Zašto se baviti istraživanjem ljudskog genoma ili dokazivanjem postojanja Higgsove čestice? Što te probleme čini značajnima ili vrijednima istraživanja? U novijim raspravama iz područja epistemologije može se pronaći bar dva shvaćanja problema epistemičke značajnosti: istraživačko pitanje ili spoznajni problem može biti praktično značajan ili intrinzično epistemički značajan, ovisno o tome da li su razlozi koji podržavaju značajnost problema praktični ili epistemički. U ovom radu bavim se pitanjem mogućnosti određivanja značajnosti problema iz čisto epistemičke perspektive. U tom pogledu argumentiram (...) da ne postoje čisto epistemički razlozi koji bi mogli odrediti važnost spoznajnog problema. Argument je baziran na trima prigovorima: epistemička dužnost neopravdano se poistovjećuje s epistemičkim opravdanjem, ne uzima se u obzir ovisnost epistemičkih razloga o konceptualnim shemama i zanemaruje se neograničenost opravdavalačkog potencijala evidencijske građe. (shrink)

The crucial problem in the philosophy of psychiatry is to determine under which conditions certain behaviors, mental states, and personality traits should be regarded as symptoms of mental illnesses. Participants in the debate can be placed on a continuum of positions. On the one side of the continuum, there are naturalists who maintain that the concept of mental illness can be explained by relying on the conceptual apparatus of the natural sciences, such as biology and neuroscience. On the other side (...) of the continuum, there are normativists who maintain that the appropriate characterization of the concept of mental illness cannot avoid reference to epistemic, moral and other social values. Although, this article is primarily an introduction to the debate, we stress the importance of the normativist positions. (shrink)

In Croatia, as well as around the world, teachers would rarely describe their profession as respected in the society. Most authors agree that the strengthening of the teacher’s identity might help in elevating the perceived value and the overall status of education. The objectives of this study are: to identify ways in which education increases the quality of life, to explore perception of teaching profession status, to examine the perception of both the teaching profession and changes in the educational system (...) and, finally, to determine the motivation for becoming a teacher. The sample comprises 74 primary and secondary school students, 73 parents, 38 students of teacher studies and 35 primary and secondary school teachers. Results were interpreted in the context of Korthagen’s model. Results show that teachers view teacher’s identity as connected to the core values, while parents and students describe the teacher’s identity through characteristics related to behaviour and competences. The task of the initial teacher education is to encourage students to reflect upon the values of the teaching profession. Such reflection helps in building the core values of the teacher’s identity and increases one’s appreciation of it. (shrink)

One of the most contentious question in today’s discussions on the educational policies concerns the role and values of the humanities in contemporary society and education. Many see the humanities as empty, unnecessary, inefficient, phony and worthless. This paper offers a rundown of arguments adduced to support this view, followed by an overview of Helen Small’s The Value of the Humanities, which offers an exceptionally critical and insightful analysis into the current debate over the value of the humanities. The paper (...) ends by emphasizing further the need to recognize the contribution that the humanities make to the production of knowledge and enhancement of the quality of life, as well as to the much needed sense of purpose and meaning. (shrink)

Mysterianism has become a popular stance in philosophy of consciousness and other philosophical subdisciplines. The aim of this paper is to show that mysterianism is not justified, mainly because its inclination to epistemic defeatism and the misunderstanding of the division of epistemic labour. In the first part, I will present the history of mysterianism in the 19th and 20th century philosophy. Then, in the second part, I will point out how epistemic defeatism is founded in the unwarranted philosophical futurology. The (...) third part will deal with the division of labour in society, language and knowledge. Because of the division of epistemic labour, the understanding is distributed among numerous agents without possibility of individual comprehension. Finally, I will coin the term “ignorance illusion” that plays the central role in the mysterians’ worldview. (shrink)

Clanak se bavi pojmom epistemicke srece i njegovim znacajem za dva vazna epistemoloska problema, analizu znanja i problem skepticizma. Okosnicu rasprava cini poznata sokratovska intuicija, oko koje se filozofi gotovo bezrezervno slazu, da je znanje nespojivo sa prekomernim udelom srecnog sticaja okolnosti u otkricu istine. U svetlu Pricardovog modalnog tumacenja pojma epistemicke srece i razlikovanje veridicke i refleksivne epistemicke srece, razmatraju se prednosti i mane dve osnovne suprotstavljene koncepcije znanja, internalizma i eksternalizma. Pokazuje se da je eksternalizam u prednosti nad (...) internalizmom jer izlaze uslove za znanje cijim zadovoljenjem biva otklonjena bar veridicka epistemicka sreca. Eksternalizam je u prednosti i kada je rec o problemu skepticizma, jer uspeva da objasni kako je moguce imati znanje uprkos tome sto nemamo internalisticko opravdanje za iskljucenje poznatih skeptickih alternativa. Iako ne otklanja refleksivnu epistemicku srecu i ne resava problem skepticizma formulisan na meta-nivou, eksternalizam ukupno uzev predstavlja prihvatljiviju koncepciju ljudskog znanja pogotovu zato sto moze da prihvati cinjenicu da internalisticko opravdanje igra znacajnu ulogu u nasem saznanju. (shrink)

The development of the modern democratic society depends upon the successful integration of main democratic values in all its spheres, including education. Schools are faced with these challenges as well. The main role in the process of school change is given to the school principal, who is the leader of every innovation in school. One out of many types of school leadership is called democratic school leadership. One of the goals of such leadership is the development of school culture that (...) is based on democratic values and practices. Further on, the development of democratic school leadership opens an opportunity for students and teachers to gain knowledge an develop skills needed for them to become active citizens in their communities. The main purpose of this paper is to analyze the existing literature in the field of democratic school leadership. Special focus is on the theoretical and practical operationalization of the democratic school leadership as it is presented the literature. Further, we shall analyze the possible answers to the questions of why and how to develop the democratic school leadership, and what is its role in the development of the democratic school community. (shrink)

Cílem článku je podat kritický rozbor predikcí týkajících se budoucnosti sociálních věd, jak je formuluje Ladislav Kvasz pod záštitou svého projektu „formální epistemologie". Modelem dynamiky vztahů mezi obory na vědeckém poli nabízí Kvasz v otázce střídání paradigmat alternativu ke Kuhnově teorii vědeckých revolucí. Text zkoumá, na jakých základech je mechanismus změn u Kvasze vystavěn a co z toho plyne pro relevanci předpovědí z tohoto modelu vyvozených - především těch o sociálních vědách. K tomu slouží souběžné představení historické metody Michela Foucaulta, (...) který zdůrazňuje potřebu vyvarovat se zavádění falešných kontinuit ve zkoumání trajektorií vědeckých oborů, u kterých dochází ke zlomům v jejich epistemické struktuře. Zvláštní zřetel je kladen na souvislost predikcí s možnostmi odlišit epistemologicky a sociologicky uchopitelné prvky spojené s chodem vědy. Jako klíčový moment se tedy ukáže možnost práce se sociálně vědními obory pomocí jemných nástrojů, které Kvasz vyvinul na vědách exaktních. (shrink)

Riječ “intelektualac” francuskog je porijekla, nastala krajem 19. vijeka. Stvorena tokom afere Dreyfus, uglavnom se odnosi na one mislioce koji su spremni da interveniraju u javnom forumu, čak i ako to znači da sebe izlažu riziku (Le Sueur 2001:2). Teoretičari kao što su Edward Said, Paul Ricoeur, Jean-Paul Sartre i Michael Waltzer dali su doprinos diskusiji o intelektualcima: intelektualca Said vidi kao kritički nastrojenog autsajdera, Ricoeur kao političkog edukatora, Sartre kao čovjeka od akcije, a Waltzer kao brižnog insajdera. Opisati intelektualca (...) na ovaj način, pak, ne spominje prostor unutar kojeg intelektualac djeluje, tj. građansko društvo. Upravo se u takvom prostoru ljudskog udruživanja i odnosnih mreža može promovirati kultura dijaloga, tolerancije, umjerenosti i uzajamno korisnog rješavanja sukoba, upravo onakva kultura kakva otjelotvorava stavove i vrijednosti demokratizacije. Mada intelektualac, onakav kakav je gore opisan, igra značajnu ulogu u održavanju dobro razvijenih demokratskih društava, u postkonfliktnim društvima, kakva su i kosovsko i bosanskohercegovačko, pojavljuje se potreba za intelektualcem koji je više od pukog kritičara društva, edukatora, čovjeka od akcije i saosjećajnog pojedinca. I tu na scenu stupa hiperintelektualac. Najupečatljivija karakteristika hiperintelektualca je možda upravo stepen u kojem se intelektualac bavi društvenom kritikom, političkim obrazovanjem, akcijom i “insajderizmom”, ne kao ideolog, već kao nestranačka fi gura. Društvena kritika i političko obrazovanje hiperintelektualca manifestiraju se na nestranački način, tako da se jasno čuje sve što je moguće i napadati i braniti, i sa jedne i sa druge strane. To je poseb-. (shrink)

