U članku pod gornjim naslovom su sličnosti i razlike metafizičkih počela Aristotela i Tome Akvinskog iskazane analizom argumentacije koja je sržna za obje ove metafizike: o postojanju Nepokretnog pokretača, Čistog akta. Tom analizom je pokazano da, iako im argumentacija ima istu logičku strukturu i isto polazište – promjenu bića – ipak ih je razlika u shvaćanju metafizičkih počela samog bića dovela do različitih zaključaka. Tako je ovdje pokazano da je za Aristotelovu metafiziku supstancije zadnja zbiljnost bića supstancijalna forma, koje (...) svoje zadnje utemeljenje ima u Čistom aktu, Nepokretnom pokretaču, dok za metafiziku bitka Tome Akvinskog zadnja zbiljnost bića jest bitak, koji svoje zadnje utemeljenje ima također u Čistom aktu, ali koji je shvaćen kao Čisti akt bivstvovanja, Subzistentni bitak. Stoga je za Aristotela Čisti akt isključivo oblikovatelj ostale stvarnosti ukoliko je svršni uzrok te nema, niti može imati, kao Nepokretni pokretač, ikakav drugi uzročni utjecaj na ostalu stvarnost, dok je za Tomu Akvinskog Nepokretni pokretač nužno Čisti akt bivstvovanja čije djelovanje je stvaranje.In this article the similarities and differences of Aristotle’s and Thomas Aquinas’ metaphysical principles are set forth by analyzing the core arguments of their metaphysics: principally, those concerning the existence of the Unmoved Mover, also called Pure Act. The analysis shows that although their arguments have the same logical structure and the same starting point – the fact that beings change – different conceptions of the metaphysical principles of being nevertheless lead to different conclusions. Therefore, this article shows that within Aristotle’s metaphysics of substance, the ultimate actuality is the substantial form which has its last ground in Pure Act, the Unmoved Mover. On the other hand, Thomas Aquinas believes that the ultimate actuality is existence, which also has its last ground in Pure Act, but the Act of Existence, or Subsistent Existence. Therefore, Aristotle’s Pure Act is a mere giver of forms and the final cause of reality. This Pure Act does not have, nor it can have any other causal influence on the rest of reality, while Aquinas’ Unmoved Mover is necessarily the Pure Act of Existence whose activity we call creation. (shrink)

Razlika med normami in ubeseditvami norm zavezuje pravoslovce k obravnavanju pravnih norm kot danosti. Avtorica najprej osvetli pot, ki so jo tlakovali nekateri analitični filozofi jezika in ki vodi od pomena do danosti. Nato predstavi sklop problemov, ki nastanejo zaradi obravnavanja norm kot danosti. Ne glede na to, s katero vrsto danosti imamo opraviti, moramo razlikovati med merili prepoznave in primeri poposameznjenja tovrstnih danosti. V predstavljenem primeru abstraktnih danosti pa to razlikovanje pade. S tem, da avtorica zamenja pojma pomenske (...) vsebine in pomenskega obsega besed za vsebinski in obsežnostni vidik tega, o čemer govorimo, očrta tudi predlog metodološkega načrta za pravo in pravno teorijo. (shrink)

Razlika između prikaza vrhunskog sportaša nekad i danas možda se najbolje ocrtava u točki susreta kiborg-teorije i studija o sportu. Rekonceptualizacija pojma ‘sportaš’ u tome se smislu otvara kao pomak od ‘prirodnoga’ ka ‘umjetnom’. Tijekom ljudske povijesti vrhunski sportaši uvijek su bili doživljavani kao na određeni način ‘ne-prirodni’ i slavljeni kao heroji koji su nadvladali granice svojih prirodnih tijela. Današnji sportski događaji privlače više gledatelja nego ikada ranije, a oštra konkurencija podiže i same standarde i kriterije natjecanja. Sportovi koji (...) privlače mase gledatelja već su odavno predstave ‘nakaza’; gledateljima na stadionima ili pred televizorom u udobnosti njihovih domova gotovo je nemoguće zamisliti da bi i sami ikad mogli postići tako super-mišićavo tijelo sa super-brzim refleksima. Staromodni krv, znoj i suze još su uvijek negdje prisutni, iako inkorporirani u napredna dostignuća moderne tehno-kulture. Mnoštvo pitanja koja proizlaze iz takve perspektive pronašla su svoje mjesto za raspravu u relativno novom pluriperspektivnom pristupu izazovima biotehnološkog doba – bioetici. Bioetika nudi platformu za dijalog o bitnim pitanjima današnjice, dijalog koji nadrasta disciplinarne, stručne, historijske i kulturološke pozicije. Takav diskurs suočava se, međutim, sa pluralizmom u pristupima kao i metodološkim barijerama te pretpostavlja stvaranje odgovarajuće teorijske podloge. Ovaj rad će izdvojiti samo neke problemske točke koje u području sporta plastično ocrtavaju nedostatnosti postojećih monoperspektivno orijentiranih koncepcija. U tome smislu, naglasit će se samo neki simptomi koji ukazuju na dezorijentiranost svakodnevnog življenja, a koji se na osoben način prikazuju u sportu: krhkost etičkih pozicija sadržanih u konceptima »duha sporta« i fair playa u sučeljavanju sa znanstveno-tehničkim napretkom, objektivacija tijela, te porast interesa za aktivnostima visokog rizika. U ovome radu navedena obilježja razumijevaju se kao znakovi potrebe za nadilaženjem redukcionističkih i monoperspektivnih pristupa, donedavno dominantnih, a koje osobit bioetički pristup ima mogućnosti nadići. (shrink)

