human existence in the postmodern age. Through this we have open space for understanding it from the existence of art in the postmodern age. In raising the issue of the Catholic ethos and art in postmodern age from their ontological status inside modern man’s position in Being, it was necessary to distinguish and note difference and correspondence of these two notions as one of the ground forms of human spirit. Human as an onto-anthropological creature of logos exists only as a historical onto-anthropological creature which has the need for the sacred which determines his original relation towards existence. The sacred as sacred is connected to the human existential essence. Art grounded on sacred is extended as an open mediation field towards the Catholic ethos, revealing the truth of epoch, mediating the existential truth with the epochal truth. By this art as a form of modern human spirit, with science, technology, philosophy and religion, reveals and shapes a new reality which in its highest potentials corresponds with the deepest questions of human historical existence as his truth. (shrink)

Moja studija nadahnuta je tezom da filozofija svoj predmet izgrađuje tek kroz određenu normativnu perspektivu. Filozofsko postavljanje pitanja kozmopolitizma, kako sredstvima univerzalističkog morala uspostaviti udruženje slobodnih i jednakih »građana svijeta«, zasniva tek normativan horizont očekivanja koji svrće pogled na bezumnu stvarnost. Bezumna stvarnost dade se okarakterizirati pojmom »društva svjetskoga rizika«, koji Ulrich Beck uvodi kao dijagnozu vremena koje su zadesile sve moguće katastrofe. Katastrofe predočuju kako su nesigurni temelji na kojima smo izgradili nacionalnu državu a time i demokraciju. (...) Što se više rizici globaliziraju, tim više postajemo prisiljeni na »svjetsko-građansku svijest«. Usprkos spoznaji rizika koji se globaliziraju, mi smo prvenstveno »građani države«, a ne »građani svijeta«. Ne može se međutim poreći da granice nacionalne države gube na značenju. Polazeći od pretpostavke da je svjetsko društvo više kao tržište, htio bih istaknuti »kozmopolitski moment« transnacionalnog razgraničenja, kako bih razvio univerzalistički moral svjetskog građanskog društva s obzirom na budućnost demokracije. (shrink)

Since the 2020 COVID-19 pandemic, the term virtual has become one of the most used in media and everyday speech. There is an increasing amount of research done on this new reality, and the results are still to be published. However, it is insufficiently known in scientific periodicals that the concept of virtual reality, enabled by information technology, has existed in the sociological literature since the 1990s when Castells introduced it to the theory of network society. Therefore, the paper's primary (...) goal is to consider basic concepts such as virtual reality, real virtuality, virtual communities, virtual sociability, and networked individualism. We will also briefly look at the forgotten classical notion of community as a fundamental form of sociability defined by the sociologist F. Tönnies, which re-enters the focus of scientific interest, without a clear and sociologically known classical definition. Starting from this framework, the paper examines the key question of whether these new virtual communities are indeed communities in the classical sense of the term or whether it is a form of networked individualism. Pojam virtualno je pojavom COVID-19 pandemije 2020., postao jedan od najkorištenijih u medijskom prostoru i u govoru svakodnevice. Sve je više i istraživanja o novoj stvarnosti, čiji rezultati se tek očekuju. Međutim, nedovoljno je poznato u domaćoj znanstvenoj periodici da koncept virtualne stvarnosti koju omogućava informacijska tehnologija, postoji u sociološkoj literaturi od devedesetih godina, kada ga u teoriju umreženog društva uvodi Castells. Stoga je glavni cilj rada prikazati i razmotriti neke osnovne pojmove kao npr. virtualna stvarnost, stvarna virtualnost, virtualne zajednice, virtualna društvenost i umreženi individualizam. Kratko ćemo se osvrnuti i na zaboravljeni klasični pojam zajednice kao temeljne forme društvenosti definirane od sociologa F. Tönniesa, koji ponovo ulazi u fokus znanstvenog interesa, bez jasne a u sociologiji poznate klasične definicije. Polazeći od tog okvira, u radu se propituje ključno pitanje, jesu li te nove virtualne zajednice uistinu zajednice u klasičnom smislu značenja pojma, ili je riječ o nekom obliku umreženog individualizma. (shrink)