Višestoljetni model Crkve kao zajednice laika i klerika koji ju inspiriraju i vode, ulazi u funkcionalnu krizu. U doba revolucija i liberalizma laici se nalaze u novim, često oprečnim ulogama: vjernika odanih Crkvi i građana lojalnih sekularnom društvu. Tražeći izlaz iz krize, Crkva se oslanja na sposobnost demokratskog djelovanja laika koji svojim društvenim nastupom promiču kršćanske vrijednosti, ali se i bore za politička prava Crkve. Uz političke stranke katoličke inspiracije posebnu ulogu ima organizirani katolički laikat, kulturno i moralno oblikujući (...) laičke staleže. Pretpovijest nastanka katoličkoga laičkog pokreta (Katoličke akcije) daje uvide u složenost društava druge polovice XIX. i početka XX. st., ali i zavidnu razinu inventivnosti i laika i hijerarhije u aktiviranju laika, što će postati epohalni uspjeh Crkve XX. stoljeća. (shrink)

Epistemologie a kognitivní věda se zabývají studiem procesů poznání. Z výsledků takového bádání vyplývají určité diagnostické a preskriptivní závěry s cílem pozitivně regulovat způsob myšlení. Předložená práce má za cíl ukázat, že epistemické a kognitivní studie nejsou doposud dostatečně vyvinuté, aby mohly kategoricky doporučit správný a universální způsob myšlení. Pokrok ve vědě je výsledek kolektivního úsilí nejen současnosti, ale i minulých objevů a omylů. Na historickém případě chybné teorie flogistonu se tato práce bude snažit doložit, že se na objevení pravdy (...) plodně podílí i nesprávné epistemické procesy. Tendence některých myslitelů dneška takové praktiky morálně odsuzovat na základě prevalence pseudovědeckých názorů je málo produktivní. Podrobné studium dynamiky chybující minulosti osvětlí poznávací proces lépe než soubor sterilních epistemických pravidel. (shrink)

Ako je u antičkom polisu Platona brinulo što se građani samodovoljno oslanjaju na vlastita uvjerenja o vrlinama, ne tragajući za znanjem, današnjeg žitelja globalnog pseudopolisa opčinjavaju simulirane informacije, slike i uvjerenja koja nezamislivim bujanjem kreiraju društvenu svijest. U sjenci masmedijskih pećina uočavaju se obrisi transformirane demokracije koja je sve izloženija silovitim naletima megakorporativnih interesa, dominantnih geopolitičkih utjecaja, kulturnog determinizma i redefiniranog vjerskog fundamentalizma. Usamljenom pojedincu na Agori sve je teže formirati i sačuvati vlastito mišljenje, ideje i vrijednosti. Infoprostor je (...) pokriven globalnom mrežom informacija i podataka, dok čin razmjene simboličkih sadržaja od čovjeka preuzimaju strojevi! Sloboda izražavanja medija je kisik otvorenog, javnog komuniciranja, stup demokratskih građevina, ali problem je u činjenici što čuvari informacijskih ulaza i dalje stražare, ovoga puta pred cyberprostorima.If Plato was upset that people leaned on their own convictions about virtues, without seeking knowledge, present resident of global pseudopolis is obsessed by simulated information, pictures and convictions, which create social consciousness with their hyperproduction. In shadow of massmedia’s caves, contours of transformed democracy can be seen. This democracy is more and more exposed to the interests of megacorporations, dominant geopolitical influence, cultural determinism, and redefined fundamentalism. Under such circumstances, to some lonely individual, “in Athena’s Agora”, is even more difficult to form and keep his or her own opinion, ideas and values. Infospace is covered by global network of information and facts; the process of symbolic exchange is taken off humans by machines. Freedom of speech in media is the air of open, public communication, the pillar of democratic structures, but problem is that watchmen of “information gates” still standing guard, but this time in front of cyber spaces. (shrink)

Článek souhrnně odpovídá na vybrané podněty a námitky čtyř textů, jež polemizují s některými aspekty Dvořákovy knihy Kauzalita činitele (Togga 2020). Ve vztahu k článku J. Peregrina vysvětluje, proč nelze přijmout jeho řešení antinomie mezi svobodným rozhodováním a determinismem oddělením dvou druhů jazyků či výkladových rámců. Kritiku S. Sousedíka Dvořák považuje za založenou na příliš úzkém pojetí schopnosti. Odmítá to, že by z pojmu schopnosti plynulo, že ta může být determinována pouze něčím jiným, než je její nositel. Podstatnou část námitky (...) D. Peroutky Dvořák přijímá a upřesňuje, nakolik je existence alternativních možností nutnou podmínkou svobodného charakteru rozhodování. Konečně, v polemice s V. Punčochářem se Dvořák snaží vyložit, ve kterém smyslu náhoda ruší svobodu a ve kterém nikoliv. Dále, autor nepovažuje epistemické alternativy za dostatečné pro skutečnou svobodu rozhodování. (shrink)

Knjige Predraga Fincija "Poetofilozofski eseji" i "Umjetnost uništenog" – sličnog stila i tematski komplementarne – daju nam jedinstvenu predodžbu o njegovu načinu pisanja. U "Poetozofskim esejima" tretira sam subjekt filozofije na najvišoj razini općenitosti, dok je druga knjiga, "Umjetnost uništenog", izgrađena na njegovoj povezanosti sa konkretnim zadatkom: tema holokausta i nesposobnost čovječanstva suočiti se i razmotriti holokaust na odgovarajući način. Umjetnost koja bi uspjela u takvom zadatku, estetika, kao i kritika, mora rješenja tražiti izvan klasičnih, tradicionalnih kriterija. Pristup »temeljnom pitanju« (...) indirektno se bavi našom sposobnošću za suočavanjem s budućnosti svijeta, svijeta u kojem volja za dominacijom dominira nad demokratskim kvalitetama. Uz središnje teme, autor otvara brojna relevantna pitanja poput stabilnosti identiteta, povezanosti između tradicije i potrebe za prilagodbom, doma i strane zemlje, individue i domovine, raznolikosti i stava prema različitom, ograničenja kulturnih kodova i etičkih vrijednosti i vlasništva nad istinom.Predrag Finci’s books "Poetosophic Essays" and "The Art of the Destroyed" – of similar style and topic complementarity – give us coherent idea of his handwriting. The first one, "Poetosophic Essays", treats the subject of the philosophy itself at the highest generality level, and the second one "The Art of the Destroyed" is built on its relations with concrete task: the theme of holocaust and the incapability of manhood to face it and treat it in the appropriate way. The art which would succeed in such a task, and the aesthetics and the criticism as well, should search for the solutions out of the classical, traditional criteria. Approach to “the basic issue” indirectly treats our qualification to face the future of a world in which the will for domination dominates over democratic quality. Besides central themes, the author opens many relevant issues such as the (in stability of the identity, relationship between the tradition and the need for adaptation, the home and foreign country, the individual and the homeland, diversities and attitude towards the different, the limitations of the cultural codes and ethic values and the property over the truth. (shrink)

