Moj rad u vezi s Vicovom misli polazi od stajališta da sveukupna zapadna filozofska misao – kao uostalom i religija i moderna znanost – predstavlja proizvod čovjekovog obrambenog mehanizma protiv straha od smrti kao sveopćeg ništavila, odnosno kao obrana od evidentnosti da stvari izlaze iz ničega u kojem se, na kraju egzistencijalnog ciklusa, neminovno i vraćaju. Riječ je o evidentnosti koju je starogrčka filozofija prva evocirala i prikazala.U sklopu tog općeg filozofskog obrambenog mehanizma i Vicova »Nova znanost« promatrana je (...) kao još jedan pokušaj da se u kaotičnost još neuređenih društvenih činjenica uvede određeni epistemski red, tako da se fenomenološka zbilja obuhvati u jednom racionalnom totalitetu koji će ljudskom biću pružati sigurnost.U tom smislu, Vicova filozofija, a posebice njegovo glavno djelo Načela nove znanosti, zauzima posebno mjesto unutar zapadne filozofske tradicije, jer u sebi sadržava i ujedinjuje dvije važne komponente europske misli koje će se u moderno doba razvijati u različitim pravcima. Misli se, s jedne strane, na filozofsku misao koja će svoj vrhunac dostići u Hegelovoj sistematizaciji zapadne filozofske misli i, s druge strane, na modernu znanost koja će, u svojoj sve većoj specijalizaciji u sve partikularnije znanstvene discipline i parcijalizaciji same stvarnosti, istinu identificirati s djelotvornošću proučavanih činjenica, ostavljajući po strani apstraktnu, epistemsku istinu filozofije.My report on G. B. Vico’s thought moves from the assumption that all Western philosophy – just as religion and modern science – represents the product of the defence mechanism human beings use against the fear of death seen as absolute nothingness, that is defence from the evidence that things come from the nothingness to which, at the end of their existence, they imminently return. It is the obviousness that Greek philosophy has evoked and showed first.Within this general philosophical defence mechanism Vico’s “New Science” is also seen as an attempt to introduce a kind of epistemic order in the chaos of social facts not yet systemised according to reason, trying in this way to understand the phenomenological reality inside a rational whole capable of granting security to human beings.In this sense Vico’s philosophy and especially his main work, Modern Science, holds an important position in the Western philosophical tradition, as it contains and combines two important constituents of Western thought which in the modern age will develop in various directions. We are referring to the philosophical thought which will reach its climax in Hegel’s systematisation of Western philosophy and on the other hand, to the modern science that, considered its ever increasing specialisation into always more detailed scientific disciplines and the fragmentation of reality itself, will identify truth with the fulfilling efficacy of tested facts, leaving behind the abstract epistemic truth of philosophy. (shrink)

Kritičko čitanje Alchourrónove i Bulyginove skupovnoteorijske defnicije normativnoga sustava pokazuje da njegova deduktivna zatvorenost nije neizbježno svojstvo. Slijedeći von Wrightovu pretpostavku da aksiomi standardne deontične logike opisuju svojstva savršenoga normativnog sustava, uvodi se algoritam za prevođenje iz modalnoga u skupovnoteorijski jezik. Prijevod nam otkriva da plauzibilnost pojedinih metanormativnih načela leži na različitim osnovama. Koristeći se metodološkim pristupom koji prepoznaje različite aktere u normama upravljanome međudjelovanju, pokazuje se da su metanormativna načela obveze drugoga reda upućene različitim ulogama. Poseban slučaj (...) jest zahtjev koji se odnosi na deduktivnu zatvorenost jer se pokazuje da je upućen ulozi koja primjenjuje, a ne onoj koja izdaje norme. Pristup je primijenjen i na slučaj čiste derogacije, što dovodi do novoga rezultata; svojstvo neovisnosti biva svojstvom savršenoga normativnog sustava u odnosu na moguću derogaciju. Ovaj članak na polemički način dodiruje nekoliko točaka iznesenih u Kristanovome nedavnom članku. (shrink)

U tekstu se raspravlja o različitim interpretacijama koncepta globalizacije te se naglašava nedostatak njenog filozofskog utemeljenja. Razmatraju se moguće ideološke konotacije u dominantnom društvenom kontekstu u kojem je dana presudna važnost ekonomskoj racionalnosti. Prezentiraju se stavovi istaknutih autora s ciljem razumijevanja ovoga kompleksnog fenomena te njegovih kontroverzi i dilema.

