Kritičko čitanje Alchourrónove i Bulyginove skupovnoteorijske defnicije normativnoga sustava pokazuje da njegova deduktivna zatvorenost nije neizbježno svojstvo. Slijedeći von Wrightovu pretpostavku da aksiomi standardne deontične logike opisuju svojstva savršenoga normativnog sustava, uvodi se algoritam za prevođenje iz modalnoga u skupovnoteorijski jezik. Prijevod nam otkriva da plauzibilnost pojedinih metanormativnih načela leži na različitim osnovama. Koristeći se metodološkim pristupom koji prepoznaje različite aktere u normama upravljanome međudjelovanju, pokazuje se da su metanormativna načela obveze drugoga reda upućene različitim ulogama. Poseban slučaj (...) jest zahtjev koji se odnosi na deduktivnu zatvorenost jer se pokazuje da je upućen ulozi koja primjenjuje, a ne onoj koja izdaje norme. Pristup je primijenjen i na slučaj čiste derogacije, što dovodi do novoga rezultata; svojstvo neovisnosti biva svojstvom savršenoga normativnog sustava u odnosu na moguću derogaciju. Ovaj članak na polemički način dodiruje nekoliko točaka iznesenih u Kristanovome nedavnom članku. (shrink)

U tekstu se raspravlja o različitim interpretacijama koncepta globalizacije te se naglašava nedostatak njenog filozofskog utemeljenja. Razmatraju se moguće ideološke konotacije u dominantnom društvenom kontekstu u kojem je dana presudna važnost ekonomskoj racionalnosti. Prezentiraju se stavovi istaknutih autora s ciljem razumijevanja ovoga kompleksnog fenomena te njegovih kontroverzi i dilema.

This paper attempts to clarify the aesthetical, ontological, and political grounds upon which certain modern philosophers (above all Heidegger and Deleuze) denounce the metaphor as an alternative device for producing meaning through language. It comes to the conclusion that the critique of metaphor is based on the critique of analogy as defined by the laws of representation, which should be replaced by a more direct expression of immanence or being. On the basis of other philosophical assumptions from various traditions and (...) the insights of literary theory, it proposes an alternative model of the metaphor that is no longer founded on analogy and demonstrates its philosophical implications. (shrink)

Arthur Schopenhauer , filozof postkantovske tradicije, u svojim se djelima Svijet kao volja i predodžba i O temelju morala u velikoj mjeri bavio i etičkim pitanjima. Pri tome je bilo nemoguće zaobići Kantovo etičko naučavanje, koje je Schopenhauer podvrgnuo detaljnoj kritici. Schopenhauer je Kantu spočitavao rigorizam u etici, koji je za njega neprihvatljiv s obzirom da predstavlja čisti formalizam, a ne govori ništa o zbiljskim motivima koji pokreću ljudsko ponašanje. Za te Kantove odredbe Schopenhauer je pronašao mjesto unutar uređenja pravne (...) države, jer se pravne države ne tiču motivi koji nekoga navode na određeno ponašanje, već isključivo formalno zadovoljenje načela pravednosti.Arthur Schopenhauer , the philosopher of postKantian tradition, in his writings The World as Will and Representation and On the Basis of Morality, has been dealing a lot with ethical questions. In that way, it was impossible to skirt from Kant’s ethical teaching, which Schopenhauer submitted to detailed criticism. Schopenhauer reproached him his ethical rigorism, which was unacceptable for Schopenhauer, knowing the fact that it represents pure formalism, but it does not tell anything on real motives that are driving force of a human behaviour. These Kant’s instructions were placed by Schopenhauer in the frame of establishing legal state, because the system in itself is not considered of human motives as being a reason for certain behaviour, while the system is exclusively considered of a formal fulfillment of a principle of justice. (shrink)

Drawing on Levinas, the author seeks to explore the question of being and responsibility, as a relation between ontology and ethics, from the perspective of a meta-position that would enable a critique of the classical West European ontological tradition with its strongly cosmocentric, anthropocentric, and egocentric character. The main purpose of the paper is to examine whether there is in West European thought a possibility to found the ethics of responsibility on overcoming the ontology of being. More precisely, the author (...) seeks to show that in contemporary Western philosophy the significance and validity of the classical ontological principle are declining when it gets separated from the ethos of philosophy itself. Moreover, a gradual shift from the impersonal being to the ontology of the personality takes place. This ontology of the personality is grounded in the Other. It withdraws from the game of consciousness which represents being. The personality thus understood, in Levinas' words, carries within itself vested responsibility, because in the personality there lie the infinite and transcendence. Oslanjajuci se na Levinasa, autor pokusava da pitanje bivstvovanja i odgovornosti, kao odnosa ontologije i etike, razmotri iz perspektive jednog meta stava koji bi omogucio kritiku klasicne zapadnoevropske ontoloske tradicije koja ima naglasen kosmocentricki, antropocentricki i egocentricki karakter. Glavni cilj ovog rada jeste da ispita postoji li u zapadnoevropskom misljenju mogucnost otvaranja za etiku odgovornosti preko savladjivanja ontologije bivstvovanja. Tacnije, pokazivanje kako u savremenoj zapadnoj filozofiji opada znacenje i vazenje klasicnog ontoloskog nacela kada se odvoji od ethosa same filosofije, i kako dolazi do jednog postepenog okreta od bezlicnog bivstvovanja prema ontologiji licnosti. Ta ontologija licnosti se temelji u Drugom. Ona se povlaci iz igre svesti koja odigrava i predstavlja bivstvo. Tako shvacena licnost, kako bi rekao Levinas, u sebi nosi polozenu odgovornost, jer je u licnosti prisutno ono beskonacno i transcendencija.. (shrink)

Humani razvoj je?proces povecavanja stvarnih sloboda koje ljudi uzivaju?. Shodno tome, povecanje mogucnosti izbora bi trebalo da bude cilj javnih politika koje u fokus stavljaju humani razvoj. Prilikom procene nivoa humanog razvoja, njegovog poredjenja sa dostignucima drugih zemalja, kao i analize razlicitih predloga prakticnih politika, donosioci odluka se moraju oslanjati na precizne pokazatelje nivoa humanog razvoja. Posto bruto domaci proizvod ne moze posluziti ovoj svrsi, javila se potreba za adekvatnijom merom i formiran je indeks humanog razvoja. Cilj ovog rada je (...) da utvrdi da li indeks humanog razvoja odrazava osnovna nacela koncepta humanog razvoja. Argumenti predstavljeni u okviru ovog rada upucuju na zakljucak da HDI ne odrazava u potpunosti sve ideje humanog razvoja. Buduci da je koncept humanog razvoja mnogo siri nego sto to bilo koji pojedinacni indikator moze da predstavi, nivo humanog razvoja bi trebalo ocenjivati pomocu nekoliko razlicitih indikatora. PR Projekat Ministarstva nauke Republike Srbije, br. 47009: European integrations and social and economic changes in Serbian economy on the way to the EU i br. 179015: Challenges and prospects of structural changes in Serbia: Strategic directions for economic development and harmonization with EU requirements. (shrink)