Predmet ove disertacije se u najširem smislu može posmatrati kao odgovor na meta-epistemološko pitanje o zadatku epistemologije i načinu na koji bi epistemološki projekat trebalo voditi. U radu prikazujemo i kritički analiziramo debatu savremenih metafilozofa o ulozi, a posledično i prirodi intuicija u savremenoj analitičkoj filozofiji. Osnovni cilj našeg rada je da odbranimo stav da epistemičke intuicije igraju ulogu evidencije u okviru metoda analize pojma znanja. Ovaj stav deo je standardne slike o epistemološkoj metodologiji koja se poslednjih godina dovodi (...) u pitanje, kako od strane naučno orijentisanih filozofskih naturalista, tako i filozofskih tradicionalista. Kao ključni problem izdvajamo neuspeh zastupnika standardne slike o filozofskoj metodologiji da ponude odgovor na pitanje prirode intuicija. Prema našem mišljenju ovaj neuspeh posledica je propusta koji prave kako zastupnici, tako i kritičari pozivanja na intuicije u filozofiji kada pristupaju ovoj metafilozofskoj debati. Jednom kada uvidimo da moramo podrobnije razumeti metode u okviru kojih se pozivamo na intuicije, uočićemo da filozofske intuicije ne smemo posmatrati kao homogenu klasu, već da ispitivanju njihove prirode moramo pristupiti u okviru pojedinačnih filozofskih disciplina. Kada smo ovu strategiju primenili u našem istraživanju došli smo do zaključka da intuicije kao izraz pojmovne kompetencije igraju ulogu evidencije u metodima pojmovne analize i misaonog eksperimenta koji su karakteristični za savremenu analitičku epistemologiju. (shrink)

Još od 2001., nakon što je Kina odabrana za domaćina Olimpijskih igara 2008., taj je izbor bio izvorom niza kontroverzi koje su se većinom usredotočile na pitanja ljudskih prava. Na ove kritičke ocjene odgovoreno je mjerama kineskih vlasti: od 2003. godine ustavnim amandmanom koji se referira na »azijske vrijednosti« i uvođenje Hu Jintaovog programa »harmoničnog društva«. Rad se pretežno usredotočuje na međukulturne aspekte rasprave o statusu ljudskih prava u Kini. Prvo se analiziraju glavna pitanja i uspoređuju različiti načini na (...) koje se pristupalo ljudskim pravima kako u Kini tako i u inozemstvu. Zatim se analiziraju neusklađenosti tih ocjena unutar dvaju osnovnih okvira: doktrine univerzalnih ljudskih prava i doktrine harmoničnog društva, zasnovanog na konfucijanskom svjetonazoru. Završno se preispituju aktualne rasprave o problemima ljudskih prava pomoću međukulturne supostavljenosti navedenih dvaju okvira i mogućnosti dijaloga tih dviju ocijenjenih pozicija. (shrink)

U suvremene rasprave o svjedočanstvu C. A. J. Coady uveo je pojam patologije. Radi se o stanovitim otklonima od normalnih slučajeva svjedočenja zbog kojih epistemička vrijednost takvih iskaza postaje dvojbena. Temeljem Coadyjeve analize komunikacijskih akata pokušale smo identificirati uvjete ne-patološkog svjedočanstva kako bismo propitale može li se fikcija smatrati svjedočanstvom. U članku argumentiramo u prilog stava da je moguće govoriti o fikcijskom svjedočanstvu jer praksa fikcije ne krši postavljene uvjete epistemičke odgovornosti govornika/autora; proizvodi epistemičku korist za čitatelja koja predstavlja (...) legitimni epistemički cilj. (shrink)

Eliminativist metaphysicians have recently explored various arguments, including those about over-determination, colocation, the problem of the Many and ontological parsimony, for dispensing with kinds and their token continuants. Further, David Lewis’s missing “real temporary intrinsics” has paved the way to treating the sortal and the modal properties yielding the persistence conditions of continuants as unreal because they are extrinsic. In this paper I show, first, that none of the arguments mentioned above are decisive against the disputed entities. Second, I argue (...) that the sortal/modal properties, while extrinsic, are also real, because they are constitutive of kinds. The general point is that modal conceptualism should not be conflated with a cheap version of semanticism. The position advocated here is based on closing the gap between the metaphysical and the epistemic perspectives.Eliminativistički metafizičari u novije su doba istražili razne argumente, uključujući argumente pretjerane determininacije, kolokacije, problem mnoštva i ontološke štedljivosti, kako bi se riješili vrsta i njihovih primjeraka kontinuanata. Nadalje, Lewisova nedostajuća “stvarna privremena intrinzična svojstva” utrla su put shvaćanju sortalnih i modalnih svojstava koja pružaju uvjete ustrajavanja kontinuanata kao nestvarnih, budući da su ekstrinzična. U ovome članku pokazujem, prvo, da nijedan od spomenutih argumenata ne daje odlučne razloge protiv prijepornih entiteta. Drugo, tvrdim da su sortalna/modalna svojstva, iako su ekstrinzična, također stvarna, budući da su konstitutivna za vrste. Općenito, modalni konceptualizam ne treba brkati s jeftinom verzijom semanticizma. Stajalište koje se ovdje zagovara zasniva se na zatvaranju jaza između metafizičke i epistemičke perspektive. (shrink)

U radu se nastoji prikazati kako se vjera i teologija mogu iskoristiti za testiranje uspješnosti velikih jezičnih modela (LLM–ova) i automatiziranih programa za čavrljanje (chatbotova) pogonjenima na takvim modelima, mjerenjem njihovih filozofskih vještina. Predstavljaju se rezultati testiranja četiriju odabranih chatbotova: ChatGPT, Bing, Bard i Llama2. Za potrebe testiranja uzeta su tri moguća izvora iz područja vjere i teologije: 1) teorija četiri smisla Svetog pisma, 2) apstraktne teološke izjave, 3) apstraktna logička formula izvedena iz vjerskog teksta kako bi se pokazalo da (...) su ovi izvori korisni u zadacima koji učinkovito mjere filozofske vještine kao što su npr. interpretacija danog isječka, kreativna dedukcija te prepoznavanje ontoloških ograničenja. Ovakav pristup omogućuje ispitivanje osjetljivosti kojom se otkrivaju razlike u uspješnosti četiriju chatbotova. Također je dan primjer kako odrediti referentne vrijednosti za ocjenu i usporedbu vještina, koristeći kriterije za procjenu te pojednostavljene skale za ocjenjivanje svakog korištenog chatbota u pogledu ispunjenja pojedinog kriterija. (shrink)

On the one hand, Scheler's critique of Kant's concept of a priori benefits from Husserl to a large extent, and it complements and deepens Husserl's. On the other hand, Scheler also critiques Husserl's definition of a priori. Husserl's material a priori as ideal object primarily thanks to his so-called "Bolzano- turn". In this connection, Scheler grabs hold of the relation of Husserl to Bolzano from the very beginning. For Scheler, Husserl thinks in a "platonic" way, and still falls in a (...) new type of "Platonism", or rather, logical Platonism, although he correctly refuses the ordinary Platonism. In Scheler's view, Husserl's phenomenological reduction is "not purely" executed, and therefore his phenomenological experience is problematic, or more precisely, the relation between categorial intuition and sensuous intuition is problematic. The final aim of Scheler's critique of Husserl's phenomenological understanding of "objective a priori" is to win the primary position of categorial intuition and its content , ethical insight and its correlate , and ultimately of phenomenological ethics of material value.Einerseits nimmt Schelers Kritik an Kant bezüglich des Begriffs des Apriori die Einsichten Husserls in großem Umfang auf. Schelers Kritik an Kant ergänzt und vertieft die Husserlsche Kant-Kritik. Andererseits kritisiert er aber auch Husserls Bestimmung des Apriori. Vor allem verdankt sich das materiale Apriori als idealer Gegenstand bei Husserl der sogenannten “Bolzano’schen Wendung”. Von Anfang an kritisiert Scheler Husserl in diesem Punkt, indem er dem Verhältnis zwischen Bolzano und Husserl immer präziser nachging. Für Scheler unterliegt Husserl mit Recht keinem platten Platonismus. Aber dennoch verfahre Husserl immerhin “platonistisch”, er unterliege einem “Neoplatonismus”, bzw. einem logischen Platonismus. Weil die phänomenologische Reduktion bei Husserl nach Schelers Meinung “nicht reinlich” durchgeführt wird, ist die phänomenologische Erfahrung bei Husserl problematisch, genauer gesagt ist das Verhältnis zwischen der kategorialen Anschauung und der sinnlichen Anschauung problematisch. Der Endzweck von Schelers Kritik an der phänomenologischen Auffassung des gegenständlichen Apriori bei Husserl besteht darin, die primäre Stelle der kategorialen Anschauung und ihrer Gehalte , sowie der sittlichen Einsicht und ihrer Korrelate und zuletzt der phänomenologisch materialen Wertethik zu gewinnen.S jedne strane, Schelerova kritika Kantova pojma a priori u velikoj mjeri duguje Husserlu, te dopunjuje i produbljuje Husserlovu. S druge strane, Scheler kritizira i Husserlovu definiciju apriorija. Husserlov materijalni a priori kao idealni predmet prvenstveno proizlazi iz njegova takozvanog bolzanovskog obrata. Prema Scheleru, Husserl razmišlja na "platonski" način te upada u novi tip "platonizma" ili, točnije, logičkog platonizma, iako s pravom odbacuje obični platonizam. Scheler smatra da Husserlova fenomenološka redukcija nije izvedena "čisto" te da je stoga njegovo fenomenološko iskustvo proble- matično ili, točnije, problematičan je odnos između kategorijalnog zora i osjetilnog zora. Krajnji cilj Schelerove kritike Husserlova fenomenološkog shvaćanja "objektivnog a priori" jest zadobivanje primarne pozicije kategorijalnog zora i njegova sadržaja , etičkog uvida i njegova korelata te, na koncu, fenomenološke etike materijalne vrijednosti. (shrink)