The author examines the character of the changes taking place in contemporary Serbian society. He emphasizes at the same time that contemporary Serbian philosophy is facing these crucial questions as well, which without it cannot be even addressed, let alone solved. The key difference between modern West European and contemporary Serbian societies, seen from the perspective of philosophy, is demonstrated most clearly in the manner of constituting institutions and transforming the modern Serbian society. In the process of building modern institutions (...) philosophy, not just in our country but throughout the Slavic East, has not had the role it played in Europe. Here lies the explanation why natural consciousness and an original ethos, though considerably modified, still remain unadapted and today represent a major obstacle to the establishment of the rule of European law. Without a change in the sense of justice and respect for the law it is impossible to accomplish the transformation of the society in which the law recognized by a democratic state could not be super ordinate to any reason. The crucial role of philosophy in this process is seen by the author not only in establishing modern European institutions and acceptance of the principle of European legislation, but above all in its influence on the transformation of the original ethos and establishment of new criteria on which the reflection, decision making and action of any individual would be based.. Autor u ovom radu nastoji da pokaze u cemu se sastoji sustinski karakter promenama koje se danas ostvaruju u savremenom srpskom drustvu, ukazujuci istovremeno, da i savremena srpska filozofija stoji pred tim sustinskim pitanjima, koja se bez njenog sudelovanja ne mogu na valjan nacin ni predociti, a kamo li da se mogu uvideti putevi njihovog razresenja. Kljucna razlika izmedju modernog zapadnoevropskog i savremenog srpskog drustva, sagledanog iz perspektive filozofije, najjasnije se pokazuje u nacinu konstituisanju institucija i nacina preobrazaja modernog srpskog drustva. U izgradnji modernih institucija filozofija, ne samo u nas, vec i na celom slovenskom istoku nije imala onu ulogu koju je imala u Evropi. U toj cinjenici nalazi se objasnjenje zasto su prirodna svest i izvorna obicajnost, iako znatno izmenjeni, ostali ipak neprilagodjeni i danas predstavljaju jednu od glavnih prepreka u uspostavljanju vladavine evropskog prava. Bez promene osecanja pravednosti i postovanja zakona nije moguce izvrsiti preobrazaj drustva u kojem pravo priznato od demokratske drzave ne bi moglo biti nadredjeno nikakvom umu. Kljucnu ulogu filozofije, autor ne vidi samo u uspostavljanju modernih evropskih institucija i prihvatanju nacela evropskog zakonodavstva, vec pre svega u njenom uticaju na preobrazaj izvornog etosa i uspostavljanje novih merila na kojima ce biti zasnovano promisljanje, odlucivanje i delanje svakog pojedinca.. (shrink)

U svome spisu O slobodi, John Stuart Mill predstavlja svoje poznato načelo nenanošenja štete na sljedeći način: “… samozaštita [je] jedina svrha zbog koje se čovječanstvo, pojedinačno ili kolektivno, ima pravo miješati u slobodu djelovanja svakog od svojih članova. […] On je odgovoran društvu samo za ono svoje ponašanje koje se tiče ostalih. […] Pojedinac je neograničeni gospodar nad samim sobom, nad svojim tijelom i dušom.” Dakle, postoji razlika između postupaka koji se tiču nas samih i postupaka koji se (...) tiču ostalih, te moralnoj kritici podliježu samo postupci koji se tiču ostalih. Međutim, iako se svi postupci na neki način tiču nas samih, nije jasno postoje li bilo koji postupci koji su isključivo takvi. Postoje i dvije dodatne poteškoće. Kao prvo, ‘pojedinac’ može i ne biti pojedinačna osoba; samo-određujuće zajednice, barem kada su sposobne samostalno odlučivati, također su ‘pojedinci’ u ovome smislu. Kao drugo, tvrdi se da se klase postupaka, djelatnosti i načina postupanja opravdavaju drukčije nego pojedinačni postupci. Koje su, dakle, granice koje ‘drugi’ imaju kako bi se ‘zaštititili’ od kojih ‘pojedinaca’ te koja prava na postupanje i zaštitu oni imaju? Ako je izvor opravdanja, u konačnoj raščlambi, zaštita ili obrana, što se – i zašto – treba ili mora zaštititi? Gdje leži crta razgraničenja između postupaka koji se tiču nas samih i postupaka koji se tiču ostalih? U našem vremenu, kao i u Millovu, nailazimo na mnoge situacije u kojima je takva crta potrebna, ali je teško odrediva ili ustanovljiva. Jedan takav primjer, slučaj istospolnih brakova, dodatno se ispituje u ovome članku.In his essay On Liberty, John Stuart Mill presents the famous harmprinciple in the following manner: “[…] the sole end for which mankind are warranted, individually or collectively, in interfering with the liberty of action of any of their number, is self-protection. […] The only part of the conduct of anyone, for which he is amenable to society, is that which concerns others. […] Over himself, over his own body and mind, the individual is sovereign.” Hence, there is a distinction between self-regarding and other-regarding acts, and only the latter are subject to moral criticism. However, while all acts are in some way selfregarding, it is not clear if there are any which are exclusively so. There are two additional difficulties. First, the “individual” may not be an individual person; self-determining communities, at least when they have the ability to decide for themselves, are also “individuals” in this sense. Second, it is claimed that groups of acts have a different kind of justification from single acts. So what are the limits which “others” have in order to protect themselves from what “individuals” do, and what are their rights to do and to protect? If, in the final analysis, protection or defense is a source of justification, what should or must be protected, and why? Where does the demarcation line between self-regarding and other-regarding acts lie? In our age, as in Mill’s, we encounter many situations where such a line is needed, yet is hard to determine or establish. One such example, the case of same-sex marriages, is further explored in this paper. (shrink)

Jaspers odbija vulgarno shvaćanje odnosa teologije i filozofije, koje se temelji na suprotnosti vjere i znanja, objave i uma. Vjera nije iracionalna. Polarnost racionalnog i iracionalnog može voditi samo k smetenosti egzistencije. Filozofijska vjera kao vjera misaonog čovjeka, u svako je doba povezana sa znanjem. Iako su znanost i filozofija jedna za drugu vezane, među njima postoji razlika. Smisao znanosti nije znanstveno dokaziv, njega može samo filozofija osvijetliti.