Najnovija enciklika pape Benedikta XVI Caritas in veritate, kao i prethodne enciklike posvećene socijalnoj tematici, najreprezentativniji su dio opusa katoličkog socijalnog nauka koji u svijetlu judeo-kršćanske Objave i općih načela kršćanske filozofije raščlanjuje aktualne svjetske društvene prilike.U članku se razložila prožetost socijalnog nauka Crkve filozofijom te ukazalo na metafizičke specifičnosti te filozofije, koja sačinjava, kako se je pokazalo, filozofski okvir enciklike Caritas in veritate. Analizom logike filozofskog diskursa Benedikta XVI koja inkorporira, u taj filozofski okvir, načelo besplatnosti kao izraz (...) ljudskog bratstva, nastojalo se ukazati na doprinos enciklike Caritas in veritate aktualnim promišljanjima filozofije globalizacije.The latest encyclical letter by the Pope Benedict XVI Caritas in veritate, similar to the former encyclicals dedicated to social issues, is the most representative part of the Catholic social teaching which analyses current world issues in the light of Judeo-Christian Revelation and general principles of Christian philosophy.This article has expounded the philosophical background of Roman Catholic social teaching and indicated metaphysical peculiarities of that philosophy which builds, as it is shown, the philosophical foundation of the encyclical Caritas in veritate. By analyzing the logic of Benedict’s philosophical discourse, which in that philosophical frame includes the principle of gratuitousness as the expression of human fraternity, we tried to show the contribution of Caritas in veritate encyclical letter to current philosophical thought about globalization. (shrink)

U tekstu se obrađuju Stadlerovo i Bauerovo shvaćanje i zasnivanje formalne logike. Formalna je logika u oba slučaja postavljena u duhu novoskolastičke filozofije druge polovice 19. stoljeća. Subjektivna je strana mišljenja (samosviest, djelatba) spojena s njegovom objektivnom stranom (objektivna vriednost), a logička se načela temelje na ontologijskim. Stadler se i Bauer oddvajaju od onodobnoga formalizma i logicizma, kao i od psihologizma i voluntarizma. Pritom je Bauer izrazitije ušao u razpravljanje s drugačijim shvaćanjima (psihologizam i voluntarizam u Wundta).

U radu ću pokušati ukazati na moguće doprinose razmatranja metafora kao načela spoznaje raspravi o konceptualnim temeljima krize u medicini. Stoga ću u prvom dijelu rada dati sažeti prikaz temeljnih postavki kognitivne teorije metafore u djelu Georgea Lakoffa i Marka Johnsona koje će poslužiti kao smjernice u propitivanju metafora zdravlja i bolesti. U drugom dijelu u razmatranje ću uzeti primjere metafora vezanih uz pojmove zdravlja i bolesti uvriježenih kako u svakodnevnom govoru tako i u znanstvenim i stručnim medicinskim diskursima. (...) Pokušat ću ukazati na koji način one utječu na poimanje zdravlja i bolesti te usmjeruju djelovanje unutar medicinske prakse, u kojoj se kriza medicine najjasnije očituje u vidu dehumaniziranog karaktera odnosa između aktera te prakse. Također će biti riječi i o nekonvencionalnim, alternativnim metaforama i njihovim potencijalima za uspostavu drukčijih, humanijih pojmova i principa prema kojima bi se medicinska praksa mogla ravnati. U konačnici ću ponuditi jedan takav prijedlog koji proizlazi iz temeljnih postavki kognitivne teorije metafora.In this paper I will attempt to point out possible contributions of considering metaphors as principles of cognition to the discussion on conceptual grounds of crisis in medicine. Hence the first part will be a brief review of the basic features of cognitive theory of metaphor in the works of Georg Lakoff and Mark Johnson, which will serve as guidelines in examining metaphors of health and illness. The second part will deal with conventional metaphors associated with the notions of illness and health in everyday speech as well as in scientific and professional medical discourses. I will try to indicate the ways in which these metaphors influence notions of health and illness, thus directing actions in medical practice, which is the place where the crisis of medicine is most clearly manifested in the form of dehumanised character of relationship between medical practice participants. Unconventional, alternative metaphors and their potential for establishing different, more humane notions and principles which could guide medical practice will also be discussed. Finally, I will offer one such proposal which follows the basic ideas of cognitive theory of metaphor. (shrink)

Članak želi ukazati na aktualnost i dalekosežnost analize mehanizama kapitalističkog društva i povijesno revolucionarne uloge buržoazije kakva je dana u Manifestu komunističke partije. Upućuje na pertinentnost analize, kako razorne tako i stvaralačke moći proizvodnih snaga građansko-kapitalističkog društva, te na sposobnost suvremenog društva da neprestano u skladu s potrebama proizvodnje mijenja čovjeka i svijet u kojem živi, mijenjajući etička načela kao i običaje i navade. To se može iščitati u sposobnosti suvremenog društva da isprazni svaki kritički i subverzivni sadržaj, bilo (...) misli bilo prakse, transformirajući je u društveno prihvatljivu. Kapital u globaliziranom svijetu, svijetu koji je najavljen u Manifestu, ne samo da subverzivno pretvara u društveno prihvatljivo već od istoga stvara zaradu. Istovremeno se u tekstu ukazuje na to kako u globaliziranom svijetu postojeći građansko- kapitalistički odnosi postaju preuski da bi obuhvatili i uspješno kontrolirali proizvodne snage koje su stvorili.The intention of this article is to show present-day relevance of analyses of capitalist society mechanisms contained within the Communist Manifesto. Drawing on different examples from recent history, the paper illustrates significance of the argument that bourgeoisie has often played a revolutionary role in history. I argue that an inherent characteristic of capitalism is to continuously transform conditions of human life together with transforming ethical principles and customs of modern society. This is discernible in the ability of modern society to remove any critical or subversive content from thought and practice and to turn it into something socially acceptable. Global capital not only renders this content socially acceptable but also turns it into profit. The paper ends by providing evidence that the conditions of bourgeois society in a globalised world, as Marx and Engels predicted, are too narrow to comprise the wealth that is created by them. (shrink)

Given the basic tenets of just war theory and those of United States law regarding compensatory justice, it is argued that the U.S. invasion of Iraq from 2003-present is morally unjust and that the U.S. owes substantial reparations to Iraq. Imajuci u vidu osnovna nacela pravednog rata, kao i nacela kompenzacijske pravde pravnog poretka Sjedinjenih Americkih Drzava, autor zastupa stanoviste da je americka invazija na Irak, od 2003. godine do danas, moralno nepravedna i da SAD duguju znatnu odstetu Iraku.