This paper attempts to clarify the aesthetical, ontological, and political grounds upon which certain modern philosophers (above all Heidegger and Deleuze) denounce the metaphor as an alternative device for producing meaning through language. It comes to the conclusion that the critique of metaphor is based on the critique of analogy as defined by the laws of representation, which should be replaced by a more direct expression of immanence or being. On the basis of other philosophical assumptions from various traditions and (...) the insights of literary theory, it proposes an alternative model of the metaphor that is no longer founded on analogy and demonstrates its philosophical implications. (shrink)

This study aimed to propose a novel method for designing a product recommendation virtual agent that can keep users motivated to interact with the agent. In prior papers, many methods of keeping users motivated postulated real-time and multi-modal interactions. The proposed novel method can be used in one-direction interaction. We defined the notion of the “hidden vector,” that is, information that is not mentioned by a PRVA and that the user can suppose spontaneously. We conducted an experiment to verify (...) the hypothesis that PRVAs having a hidden vector are more effective than other PRVAs. As a result, it was shown that PRVAs having a hidden vector were perceived as being more persuasive than other PRVAs and strongly motivated the users to use the PRVAs. From these results, the proposed method was shown to be effective. (shrink)

Prva Međunarodna filozofska olimpijada održana je 1993. godine u Bugarskoj na inicijativu Odjela za filozofiju Sveučilišta u Sofiji. Otad se neprekidno održava svake godine u mjesecu svibnju u jednoj od država sudionica. Olimpijada se održava pod patronatom najveće međunarodne asocijacije filozofskih društava FISP, uz suradnju s UNESCO-ovim Odjelom za humanističke znanosti, filozofiju i etiku znanosti i tehnologije. Osim same popularizacije filozofije, ciljevi IPO-a su poticanje na kritičko, radoznalo i kreativno mišljenje, promicanje filozofskog mišljenja u znanosti, umjetnosti i društvenom životu, (...) promišljanje o etičkim problemima u modernom svijetu te poticanje intelektualne razmjene među mladim ljudima iz različitih zemalja u svrhu promoviranja kulture mira. Odlukom Upravnog odbora Hrvatskoga filozofskog društva i u suradnji s Agencijom za školstvo, Republika Hrvatska na filozofskoj olimpijadi sudjeluje od 2007. godine. Olimpijada je potaknula niz nacionalnih natjecanja iz filozofije diljem svijeta. Ovo međunarodno natjecanje dobar je način za popularizaciju filozofije među srednjoškolskom populacijom.The first International Philosophy Olympiad was held in 1993 in Bulgaria. It was initiated by the Department of Philosophy at the University of Sofia, Bulgaria. It is held annually in the month of May in one of the participating countries. The Olympiad is endorsed by the International Federation of Philosophical Societies , the largest international association of its kind, in collaboration with UNESCO. In addition to popularising philosophy, the aims of IPO are encouraging critical, inquisitive and creative thinking, promoting philosophical thinking in science, art and social life, reflecting on the ethical problems of today’s world, and encouraging intellectual exchanges amongst the young people of different countries with the purpose of promoting the culture of peace. The Republic of Croatia has been participating in IPO since 2007 . The Olympiad has inspired a whole series of national competitions in philosophy around the world. This international competition is an excellent way to popularise philosophy amongst high school students. (shrink)

S obzirom na tri poretka u sklopu kozmičke cjeline, integrativnom analizom kozmoloških spoznaja metafizičara i prirodoznanstvenika raznorodnih orijentacija najprije dolazim do konkluzije o spregnutosti dvaju izvedenih kozmičkih načela koja određuju sveukupni totalitet odnosa stvari i smisla. Prvo načelo nazivam sabiruće-jedno-sve, koje opisujem arhe-kompleksom. Drugo nazivam sebi-usuprot-težeće, koje opisujem eris-kompleksom. Na temelju pomaka iz zatvorenog sustava u otvoreni sustav, obrazlažem da arhe- i eris-kompleks stvaraju logos-kompleks i agon-kompleks te na koji se način novo spregnuće u tjelesnosti oblikuje u društvo, u (...) najširem smislu pojavljujući se kao napetost između real-politike i utopijskog stremljenja. U daljnjoj razradi predlažem artikuliranje konkretnog civilizacijskog stanja kao biopolitičkog agona u kojem se protočnost moći odvija relejima inosfere. Zasniva se na raščlanjivanju živog u konvertibilne informacije čija se uporabnost nalazi u moći regulativnosti, odnosno sposobnosti biopolitičkog da logos regulativnošću podvrgne agonu kroz sam logos, što nastojim pojasniti povezivanjem s navedenim fenomenima. S tjelesnošću kao instrumentom transformativne bȉtizacije, dalje argumentiram naginjanje društva prema ukidanju izvornog smisla logos-kompleksa i razvlašćenje nad kontrolom tjelesnog određenja, što nastojim ukratko ocrtati i povezati s ishodištem istraživanja. (shrink)