Autor ovoga clanka imao je intenciju da se analizom primitivnog mentaliteta ranih drustvenih zajednica probije do novog znacenja i smisla toga pojma. Takodje i da ukaze na eventualne refleksije duha i svesti nasih predaka na nas, ovde i sada. Prvi deo rada posvecen je kritickom promisljanju antropoloskih sporova koji su nastali povodom rasudne moci takozvanih primitivaca. Krucijalno pitanje je u sledecem: da li je razlika izmedju?primitivnog? i?civilizovanog? mentaliteta fundamentalna ili je ona moguca samo u odredjenom stepenu. Pojam primitivnog mentaliteta (...) autor provodi kroz vreme i ukazuje na shvatanja u srednjem veku, koja su zaokupljena teratoloskim temama, zatim na renesansno poimanje, koje se oslanja na prva iskustvena zapazanja i, najzad, na prosvetiteljske predstave o egzoticnim narodima iz kojih je rodjen mit o?dobrom divljaku?. Devetnaesti i dvadeseti vek uvode u igru pojmove?narodnog karaktera? i?nacionalnog duha?. Polarizuju se misljenja, s jedne strane etnocentrizma, nosena predrasudama o ljudima i etnickim grupama i, s druge strane, kulturnog relativizma, zasnovana na razumevanju i uvazavanju kulturnih razlika. Autor na kraju prepoznaje i savremenog primitivnog coveka, onoga koji nije spreman da se suoci sa izazovima svoga doba. Savremeni primitivac priziva duhove proslosti, prezivele i anahrone modele ponasanja, ne sluteci da su to oni isti modeli koje je pripisivao?divljacima?. Medjutim, dok je kulturni stadijum na kome su ziveli nasi preci opravdavao takvo razmisljanje i postupanje, mentalni sklop danasnjih primitivaca bitno odudara od visokog nivoa civilizacijskog razvoja. (shrink)

Autor ovoga clanka imao je intenciju da se analizom primitivnog mentaliteta ranih drustvenih zajednica probije do novog znacenja i smisla toga pojma. Takodje i da ukaze na eventualne refleksije duha i svesti nasih predaka na nas, ovde i sada. Prvi deo rada posvecen je kritickom promisljanju antropoloskih sporova koji su nastali povodom rasudne moci takozvanih primitivaca. Krucijalno pitanje je u sledecem: da li je razlika izmedju?primitivnog? i?civilizovanog? mentaliteta fundamentalna ili je ona moguca samo u odredjenom stepenu. Pojam primitivnog mentaliteta (...) autor provodi kroz vreme i ukazuje na shvatanja u srednjem veku, koja su zaokupljena teratoloskim temama, zatim na renesansno poimanje, koje se oslanja na prva iskustvena zapazanja i, najzad, na prosvetiteljske predstave o egzoticnim narodima iz kojih je rodjen mit o?dobrom divljaku?. Devetnaesti i dvadeseti vek uvode u igru pojmove?narodnog karaktera? i?nacionalnog duha?. Polarizuju se misljenja, s jedne strane etnocentrizma, nosena predrasudama o ljudima i etnickim grupama i, s druge strane, kulturnog relativizma, zasnovana na razumevanju i uvazavanju kulturnih razlika. Autor na kraju prepoznaje i savremenog primitivnog coveka, onoga koji nije spreman da se suoci sa izazovima svoga doba. Savremeni primitivac priziva duhove proslosti, prezivele i anahrone modele ponasanja, ne sluteci da su to oni isti modeli koje je pripisivao?divljacima?. Medjutim, dok je kulturni stadijum na kome su ziveli nasi preci opravdavao takvo razmisljanje i postupanje, mentalni sklop danasnjih primitivaca bitno odudara od visokog nivoa civilizacijskog razvoja. (shrink)

U mnogim etnickim konfliktima i gradjanskim ratovima u XX veku kulturne razlike izmedju sukobljenih strana su bile veoma male. Krvavi sukobi Srba, Hrvata i Bosnjaka tokom raspada Jugoslavije su jedan takav slucaj. Ovaj uvid je neke istrazivace vodio zakljucku da nedostatak objektivnih kulturnih markera izmedju grupa moze pogodovati izbijanju nasilja: kada se clanovi dve grupe tesko razlikuju, pribegava se nasilju da bi se stvorile identitetske granice medju njima. Jedna posebna verzija ove teorije poznata je pod imenom "narcizam malih razlika". (...) Taj izraz potice od Sigmunda Frojda koji ga je primenjivao kako u individualnoj psihologiji, tako i u svojoj filozofiji kulture. Ovaj koncept su u velikoj meri ignorisali psihoterapeuti-prakticari, ali su ga tokom poslednjih decenija otkrili novinari i drustveni naucnici i vise primenjivali u objasnjenju kolektivnog nego individualnog nasilja. U ovom radu ispitani su neke od studija i knjiga u kojima se koristi koncept "narcizma malih razlika" da bi se ocenila snaga i slabosti te teorije.. (shrink)

Ovaj članak razmatra modernu, posebice pragmatičku, varijantu kantovskog problema umske ili shematske uvjetovanosti ontologije. Tvrdi se da je razlika između shematske uvjetovanosti i shematske neuvjetovanosti u transcendentalnoj metafizici kontekstualna, ne apsolutna, i da je takva kontekstualnost »transcendentalna činjenica« o našim praksom prožetim svjetotvornim djelatnostima.