Rad nastoji da predstavi filozofsku argumentaciju u prilog hriscanskoj ideji stvaranja sveta izlozenu u delu autora iz VII veka Maksima Ispovednika. Maksim Ispovednik je svoje ucenje o stvaranju razvio prativsi filozofske argumente svojih hriscanskih prethodnika, pre svih Grigorija Niskog, Nemesija Emeskog i Dionisija Areopagita. Srz Maksimove argumentcije slicna je ucenju o stvaranju sveta aleksandrijskog filozofa Jovana Filopona, ali njegovo ucenje obogaceno je i idejama pomenutih hriscanskih autora koje on dodatno razvija. Neke od ideja koje cine strukturu Maksimove filozofije stvaranja jesu: (...) petostruka podela bica, koja se vrhuni u podeli na stvorenu i nestvorenu prirodu, zatim pokret stvorenih bica prema Bogu koji je jedini istinski cilj njihovog kretanja, predvecno postojanje sveta u logosima kao izrazima Bozanske volje, Bozje promisljanje ne samo opstih nacela vec i individualnih bica i obozenje celokupne tvorevine kao prvenstvene svrhe stvaranja. Maksim svoje ideje vesto oblikuje koristeci se podjednako aristotelovskim, stoickim i neoplatonistickim filozofskim vokabularom. (shrink)

Cosmopolitans hold that our duties of distributive justice to others do not stop at borders. Darrel Moellendorf is among those who defend the view that principles of distributive justice are applicable beyond borders. He suggests as a principle of international justice the global difference principle, which allows inequalities in the distribution of wealth and resources only if they are to the greatest advantage of the least advantaged individuals. In this paper, I try to indicate that Moellendorf’s argument for the global (...) difference principle is far from sustaining it. Instead, I argue for a minimum floor principle of distributive justice on the basis of the idea that each person ought to have an equal standard of living with respect to the fulfillment of their basic interests. I also propose the principle of contribution backed up by the principle of fair equality of opportunity, aiming to equalize background conditions of a competition for socially favored positions, as the basic principles of a complete account of global distributive justice.Kozmopolitanisti drže da se naše dužnosti distributivne pravednosti prema drugima ne zaustavljaju na granicama. Darrel Moellendorf je među onima koji brane gledište da su načela distributivne pravednosti primjenjiva s onu stranu granica. Kao načelo međunarodne pravednosti on predlaže globalno načelo razlike, koje nejednakosti u raspodjeli bogatstva i resursâ dopušta samo ako su one u najveću korist najlošije stojećih individua. U ovome članku pokušavam pokazati da Moellendorfov argument u prilog globalnog načela razlike to načelo nimalo ne potkrepljuje. Umjesto toga argumentiram u prilog načela distributivne pravednosti minimalne razine na osnovi zamisli da bi svaka osoba trebala imati jednaki standard življenja s obzirom na ispunjenje njezinih osnovnih interesa. Ujedno kao osnovna načela potpunog opisa globalne distributivne pravednosti predlažem načelo doprinosa poduprto načelom pravične jednakosti mogućnosti, koje stremi izjednačavanju pozadinskih uvjeta natjecanja za društveno favorizirane pozicije. (shrink)

Avtor teksta reflektira nekatera najprodornejša teoretska izhodišča kritikov koncepta evropskega humanizma kot nekonfliktnega etičnega načela. Obenem na primeru tematizacije odnosa multikulturalizma in interkulturalizma napeljuje na nekatere ključne točke v povzemanju rasističnega diskurza visokega humanizma v tipični lokalni in periferni vsebini. Avtor opozarja na orientalizacijo govorice lokalnega sistema na robu balkanskega spopada. V prvi vrsti gre za opozorilo na tipično reakcijo majhnega sistema na periferiji entitete, katere stalna avto-rekonstrukcija in avtoinvencija že dve tisočletji ostalemu svetu sporočata, da so evropske vrednote (...) in resnica univerzalne. (shrink)

Članek obravnava pravno teorijo, ki je prisotna v končnem delu Vebrovega spisa Etika. Prvi poizkus eksaktne logike nagonske pameti. Veber se le mimogrede ukvarja s teorijo prava, vendar njegov prispevek ni zanemarljiv. Vebrova Etika je logika nagonske pameti: Veber, gledano iz čistega predmetnoteoretičnega vidika, ne sestavlja zbirke moralnih zapovedi, ampak namerava orisati najsplošnejša formalna načela, ki določajo pravilnost nagonskega doživetja. Tega, kaj mora posameznik narediti v danem trenutku, logika nagonske pameti ne more povedati, ker je le formalna veda. »Most« (...) med formalnim in materialnim pristopom nravnemu problemu Veber najde v glasu vesti, ki svetuje posamezniku, kaj naj naredi v konkretnem delovanju. V soglasju s tem mora biti državno pravo osnovano na načelih nagonske logike, ker bi bilo drugače brez vsake veljavnosti. Pravo velja, v kolikor je utemeljeno na logiki, ki orisuje imanentna načela človeške narave; cilj prava je pospeševanje čim bolj pravilnega življenja posameznikov in družbe. Z druge strani vsebina tega prava ni enkrat za vselej določena in napisana, ampak vsakič izhaja iz hermenevtike, ki jo posamezniki in družba morajo izvršiti o sebi in o svoji naravi. Etika »zdravega razuma« in »povprečnega človeka« je po Vebru najboljši model za materialno izpopolnenje formalne nagonske logike. (shrink)

