Abstract

Jedan od temeljnih pojmova Aristotelove teorije o pjesništvu je ‘vjerojatno’. Obično se o ‘vjerojatnom’ misli kao o onom što je slično istini, no za Aristotela to je tek jedna od njegovih značajki. Sam pojam vjerojatnog produbljuje iznoseći razlike između povijesnog i pjesničkog govora, preko dogođenog i onoga što bi se moglo dogoditi. Članak donosi analizu Aristotelovog nadilaženja Platonovog shvaćanja umjetnosti, u prvom redu shvaćanjem umjetnosti kao vještine te novim odnosom prema oponašanju, zatim proučava razvoj razlike između istinitog i sličnog, između mogućeg i nemogućeg. Izravni je interes ove studije pokazati kako Aristotel preko navedenih razlika ukazuje ne samo na filozofsku dimenziju pjesništva, nego i da preko pojma vjerojatnog umjetničkom djelu potvrđuje njegovu unutarnju koherenciju i vezu koja ne ovisi o izvanjskim zakonitostima te da umjetničko djelo u sebi pronalazi svoj princip, sredstvo i cilj.One of the fundamental concepts of Aristotle’s theory of poetry is ‘probable’. ‘Probable’ is usually thought of being similar to truth, as for Aristotle it is but one of its features. Reflecting the differences between historical and poetic expression, through what happened and what might happen, Aristotle deepens the concept of ‘probable’. The article analyzes Aristotle’s surpassing Plato’s comprehension of art, primary through perceiving art as a skill and the new attitude toward imitation. Thereupon, the development of the difference between true and similar is being studied: between the possible and the impossible. The main interest of this study is to present how Aristotle, through mentioned differences, indicates not only the philosophical dimension of poetry, but through the concept of ‘probable’, confirms inner coherence and connection of a work of art which does not depend on external laws but finds its own principle, means and objectives within itself