Abstract

Moj rad u vezi s Vicovom misli polazi od stajališta da sveukupna zapadna filozofska misao – kao uostalom i religija i moderna znanost – predstavlja proizvod čovjekovog obrambenog mehanizma protiv straha od smrti kao sveopćeg ništavila, odnosno kao obrana od evidentnosti da stvari izlaze iz ničega u kojem se, na kraju egzistencijalnog ciklusa, neminovno i vraćaju. Riječ je o evidentnosti koju je starogrčka filozofija prva evocirala i prikazala.U sklopu tog općeg filozofskog obrambenog mehanizma i Vicova »Nova znanost« promatrana je kao još jedan pokušaj da se u kaotičnost još neuređenih društvenih činjenica uvede određeni epistemski red, tako da se fenomenološka zbilja obuhvati u jednom racionalnom totalitetu koji će ljudskom biću pružati sigurnost.U tom smislu, Vicova filozofija, a posebice njegovo glavno djelo Načela nove znanosti, zauzima posebno mjesto unutar zapadne filozofske tradicije, jer u sebi sadržava i ujedinjuje dvije važne komponente europske misli koje će se u moderno doba razvijati u različitim pravcima. Misli se, s jedne strane, na filozofsku misao koja će svoj vrhunac dostići u Hegelovoj sistematizaciji zapadne filozofske misli i, s druge strane, na modernu znanost koja će, u svojoj sve većoj specijalizaciji u sve partikularnije znanstvene discipline i parcijalizaciji same stvarnosti, istinu identificirati s djelotvornošću proučavanih činjenica, ostavljajući po strani apstraktnu, epistemsku istinu filozofije.My report on G. B. Vico’s thought moves from the assumption that all Western philosophy – just as religion and modern science – represents the product of the defence mechanism human beings use against the fear of death seen as absolute nothingness, that is defence from the evidence that things come from the nothingness to which, at the end of their existence, they imminently return. It is the obviousness that Greek philosophy has evoked and showed first.Within this general philosophical defence mechanism Vico’s “New Science” is also seen as an attempt to introduce a kind of epistemic order in the chaos of social facts not yet systemised according to reason, trying in this way to understand the phenomenological reality inside a rational whole capable of granting security to human beings.In this sense Vico’s philosophy and especially his main work, Modern Science, holds an important position in the Western philosophical tradition, as it contains and combines two important constituents of Western thought which in the modern age will develop in various directions. We are referring to the philosophical thought which will reach its climax in Hegel’s systematisation of Western philosophy and on the other hand, to the modern science that, considered its ever increasing specialisation into always more detailed scientific disciplines and the fragmentation of reality itself, will identify truth with the fulfilling efficacy of tested facts, leaving behind the abstract epistemic truth of philosophy