Iako je tek u Kantovoj kritickoj filozofiji pojam "uma" dobio precizno znacenje i jasno omedjeno podrucje svog vazenja, ovaj termin ima dugu genezu u evropskoj duhovnoj istoriji. Koreni pojma uma nalaze se u grckom pojmu logosa i mogu se svesti na sest osnovnih znacenja kojima se oznacava logicka struktura ljudskog misljenja i racionalna struktura sveta. Anaksagora je sveopsti duhovni princip nus smatrao izvorom svekolike racionalnosti. Kod filozofa Stoe izraz logos spermaticos predstavlja aktivni princip koji deluje na pasivnu materiju da bi (...) se stvorio svet. Za Stoike pojam logosa cini temeljni princip celokupnog morala. U hriscanskoj teologiji bog je logos, sveti duh - pneuma, dusa. U novovekovnoj filozofiji osnovna znacenja grckog logosa preuzeli su latinski termini "intellectus" i "ratio". Ovi pojmovi sasvim jasno ocrtavaju dve glavne linije evropskog misljenja koje karakterise neposredno i posredovano diskurzivno shvatanje istine. Kant je prvi u istoriji filozofije uveo bitnu razliku izmedju razuma i uma (Verstand i Vernunft). Razum je analitican i apstraktan, a um je izvor apriornih principa kojima se povezuje i utemeljuje celokupno nase saznanje i volja. Stoga Kant razlikuje teorijski i prakticki um. Za razliku od teorijskog uma, cije pojmove i nacela primenjuje, prakticki um ima primat jer za njega ima prakticki realitet i ono sto je teorijski nesaznatljivo (sloboda, bog i besmrtnost duse). Primat praktickog uma u svom Ucenju o nauci posebno je naglasio Fihte. Um je za njega cista svrsishodna delatnost. Potpunu artikulaciju ideja uma dobija u Hegelovoj filozofiji apsolutnog duha. Kod Hegela um je pre svega svetski princip a ne samo ljudska sposobnost. Za razliku od Kanta ciji um je u osnovi statican, bitna novina Hegelovog shvatanja objektivnog uma jeste njegov dinamizam koji mu omogucava da u svom dijalektickom razvitku sve vise dolazi do svesti o "samom sebi". Ukljucujuci ideju progresa u svoje shvatanje uma Hegel je uneo jedan vrednosni elemenat u pojam umnosti i time omogucio povezivanje uma i etosa u epohi moderne. Najdublji razdor izmedju uma i etosa izazvala je moderna nauka, koja je s jedne strane svojim otkricima i novim saznanjima unapredila ljudski zivot, oslobadjajuci coveka od religijskog sujeverja i drugih oblika potcinjenosti, ali je s druge strane pokazala restriktivan odnos, ne samo prema svim vrstama vrednosnih sudova, vec i prema mnogim dimenzijama uma. Pozitivno znanje novovekovne nauke bez ikakvog etosa liseno je bilo kakve kriticke samosvesti o svrsi znanja, o tome kako se ono moze upotrebiti na dobro coveka i kako moze biti zloupotrebljeno. Za uspostavljanje humanisticke naucne kulture neophodna je reafirmacija veze uma i etosa u modernoj nauci. (shrink)

Ugledni mislitelji hermeneutičke filozofije Wilhelm Dilthey i Hans-Georg Gadamer okarakterizirali su Matiju Vlačića Ilirika kao klasika hermeneutičkog pristupa filozofiji. Taj sud dodatno dobiva na snazi jer su Dilthey i Gadamer okarakterizirani kao pristaše relativističke hermeneutike, dok je Vlačić inzistirao na adekvatnom razumijevanju i interpretiranju teksta. Uzevši u obzir da je za Vlačića ključno pravilo bilo da tekst treba tumačiti sukladno njegovu imanentnom smislu, razradio je dvije interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, presudne za daljnji razvoj i konstituiranje hermeneutike kao metode (...) razumijevanja, dok ga se po našemu sudu istodobno može smatrati i anticipatorom načela blagonaklonosti. Za objašnjenje složenog hermeneutičkog odnosa cjeline i dijelova teksta, Vlačić je kombinirao induktivno-sintetičku i deduktivnu metodu. Taj odnos predstavlja zahtjevan proces provedbe hermeneutičkog kruga u kojem je na djelu primjena modela koherentnosti istine u heurističkom postupku razumijevanja. Drugim riječima, radi se o postupnoj rekonstrukciji smisla teksta. Tijekom tog eksplanativnoga procesa postaje razvidno da je značenje pojedinih dijelova i manjih tematskih cjelina razumljivo tek iz strukture i kompozicije cjeline teksta i da postupna induktivno-sintetička rekonstrukcija smisla teksta pretpostavlja primjenu deduktivne analize. Nadalje, u heurističkom procesu iščitavanja teksta nužno je provjeriti kako se konzistentnost pojedinih odlomaka i cjelina teksta koherentno uklapa u širu cjelinu, a interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, pritom se ispostavljaju kao pouzdan organon u heurističkom procesu razumijevanja i objašnjenja teksta. U tom kontekstu je Vlačićev hermeneutički zahtjev za adekvatnom rekonstrukcijom smisla usporediv s načelom blagonaklonosti kako ga razumijeva Donald Davidson, postavljajući ga kao jedan od osnovnih pojmova svoje filozofije. Naime, Vlačić polazi od pretpostavke razložnosti govora i argumentacije, što podrazumijeva mogućnost hermeneutičke rekonstrukcije teksta i njegovog adekvatnog razumijevanja. Davidson je također, pomoću teorije triangulacije, pokušao pokazati kako objektivni svijet u jeziku komunikacije postaje intersubjektivni svijet razumijevanja i uvažavanja, čime zapravo želi pokazati da je naše razumijevanje izvanjskog svijeta uvjetovano zajedničkim sustavom znanja i modelom komuniciranja koji nikada ne može imati individualistička obilježja jer, jednostavno, participiramo u zajedničkom svijetu. Davidsonov koncept triangulacije na novi način je obilježio model hermeneutičke čestitosti koji je već zagovarao predstavnik prosvjetiteljske hermeneutike Georg Friedrich Meier. S obzirom na to da se problem antirealističkog pristupa ne može riješiti pozivanjem na kruti hermeneutički realizam ili objektivizam, ono što tekstom želimo pokazati jest da bi hermeneutiku, za razliku od npr. Rortyja, trebalo shvatiti kao interpretacijski konsenzus struke koji je uspostavljen u okvirima akademske zajednice. To je u skladu sa stavovima Paula Lorenzena, koje je u, pogledu akademskog konsenzusa s obzirom na interpretativnost, slijedio i Jürgen Habermas u izradi svoje teorije komunikativnog djelovanja. (shrink)