Jedan od izazova, koji proizlaze iz globalizacije kao multidimenzijskog fenomena, je mogućnost moralne integracije svijeta ili barem pronalaska vjerodostojnog zajedničkog temelja za smisleni etički dijalog. Prevladavanje moralnih fragmentacija modernog svijeta je još teže u svjetlu raznolikosti pogleda u moralnoj teoriji. Je li globalna etika uopće moguća imajući u vidu mnoga neslaganja o metaetičkim i normativnim pitanjima? Moralna teorija stoji pred izazovom pružanja upotrebljivog okvira za moralnu raspravu kao preduvjeta za moralnu integraciju. U svojoj posljednjoj knjizi, Robert Audi predlaže model pluralističkog (...) univerzalizma kao kombinacije većine povijesno utjecajnih moralnih teorija, točnije, etike vrijednosti, kantovske etike i utilitarizma. Tri središnje vrijednosti koje se zagovaraju su sloboda, pravda i sreća. U radu razmatram ovaj prijedlog i ukazujem na ulogu koju u njemu igra pluralistički intuicionizam. (shrink)

Autor raspravlja da pitanje o smislu života prvenstveno treba razumijeti kao pitanje o logičkoj strukturi razloga za djelovanje. Odnosno, pitanje o smislu života u prvome je redu potraga za racionalnom rekonstrukcijom naših praktičnih razloga. Činjenica da se veliki broj naših djelovanja može opravdati unutar okvira instrumentalne racionalnosti upućuje da na kraju lanca opravdanja mora postojati jedan ili više konačnih razloga za djelovanje. Uobičajeni kandidati su sreća, objektivna svrha, briga za druge i slično. Sve navedene odgovore autor odbacuje smatrajući da je (...) okvir instrumentalne racionalnosti u ovome kontekstu pogrešno shvaćen budući da mnoge stvari koje radimo u našim životima nemaju samo instrumentalnu već i intrinzičnu vrijednost. Autor se opredjeljuje za pluralizam vrijednosti odbacujući ideju da mora postojati jedan razlog za djelovanje. The author argues that the question about the meaning of life should primarily be understood asthe question about the logical structure of the reasons for acting. That is, the question about themeaning of life is primarily a quest for rational reconstruction of our practical reason. The fact thatmany of our actions may be justified within the framework of instrumental rationality naturallysuggests that at the end of the chain of justification there must be ultimate reason/s for acting.Usual candidates are happiness, objective purpose, care for others, etc. Author rejects all of theseanswers and argues that the framework of instrumental rationality is ill understood in this context,because many things that we do in our lives do not have only instrumental value but intrinsic valueas well. That is, the author rejects the idea that there must be a single reason for acting and finallyargues in favour of value pluralism. (shrink)

Knjiga jednoga od vodećih suvremenih talijanskih filozofa Giannija Vattima, Ecce komun, s podnaslovom Kako se novo-postaje ono što se bilo, značajna je iz nekoliko razloga. Prvi od njih leži u lucidnoj analizi tzv. »krize demokracije«, njenih institucija, te općenito predstavničkih tijela demokratskog političkog sistema. Povrh toga, ona ukazuje na krizu kapitalizma, koji nije u stanju smanjiti sve veće ekonomske razlike te čiji se razvoj pokazuje ekološki neodrživim. Osobito drugi dio knjige, prikazuje razvoj Vattimovih teoretskih promišljanja i posljedice tog razvoja na (...) njegove praktičko-političke stavove. Djelo ukazuje na ono što je novo u njegovu promišljanju, ali istovremeno i kako su te nove postavke i zaključci proizašli iz dosadašnjeg filozofskog puta autora. Konkretno djelo ukazuje kako promišljanje slabe misli, kritike apsolutnih vrijednosti, u ovom povijesnom trenutku nužno vodi zaključku da treba postati komunist. Isto tako na pitanje zašto čitati Ecce komun moglo bi se odgovoriti: zato da bi se u potpunosti shvatile ne samo praktično-teoretske implikacije Vattimove misli već i njezin razvojni put, pa utoliko i njezine osnove.This article examines Gianni Vattimo’s book-cum-political autobiography Ecce comu. Come si diventa ciò che si era . The principle value of this work lies in its discussion of the current political and theoretical position of the father of weak thought in relation to developments in his philosophical thought and his personal life. Vattimo’s position has been directly influenced by the concrete historical moment of widening economical differences and dominant “economicism”. More than any other previous work, in this book Vattimo calls for the need to think a communist ideal. With regard to the question over whether it is possible to be a communist today, Vattimo responds that not only is it a possibility but an imperative. In other words, if post-metaphysical philosophy of the present world intends to remain non-dogmatic, it must rediscover an anarchistic, libertarian and anti-totalitarian communism. Consequently, one of the goals of this paper is to explore what Vattimo means by being a Communist and his idea of Communism. The paper demonstrates that the Communism Vattimo has in mind is not a model of a perfect society but an ideal to follow in order to realize a truly democratic society. (shrink)

Udruga Mala filozofija kreirala je i provela projekt »Tko se boji korupcije još?!« u dvanaest škola i dvije knjižnice, s ukupno 122 učenika u školskoj godini 2010./2011. Projekt se sastojao od pet radionica u kojima se s učenicima raspravljalo o korupciji. Cilj je bio prvenstveno razjašnjenje pojma korupcije, ali i ukazivanje na razne načine na koje korupcija uništava neke temeljne vrijednosti poput dostojanstva, ljubavi, prijateljstva, obitelji i društva. Članak donosi evaluacijske rezultate u kojima se pokazuje koliko su učenici 3. (...) i 4. razreda osnovne škole razumjeli pojam korupcije te koliko su promijenili svoje stavove tijekom provođenja projekta.Society Petit Philosophy has created and implemented a project “Who’s Afraid of Corruption?!” in twelve elementary schools and two libraries, with a total of 122 students in the school year 2010/2011. The project consists of five workshops in which students primarily clarified the concept of corruption, but also the ways in which corruption is destroying the society, dignity, love, friendship, and family. Article presents the results of the evaluation, which show how 3rd and 4th graders understood the concept of corruption, and how they changed their views about corruption in the course of the project. (shrink)