U ovom radu pokušavam razviti ono što nazivam 'analitičkom, farabijanskom' koncepcijom orijentalizma. Motivacija za ovu koncepciju je to što nam pomaže sa zadatkom––koji je identificirao Wael B. Hallaq––da idemo dalje od 'rudimentarnih političkih slogana' vezanih za teoriju orijentalizma i umjesto toga da identificiramo orijentalističku 'psihoepistemičku patologiju' ( Hallaq 2018, 4). Da bismo to učinili ispravno, prema Hallaqu, moramo pronaći metodološku alternativu onoj koja orijentalistički diskurs čini mogućim. Hallaq identificira temeljni problem kao predanost sekularnom humanizmu, a rješenje njegovo napuštanje. Međutim, mislim (...) da je problem dublji, koji se grubo može izraziti na sljedeći način: kako možemo prihvatiti sveprisutnost ideološkog utjecaja bez napuštanja ideje da naše teorije ciljaju (i do neke mjere uspijevaju) predstavljati objektivnu stvarnost––tako da možemo reći da je orijentalizam stvaran fenomen, a ne samo nešto za što slučajno vjerujemo da je fenomen. Koncipiranje orijentalizma unutar farabijanske epistemologije i korištenje analitičkih alata za njegovo razumijevanje (za koje tvrdim da predstavlja jedinstvenu i osebujnu vrstu falibilizma) napreduje tamo gdje druge koncepcije ne uspijevaju. (shrink)

U ovom radu pokusavam da rekonstruisem Levinasovo citanje Hegela i njegovo razumevanje nasilja, sluzeci se tekstovima Franza Rosenzweiga o Hegelovoj drzavi i Derridinom interpretacijom razlicitih atributa nasilja kod Emmanuel Levinasa. Interesovace me klasifikacija nekih figura nasilja iz razlicitih perioda Hegelovog zivota i njihovi tragovi u Levinasovim tekstovima pocevsi od teksta 'Libert? et commandement' iz 1953. godine. Analiza slavne Hegelove analogije iz njegove Rechtsphilosophie o suverenosti i organizmu, odnosno citanje nekih paragrafa njegove Naturphilosophie, treba da objasne vezu izmedju totaliteta i nasilja, (...) kao i Levinasovu 'ontologiju kao alergologiju' odnosno Derridinu autoimunologiju. PR Projekat Ministarstva nauke Republike Srbije, br. 149031: Regionalni i evropski aspekti integrativnih procesa u Srbiji: civilizacijske pretpostavke, stvarnost i izgledi za buducnost. (shrink)

Iz antropoloških stavki Jaspersove filozofije egzistencije: egzistencija – čovjekova mogućnost i čovjek – moguća egzistencija, iščitava se njegov stav prema filozofskoj antropologiji. Naime, po mogućnosti je čovjek otvorena egzistencijalna stvarnost »suprotstavljena « svim pokušajima stvaranja zatvorene slike o njemu. Čovjekova je sloboda njegov do kraja neotkriveni bitak po kojemu on ne može biti predmet istraživanja. S obzirom na to da Jaspers svojom filozofijom egzistencije odbija mogućnost postizanja cjelovitog i zaokruženog znanja o čovjeku i njegovu bitku, kao i mogućnost postuliranja (...) posebnog aspekta o čovjeku i fiksiranje spozanje o njemu, njegova je filozofija svojevrsna kritika filozofske antropologije, odnosno antropološke teorije cjeline.Aus den anthropologischen Grundsätzen der Jaspers Existenzphilosophie: Existenz – die Möglichkeit des Menschen und der Mensch – mögliche Existenz, lässt sich seine Stellung zu der philosophischen Anthropologie ablesen. Nämlich, nach seinen Möglichkeiten ist der Mensch eine offene existentielle Wirklichkeit, die sich allen Versuchen „widersetzt“, ein geschlossenes Bild über ihn zu erstellen. Die Freiheit des Menschen ist sein nie zu Ende entdecktes Sein, nach dem er kein Untersuchungsgegenstand sein kann. Da Jaspers mit seiner Existenzphilosophie jede Möglichkeit ablehnt, ein umfassendes und abgerundetes Wissen über den Menschen und sein Dasein zu erlangen, wie auch die Möglichkeit, einen Sonderaspekt des Menschen zu postulieren und die Menschenkenntnisse zu fixieren, ist seine Philosophie eine eigenartige Kritik der philosophischen Anthropologie, beziehungsweise der antropologischen Ganzheitstheorie. (shrink)