The paper analyses the philosophical aspects of the 'religion - national mythology' synthesis. The main directions of the study are as follows: 1. Both on the individual and social plan, the orientation of the transcending universalizing power of religion could vary depending on the macro-social movements a community /or an individual/ is involved in. For the individual as for the community, religion could be a cultural position transcending ego and ethno-centrism, mono-cultural tendencies; in situations of internal differentiation and disintegration of (...) these entities, the universalizing binding role of religion is partialized and determined by various social groups, who are often in opposition to each other due to their economic political, ethnic, psychological features; 2. This process is usually related to the invalidation of universally uniting religious-moral bonds and values and intensification of differences: power, property, doctrinal differences to a shift of the weight center from internal spiritual movements /particularly typical of mysticism, asceticism, priesthood/ on to practical social action - reformist heresies, the various practical theologies of revolution, liberation, the religious-motivated wars; 3. When reduced to an ethnic, political, or state emblem, religious affiliation to Judaism, Islam Orthodoxy, Catholicism, Protestantism has become and still remain a tool for the sacralization of military and political conflicts. In religion-motivated conflict situations, opposing parties de-sacralize their Sacred Books as their acts contradict the books' moral content; 4. The power of historical mythologies is in reverse proportion to the capacity of a nation to periodically renew its social life world - its psychological attitudes labour relations, political stereotypes; 5. In this type of situation religion is usually reduced to 'belonging', as G. Davie put it, at the expense of 'believing' and a corresponding moral behavior. The religious universe becomes thus subordinated to partial group values, instead of standing above them. Ovaj tekst analizira filozofske aspekte sinteze 'religija - nacionalna ideologija'. Sledeci su glavni pravci studije: 1. I na individualnom i na drustvenom planu, usmerenje na transcendiranju, univerzalizaciji moci religije moze varirati u zavisnosti od makrosocijalnih kretanja zajednice koji je u njih ukljucen. Kako za pojedinca tako i za zajednicu, religija bi mogla biti kulturno stanoviste koje transcendira egocentrizam i etnocentrizam, kao i monokulturna kretanja; u situacijama unutrasnjih raslojavanja i dezintegracije tih entiteta, univerzalizujuca uloga religije je parcijalizovana i odredjena od razlicitih drustvenih grupa koje cesto stoje nasuprot jedna drugoj zbog njihovih politickih, ekonomskih etnickih i psiholoskih osobina. 2. Taj je proces obicno povezan s obezvredjivanjem univerzalno ujedinjujucih religijsko-moralnih vrednosti i intenziviranjem razlika: moc, svojina, doktrinalne razlike; 3. Kada su svedeni na etnicke, politicke ili drzavne simbole, religiozna pripadnost judaizmu, islamu, pravoslavlju, katolicanstvu, protestantizmu postaje i ostaje sredstvo za sakralizaciju vojnih i politickih sukoba. U situacijama sukoba koji religijski motivisani, protivnicke strane desakralizuju svete knjige druge strane kako njihova dela protivrece moralnom sadrzaju tih knjiga. 4. Moc istorijskih mitologija je u obrnutoj srazmeri sa sposobnoscu nacije da periodicno obnovi svoj drustveni svet zivota - svoja psiholoska drzanja, radne odnose, politicke stereotipe. 5. U situaciji tog tipa religija je obicno svedena na 'pripadnistvo', kako na to ukazuje G. Dejvi naustrb 'verovanja' i odgovarajuceg moralnog ponasanja. (shrink)

In this article the conceptual connections between Wittgenstein’s On Certainty and the work of three contemporary feminist epistemologists: standpoint theorist Sandra Harding and feminist empiricists Helen Longino and Lynn Hankinson Nelson, are explored. The inquiry reveals both surprising similarities and important differences between Wittgensteinian and feminist epistemologies. Exploring these similarities and differences clarifies Wittgenstein’s epistemology and reveals the ways in which feminist epistemologists developed the themes from On Certainty.Članak istražuje pojmovne veze između Wittgensteinova spisa O izvjesnosti i rada triju suvremenih (...) feminističkih epistemologinja: teoretičarke stajališta Sandre Harding i feminističkih empirista Helen Longino i Lynn Hankinson Nelson. Ispitivanje otkriva kako iznenađujuće sličnosti, tako i važne razlike između wittgensteinovske i feminističkih epistemologija. Istraživanje tih sličnosti i razlika pojašnjava Wittgensteinovu epistemologiju i razotkriva načine na koje su feminističke epistemologinje razvile teme iz spisa O izvjesnosti. (shrink)

KAZALOUredniška opomba k nemški izdajiIII. DRAMSKA POEZIJA1. Drama kot poetična umetninaa. Princip dramske poezijeb. Dramska umetninac. Odnos dramske umetnine do publike2. Zunanja izvedba dramske umetninea. Branje in recitiranje dramskih delb. Igralska umetnostc. Od poezije bolj ali manj neodvisna gledališka umetnost3. Vrste dramske poezije in njeni glavni zgodovinski momentia. Princip tragedije, komedije in drameb. Razlika med antično in moderno dramsko poezijoc. Konkretni razvoj dramske poezije in njenih vrstTerminološki slovarček.

U tekstu izlažemo rješenje razlike između Wittgensteinove uporabe modela u TLP i modeliranja u PI, RFM i OC temeljem analize razlike u izboru samih riječi i opisa pojmova fenomena u njegovim napomenama. Metoda je pojmovna analiza Wittgensteinova tretiranja znanstvenih modela i modeliranja. Dodatno, tekstualna raščlamba i poredba korištena je pri istraživanju njegovih glavnih napomena na tu temu. Ako je otkrivena razlika između modela i modeliranja i kontinuitet ovisnosti oba pojma o pojmu slike, pri čemu je razlika slike i (...) oslikavanja uzeta kao zadana, zaključujemo kako je Wittgenstein svoj stari pojam modela nastojao inkorporirati u novi pojam modeliranja. Eksplicirana razlika i inkorporiranje pridonosi pojašnjenju teme Wittgensteinovog posrednog i neposrednog utjecaja na filozofiju znanosti. (shrink)

U ovom prilogu autor sagledava i analizira kakvu ulogu igra metafora 'korena', kao i citav onaj diskurzivni sklop koji se za nju veze - 'ukorenjenost', 'iskorenjenost' i tako dalje - te kako funkcionisu botanicke analogije uopste u modernoj politickoj teoriji. Ideoloska podvajanja se iz ovog aspekta prikazuju kao u jednakoj meri, samo na razlicite nacine, fiksirana za predstavu korena ljudske egzistencije ili dobro uredjenog drustva - i odgovarajucu sliku rascvetalog drveta ukoliko je izniklo na tim osnovama - u cijem su (...) povlascenom posedu i iz kojeg crpu pravo i na 'radikalno' postupanje. Razlika, pak, pocinje tek tamo gde jedni zagovaraju bezuslovno negovanje datog korena a drugi preku neophodnost njegovog zamenjivanja novim. U zakljucku rada se sugerise da bi napustanje floralnih metafora moglo ne samo da otvori prostor za razlozan disput o pitanjima na koja se mislilo da one pruzaju odgovore, nego i da bi tek takvo odstupanje od fascinacije korenom u savremenosti bilo zaista - korenito. (shrink)