Cílem článku je prozkoumat otázku po epistemickém statusu morálních intuic. Empirické výzkumy na poli morální psychologie ukazují, že intuice hojně využíváme při morálním hodnocení. Spoléháme se na ně však i jako morální filosofové při testování našich teorií – má-li některá normativní teorie proti-intuitivní důsledky, chápeme to jako její vadu a vice versa. V článku se snažím zodpovědět otázku, zda je taková praxe odvolávání se na morální intuice jako na evidenci ospravedlnitelná – je morální intuice spolehlivým epistemickým kanálem? Nejprve se budu (...) opírat o příbuznou debatu zaměřenou na epistemické intuice, představím tzv. restrikcionistickou výzvu a vysvětlím, z jakého důvodu se zaměřuji na morální intuice. V následující sekci předložím dle mého názoru nejsilnější linii útoku na epistemickou spolehlivost morálních intuic – argument z intuitivní nestability. Dříve jsme nevycházeli z úžasu nad zprávami o masivních rozdílech mezi námi Zápaďany a obyvateli exotických krajin, kterými nás ze svých terénních výzkumů zásobovali etnografové a antropologové. Dnes to jsou především morální psychologové a experimentální filosofové, kteří nás udivují ještě více odhalováním značné variability v intuicích – tentokrát však nejen mezi civilizovanými a domorodými lidmi, nýbrž i v srdci naší vlastní kultury. V další části tak předložím jednoduchou typologii intuitivní nestability a představím v současnosti již značně rozsáhlý soubor dat, který dokumentuje právě tuto neblahou vlastnost morálních intuic. Na jejich základě pak ve finální sekci dospěji k závěru, že morální intuice nejsou schopné dostát epistemickým nárokům, které klademe na jiné informační zdroje (např. smyslové vnímání), a jako takové nemohou sehrávat svou domnělou evidenční roli. V úplném závěru předložím předběžné poznámky týkající se možnosti využívat morálních intuic spíše jako zdroje motivace a za tím účelem navrhnu obrátit filosofickou praxi testování normativních teorií naruby. (shrink)

Cílem článku je prozkoumat otázku po epistemickém statusu morálních intuic. Empirické výzkumy na poli morální psychologie ukazují, že intuice hojně využíváme při morálním hodnocení. Spoléháme se na ně však i jako morální filosofové při testování našich teorií – má-li některá normativní teorie proti-intuitivní důsledky, chápeme to jako její vadu a vice versa. V článku se snažím zodpovědět otázku, zda je taková praxe odvolávání se na morální intuice jako na evidenci ospravedlnitelná – je morální intuice spolehlivým epistemickým kanálem? Nejprve se budu (...) opírat o příbuznou debatu zaměřenou na epistemické intuice, představím tzv. restrikcionistickou výzvu a vysvětlím, z jakého důvodu se zaměřuji na morální intuice. V následující sekci předložím dle mého názoru nejsilnější linii útoku na epistemickou spolehlivost morálních intuic – argument z intuitivní nestability. Dříve jsme nevycházeli z úžasu nad zprávami o masivních rozdílech mezi námi Zápaďany a obyvateli exotických krajin, kterými nás ze svých terénních výzkumů zásobovali etnografové a antropologové. Dnes to jsou především morální psychologové a experimentální filosofové, kteří nás udivují ještě více odhalováním značné variability v intuicích – tentokrát však nejen mezi civilizovanými a domorodými lidmi, nýbrž i v srdci naší vlastní kultury. V další části tak předložím jednoduchou typologii intuitivní nestability a představím v současnosti již značně rozsáhlý soubor dat, který dokumentuje právě tuto neblahou vlastnost morálních intuic. Na jejich základě pak ve finální sekci dospěji k závěru, že morální intuice nejsou schopné dostát epistemickým nárokům, které klademe na jiné informační zdroje (např. smyslové vnímání), a jako takové nemohou sehrávat svou domnělou evidenční roli. V úplném závěru předložím předběžné poznámky týkající se možnosti využívat morálních intuic spíše jako zdroje motivace a za tím účelem navrhnu obrátit filosofickou praxi testování normativních teorií naruby. (shrink)

This paper discusses conceptual relations between the position of relativism of values and the basic principle of tolerance, as well as both objections stated against the very conceptual framework – its wrong conclusion and insufficient grounding with regard to the presupposed readiness for tolerance. A detailed argumentation reveals that these objections are not appropriate for the actual conceptual structure of corresponding relativistic theories and their possible forms. In this way the relativistic position can be sustained.Im vorliegenden Aufsatz werden die begrifflichen (...) Verbindungen zwischen dem Standpunkt des W ertrelativismus und dem Toleranzgrundsatz erörtert sowie die beiden im gegebenen Zusammenhang vorgebrachten Einwände des Trugschlusses und der fehlenden Begründung für die vorausgesetzte Toleranzbereitschaft diskutiert. Anhand eingehender Argumentation wird gezeigt, dass jene Einwände der tatsächlichen konzeptionellen Struktur entsprechender relativistischer Lehren und ihren möglichen Ausformungen nicht ganz gerecht werden. Somit kann der relativistische Standpunkt erhalten bleiben.U članku se razmatraju pojmovne veze između stajališta relativizma vrijednosti i osnovnog načela tolerancije te se diskutiraju oba prigovora koja se iznose s obzirom na dotični pojmovni sklop – pogrešan zaključak i nedostatno utemeljenje s obzirom na pretpostavljenu spremnost na toleranciju. Podrobnom argumentacijom pokazuje se da ti prigovori nisu primjereni stvarnoj koncepcijskoj strukturi odgovarajućih relativističkih učenja i njihovih mogućih formi. Time se relativističko stajalište može održati. (shrink)

Od grčkog pojma sophia do Potterovih pojmova mudrosti i biološkog znanja, autor analizira različite filozofske i znanstvene koncepte znanja. Autor se slaže s Jaspersom u stavu da ono što je »iz filozofije prevodivo u zajedničko mišljenje, to na koncu odlučuje o njezinoj vrijednosti «. Autor zaključuje da novoj epohi i bioetičkoj perspektivi odgovara zahtjev za orijentacijskim znanjem, te ga nastoji definirati ne samo iz povijesti filozofije, nego i u suprotnosti s tradicionalnim stajalištima , te iz zahtjeva nove epohe.From the (...) Greek term sophia to the Potter’s terms wisdom and biological knowledge, author analyses different philosophical and scientific concepts of knowledge. The author agrees with Jaspers on the notion that what is “transferable from philosophy into the common reasoning is what at the end decides on its worthiness”. The author concludes that the demand for an orientational knowledge corresponds with the new epoch and bioethical perspective, and is trying to define this demand not only from the history of philosophy, but in its contrast to the traditional views represented by Descartes and Bacon, and also from the demands of the new epoch itself. (shrink)

Brojni čimbenici koji utječu na oblikovanje glazbenih preferencija srednjoškolaca upućuju na zahtjevnu ulogu glazbenih pedagoga. Njihov je zadatak da kompetentnim i kreativnim glazbenim poučavanjem navedu učenike da s emocionalno konotacijskog pristupa započnu primjenjivati sintaktičku strategiju slušanja, s razvijenim analitičkim muzikološkim procesima, te postupno razviju glazbeni ukus s kvalitetnim estetskim sustavom vrijednosti. Istražujući odnos sociodemografskih varijabli i glazbenih preferencija učenika prvih i četvrtih razreda gimnazije i strukovne srednje škole potvrđene su razlike u poznavanju i preferencijama utvrđenih glazbenih stilova s obzirom (...) na spol, vrstu škole, dob i školski uspjeh. Kroz dobivene rezultate istraživanja aktualizirana je potreba za uvrštavanjem glazbene poduke u strukovnim školama, obrazovnim institucijama u kojima takvi sadržaji nisu zastupljeni, ali i potreba za programskim proširenjima kako bi mladi u svojoj formativnoj fazi uz izgradnju pozitivnog odnosa prema umjetničkoj glazbi razvijali i otvorenost te toleranciju prema različitim kulturama i supkulturnim fenomenima. The numerous factors affecting secondary school students’ musical preferences show how difficult the role of music educators is. Their task is to use competent, creative music teaching to lead students away from an emotional, connotative approach towards a syntactic strategy of listening, to develop analytical musicological processes, and to gradually develop their musical tastes with a highquality aesthetic value system. Research into the relationship between socio-demographic variables and musical preferences among students in year 1 and year 4 of gymnasiums and vocational schools has affirmed differences in knowledge of and preferences in attested musical styles according to sex, type of school, age, and academic performance. The results of this research indicate the need to include music instruction in vocational schools, educational institutions that lack music programmes, as well as the need to increase the breadth of existing music programmes so that young people in their formative years, in addition to building a positive relationship towards artistic music, develop openness and tolerance towards various cultures and subcultural phenomena. (shrink)