Kako je moguće baviti se Platonom danas, ukoliko je filozofija „svoje vreme obuhvaćeno mislima“? Autor Platonovom delu ne pristupa kao dogmatskom štivu, već kao tekstu prožetom paradoksima, koje izmiče svakom unapred pripremljenom, šematizovanom modelu čitanja. Obratiti se Platonu kao filozofskoj paradigmi isplativo je ukoliko filozofi koji progovaraju iz dubine vremena mogu nešto važno da nam saopšte i ukoliko smo kadri da im postavimo autentično pitanje. Zato filozofi moraju imati dah delfskog ronioca, jer biser se ne nalazi u svakoj školjci. Knjiga (...) Iz Platonove filozofije ulazi u red značajnih knjiga posvećenih Platonovoj filozofiji. Veći deo knjige je objavljen u časopisima od svetskog ugleda (na nemačkom i engleskom jeziku). Time je njen kvalitet potvrđen recenzijama koje su nastale van domaćih koterija, a delo se samerilo sa aktuelnim pristupima Platonu. Knjiga se bavi problemima koji su formulisani u drugoj polovini prošlog veka (napisano i nenapisano učenje), preko naizgled klasičnih tema (dvostruki paradoks, utemeljenje istorijskog i političkog, eros), do tekstova koji pogađaju fenomen aktuelnosti Platonove teorije i prakse (problemi kongitivne dispozicije i bioetike u Platonovoj filozofiji). Ispred nas je Platon u dijalogu sa filozofskim strujanjima s kraja dvadesetog i početkom ovog veka. Za Irinu Deretić smisao filozofskog dijaloga leži u procenjivanju i odmeravanju stanovišta u raspravi, kako bi se vlastito stanovište preciznije artikulisalo. Ne radi se o utopijskoj komunikativnoj zajednici - već o karakteru filozofskog dijaloga, koji je upućen na unutrašnji, a ne na spoljašnji agon. Platon iz sasvim nesofističkih razloga preuzima metodu sofista kada „slabiju stvar čini jačom“. Tome je suprotna eristička (ne)kultura, u kojoj strasti imaju prevagu na davanjem bilo kakvih, „a kamoli valjanih razloga“, piše Irina Deretić. Iz problematičnosti jezika i sučeljavanja sa bliskim granicama pojmljivosti, ne mora da proizađe i slabost logosa. Naprotiv, snaga logosa je obrnuto proporcionalna sposobnošću da se odredi njegova nemoć. Granicu Platonove misli Irina Deretić jezgrovito formuliše: „Platonov jezik je sav okrenut biću, i usmeren je na saznajno ovladavanje njime. Snaga argumenta učesnika u Platonovim razgovorima upravo se sastoji u njihovoj sposobnosti da tačno pogode stvarnost na koju se odnose i koju nastoje da izraze“. Ali to vodi oblikovanju samog karaktera dijaloga: sagovornici se podređuju vođstvu „same stvari“ mišljenja. Međutim, logos nije svemoćan, i inače, a pogotovo ne za Platona. Irina Deretić insistira na autentičnom smislu nemoći logosa kao racionalnog diskursa, koji se pokazuje na odlučujućim mestima, tamo gde njegove refleksije o idejama, posebno o Ideji Dobra bivaju suočene sa granicama njihove saznatljivosti i saopštivosti. Napokon, Platonova okrenutost biću nije dovela do teorije adekvatnosti između bića i jezika, nego do isticanja paradoksa i metafore. A šta je iza njihovog vela - ništa, ili su oni, naprotiv, konstitutivni za biće, da li uopšte može biti odlučeno? U skladu sa filozofskim vjeruju Nikolaja Berđajeva, može se formulisati karakteristika ove važne i lepe knjige: Iz dubine vremena izvire sposobnost da se filozofski misli, a to onda nije u koliziji sa aktuelnim „primenama“ filozofske refleksije. Naprotiv. (shrink)