U ovom tekstu pokusacu da protumacim promene kod Nea, glavnog lika trilogije Matriks, na zaledju Platonovih i Dekartovih ideja, kao i Hegelovih iz Filozofije istorije i Fenomenologije duha. Iako?filozofski?, Matriks nije razvucen niti dosadan film: umesto da beskrajno pricaju, likovi neprestano rade i taj ih rad menja. Suprotno rasirenom misljenju, ova interpretacija ne nalazi Dekartovu radikalnu sumnju u prvom delu trilogije, vec ga vidi kao dosledni platonizam. No, u njemu ima kartezijanskih motiva. Rezultat prvog dela jeste hegelovska nesretna svest. Sve (...) je to tek priprema za kljucni momenat cele trilogije, tj. dijalog Nea i Arhitekte. Neova odluka da odabere spas Triniti protumacena je u Hegelovim kategorijama beskonacnog prava subjekta da zadovolji sebe u onom sto radi; zbog toga je sesti Neo nov. Nakon pokazivanja razlika u ciljevima Nea i Agenta Smita, kao i preobrazaja ciljeva ljudi, treci deo teksta bavi se samim krajem Matriks revolucija i analizira ga koristeci Marksove ideje, s referencama na Platona i Nicea. (shrink)

Pojam globalizacije koristi se u različitim kontekstima i u različitim značenjima; pojam miješa činjenice i fikciju – postojeće i nepostojeće. Pojam globalizacije odnosi se na, primjerice, ekonomske, političke i kulturne procese koji nadilaze granice nacionalnih država. Nema filozofskog, odnosno konceptualnog utemeljenja globalizacije. Zapadni filozofski metanarativi interpretiraju se lokalno; ne postoji globalna interpretacija metanarativa. Etimološki ‘razumijevanje’ znači stajanje između razlika, na primjer između činjenica i fikcije. Logika stručnosti je logika stajanja između nada i realnosti – između nepostojećeg i postojećeg. Logika (...) stručnosti je opća teorija razumijevanja. Kao istinski opća teorija, logika stručnosti globalno nadilazi granice. Prema tome, logika stručnosti oblikuje temelj za filozofiju globalizacije. (shrink)

Rad predstavlja pokusaj da se jedna konkretna naucna polemika o temi koja je opterecena znatnim ideoloskim nabojem "zanrovski" preusmeri ka formi naucnog dijaloga, i time ucini plodnijom u naucnom smislu. Glavna pitanja koja se razmatraju ticu se pokusaja teorijskog odredjenja petooktobarske revolucije i uloge koju je pokret "Otpor" imao u njoj. U radu se brani teza da teorijski modeli "talasa demokratizacije" i "izborne revolucije" nude najutemeljenije okvire za razmatranje pitanja koja se u tekstu otvaraju. Kljucni problemi o kojima se u (...) radu raspravlja su sledeci: u kojoj meri oslanjanje na strane izvore i teorijske okvire zakrivljuje uvide u lokalne politicke procese kakva je razlika izmedju "uvezenih" i "izbornih revolucija"; koje su posebnosti izborne revolucije u Srbiji i koje je njeno mesto u "drugom talasu" postkomunisticke demokratizacije; koliki je relativni znacaj stranih i lokalnih inicijativa prilikom organizovanja izbornih revolucija; u cemu je razlika izmedju klasicnih odnosa izmedju davalaca i primalaca politicke pomoci i novih odnosa, koji se zasnivaju na nacelu sinergije; koja su ogranicenja ili-ili logike objasnjenja u razmatranju politicke saradnje stranih i domacih aktera; sta povezuje strategiju nenasilnog otpora, proaktivnu logiku politickog delovanja i Otporov "Plan B"; najzad, postoji li mehanicka veza izmedju prisustva strane pomoci i gubljenja kontrole nad rezultatima izborne revolucije. U zavrsnom odeljku, otvara se pitanje negativnih i pozitivnih aspekata nasledja Otpora kao politickog projekta i nudi pokusaj da se razmatranje o dometima pokreta poveze sa razumevanjem "dinamike nade" kao politickog projekta na kojem je Otpor sistematski radio. (shrink)

Da bi ocenil Fregejev prispevek k utemeljitvi moderne logike se je avtor v svojem prispevku vrnil v preteklost, do Leibnizove lingua characteristica. Vzporednic ni težko najti: odprava dvoumja v govorici in zgradba enoznačnega jezika na tej osnovi, možnost razrešitve spoznavne moči s kalkulom, kar ločuje leibnizoviko tradicijo od kartezijanske. Srž obeh teorij je en in isti boj znanstvenega govora z govorico, razlika pa je v načinu, kako prehod k zapisu udejani ideal calculus ratiocinator. Različni načini, kako so elementi tega (...) boja med seboj povezani, lahko nudijo tudi osnove za premero specifike družbene razsežnosti obeh pristopov. (shrink)

Jedan od temeljnih pojmova Aristotelove teorije o pjesništvu je ‘vjerojatno’. Obično se o ‘vjerojatnom’ misli kao o onom što je slično istini, no za Aristotela to je tek jedna od njegovih značajki. Sam pojam vjerojatnog produbljuje iznoseći razlike između povijesnog i pjesničkog govora, preko dogođenog i onoga što bi se moglo dogoditi. Članak donosi analizu Aristotelovog nadilaženja Platonovog shvaćanja umjetnosti, u prvom redu shvaćanjem umjetnosti kao vještine te novim odnosom prema oponašanju, zatim proučava razvoj razlike između istinitog i sličnog, između (...) mogućeg i nemogućeg. Izravni je interes ove studije pokazati kako Aristotel preko navedenih razlika ukazuje ne samo na filozofsku dimenziju pjesništva, nego i da preko pojma vjerojatnog umjetničkom djelu potvrđuje njegovu unutarnju koherenciju i vezu koja ne ovisi o izvanjskim zakonitostima te da umjetničko djelo u sebi pronalazi svoj princip, sredstvo i cilj.One of the fundamental concepts of Aristotle’s theory of poetry is ‘probable’. ‘Probable’ is usually thought of being similar to truth, as for Aristotle it is but one of its features. Reflecting the differences between historical and poetic expression, through what happened and what might happen, Aristotle deepens the concept of ‘probable’. The article analyzes Aristotle’s surpassing Plato’s comprehension of art, primary through perceiving art as a skill and the new attitude toward imitation. Thereupon, the development of the difference between true and similar is being studied: between the possible and the impossible. The main interest of this study is to present how Aristotle, through mentioned differences, indicates not only the philosophical dimension of poetry, but through the concept of ‘probable’, confirms inner coherence and connection of a work of art which does not depend on external laws but finds its own principle, means and objectives within itself. (shrink)