Alfred Edward Housman (1859–1936), ki je kasneje postal angleški pesnik in eden največjih filologov svojega časa, je svoj zafrkantski »fragment« objavil pri triindvajsetih, leta 1883, v reviji Bromsgrovian. Revijo je izdajala Bromsgrove School, kjer se je šolal kot najstnik (1870–77); na šolo, ki je prva prepoznala njegov jezikovni in pesniški talent, se je za kratek čas (1881–82) vrnil kot pomožni učitelj po ne­pričakovanem študijskem porazu na Oxfordu. Kot ugotavlja Ralph Marcellino, ni naključje, da besedilo paro­dira predvsem Ajshila, ki je (...) bil Housmanov najljubši pesnik. V njem odzvanja Oresteja, zlasti drami Agamemnon in Prinašalke pitnih darov, verjetno zato, ker so ju dijaki na šoli, kjer je poučeval, pri pouku največ brali. Prav ta ciljna publika je znala ceniti norčevanje iz retoričnih figur ter sintaktičnih konstrukcij, ki jim jih je njihov pomožni učitelj vbijal v glavo. (shrink)

The author examines the character of the changes taking place in contemporary Serbian society. He emphasizes at the same time that contemporary Serbian philosophy is facing these crucial questions as well, which without it cannot be even addressed, let alone solved. The key difference between modern West European and contemporary Serbian societies, seen from the perspective of philosophy, is demonstrated most clearly in the manner of constituting institutions and transforming the modern Serbian society. In the process of building modern institutions (...) philosophy, not just in our country but throughout the Slavic East, has not had the role it played in Europe. Here lies the explanation why natural consciousness and an original ethos, though considerably modified, still remain unadapted and today represent a major obstacle to the establishment of the rule of European law. Without a change in the sense of justice and respect for the law it is impossible to accomplish the transformation of the society in which the law recognized by a democratic state could not be super ordinate to any reason. The crucial role of philosophy in this process is seen by the author not only in establishing modern European institutions and acceptance of the principle of European legislation, but above all in its influence on the transformation of the original ethos and establishment of new criteria on which the reflection, decision making and action of any individual would be based.. Autor u ovom radu nastoji da pokaze u cemu se sastoji sustinski karakter promenama koje se danas ostvaruju u savremenom srpskom drustvu, ukazujuci istovremeno, da i savremena srpska filozofija stoji pred tim sustinskim pitanjima, koja se bez njenog sudelovanja ne mogu na valjan nacin ni predociti, a kamo li da se mogu uvideti putevi njihovog razresenja. Kljucna razlika izmedju modernog zapadnoevropskog i savremenog srpskog drustva, sagledanog iz perspektive filozofije, najjasnije se pokazuje u nacinu konstituisanju institucija i nacina preobrazaja modernog srpskog drustva. U izgradnji modernih institucija filozofija, ne samo u nas, vec i na celom slovenskom istoku nije imala onu ulogu koju je imala u Evropi. U toj cinjenici nalazi se objasnjenje zasto su prirodna svest i izvorna obicajnost, iako znatno izmenjeni, ostali ipak neprilagodjeni i danas predstavljaju jednu od glavnih prepreka u uspostavljanju vladavine evropskog prava. Bez promene osecanja pravednosti i postovanja zakona nije moguce izvrsiti preobrazaj drustva u kojem pravo priznato od demokratske drzave ne bi moglo biti nadredjeno nikakvom umu. Kljucnu ulogu filozofije, autor ne vidi samo u uspostavljanju modernih evropskih institucija i prihvatanju nacela evropskog zakonodavstva, vec pre svega u njenom uticaju na preobrazaj izvornog etosa i uspostavljanje novih merila na kojima ce biti zasnovano promisljanje, odlucivanje i delanje svakog pojedinca.. (shrink)

Given the basic tenets of just war theory and those of United States law regarding compensatory justice, it is argued that the U.S. invasion of Iraq from 2003-present is morally unjust and that the U.S. owes substantial reparations to Iraq. Imajuci u vidu osnovna nacela pravednog rata, kao i nacela kompenzacijske pravde pravnog poretka Sjedinjenih Americkih Drzava, autor zastupa stanoviste da je americka invazija na Irak, od 2003. godine do danas, moralno nepravedna i da SAD duguju znatnu odstetu Iraku.