Ovaj rad usmjeren je na proučavanje prijateljskih odnosa unutar razrednog odjela. Odnosi među vršnjacima izuzetno su važni u školskom razdoblju, a nedostatak ili trajne teškoće u prijateljskim odnosima mogu se reflektirati na uspjeh učenika, usvajanje nastavnih sadržaja, sliku učenika o sebi, socijalni status i socijalni uspjeh itd. Cilj empirijskog dijela rada je ispitati kvalitetu prijateljskih odnosa unutar razrednog odjela u kategoriji ‘najbolji prijatelj’. Iz cilja istraživanja proizašla su tri istraživačka pitanja: Kakav je profil prijateljskih odnosa u kategoriji ‘najbolji prijatelj’? Kako (...) izgleda hijerarhijska struktura dimenzija kvalitete prijateljstva u ponuđenim kategorijama? Koje karakteristike opisuju najboljeg prijatelja i idealnog prijatelja? Rezultati istraživanja utvrđuju dva profila: opći te profil blizine i roditeljske uključenosti. Utvrđivanje hijerarhijske strukture ukazalo je na važnost brige i priznanja te pouzdanosti i rješavanja problema. Vrh hijerarhijske ljestvice zauzimaju dimenzije priznanja i pouzdanosti. Kao najznačajnije karakteristike koje opisuju najboljeg prijatelja ističu se razgovor i zajedničko provođenje vremena, povjeravanje i pomoć, a u idealnom prijateljstvu izdvajaju se moralne vrijednosti prijatelja. This paper focuses on studying friend relationships in the classroom. Relationships between peers are exceptionally important in school age, and a lack of such relationships or continued difficulties with them can reflect on student successes, learning outcomes, and student perceptions of self, social status, social success, etc. The goal of the empirical part of the research was to examine the quality of friend relationships within the classroom in the category of ‘best friend’. Three research questions arose from the research goal: What is the profile of friend relationships in the category of ‘best friend’? What is the hierarchical structure of the quality dimensions of friendship in the categories offered? Which characteristics describe one’s best friend and the ideal friend? The results of research affirm two profiles – a general one, and the profile of closeness and parental involvement. The affirmation of hierarchical structure pointed to the importance of care and recognition and reliability and problem solving. The highest point in the hierarchy is held by the dimensions of recognition and reliability. The most significant characteristics that describe one’s best friend include conversation and spending time together, trust and aid; the moral values of the friend are exemplified in an ideal friendship. (shrink)

U radu kritički razmatram pokušaj inkorporiranja emocija kao motiva u okvire Kantove etike. U prvom dijelu rada to činim raspravljajući o distinkciji djelovanja iz dužnosti i djelovanja prema dužnosti te o Kantovu shvaćanju pojma moralne vrijednosti. U drugom dijelu teksta analiziram poznati argument kojim se ukazuje na to da Kantova teorija ne ostavlja prostor pristranim oblicima ponašanja. Na koncu nastojim pokazati da taj prigovor ne bi trebalo olako odbaciti te sugeriram da bi prihvatljiva etička teorija trebala omogućiti integraciju emocija (...) u svoju domenu.In this paper I critically examine the attempt of incorporation of emotions as motives into the framework of Kant’s ethics. In the first part of the paper I do this by discussing the distinction of acting from duty and acting in accordance with duty as well as Kant’s understanding of the notion of moral worth. In the second part of the paper I analyze the well-known objection that there is no place for partial forms of behavior in Kant’s ethics. I try to show that this objection should not be easily dismissed and suggest that the acceptable ethical theory should integrate emotions into its domain. (shrink)

Suvremeni svijet izražava veliku potrebu za etikom u financijskim, gospodarskim, političkim i općenito socijalnim sferama. U tom kontekstu teorija društvenog izbora A. Sena, indijskoga ekonomista, filozofa i dobitnika Nobelove nagrade za osobite doprinose na području ekonomije, predstavlja važan čimbenik u ostvarivanju društvenih ciljeva, a ima i ključnu ulogu u formiranju zdravog društvenopolitičkog poretka. U ovom članku u središtu našeg interesa bit će implementacija skupa sposobnosti u sfere društva, te kritika utilitarističkih pristupa ekonomskom razvoju. Govorit ćemo o slobodama koje se trebaju (...) razumjeti kao obveze koje uključuju odgovornost za druge, kroz racionalan društveni izbor, tako da se na taj način formira razumski čvrsta etička podloga, iz koje se formira koherentan sustav vrijednosti koji se zasniva na povjerenju, spremnosti na suradnju te se na taj način i pojedinac samoostvaruje. Time zapravo dolaze do izražaja individualna i komunitarna razina morala.Contemporary world expresses a great need for a code of ethics in the financial, political and in the social spheres in general. In this context the theory of social choice of A. Sen, the Indian economist, philosopher and winner of the Nobel prize for his personal contribution in the field of economy, represents an important factor in the realization of social goods and also plays a key role in the formation of a sound socio-political order. The implementation of capabilities into the social spheres and the critique of utilitarianism will be in the focus of our interest in this article. At that context we’ll mention freedoms that have to be understood as commitments which include responsibility for other people through rational social choice which is the rational solid ethical base from which we form coherent system of values based on trust, willingness for cooperation, so on that way the individual also fulfils himself/herself. According to that, to the expression also comes individual and communitarian level of moral. (shrink)

Audiozáznam přednášky proslovené ve Filozofické jednotě na Katedře filozofie dne 26. března 2012.V přednášce se pokouším o velmi základní rozlišení tří funkcí, jež mohou myšlenkové experimenty plnit. Nejprve nabízím liberální definici myšlenkového experimentu, podle níž nejde nutně o výjimečné, nereálné, teoreticky zajímavé, bizarní, imaginární scénáře, nýbrž o celkem běžné představování si situace s kognitivním cílem. Snažím se ukázat, že navzdory své šíři je tato definice přiměřeným zachycením všech podstatných vlastností útvarů, jež intuitivně mezi myšlenkové experimenty počítáme. Stručně se poté věnuji (...) prvnímu významu myšlenkových experimentů: imaginární příklady jsou názornou pomůckou při posilování již získaných přesvědčení. Jejich první význam je didaktický. Druhý možný význam myšlenkových experimentů je předmětem vyhraněných diskusí zejména v posledním dvacetiletí: imaginární příklady jsou zdrojem zdůvodnění. Jejich druhý význam je tedy epistemický. Zatímco je však první, didaktický význam zcela nekontroverzní, epistemický význam myšlenkových experimentů je předmětem mnoha odmítnutí. Myšlenkové experimenty jsou tak často odkázány pouze do role názorných pomůcek bez další hodnoty. Snažím se ukázat, že existuje ještě třetí význam myšlenkových experimentů, význam dialektický. Vhodně použitý myšlenkový experiment může v kritické diskusi sloužit jako „přenašeč důkazního břemene”, tj. dokáže vyvolat argumentační tlak na protistranu. Imaginární scénář může za jistých okolností fungovat jako legitimní argument, aniž bychom však nutně museli předpokládat silný epistemický význam myšlenkových experimentů. Myšlenkové experimenty tak mohou být víc než jen líbivé ornamenty, zároveň ale nejsme zavázáni k obhajobě problematické epistemické teze.klíčová slova: myšlenkový experiment, epistemologie, důkazní břemeno. (shrink)