The paper aims to present Spinoza’s understanding of the ontological status of finite beings, which was heavily influenced by mathematics, i.e. geometry. Spinoza stratified finite beings into two fairly incompatible layers: the one subjectively conceived, while the other is the objective level. The first level is related to the essence of being that is caused by God through immanent causality: here, we speak of entailment on the logical and epistemological level, and not the level of reality. Unlike essence, existence represents (...) the second level of being: existence is caused by the real finite being through transeunt cause. The first level, by its ontological status, is very close to mathematical entities, therefore the qualification that Spinoza ‘geometrized reality under a species of the essences’. Namely, he geometrized the segment under the scope of ontology, i.e. the essences of finite modes. The final part of the paper is dedicated to one of the main reasons why Spinoza failed to provide a satisfactory solution to this ontological problem, which is not the only such problem of his system. This would be that Spinoza paid too muchattention on ethics, to the detriment of metaphysics, i.e. ontology as general metaphysics. For Spinoza, ontology is subjected to epistemology and ethics, therefore the name ‘functional metaphysics’. U članku se tematizira Spinozino shvaćanje ontologijskog statusa konačnih bića koje je bilo pod znatnim utjecajem matematike odnosno geometrije. Spinoza je konačna bića stratificirao na dvije teško pomirljive razine: jedna je ona subjektivno zamišljena, a druga bi trebala biti zbiljska razina. Prva se razina odnosi na bit bića koju uzrokuje Bog na način imanentne uzročnosti: radi se o slijeđenju na logičkoj i spoznajnoj razini, a ne o zbiljskoj razini. Za razliku od bîti, egzistencija predstavlja drugu razinu bića: egzistenciju uzrokuje zbiljsko konačno biće na način tranzeuntnog uzroka. Prva je razina po svome ontologijskom statusu vrlo bliska matematičkim entitetima, zbog čega se rabi kvalifikacija da je Spinoza ‘geometrizirao stvarnost pod vidikom bîti’. Geometrizirao je, naime, segment kojim se bavi ontologija, a to su bîti konačnih modusa. U završnom dijelu članka navodi se jedan od glavnih razloga Spinozina nezadovoljavajućeg rješenja ovog ontologijskog problema, iako to nije i jedini ontologijski problem njegova sustava. Taj bi razlog bila Spinozina velika usredotočenost na etiku, a na štetu metafizike, odnosno ontologije kao opće metafizike. Spinoza je ontologiju promatrao u funkciji epistemologije i etike, pa se govori o ‘funkcionalnoj metafizici’. (shrink)

U ovom članku pokušavam pokazati da je Searlova teorija socijalne stvarnosti uglavnom temeljena na njegovom opažanju nekih bitnih značajki demokratskih društava te da nije univerzalno primjenjiva kao što tvrdi. Tvrdim da njegov pojam kolektivnog pristanka ili dogovora, kao temeljni pojam njegove teorije, ne objašnjava zašto diktatorski ili totalitarni režim kao socijalna stvarnost uspijeva preživjeti značajno dugo i kontinuirano stvarati i održavati institucionalne činjenice koje ne bi trebale imati nikakvog temelja u kolektivnom pristanku ili dogovoru.

The aim of this paper is primarily to consider some basic concepts and their meanings related to contemporary social interactions, starting from the classical sociological concepts of social relationship and social interaction, and to see what is changing and what remains the same in the age of networking and “moving” to virtual space. In other words, we want to re-examine their form and content in an age without the necessity of the spatial dimension for a relationship, in which new forms (...) and concepts occur, such as network, networking, virtuality, etc. The first chapter will show the meaning of social relations and social interaction, which imply those social relations in which contact/encounter or communication is present and which leads us to the concept of social interaction in the same space and at the same time. The topic of the second chapter is social interaction at the same time without space, when, with the application of information technology, individuals and societies enter the cyberspace of a new virtual reality. This leads us to the development of various forms of interaction on social networks, which is the topic of the third chapter. The fourth chapter discusses some of the risks and positive possibilities of virtual interactions over real ones. (shrink)