Proturječnost stavova o položaju biologije unutar ili izvan područja znanosti može se podijeliti na nekoliko osnovnih pristupa. Prvi pristup smješta biologiju izvan znanstvenog područja zbog nedostatka univerzalnosti, nedostatka strogih generalizacija i nedostatka stroge kvantitativne strukture. Drugi pristup smatra biologiju znanošću koju treba svesti na fiziku. Treći pristup vidi značajne razlike između biologije s jedne, i fizike i kemije s druge strane, ali ipak tvrdi da je biologija prava znanost, no samostalna i s vlastitim pojmovnikom i metodologijom. Poredba načela prirodne (...) znanosti s obilježjima biologije ukazuje na nedostatak determinizma, neprikladnost esencijalizma i manjkavosti redukcionističkog pristupa u području biološkog. S druge strane, biologija ima neka posebna obilježja. Biologija je znanost samostalna u određenju svoga područja i biranju prikladnog pojmovnika i metoda proučavanja. Njezino područje, pojmovnik, logika i metodologija ne podudaraju se potpuno s onima ostalih znanosti, ali se u potpunosti ni ne razilaze.Ambiguities of attitudes on the position of biology within or outside of science domain can be divided into few basic approaches. The first approach places biology outside the scientific domain due to its lack of universality, the lack of strong generalizations and the lack of strong quantitative structure. The second approach claims that science of biology should be reduced to physics. The third approach accepts significant differences between biology on one side, and physics and chemistry on the other side, but it still claims that biology is a hard science, autonomous and with its own terminology and methodology. Comparison of principles of natural science with features of biology demonstrates a lack of determinism, inappropriateness of essentialism and pitfalls of reductionist approach in biological sphere. On the other hand, biology has some specific features. Biology is a science that has autonomy in determining its domain and choice of appropriate terminology and inquiry methods. Its domain, terminology, logic and methodology are not entirely in accordance with other sciences, but also are not completely diverse. (shrink)

U ovom radu raspravljamo odnos Rawlsovog političkog liberalizma i istine. Budući da je politički liberalizam teorija koja izbjegava sva kontroverzna epistemološka i metafizička pitanja, jednako tako izbjegava i pitanje svoje istinitosti i koncept istine uopće. Usredotočili smo se na tri autora koji tvrde da politički liberalizam ne može izbjeći pitanje istine. Prvi autor je perfekcionist, Joseph Raz, koji pokušava pokazati da je Rawlsova teorija nekoherentna ukoliko se ne bavi pitanjem istinitosti neke moralne doktrine na kojoj mora počivati. Drugi, David Estlund, (...) tvrdi da je teorija filozofski neodrživa ako se ne poziva na istinitost svog fundamentalnog načela. Treći, Joshua Cohen, pokazuje nemogućnost izbjegavanja nekog koncepta istine ako se u političkoj teoriji pozivamo na vjerovanja i opravdanje. Nastojimo dokazati tvrdnju o praktičko-političkoj i filozofskoj ograničenosti njihove kritike Rawlsove teorije. Temeljna intencija članka je opovrgnuti kritike koje se upućuju Rawlsu te time ojačati njegov prijedlog političkog liberalizma. Pri tome nastojimo i nadopuniti nedorečenosti u Rawlsovom prijedlogu te zbog toga nudimo preciznije određenu sliku političkog liberalizma u odnosu na njegovu izvornu.In this paper we discuss the relation between Rawls’ political liberalism and truth. Since political liberalism is a theory that avoids all controversial epistemological and metaphysical questions, it equally avoids the question of its truth and a concept of truth generally. We are focusing on three authors which claim that political liberalism can not avoid the question of truth. First, Joseph Raz, a perfectionist who claims that Rawls’ political theory is incoherent unless it is not concerned with the truth of some moral doctrine on which it must be derived. Second, David Estlund, who claims that Rawls’ theory is philosophically untenable unless it does not consider its fundamental principle as true one. Third, Joshua Cohen, indicates the impossibility of avoiding some concept of truth if political theory is invoking concepts such as beliefs and justification. We are pointing on theirs practical-political and philosophical limited range in criticizing Rawls’ theory. The basic intention of the article is to confute criticisms addressed to Rawls and, in this way, to strengthen his proposal of political liberalism. At the same time, we try to resolve issues deriving from indeterminacies in Rawls’ proposal. For this reason we offer a picture of political liberalism that is more determinate than his original proposal. (shrink)

Bioetika se suočava s dva blisko povezana problema: iako je koncept ljudskog dostojanstva široko potvrđen, on postaje vrlo kontroverznim čim pokušamo definirati opseg njegova sadržaja i značenja; jako trebamo metodu ili teoriju zaključivanja koja nam dopušta odrediti odnos između moralnih načela i konkretnih slučajeva. U širem, iako strogom filozofskom smislu, ova dva problema recentne bioetike povezana su s Kantovim pojmovima ‘autonomije’ i ‘refleksivnog suda’, koji se mogu kombinirati glede tročlane logike uspostavljanja pravila. Takva je logika nagoviještena u Montesquieuovoj doktrini (...) distribucije moći, budući da definirajućim i izvršnim pravilima također moramo identificirati slučajeve njihove primjene . Tako možemo taj odnos između moralnih pojmova i načela, te činjenica i konkretnih slučajeva, razumjeti kao dinamički odnos koji tvori njihove momente, a koji onda može pojmiti ljudsko dostojanstvo prije kao ‘regulativnu ideju’ negoli kao koncept što ga treba konačno definirati. (shrink)

The author examines the character of the changes taking place in contemporary Serbian society. He emphasizes at the same time that contemporary Serbian philosophy is facing these crucial questions as well, which without it cannot be even addressed, let alone solved. The key difference between modern West European and contemporary Serbian societies, seen from the perspective of philosophy, is demonstrated most clearly in the manner of constituting institutions and transforming the modern Serbian society. In the process of building modern institutions (...) philosophy, not just in our country but throughout the Slavic East, has not had the role it played in Europe. Here lies the explanation why natural consciousness and an original ethos, though considerably modified, still remain unadapted and today represent a major obstacle to the establishment of the rule of European law. Without a change in the sense of justice and respect for the law it is impossible to accomplish the transformation of the society in which the law recognized by a democratic state could not be super ordinate to any reason. The crucial role of philosophy in this process is seen by the author not only in establishing modern European institutions and acceptance of the principle of European legislation, but above all in its influence on the transformation of the original ethos and establishment of new criteria on which the reflection, decision making and action of any individual would be based.. Autor u ovom radu nastoji da pokaze u cemu se sastoji sustinski karakter promenama koje se danas ostvaruju u savremenom srpskom drustvu, ukazujuci istovremeno, da i savremena srpska filozofija stoji pred tim sustinskim pitanjima, koja se bez njenog sudelovanja ne mogu na valjan nacin ni predociti, a kamo li da se mogu uvideti putevi njihovog razresenja. Kljucna razlika izmedju modernog zapadnoevropskog i savremenog srpskog drustva, sagledanog iz perspektive filozofije, najjasnije se pokazuje u nacinu konstituisanju institucija i nacina preobrazaja modernog srpskog drustva. U izgradnji modernih institucija filozofija, ne samo u nas, vec i na celom slovenskom istoku nije imala onu ulogu koju je imala u Evropi. U toj cinjenici nalazi se objasnjenje zasto su prirodna svest i izvorna obicajnost, iako znatno izmenjeni, ostali ipak neprilagodjeni i danas predstavljaju jednu od glavnih prepreka u uspostavljanju vladavine evropskog prava. Bez promene osecanja pravednosti i postovanja zakona nije moguce izvrsiti preobrazaj drustva u kojem pravo priznato od demokratske drzave ne bi moglo biti nadredjeno nikakvom umu. Kljucnu ulogu filozofije, autor ne vidi samo u uspostavljanju modernih evropskih institucija i prihvatanju nacela evropskog zakonodavstva, vec pre svega u njenom uticaju na preobrazaj izvornog etosa i uspostavljanje novih merila na kojima ce biti zasnovano promisljanje, odlucivanje i delanje svakog pojedinca.. (shrink)