Rad nastoji da predstavi filozofsku argumentaciju u prilog hriscanskoj ideji stvaranja sveta izlozenu u delu autora iz VII veka Maksima Ispovednika. Maksim Ispovednik je svoje ucenje o stvaranju razvio prativsi filozofske argumente svojih hriscanskih prethodnika, pre svih Grigorija Niskog, Nemesija Emeskog i Dionisija Areopagita. Srz Maksimove argumentcije slicna je ucenju o stvaranju sveta aleksandrijskog filozofa Jovana Filopona, ali njegovo ucenje obogaceno je i idejama pomenutih hriscanskih autora koje on dodatno razvija. Neke od ideja koje cine strukturu Maksimove filozofije stvaranja jesu: (...) petostruka podela bica, koja se vrhuni u podeli na stvorenu i nestvorenu prirodu, zatim pokret stvorenih bica prema Bogu koji je jedini istinski cilj njihovog kretanja, predvecno postojanje sveta u logosima kao izrazima Bozanske volje, Bozje promisljanje ne samo opstih nacela vec i individualnih bica i obozenje celokupne tvorevine kao prvenstvene svrhe stvaranja. Maksim svoje ideje vesto oblikuje koristeci se podjednako aristotelovskim, stoickim i neoplatonistickim filozofskim vokabularom. (shrink)

Arthur Schopenhauer , filozof postkantovske tradicije, u svojim se djelima Svijet kao volja i predodžba i O temelju morala u velikoj mjeri bavio i etičkim pitanjima. Pri tome je bilo nemoguće zaobići Kantovo etičko naučavanje, koje je Schopenhauer podvrgnuo detaljnoj kritici. Schopenhauer je Kantu spočitavao rigorizam u etici, koji je za njega neprihvatljiv s obzirom da predstavlja čisti formalizam, a ne govori ništa o zbiljskim motivima koji pokreću ljudsko ponašanje. Za te Kantove odredbe Schopenhauer je pronašao mjesto unutar uređenja pravne (...) države, jer se pravne države ne tiču motivi koji nekoga navode na određeno ponašanje, već isključivo formalno zadovoljenje načela pravednosti.Arthur Schopenhauer , the philosopher of postKantian tradition, in his writings The World as Will and Representation and On the Basis of Morality, has been dealing a lot with ethical questions. In that way, it was impossible to skirt from Kant’s ethical teaching, which Schopenhauer submitted to detailed criticism. Schopenhauer reproached him his ethical rigorism, which was unacceptable for Schopenhauer, knowing the fact that it represents pure formalism, but it does not tell anything on real motives that are driving force of a human behaviour. These Kant’s instructions were placed by Schopenhauer in the frame of establishing legal state, because the system in itself is not considered of human motives as being a reason for certain behaviour, while the system is exclusively considered of a formal fulfillment of a principle of justice. (shrink)