This paper discusses the aspects of Rousseau?s understandimg of egoism, primarily those related to his highlighting of historical dimension of the problem, including the economical reasons for establishing this practical principle as an important part of the civil reproduction of life. Among other things, it analyses the contextual connection of egoism with relevant definitions in Rousseau?s work such as human nature, natural law, general will etc. and the difference of Rousseau?s overview of this problem from other important philosophers, for example (...) Hobbes. This paper underlines how the French philosopher, on the basis of key assumptions of his practical philosophy, points at the historical dependence and the possibility of overcoming the egoistic actions, and endeavors to pave the way to a multilateral practical unlocking of the potentials of freedom in its political, moral and legal sense. U radu se razmatraju aspekti Rusoovog shvatanja egoizma, pre svega oni koji su vezani za njegovo naglasavanje istorijske dimenzije ovog problema, ukljucujuci i ekonomske razloge etabliranja tog delatnog principa kao vaznog dela gradjanske reprodukcije zivota. Pored ostalog, analizira se kontekstualna povezanost egoizma sa vaznim odredjenjima Rusoovog dela kao sto su ljudska priroda, prirodno pravo, opsta volja, etc., te razlika Rusoovog sagledavanja ovog problema u odnosu na druge vazne mislioce kao sto je recimo Hobs. U radu smo istakli da francuski mislilac, na osnovu kljucnih postavki svoje prakticke filozofije, ukazuje na istorijsku uslovljenost i mogucnost nadilazenja egoistickog delanja, te nastoji otvoriti put visestranom praktickom oslobadjanju potencijala slobode u njenom politickom, moralnom i pravnom smislu. (shrink)

U prvom, nacelnom delu, autor polazi od toga da jedna mala zemlja, kao sto je nasa, ne moze realisticki ocekivati jednakost, pa cak ni punu ravnopravnost u odnosima sa SAD kao planetarno dominantnom silom. Zato se, prema njemu prema SAD moramo odnositi pragmaticno. To za njega ne znaci da nema nikakvih sansi da sa uspehom otvoreno i odlucno postavimo pitanje i nasih nacionalno-drzavnih interesa i prava kad nastojimo da ih sto vise uskladimo sa interesima i pravima te najmerodavnije i najsilodavnije (...) zemlje. Ekstremni pragmaticari kod nas potcenjuju opasnost principijelisticke reakcije dobrog dela naroda ako snishodljivo preteruju sa popustanjem i prilagodjavanjem. Za nas je najrelevantniji slucaj i najbolji primer za ugled Grcka. U nasim odnosima sa SAD, prema autoru, cesto dolazi do nesporazuma izmedju ostalog i zbog sustinskih razlika u shvatanjima nacije i religije kao i njihovog odnosa sa drzavom. Tim razlikama i nesporazumima posvecena su dva preostala dela ovog teksta. (shrink)

The paper is devoted to outlining the research topic to be dealt with by the author in the incoming period within the project of the Institute for Philosophy and Social Theory. Starting from "globalization" as the keyword of current debates on political, economic and cultural destiny of contemporary world, the author delineates the subject matter of his research as the critiques of the globalization process formulated in Russia and Serbia. In terms of contents, the research will be devoted to analyzing (...) and interpreting different philosophical-theoretical, political and ideological arguments used by the critics of the globalization process in political and cultural life of Russia and Serbia. The proposed comparative approach ought to provide an insight into the influence exerted by Russian opponents of globalization on domestic critics of the process, as well as to help understand the differences in resisting globalization that stem from different political, economic, military, cultural and international positions of the two countries in today's world. The basic aim of the research is to asses theoretical-argumentative and practical-political potentials of the critiques of globalization in these two post-communist countries. U radu je izlozen nacrt teme kojom ce se autor baviti u narednom istrazivackom ciklusu u okviru projekta Instituta za filozofiju i drustvenu teoriju. Polazeci od "globalizacije" kao kljucne reci tekucih debata o politickoj, ekonomskoj i kulturnoj sudbini savremenog sveta, autor je predmet svog istrazivanja ogranicio na kritike procesa globalizacije koje su formulisane u Rusiji i Srbiji. Sadrzinski, planirano istrazivanje ce biti posveceno analizi i interpretaciji razlicitih filozofsko-teorijskih, politickih i ideoloskih argumenata kriticara procesa globalizacije u politickom i kulturnom zivotu Rusije i Srbije. Predlozeni komparativni pristup treba da omoguci sagledavanje uticaja koji na domace kriticare globalizacije imaju protivnici tog procesa u Rusiji, kao i da olaksa razumevanje razlika u opiranju procesima globalizaciji koje su posledica razlicitog politickog, ekonomskog, vojnog, kulturnog i medjunarodnog polozaja ove dve zemlje u savremenom svetu. Osnovni cilj istrazivanja je procena teorijsko-argumentativnih i prakticno-politickih kapaciteta kritika globalizacije u ove dve postkomunisticke zemlje.. (shrink)