This article argues that various deviations from the basic principles of the scientific ethos – primarily the appearance of pseudoscience in scientific communities – can be formulated and explained using specific modelsof game theory, such as the prisoner’s dilemma and the iterated prisoner’s dilemma. The article indirectly tackles the deontology of scientific work as well, in which it is assumed that there is no room for moral skepticism, let alone moral anti-realism, in the ethics of scientific communities. Namely, on the (...) basis of the generally accepted dictum of scientific endeavor as the pursuit of knowledge exclusively for knowledge’s sake, scientifically »right« behavior is seen to be clearly defined and distinguishable from scientifically »wrong« behavior. After elucidating the basic principles of game theory, the article illustrates – by using imaginary and real cases, as well as some views from the philosophyof biology – how this sort of reasoning could be applied in an analysis of the functioning of science.U članku se tvrdi da se različite devijacije od osnovnih načela etosa znanosti – prije svega pojava pseudoznanosti u znanstvenim zajednicama – mogu formulirati i objasniti pomoću specifičnih modela teorije igara kao što su zatvorenikova dilema i ponovljena zatvorenikova dilema. Članak se, prema tome, neizravno bavi i deontologijom znanstvenoga rada, pri čemu je ključna pretpostavka da u etici znanstvenih zajednica nema mjesta moralnom skepticizmu, a kamoli moralnom antirealizmu: naime, znanstveno »ispravno« ponašanje smatra se jasno definiranim i razlučivim od znanstveno »pogrešnog« ponašanja na osnovi općeprihvaćene maksime znanstvenoga rada kao potrage za znanjem isključivo radi znanja. Nakon izlaganja osnovnih načela teorije igara, pokazuje se – koristeći se imaginarnim i zbiljskim slučajevima, kao i nekim stavovima iz filozofije biologije – kako bi se ovu vrstu razmišljanja moglo primijeniti u analizi funkcioniranja znanosti. (shrink)

»Πάντων χρημάτων μέτρον ἐστὶν ἄνθρωπος, τῶν μὲν ὄντων ὡς ἔστιν, τῶν δὲ οὐκ ὄντων ὡς οὐκ ἔστιν [Pántôn khrēmátôn métron éstin ánthrôpos, tôn mèn όntôn hôs éstin, tôn dè ouk όntôn hôs ouk éstin]« – »Čovjek je mjerilo svih stvari, onih koje jesu da jesu, onih koje nisu da nisu«, kaže Protagora. Onaj tko hoće razmotriti Protagorin iskaz (ili raspravljati o njemu), trebao bi najprije potražiti odgovor ne prethodno pitanje: što je čovjek? Utoliko će se u ovome prilogu našem razgovoru (...) najprije (uz pomoć Aristotela) potražiti neki odgovori na to prethodno pitanje, da bi se Protagorin iskaz pokušalo razmotriti s vidika tih odgovora te da bi ga se iskušalo u dva različita vida čovjekova života – u vidu što ga Aristotel naziva θεωρετικός βίος (theōretikόs bíos) i u vidu što ga naziva πολιτικός βίος (politikόs bíos). Napokon, ako se prihvati interpretacija Protagorina iskaza kao afirmacija relativističkog načela (kako to u svojoj kritici u Theaitētu drži Platon), pokušat će se mjesto i smisao relativizma odrediti s obzirom na ta dva vida čovjekova života te s obzirom na razliku između sofizma i filozofije (sofista i filozofa). Na kraju će biti sugerirano da je Protagorin iskaz moguće i drugačije interpretirati te da svaka od različitih interpretacija može imati valjanu težinu. (shrink)

U ovom bih radu predložio jedan filozofijski pristup slici koji razlaže formu slike polazeći od njezinih formalnih elemenata, likovnih počela: kao točka ili linija, i načela: kao primjerice zrcaljenje, rotacija ili bilo koji drugi aspekt simetrije. Zanima me ponajviše sama likovnost, odnosno navlastitost umjetničkog djela u slikarstvu Nikole Božidarevića. Pri tom tumačenju pomoćno ću se poslužiti neopitagorejskom logikom kao metodom ili oruđem, na tragu metodičkog sustava I. Damjanov, čime ću, smatram, najelastičnije doći do razumijevanja cjeline načinom bliskim Paul Kleeovom (...) promišljanju slike. Potom bih dao na takovoj formalnoj analizi, koju zapravo na koncu čitam jednim filozofijskim prilogom umjetnosti, potvrdu o stilskom utjecaju braće Crivelli i Vittorea Carpaccia na formiranje stila Božidarevićeva slikarstva. Usput ću pokazati kako se takova formalna analiza obrće u jednom živom preokretu u samoodgajanje promatrača prema najvišim oblicima ljepote, tj. poredku, razmjeru, određenosti, koje najviše pokazuju matematičke znanosti.I wish to propose a philosophical approach toward the painting that explains the form proceeding from it’s formal elements, such as a dot and a line on the one hand, or as reflection, rotation or any other aspect of symmetry on the other hand. I am mostly interested in the visual aspects of painting. To support my interpretation I will use Neo pythagorean logic to reach understanding similar to P. Klee’s reflection upon the painting as such. Thereupon, by such a formal analysis, that ultimately is perceived as a philosophical contribute to arts, we will provide verification of brothers Crivelli’s and Vittorio Carpaccio’s stylistic influence on forming of Božidarević’s style. At the same time we will reveal how this formal analysis transforms itself, in a vivid reversal, into a self-education of the observer towards the highest forms of beauty, such as order, proportion, definiteness, mostly revealed by the mathematical sciences. (shrink)