The paper aims to present Spinoza’s understanding of the ontological status of finite beings, which was heavily influenced by mathematics, i.e. geometry. Spinoza stratified finite beings into two fairly incompatible layers: the one subjectively conceived, while the other is the objective level. The first level is related to the essence of being that is caused by God through immanent causality: here, we speak of entailment on the logical and epistemological level, and not the level of reality. Unlike essence, existence represents (...) the second level of being: existence is caused by the real finite being through transeunt cause. The first level, by its ontological status, is very close to mathematical entities, therefore the qualification that Spinoza ‘geometrized reality under a species of the essences’. Namely, he geometrized the segment under the scope of ontology, i.e. the essences of finite modes. The final part of the paper is dedicated to one of the main reasons why Spinoza failed to provide a satisfactory solution to this ontological problem, which is not the only such problem of his system. This would be that Spinoza paid too muchattention on ethics, to the detriment of metaphysics, i.e. ontology as general metaphysics. For Spinoza, ontology is subjected to epistemology and ethics, therefore the name ‘functional metaphysics’. U članku se tematizira Spinozino shvaćanje ontologijskog statusa konačnih bića koje je bilo pod znatnim utjecajem matematike odnosno geometrije. Spinoza je konačna bića stratificirao na dvije teško pomirljive razine: jedna je ona subjektivno zamišljena, a druga bi trebala biti zbiljska razina. Prva se razina odnosi na bit bića koju uzrokuje Bog na način imanentne uzročnosti: radi se o slijeđenju na logičkoj i spoznajnoj razini, a ne o zbiljskoj razini. Za razliku od bîti, egzistencija predstavlja drugu razinu bića: egzistenciju uzrokuje zbiljsko konačno biće na način tranzeuntnog uzroka. Prva je razina po svome ontologijskom statusu vrlo bliska matematičkim entitetima, zbog čega se rabi kvalifikacija da je Spinoza ‘geometrizirao stvarnost pod vidikom bîti’. Geometrizirao je, naime, segment kojim se bavi ontologija, a to su bîti konačnih modusa. U završnom dijelu članka navodi se jedan od glavnih razloga Spinozina nezadovoljavajućeg rješenja ovog ontologijskog problema, iako to nije i jedini ontologijski problem njegova sustava. Taj bi razlog bila Spinozina velika usredotočenost na etiku, a na štetu metafizike, odnosno ontologije kao opće metafizike. Spinoza je ontologiju promatrao u funkciji epistemologije i etike, pa se govori o ‘funkcionalnoj metafizici’. (shrink)

Avtor teksta reflektira nekatera najprodornejša teoretska izhodišča kritikov koncepta evropskega humanizma kot nekonfliktnega etičnega načela. Obenem na primeru tematizacije odnosa multikulturalizma in interkulturalizma napeljuje na nekatere ključne točke v povzemanju rasističnega diskurza visokega humanizma v tipični lokalni in periferni vsebini. Avtor opozarja na orientalizacijo govorice lokalnega sistema na robu balkanskega spopada. V prvi vrsti gre za opozorilo na tipično reakcijo majhnega sistema na periferiji entitete, katere stalna avto-rekonstrukcija in avtoinvencija že dve tisočletji ostalemu svetu sporočata, da so evropske vrednote (...) in resnica univerzalne. (shrink)

Transhumanistická koncepcia lásky obecne predpokladá, že by sme mali romantickú lásku transformovať prostredníctvom súčasných možností vedy a techniky. Zástancovia transhumanistickej koncepcie lásky zvyčajne tvrdia, že správna technologická transformácia biologických základov lásky môže vyriešiť niektoré naše súčasné problémy s láskou. Proponenti transhumanistickej koncepcie lásky sa preto zvyčajne domnievajú, že korektná realizácia ich návrhu by taktiež viedla k vylepšeniu romantickej lásky. Hlavný zámer tejto štúdie spočíva v kritickej analýze niektorých filozofických a konceptuálnych nedostatkov, ktoré sú spojené s predstavou, že je vhodné aby (...) pokročilé technológie transformovali lásku. Prvá časť štúdie je venovaná deskripcii filozofie transhumanistickej koncepcie lásky. Druhá časť štúdie je zameraná na analýzu predpokladov transhumanistickej koncepcie lásky. Tretia časť článku je sústredená na problémy prípadného zneužitia transhumanistickej lásky. V poslednej časti štúdie sa pokúsim ukázať, že aj korektná realizácia transhumanistickej lásky môže viesť k dôsledkom, ktoré sú problematické z hľadiska filozofických domnienok o výhodách transhumanistickej lásky. (shrink)

U ovom radu želimo istražiti različite epistemološke koristi koje dobivamo putem nekih umjetničkih djela, pri čemu smo primarno usredotočeni na narativne umjetnosti. Tvrdimo da u određenom smislu, narativne umjetnosti mogu biti slične svjedočanstvu, utoliko što pružaju informacije koje mogu biti epistemološki vrijedne za kognitivne djelatnike kakvi smo mi. Razlikujemo barem dvije šire kategorije tih epistemoloških vrijednosti, od kojih prva uključuje ‘navođenje činjenica’ i u tom je smislu pandan paradigmatskom slučaju svjedočanstva u kojem ono što informator govori može biti izvor (...) znanja za publiku koja time naprosto dobiva činjenice . Međutim, to nije najsvojstvenija i najznačajnija vrsta epistemoloških vrijednosti koje dobijemo iz umjetnosti. Druga kategorija tiče se povećavanja svijesti ili produbljivanja razumijevanja o nekom fenomenu, koji se može odvijati na dva načina: ili pružanjem činjenica na specifično snažan i prožimalački način , ili prezentiranjem stajališta, stava ili mišljenja umjetnika koji nam može biti prosvjetljujući ili pak predstavljati izazov našem stajalištu. (shrink)