Budući da je, za razliku od manipulacije, moguć samo kao su-djelovanje u slobodi, odgoj se zbiva tamo i jedino se tamo može zbivati gdje se poštuje i razvija osobnost onih koji u odgoju sudjeluju, tj. koji međusobno odgojno djeluju. To upravo znači da je odgoj djelovanje utemeljeno u poštivanju drugog kao drukčijeg, samosvojnog, autonomnog, slobodnog bića. To nadalje znači da je odgoj u bîti uvijek odgoj za pluralizam vrijednosti, pretpostavki, vjerovanja, mišljenja, odnosno načine života koje ljudi razvijaju kao svoje (...) i u kojima se očituje njihova osobnost. Ali kao su-djelovanje u slobodi to poštovanje mora biti uzajamno.Odgajati dakle znači razvijati drugoga kao drukčijega, koji drži do svoje osobnosti, ali koji isto tako drži i do osobnosti drugih ljudi. I to ne samo zato što misli da pravo na vlastitu osobnost mora platiti pravom drugima da budu drukčiji, nego zato što je svijestan da je osobnost u bîti moguća tek s različitošću ljudi koji se u svojoj različitosti ipak međusobno uvažavaju i komuniciraju otvarajući kroz tu komunikaciju, baš svojom posebnošću, drugima nove mogućnosti osobnog razvoja. Drugim riječima, odgoj se zbiva tamo i tada gdje se zbiva drugi i drukčiji čovjek kojem je drugi i drukčiji čovjek najveća potreba, te sam biva čovjekom pomažući drugome da to bude.Since education, unlike manipulation, is possible only as a co-action in freedom, it occurs, andcan occur only at the point where educational co-actors’ personalities are being respected and developed. That implies that the education is an actionfounded in respecting the Other as different, autonomous and free human being. Furthermore,that figures that the education is essentially always an education for pluralism of values, presuppositions,beliefs, thoughts, ways of life that people develop as their very own and through which theymanifest their personalities. But, as the co-action in freedom, that respect has to be mutual.Therefore, educating means developing the Other as different, as one that respects his own personality,but also respects Others’ personalities. And not only because one considers that as a way ofpaying for the right to his own personality by means of Others’ rights to be different, but because ofbeing conscious that the personality is essentially possible only among different people who developmutual respect exactly through their differences. Through that kind of communication, particularlyby their singularity, they render new possibilities of personal development to Others. In other words,education takes place only there and then where other and different human beings occur, and assuch have the greatest need for different Others, being themselves the human beings by helpingOthers to be ones. (shrink)

Naša stvarnost bilježi dramatične promjene u moralnim stavovima ljudi. Kršćanskim i pravno-filozofskim pristupom nastojimo, u svjetlu tih promjena, promišljati pitanje etičkog aspekta zahtjeva kompetentnog pacijenta da umre te odluke liječnika povodom toga zahtjeva. Ovo promišljanje spada u područje ispitivanja osnovnih ljudskih vrijednosti. Ističemo da ljudsko dostojanstvo – kao središnja vrijednost – nije određeno vanjskim uzrocima i ne ovisi o stanju čovjekova zdravlja ili bolesti, ono je nešto unutrašnje, bitno i neotuđivo. Dakle, izvire iz cjelokupne kvalitete čovjekovog života kao osobe, (...) kao duhovno-tjelesnog bića, obdarenog razumom i slobodom, samoodgovornošću i mogućnošću samoodređenja – ukoliko prihvaćamo da je stvoren na sliku Božju . Historijska prizma promatranja ovog problema je zaista šarolika, od potpunog opravdavanja ovakvih zahtjeva, preko jedinstvene osude, sve do danas kada ovo pitanje dovodi do vrlo teških i skoro nerješivih rasprava na područjima morala i prava, uz naglašavanje da dekriminalizacija ovakvih postupaka može dovesti do »klizave nizbrdice«.Naš je polazni stav, s kršćanske pozicije, da ne postoji tako nešto kao što je život bez vrijednosti. Dakle, ističemo kršćanski pristup ljudskom životu i dostojanstvu, koji podrazumijeva postavku da čovjek ne dodjeljuje život te ga samim time niti ne može oduzeti, bez obzira na okolnosti i teškoće koje ga prate.Our reality is facing dramatic changes in the moral attitudes of people. In the light of those changes we are trying to consider the issue of ethical aspect of the competent patient’s request to die and the physician’s decision about it. This elaboration is situated within the field of questioning the basic human values. It is emphasized that the human dignity – being the central value – is not determined by external causes and not dependable on the condition of a person’s health or illnesses. Human dignity is something integral, essential, and inalienable. Thus human dignity springs from the overall quality of human life as of a unique human being, spiritual and physical being gifted with reason and freedom, self-responsibility, and the possibility of self-defining – in case we accept that a man is created in the image and likeness of God . The historical prism of considering this problem comes in varieties of forms, from the complete justifications of these requests, or their condemnation, till the contemporary disputes in the field of morality and law, with an emphasis on the possibility of “slippery slope” argumentation this decriminalization might lead to.Our starting point, from the Christian position, is that something like life without the value does not exist. Therefore we are pointing out the Christian approach to human life and dignity which presupposes the thesis saying that man does not give a life and therefore can not take it away, regardless of the hardship he might be experiencing. (shrink)

U radu se nudi prikaz su-roditeljstva prema kojem su su-roditelji jedno drugom i roditelj i dijete. Rad započinje pregledom postojećih teorija o vrijednosti roditeljstva kako bi se vidjelo može li se vrijednost su-roditeljstva svesti na to. Utvrdivši da se ne može, ukratko elaboriram teoriju roditeljstva po kojoj su roditelji ti koji stvaraju osobe. Koristeći Aristotelova četiri uzroka kao korisnu prizmu, ocrtavam kako su roditelji uzrok svog djeteta i kako u stvaranju djeteta zajedno su-roditelji postaju roditelji i dijete jedno drugome. (...) Na primjer, s obzirom na to da roditelji stvaraju djecu kao modele koje treba kopirati, su-roditelji bi trebali uživati u najboljoj vrsti prijateljstva jedni s drugima, tretirajući procvat onog drugog kao ljudske osobe kao svoj cilj. Predlažem da su-roditeljstvo sadrži roditeljstvo virtualno, da je ljubav su-roditelja prema djetetu manifestacija njihove ljubavi jednih prema drugima te da teleološki ispunjeno stanje prijateljstva između roditelja i djeteta postoji u prijateljstvu su-roditelja. (shrink)

Modalni racionalizam je stanovište po kome se iz zamislivosti a priori može izvesti metafizička mogućnost. Jedan od najuticajnijih prigovora protiv ovog stanovišta je da postoje nužni aposteriorni iskazi, jer se čini da je zamislivo da su ovi iskazi lažni, ali da je to metafizički nemoguće. Dejvid Čalmers je, koristeći epistemičku verziju dvodimenzionalne semantike, pokazao da modalni racionalizam može da bude kompatibilan sa postojanjem nužnih aposteriornih iskaza. Takođe je ponudio relevantan smisao zamislivosti, koji se a priori može povezati sa relevantnim smislom (...) metafizičke mogućnosti. U ovom radu se ispituje Čalmersov argument i pokazuje da je prebacivanje tereta dokaza na stranu kritičara modalnog racionalizma njegova najznačajnija odlika. Argument na osnovu zamislivosti zombija je primer koji pokazuje da modalni racionalizam može da bude efikasan na polju metafizike (to jest, može da opovrgne minimalni fizikalizam) i bez epistemičke verzije dvodimenzionalne semantike. U ovom radu se, takođe, tvrdi da konstruisanje parodije na ovaj argument, sa ciljem da se teret dokaza vrati na stranu modalnih racionalista, može da nas navede da se opredelimo između dva smisla idealne pozitivne primarne zamislivosti. Parodija je ograničena na prihvatanje ”idealizovanog” smisla idealne pozitivne primarne zamislivosti, dok je argument na osnovu zamislivosti zombija moguće čitati i u ”ne-idealizovanom” smislu. To čini parodiju podložnom prigovorima koje argument na osnovu zamislivosti zombija može da izbegne. Na taj način, argument na osnovu zamislivosti zombija i modalni racionalizam ostaju sačuvani. (shrink)