Moj rad u vezi s Vicovom misli polazi od stajališta da sveukupna zapadna filozofska misao – kao uostalom i religija i moderna znanost – predstavlja proizvod čovjekovog obrambenog mehanizma protiv straha od smrti kao sveopćeg ništavila, odnosno kao obrana od evidentnosti da stvari izlaze iz ničega u kojem se, na kraju egzistencijalnog ciklusa, neminovno i vraćaju. Riječ je o evidentnosti koju je starogrčka filozofija prva evocirala i prikazala.U sklopu tog općeg filozofskog obrambenog mehanizma i Vicova »Nova znanost« promatrana je kao (...) još jedan pokušaj da se u kaotičnost još neuređenih društvenih činjenica uvede određeni epistemski red, tako da se fenomenološka zbilja obuhvati u jednom racionalnom totalitetu koji će ljudskom biću pružati sigurnost.U tom smislu, Vicova filozofija, a posebice njegovo glavno djelo Načela nove znanosti, zauzima posebno mjesto unutar zapadne filozofske tradicije, jer u sebi sadržava i ujedinjuje dvije važne komponente europske misli koje će se u moderno doba razvijati u različitim pravcima. Misli se, s jedne strane, na filozofsku misao koja će svoj vrhunac dostići u Hegelovoj sistematizaciji zapadne filozofske misli i, s druge strane, na modernu znanost koja će, u svojoj sve većoj specijalizaciji u sve partikularnije znanstvene discipline i parcijalizaciji same stvarnosti, istinu identificirati s djelotvornošću proučavanih činjenica, ostavljajući po strani apstraktnu, epistemsku istinu filozofije.My report on G. B. Vico’s thought moves from the assumption that all Western philosophy – just as religion and modern science – represents the product of the defence mechanism human beings use against the fear of death seen as absolute nothingness, that is defence from the evidence that things come from the nothingness to which, at the end of their existence, they imminently return. It is the obviousness that Greek philosophy has evoked and showed first.Within this general philosophical defence mechanism Vico’s “New Science” is also seen as an attempt to introduce a kind of epistemic order in the chaos of social facts not yet systemised according to reason, trying in this way to understand the phenomenological reality inside a rational whole capable of granting security to human beings.In this sense Vico’s philosophy and especially his main work, Modern Science, holds an important position in the Western philosophical tradition, as it contains and combines two important constituents of Western thought which in the modern age will develop in various directions. We are referring to the philosophical thought which will reach its climax in Hegel’s systematisation of Western philosophy and on the other hand, to the modern science that, considered its ever increasing specialisation into always more detailed scientific disciplines and the fragmentation of reality itself, will identify truth with the fulfilling efficacy of tested facts, leaving behind the abstract epistemic truth of philosophy. (shrink)

The reflection on the current period of transition in Serbian society indicates deep contradictions between the urge for European integration and the delay of institutional transformation that fuse with the indolence of a large part of the people. The crisis of values is conspicuous almost everywhere. Continuous changes have had hard consequences on Serbian society. During these changes moral patterns, values, spirituality were destroyed, rebuilt, and lost again. Hence, Serbian society now lies on the ruins of past 'traditions', general values, (...) collective identities, and a common purpose. In everyday life, it is noticeable very often as, for example, in the Belgrade 'park-scape' whose photos obviously illustrate these problems. Razmatranje tekuceg perioda tranzicije drustva u Srbiji otkriva duboku protivrecnost koja postoji izmedju imperativa integracije i upornog odlaganja institucionalnih promena povezanog s indolencijom velikog broja ljudi. Skoro svuda u drustvu primetna je kriza vrednosti. Stalne promene ideoloskih nacela ostavile su teske posledice na drustvo u Srbiji. U tim promenama ruseni su, iznova gradjeni, te opet gubljeni moralni uzori, vrednosti, duh tako da se drustvo u Srbiji sada nalazi na rusevinama proteklih tradicija opstih vrednosti, kolektivnog identiteta, zajednickog cilja. U svakodnevnom zivotu Srbije to je upadljivo veoma cesto, kao na primer, u jednom beogradskom parku cije fotografije i vizuelno ilustruju ove probleme. (shrink)

S obzirom na tri poretka u sklopu kozmičke cjeline, integrativnom analizom kozmoloških spoznaja metafizičara i prirodoznanstvenika raznorodnih orijentacija najprije dolazim do konkluzije o spregnutosti dvaju izvedenih kozmičkih načela koja određuju sveukupni totalitet odnosa stvari i smisla. Prvo načelo nazivam sabiruće-jedno-sve, koje opisujem arhe-kompleksom. Drugo nazivam sebi-usuprot-težeće, koje opisujem eris-kompleksom. Na temelju pomaka iz zatvorenog sustava u otvoreni sustav, obrazlažem da arhe- i eris-kompleks stvaraju logos-kompleks i agon-kompleks te na koji se način novo spregnuće u tjelesnosti oblikuje u društvo, u (...) najširem smislu pojavljujući se kao napetost između real-politike i utopijskog stremljenja. U daljnjoj razradi predlažem artikuliranje konkretnog civilizacijskog stanja kao biopolitičkog agona u kojem se protočnost moći odvija relejima inosfere. Zasniva se na raščlanjivanju živog u konvertibilne informacije čija se uporabnost nalazi u moći regulativnosti, odnosno sposobnosti biopolitičkog da logos regulativnošću podvrgne agonu kroz sam logos, što nastojim pojasniti povezivanjem s navedenim fenomenima. S tjelesnošću kao instrumentom transformativne bȉtizacije, dalje argumentiram naginjanje društva prema ukidanju izvornog smisla logos-kompleksa i razvlašćenje nad kontrolom tjelesnog određenja, što nastojim ukratko ocrtati i povezati s ishodištem istraživanja. (shrink)

This paper discusses conceptual relations between the position of relativism of values and the basic principle of tolerance, as well as both objections stated against the very conceptual framework – its wrong conclusion and insufficient grounding with regard to the presupposed readiness for tolerance. A detailed argumentation reveals that these objections are not appropriate for the actual conceptual structure of corresponding relativistic theories and their possible forms. In this way the relativistic position can be sustained.Im vorliegenden Aufsatz werden die begrifflichen (...) Verbindungen zwischen dem Standpunkt des W ertrelativismus und dem Toleranzgrundsatz erörtert sowie die beiden im gegebenen Zusammenhang vorgebrachten Einwände des Trugschlusses und der fehlenden Begründung für die vorausgesetzte Toleranzbereitschaft diskutiert. Anhand eingehender Argumentation wird gezeigt, dass jene Einwände der tatsächlichen konzeptionellen Struktur entsprechender relativistischer Lehren und ihren möglichen Ausformungen nicht ganz gerecht werden. Somit kann der relativistische Standpunkt erhalten bleiben.U članku se razmatraju pojmovne veze između stajališta relativizma vrijednosti i osnovnog načela tolerancije te se diskutiraju oba prigovora koja se iznose s obzirom na dotični pojmovni sklop – pogrešan zaključak i nedostatno utemeljenje s obzirom na pretpostavljenu spremnost na toleranciju. Podrobnom argumentacijom pokazuje se da ti prigovori nisu primjereni stvarnoj koncepcijskoj strukturi odgovarajućih relativističkih učenja i njihovih mogućih formi. Time se relativističko stajalište može održati. (shrink)