Istraživanje je provedeno na uzorku učenika trećih razreda strukovnih škola i gimnazija. Od uključenih učenika, gimnaziju je pohađalo njih 253, a srednje strukovne škole 352 učenika. Cilj istraživanja bio je ispitati neke specifičnosti u percepciji učenika srednjih škola o važnosti nastavnih predmeta iz područja likovnih umjetnosti. Napravljena je posebna analiza samo za dvije odabrane zavisne varijable: važnost nastavnih predmeta iz područja likovnih umjetnosti za razvoj pamćenja i sposobnosti za učenje ostalih nastavnih predmeta te interes i zadovoljstvo sudjelovanjem u likovnim aktivnostima. (...) Rezultati pokazuju da ne postoji statistički značajna razlika između učenika gimnazija i strukovnih škola u procjeni sudjelovanja u aktivnostima nastave likovne umjetnosti te u procjeni važnosti likovnih aktivnosti za razvoj pamćenja i sposobnosti za učenje ostalih predmeta. Postoji statistički značajna spolna razlika u procjeni sudjelovanja u aktivnostima nastave likovne umjetnosti te u procjeni važnosti likovnih aktivnosti za razvoj pamćenja i sposobnosti za učenje ostalih predmeta. Može se zaključiti da ispitanici nisu bili u mogućnosti procijeniti koliko i u koju svrhu će im u daljnjem školovanju i budućem zanimanju koristiti kompetencije stečene u nastavi likovne umjetnosti. This research was carried out on a sample of third year pupils of vocational schools and gymnasiums. Of the surveyed pupils, 253 of them attended gymnasiums, while 352 attended vocational secondary schools. The goal of this research was to examine specificities in secondary school pupils’ perceptions of the importance of subjects in the field of the fine arts. A separate analysis was undertaken for only two selected dependent variables: the importance of subjects in the field of the fine arts for developing memory and the ability to learn other subjects, and interest in and satisfaction with participation in fine arts activities. The results show that there is no statistically significant difference between the estimation of gymnasium and vocational school pupils regarding participation in fine arts activities or in their estimation of the importance of fine arts activities in developing memory and the ability to learn other subjects. There is a statistically significant gender difference in the estimation of participation in fine arts activities, as well as in the estimation of the importance of fine arts activities in developing memory and the ability to learn other subjects. It can be concluded that respondents were unable to estimate how much or why they would use competencies gained in fine arts teaching in their continued education or their future careers. (shrink)

David Hume je smatrao da su ljudske sklonosti prirodno pristrane, dok je Francis Hutcheson držao da su ljudi izvorno bezinteresno dobronamjerni. Michael Gill tvrdi da je Humeova moralna teorija uspješnija od Hutchesonove jer prekida vezu između objašnjavanja i opravdavanja moralnosti. Prema Gillu, Hutcheson pogrešno pretpostavlja da naša izvorna priroda treba biti temelj moralnosti. Gillovo shvaćanje Hutchesonove teorije ne predstavlja tu teoriju u potpunosti budući da su za Hutchesona ljubav prema sebi i samo-interes dopustivi u određenim okolnostima, ili čak poželjni ili (...) nužni za dobro društva. Nema većih razlika između Hutchesonove i Humeove teorije u smislu da obje izvode nepristranu moralnosti iz ljudske naravi kao takve. Humeova teorija nije uspješnija jer on ne predlaže bolji način izvoda moralnosti niti objašnjenja svih moralnih fenomena. (shrink)

This paper presents the results of research on changes in attitudes towards music education among teacher education students who were exposed to vocal-instrumental lessons over the course of two semesters. The research was conducted among second-year students of teacher education at the Faculty of Education in Osijek, Croatia. The results have shown that students’ attitudes towards music education are relatively positive both before and after exposure to music lessons. Students with choir experience had more positive attitudes towards music education. Although (...) positive attitudes after music lessons are somewhat higher, there is no statistically significant difference between the attitudes of students before or after music lessons. Further research on attitudes towards music education is suggested across a larger population of teacher education students, over a longer period of time, and using a wider range of instruments. U radu su predstavljeni rezultati istraživanja mogućnosti promjena stavova studenata učiteljskoga studija o glazbenom obrazovanju nakon dva semestra vokalno-instrumentalne nastave. Istraživanje je provedeno sa studenticama druge godine učiteljskoga studija na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku, Hrvatska. Rezultati su pokazali kako studentice imaju relativno pozitivne stavove o glazbenom obrazovanju prije i poslije nastave glazbe, a pozitivniji stavovi su zabilježeni kod studentica koje imaju iskustvo pjevanja u zboru. Iako se može uočiti trend pozitivnijih stavova nakon nastave glazbe razlika u stavovima studentica o glazbenom obrazovanju prije i poslije nastave glazbe nije statistički značajna. Sugerira se istraživanje stavova o glazbenom obrazovanju na većem uzorku studenata učiteljskoga studija, kroz duže vremensko razdoblje i to opsežnijim mjernim instrumentom. (shrink)

U radu su predstavljeni rezultati istraživanja mogućnosti promjena stavova studenata učiteljskoga studija o glazbenom obrazovanju nakon dva semestra vokalno-instrumentalne nastave. Istraživanje je provedeno sa studenticama druge godine učiteljskoga studija na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku, Hrvatska. Rezultati su pokazali kako studentice imaju relativno pozitivne stavove o glazbenom obrazovanju prije i poslije nastave glazbe, a pozitivniji stavovi su zabilježeni kod studentica koje imaju iskustvo pjevanja u zboru. Iako se može uočiti trend pozitivnijih stavova nakon nastave glazbe razlika (...) u stavovima studentica o glazbenom obrazovanju prije i poslije nastave glazbe nije statistički značajna. Sugerira se istraživanje stavova o glazbenom obrazovanju na većem uzorku studenata učiteljskoga studija, kroz duže vremensko razdoblje i to opsežnijim mjernim instrumentom. (shrink)

Attempts at formulating a dichotomous classification of nations and nationalisms have proliferated in the relevant literature over a long period of time. In this study some of the most influential instances of dual typologies of nationalisms are selected for interpretation and analysis. The examples include Renan's under?standing of differences between the "French" and the "German" concepts of nation; Kohn's distinction between "eastern" and "western" nationalisms; a revision of Kohn's dichotomy suggested by J. Plamenatz; and a more recent version of dual (...) typology propounded by L. Greenfield. By reconstructing the views of the selected theorists of nationalism, at the basis of all these typologies a dichotomous division into "civic" and "ethnic" nationalism is identified. Critical objections to this fundamental dual division are articulated at two levels. At the first, historical level, a socio-political contextualization of dual typologies points to their practical, political-ideological purposes. At the second, conceptual level, and drawing on the ideas of R. Brubaker, the author discusses analytical and normative weaknesses of the usual distinction between "civic" and "ethnic" nationalism. Literatura o nacijama i nacionalizmu svedoci o istorijski dugotrajnim pokusajima formulisanja dihotomne klasifikacije proucavanih fenomena. Stoga je autor u ovoj studiji interpretirao i analizirao neke od najuticajnijih primera dualnih tipologija nacionalizma. Predmet njegovog istrazivanja su Renanovo shvatanje razlika izmedju "francuskog" i "nemackog" pojma nacije, Konovo razlikovanje "istocnog" i "zapadnog" nacionalizma, Plamenceva revizija Konove dihotomije, kao i novija verzija dualnih tipologija Lie Grinfeld. Rekonstrukcijom stanovista izabranih teoreticara nacionalizma, autor u osnovi svih prikazanih tipologija identifikuje dihotomnu podelu na "gradjanski" i "etnicki nacionalizam". Kriticke primedbe ovoj osnovnoj dualnoj podeli formulisane su u dve razlicite ravni: istorijskoj i konceptualnoj. U prvoj, socijalno-politickom kontekstualizacijom dualnih tipologija naglasena je njihova prakticna, politicko-ideoloska funkcija. Oslanjajuci se na stavove R. Brubejkera, autor je u drugoj, teorijskoj ravni, istakao analiticke i normativne slabosti uobicajene podele na "gradjanski" i "etnicki nacionalizam". (shrink)