U antropocentričkim se pristupima čovjekovim potrebama i interesima u vegetativnoj prirodi pripisuje moralna vrijednost. Imaju li i druga živa bića interese koje bi čovjek u svom ophođenju s njima trebao uzimati u obzir? To se pitanje ovdje obrađuje raspravom o interesima , intrinzičkoj vrijednosti i o »moralnim pravima« biljaka kao mogućim nositeljima njihova moralnoga statusa. Analogno osjetilnoj sposobnosti životinja, pokušava se u sposobnosti biljke da uspijeva prepoznati onu sposobnost koja bi mogla utemeljiti njezin moralni status .Mogu li se ljudi (...) u svome djelovanju naspram biljaka ponašati pogrešno ili ispravno i jesu li posljedice toga odnosa etički relevantne, ne samo naočigled ljudskih interesa i potreba nego i biljaka samih, ovisi o moralnom statusu biljaka. Njihovo se moralno zahtijevanje naspram ljudi temelji u njihovu moralnom statusu.In den anthropozentrischen Positionen treten die Bedürfnisse und Interessen des Menschen an vegetativer Natur als tragende Elemente auf, denen ein moralischer Wert zugesprochen wird. Demzufolge wird gefragt, ob auch die nichtmenschlichen Lebewesen Interesse hätten, die vom Menschen in seinem Umgang mit ihnen berücksichtigt werden sollten? Dieser Frage wird hier nachgegangen, indem die Interessen , Eigenwerte , „moralische Rechte“ der Pflanzen als mögliche Träger ihres „moralischen Status“ hinterfragt werden. Es wird versucht in der Fähigkeit der Pflanze zu gedeihen – analog zu der Empfindungsfähigkeit bei den Tieren – jene Eigenschaft zu erkennen, die den „moralischen Status“ der Pflanzen begründen könnte .Ob sich Menschen in ihrem Handeln den Pflanzen gegenüber falsch oder richtig verhalten können, und ob die Folgen dieses Verhaltens nicht nur angesichts der menschlichen Interessen und Bedürfnisse, sondern wegen der Pflanzen selbst ethisch relevant sind, hängt davon ab, was für einen „moralischen Status“ Pflanzen haben. Ihr moralischer Anspruch an die Menschen gründet in ihrem „moralischen Status“. (shrink)

The history of the idea of biological progress shows that it is not a selfexplanatory category, so a clear definition is required. Biological progress exists if: “more progressive” is defined as “more complex” – in that case evolution is synonymous with progress, i.e. development from simple to complex, from homogeneous to heterogeneous; we perceive the expression “more progressive” as more successful in relation to the environment, in these terms some groups in the history of life were more progressive because/so that (...) they survived, while others were retrogressive or less progressive because/so that they died out; on the other hand, within their ecological niches, certain forms of life are perfectly adapted to their environment as long as it is stable ; we take the span or reach of a potential adaptation of populations as a measure . However, there is no active, innovative problem solving in relation to the environment either with plants or animals – only the variability mechanism / selection is in place, automatism, instinct. In the light of the above-mentioned biological criteria, man is the most complex living creature by his constitution , he is the least dependent on the environment and can be innovative in relation to the environment. Man is the only living creature capable of establishing an active relationship with the environment through his special tool – culture. Considering the level of organization and quantity of information, the mammal genome is more progressive than the bacterium genome, while the human genome comprises most information which makes man the most progressive living thing. We can talk about biological progress if we define progressiveness as advancement toward complexity of organisation, but sometimes thesimplification of structure enables survival. It seems that we can talk about progressivenessin biology only if we accept the anthropic principle – that is why only cultural progress is possible. Information is the link between biological and cultural-anthropological successfulness . Biological information is a “complete” piece of information to an animal . To a human being, it is only a condicio sine qua non for the reality of human spirit which receives, keeps and generates information. Progress can be measured according to the capability ofestablishing an active and innovative relationship with the environment, but only within some sort of anthropocentric outlook which is a criterion of value. It is not possible to talk about progressiveness of life if man is not the measure of all things.Povijest ideje biološkog napretka pokazuje kako to nije samorazumljiva kategorija, pa se traži jasna definicija. Biološki progres postoji ukoliko: “naprednije” definiramo kao “složenije” – evolucija je tada sinonim napretka, tj. prelaženja iz jednostavnijeg u složenije, iz homogenog u heterogeno; “naprednije” shvatimo kao “uspješnije” s obzirom na okoliš; u tom smislu neke skupine u povijesti života bile su naprednije jer/pa su opstale, dok su druge bile nazadnije ili manje napredne pa/jer su izumrle; s druge strane unutar svojih ekoloških niša pojedini oblici života savršeno su prilagođeni svojem okolišu dokle god je on stabilan ; kao mjerilo uzmemo raspon ili širinu moguće prilagodbe populacija jer tada postoje razlike; ipak ni u biljaka ni u životinja tu nema aktivnog inovatorskog rješavanja problema okoliša, nego djeluje samo mehanizam varijabilnost/selekcija, automatizam, nagon. U svjetlu gore navedenih bioloških mjerila čovjek je svojim ustrojstvom najsloženije biće , najmanje je ovisan u odnosu na okolinu, može se novativno nositi spram okoline. Čovjek je jedini kadar za pravi aktivni odnos prema svom okolišu putem specifičnog oruđa kulture. S obzirom na stupanj organizacije i količinu informacija, genom sisavca je napredniji od genoma bakterije, a genom čovjeka raspolažes najviše informacija, pa je on po tome najprogresivnije biće u prirodi. O biološkom progresu možemo govoriti ako progresivnost definiramo kao porast složenosti organizacije, no ponekad pojednostavljenje građe omogućava preživljavanje. Čini se da o progresivnosti u biologiji možemo govoriti samo usvajajući princip antropičnosti, zato je u svijetu moguć samo kulturni progres. Posjedovanje informacije je veza između biološke i kulturno-antropološke uspješnosti . Posjedovanje biologijske informacije za životinju je “potpuna informacija” , dok je za Čovjeka samo condicio sine qua non za zbiljnost ljudskog duha koji dobiva, posjeduje i stvara informaciju. Progres je moguće mjeriti prema sposobnosti aktivnog i inovativnog odnosa spram okoliša jedino u nekoj vrsti antropocentričnog obzora koji u središtu ima mjerilo vrijednosti. Nemoguće je govoriti o progresivnosti života ako svemu nije mjera sam čovjek. (shrink)

Iz samog pojma filozofije - koja kao "mudroljublje" označuje nikada do kraja ozbiljenu težnju za dohvaćanjem istine, a ne modrost i istinu samu - proizlazi njezino nužno prihvaćanje kulturnog, teorijskog i svjetonazornog pluralizma, kako bi se filozofskim dijalogom međusobno različitih orijentacija pristupilo nikad do kraja završenom konvergentnom traganju za istinom. No, suprotno etimologijskom značenju njezina pojma, teško bi se moglo kazati da povijest filozofije obilježuje tako značajnu dijalošku spremnost i toleranciju spram različitih misaonih orijentacija. Dapače, u određenom smislu, sama povijest (...) filozofije ne predstavlja ništa drugo do sukcesivno negiranje i polemičko pobijanje prethodno uspostavljenih filozofskih pozicija.U suvremenim uvjetima globalizacije, kada svijet postaje globalno selo, na čijoj se agori susreću ne samo zastupnici različitih misaonih i svjetonazornih orijentacija nego u prvom redu pronositelji različitih kulturnih i civilizacijskih tradicija i načina mišljenja, kulturni pluralizam iskazuje se kao conditio sine qua non ravnopravnog dijaloga i međusobnog uvažavanja sviju onih koji čine jedinstvenu globalnu zajednicu. No, kako se u ovom prilogu nastoji pokazati, pri pokušaju uspostave konsenzusa oko zajedničkih, to jest univerzalnih vrijednosti, često dolazi do nepremostivih poteškoća koje se mogu prevladati samo i isključivo trajnim priznavanjem kulturnih, svjetonazornih, filozofijskih, epistemologijskih različitosti, bez pretenzija na dohvaćanje i posjedovanje jedne i jedinstvene univerzalne apsolutne istine.From the very notion of philosophy – that, as a ‘love for wisdom’ stands for never fulfilled tendencyto reach the truth, and not the wisdom or truth themselves – emerges its necessary acceptance ofcultural, theoretical and world-view pluralism, so that the philosophical dialogue between differentorientations could approach never ended convergent search for the truth. Despite its etymologicalmeaning, it would be hard to say that the history of philosophy represents such a dialogical readinessand tolerance towards different orientations of thoughts. Quite the contrary, in a particularsense, the very history of philosophy represent successive negation and polemical refutation of thepreviously established philosophical positions. In actual conditions of the globalization, when theworld becomes a global village, at whose agora meet not only advocates of the different reflectiveand world-view orientations but, in the first place, holders of different cultural and civilization traditionsand ways of thinking – cultural pluralism functions as conditio sine qua non of the equaldialogue and mutual respect of all the members of the global community. This paper tries to showthat in an attempt to establish the consensus on common, i.e. universal values, we often come toinsuperable difficulties that can be overcome only by continuous recognition of cultural, worldview,philosophical, epistemological differences and without pretensions on reaching and possessionof the one and only universal absolute truth. (shrink)