The present article is a critical assessment of the “Connection Principle” – the principle according to which the two key properties of mental states, intentionality and phenomenality , are necessarily co-instantiated. A theory of mind endorsing some version of this principle assumes that all intentional states are either conscious or otherwise potentially conscious. The Connection Principle, being a subject of much controversy in the past 15 years, has divided the community of philosophers of mind in two, as it were, irreconcilable (...) camps. What poses a special challenge to both friends and foes of the Connection Principle – albeit for different reasons – is a plausible explanation of intentional character of unconscious mental states. We want to point to and comment on certain weaknesses of Searle’s attempt to solve this problem – an attempt drawing on the idea that unconsciousmental states “retain” its “aspectual shape” while unconscious. Eventually, we will venture to show why the notion of aspectual shape cannot play the explanatory role assigned to it by Searle, and why a more restrictive and a more consistent criterion for ascribing intentionality to unconscious states is needed. This new criterion should be sensible to our folk-psychological intuition suggesting that there are dispositional states that play an indispensable causal role inour mental economy and, as such, build a genuine subset of all nconscious, i.e., purely neurophysiological states of our mind/brain.U tekstu se želimo kritički osvrnuti na Searleovo “načelovezanosti” – načelo prema kojemu su svojstvo intencionalnosti i svojstvo fenomenalnosti nužno koinstancirana. Svaka teorija uma koja uključuje neku varijantu tog načela polazi od pretpostavke da su sva intencionalna stanja ili svjesna ili potencijalno svjesna. Riječ je o stajalištu koje je polariziralo filozofe uma i u posljednjih petnaestak godina bilo predmetom zanimljivih rasprava. Moglo bi se reći da se prema stavu – bilo eksplicitnom bilo implicitnom – koji neki filozof uma zauzima prema načelu vezanosti može prepoznati opći istraživački program kojemu pripada. I za zagovornike i za protivnike načela vezanosti – doduše iz različitih razloga – osobiti izazov predstavlja objašnjenje intencionalnosti nesvjesnih mentalnih stanja. Cilj nam je ukazati na neke nedostatke Searleova pokušaja da riješi taj problem – pokušaja kojemu u osnovi leži zamisao da nesvjesna mentalna stanja zadržavaju svoju aspektualnost dok su nesvjesna. Konkretno, pokazat ćemo zašto pojam aspektualnosti ne može igrati eksplanatornu ulogu koju mu je Searle namijenio te zašto bi trebalo pronaći neki drugi, restriktivniji i konzistentniji kriterij pripisivanja intencionalnosti potencijalno svjesnim stanjima. Taj bi kriterij, prema našem shvaćanju, trebao biti kompatibilan s pučkopsihološkom intuicijom o postojanju dispozicijskih stanja koja igraju neizostavnu kauzalnu ulogu u našemmentalnom funkcioniranju i koja, kao takva, čine autentičan podskup svih nesvjesnih stanja našeg mozga/uma. (shrink)

Dewey, kućni prijatelj i politički istomišljenik njegova oca, inspirirao je Rortyja od malih nogu, ostajući uzor kojemu bi se na svakom spoznajnom raskrižju uvijek vraćao. Njegov pragmatizam poslužio mu je u odbacivanju filozofskih, društvenih i kulturnih dogmi, a njegov demokratizam poticao na oduševljenje američkim patriotizmom, koji je obojici važio za esencijalnu komponentu građanstva, što su im kritičari predbacivali kao crtu naiviteta. No i ta se »naivistička« Deweyjeva načela Rortyjevog zagovaranja slobode pravednije jednakosti, temelje na baštini njegove prosvjetiteljski katarzične socijalne (...) etike, kojom se je Rorty, s velikim povjerenjem u društveno dobro, izvlačio iz kreativnog nihilizma svog ironičnog »antiizma«.Dewey inspired Rorty in the first place as his father’s friend and political mate. Whenever the younger man was at some kind of a cognitive crossroads Dewey would act as his philosophical anchor. Dewey’s pragmatism and democratism helped him in casting off philosophical, social and cultural dogmas, at the same time encouraging him to turn towards the enthusiasm of America’s patriotism that was for both of them an essential component of citizenry. Their critics described this component and the principles of Dewey’s and Rorty’s social ethics as some kind of naïveté. Rorty followed the so-called naïveté of Dewey pleading for liberty as some kind of fundamental fairer equality. Rorty applied Dewey’s heritage of enlightened cathartic social ethics using it with great belief in public good, and as a means of saving himself from the creative nihilism of his own ironic “antiism”. (shrink)

‘Néoconstitutionnalisme’ est assurément le nouveau nom pour une famille de théories du droit bien connues: un nom jusqu'à maintenant utilisé seulement au sein de la théorie du droit du monde latin. Mais contrairement à une critique récente de Riccardo Guastini, et conformément à une plus large analyse de ce mouvement dans mon dernier livre, Manuale di filosofia del diritto, le néoconstitutionnalisme existe effectivement – exactement comme le droit naturel, le positivisme juridique ou encore le réalisme juridique existent. Dans cette contribution, (...) en fait, trois thèmes centraux du néoconstitutionnalisme sont examinés – la connexion droit-morale, la distinction règle-principes et le balancement ou pondération – afin d’en fournir une meilleure théorie positiviste. Ainsi, je reconnais une connexion contigente mais théoriquement essentielle entre le droit et la morale; j’admets une distinction quasiment radicale entre les règles et les principes juridiques, et je fournis une théorie du balancement positiviste, réaliste et axiologiquement pluraliste. (shrink)

With an analysis of the structure and the sequence of analogy, the paper is mainly a critique to the partial reducibility thesis: a thesis sustaining that analogy, besides a strictly analogical step, is in the remaining part reducible to balancing. Thus, the paper points out some problems raised by the partial reducibility thesis, such as the contingency of reducibility or the fact that a proper analogy is done under the cover of a balancing. The main point is, however, the claim (...) that analogy and balancing have opposite normative conditions, being this premise the reason to a structural explanation for the unacceptability of the reducibility enterprise. (shrink)

Na temelju analize strukture i slijeda postupka analogije, autor upućuje kritiku tezi o djelomičnoj svodljivosti, tj. tezi prema kojoj se analogija, izuzev onoga njezinog koraka koji predstavlja strogu analogiju, može svesti na vaganje. U radu se stoga prvo iznose neki problemi navedene teze, poput nenužnosti svodljivosti ili činjenice da se pod krinkom vaganja provodi prava analogija. Središnja je teza rada tvrdnja da analogiju nije moguće uspješno svesti na oblik vaganja.