The world has been going through the process of economical, political and cultural integration for a long time. At the end of the 20th century, the integration received a new meaning. In the world?s policy, sovereign countries were in conflict or collaborated earlier. A stricter hierarchy of economical and political power hubs is being established now. In such processes of globalization, differences in development, wealth and power arise, people are less safe, the sovereignity of national states is being violated. The (...) story of equality remains in the sense of disappearance of cultural differences in floods of non-cultural culture. It is difficult to talk about democracy when the world?s power is getting stronger and stronger. Is it possible to have a globalization which would not affect human rights, and which would not prevent people from taking care of truth, freedom and happiness? Svet se odavno ekonomski, politicki i kulturno objedinjuje. Krajem 20. veka je objedinjavanje dobilo novo znacenje. U svetskoj politici su se ranije podrazumevali sukobi ili saradnja suverenih drzava. Sada se uspostavlja sve cvrsca hijerarhija medju raznim ekonomskim i politickim sredistima moci. Kod ovakvog globalizovanja se razlike u razvijenosti, bogatstvu i snazi povecavaju, ljudi postaju sve manje bezbedni, a suverenost nacionalnih drzava se osipa. Prica o jednakosti ima smisla samo kao nestajanje kulturnih razlika u poplavi nekulturne kulture. O demokratiji je tesko govoriti uz sve cvrscu dominaciju svetske moci. Da li bi moglo da postoji globalizovanje koje ne bi ugrozavalo ljudska prava, koje ne bi sprecavalo ljude da brinu o istini, slobodi i sreci? PR Projekat Ministarstva nauke Republike Srbije, br. 179006. (shrink)

Tekst najpre ispituje u kojoj meri se kod ranog Hajdegera da primjetiti pomeranje tezista sa okolosvetskog karaktera dozivljaja na?fakticki? tubivstvujuci zivot odnosno na fenomen?Ja sam?. Treba da se zahvati smisao bica toga?Ja sam? i to tako sto ce se odrediti razlika samoiskustva i refleksivno-teoretskog stava. Ovo odredjenje treba drzati podalje od svih regionalnih i stvarskih stranosti. Individuacija onog?Ja sam? ne treba da se zahvati kao opojedinacenje u pogledu na neko opsto, nego kao povesno opojedinacenje. Smisao bica kao smisao egzistencije (...) treba da se zahvati u samoiskustvu i ima smisao sprovodjenja. Osnovno iskustvo sopstva odnosno povesnosti karaktera sprovodjenja sopstva stavice se u novi utemeljujuci odnos spram apriornosti. Pri tome centralna uloga pripada destrukciji istorijskog horizonta problema apriornosti, a pod cim treba da se razumije radikalizacija fenomenologije koja uvijek iznova pokusava da svoju povesnost odnosno povesnu situaciju sprovede sto izvornije. Razjasnice se sadrzajna struktura problema apriornosti tako sto ce se odrediti povest shvatanja apriorija prema stepenu njihove tubicevne imanentnosti. Destrukcija problema apriorija ce se pokusati na rekonstruktivnoj psihologiji Paula Natorpa i kritici povesne svesti Vilhelma Diltaja pri cemu im se prebacuje postvarenje sfere zivoga. (shrink)

Filozofija 21. stoljeća dužna je preispitati fundamentalne pojmove na kojima je zasnovana kako bi se utvrdilo je li povijesni tijek utjecao na promjenu u njihovoj biti i utjecaju. Jedan od takvih pojmova je pojam stvaralaštva koji se od još od starogrčke epohe vezuje za poietičku filozofiju. Neophodno je postaviti pitanje o tome je li još uvijek opravdana podjela prema kojoj je stvaralaštvo sfera ποίησις ili se stvaranje sâmo u tolikoj mjeri promijenilo kroz povijesna kretanja da je potrebno iz temelja ponovno (...) odrediti ne samo njegov pojam nego i sfere njegova utjecaja. Kroz proces takvog ispitivanja važno je ukazati na autore koji su smatrali da upravo ono stvaralačko fundira pojam čovjeka, kao i na one autore koji su upozoravali na takvu mogućnost. Razlika između starogrčkog τέχνη i suvremene tehnike, razlika između čovjeka kao zoon politikon i zoon technikon te razlika u određenjima pojma stvaranja otvaraju bitno pitanje: je li problem stvaralaštva toliko temeljan da je zbog njega neophodno preispitati filozofiju jedne epohe u cjelini? Twenty-first century philosophy is required to re-examine the fundamental concepts upon which it is founded in order to affirm whether the course of history has caused changes in its essence and influence. One such concept is the concept of creativity, which has been tied to poietic philosophy since Ancient Greece. It is necessary to examine the validity of the division according to which creativity lies within the sphere of ποίησις, or if creativity itself has changed to such an extent throughout history that both its concept and its sphere of influence must be thoroughly re-defined. Through such inquiry, it is important to note authors who have claimed that the act of creativity lies at the basis of the concept of man, as well as authors who have indicated this as a possibility. The difference between the Old Greek τέχνη and the modern ‘technique’, the difference between man as a zoon politikon and zoon technikon, and differences in definitions of the concept of creativity all raise an important question: is the problem of creativity so fundamental that it requires a complete re examination of the philosophy of an entire era? (shrink)