U tekstu se obrađuju Stadlerovo i Bauerovo shvaćanje i zasnivanje formalne logike. Formalna je logika u oba slučaja postavljena u duhu novoskolastičke filozofije druge polovice 19. stoljeća. Subjektivna je strana mišljenja (samosviest, djelatba) spojena s njegovom objektivnom stranom (objektivna vriednost), a logička se načela temelje na ontologijskim. Stadler se i Bauer oddvajaju od onodobnoga formalizma i logicizma, kao i od psihologizma i voluntarizma. Pritom je Bauer izrazitije ušao u razpravljanje s drugačijim shvaćanjima (psihologizam i voluntarizam u Wundta).

Dva su osnovna shvatanja odnosa između ustavnih prava i analize proporcionalnosti. Prvo drži da postoji nužna veza između ustavnih prava i proporcionalnosti; drugo tvrdi da pitanje o tome da li su ustavna prava i proporcionalnost povezani zavisi od toga šta su ustavotvorci zapravo odlučili, tj. zavisi od pozitivnog prava. Prva teza se može označiti kao “teza o nužnosti”, druga se može označiti kao “teza o kontingentnosti.” Prema tezi o nužnosti, legitimnost proporcionalnosti je pitanje prirode ustavnih prava, dok je prema (...) tezi o kontingentnosti legitimnost proporcionalnosti pitanje tumačenja. U članku se zastupa teza o nužnosti. | Prethodna verzija ovog članka je objavljena u Chinese Yearbook of Constitutional Law (2010). 221–235. (shrink)

Ugledni mislitelji hermeneutičke filozofije Wilhelm Dilthey i Hans-Georg Gadamer okarakterizirali su Matiju Vlačića Ilirika kao klasika hermeneutičkog pristupa filozofiji. Taj sud dodatno dobiva na snazi jer su Dilthey i Gadamer okarakterizirani kao pristaše relativističke hermeneutike, dok je Vlačić inzistirao na adekvatnom razumijevanju i interpretiranju teksta. Uzevši u obzir da je za Vlačića ključno pravilo bilo da tekst treba tumačiti sukladno njegovu imanentnom smislu, razradio je dvije interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, presudne za daljnji razvoj i konstituiranje hermeneutike kao metode (...) razumijevanja, dok ga se po našemu sudu istodobno može smatrati i anticipatorom načela blagonaklonosti. Za objašnjenje složenog hermeneutičkog odnosa cjeline i dijelova teksta, Vlačić je kombinirao induktivno-sintetičku i deduktivnu metodu. Taj odnos predstavlja zahtjevan proces provedbe hermeneutičkog kruga u kojem je na djelu primjena modela koherentnosti istine u heurističkom postupku razumijevanja. Drugim riječima, radi se o postupnoj rekonstrukciji smisla teksta. Tijekom tog eksplanativnoga procesa postaje razvidno da je značenje pojedinih dijelova i manjih tematskih cjelina razumljivo tek iz strukture i kompozicije cjeline teksta i da postupna induktivno-sintetička rekonstrukcija smisla teksta pretpostavlja primjenu deduktivne analize. Nadalje, u heurističkom procesu iščitavanja teksta nužno je provjeriti kako se konzistentnost pojedinih odlomaka i cjelina teksta koherentno uklapa u širu cjelinu, a interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, pritom se ispostavljaju kao pouzdan organon u heurističkom procesu razumijevanja i objašnjenja teksta. U tom kontekstu je Vlačićev hermeneutički zahtjev za adekvatnom rekonstrukcijom smisla usporediv s načelom blagonaklonosti kako ga razumijeva Donald Davidson, postavljajući ga kao jedan od osnovnih pojmova svoje filozofije. Naime, Vlačić polazi od pretpostavke razložnosti govora i argumentacije, što podrazumijeva mogućnost hermeneutičke rekonstrukcije teksta i njegovog adekvatnog razumijevanja. Davidson je također, pomoću teorije triangulacije, pokušao pokazati kako objektivni svijet u jeziku komunikacije postaje intersubjektivni svijet razumijevanja i uvažavanja, čime zapravo želi pokazati da je naše razumijevanje izvanjskog svijeta uvjetovano zajedničkim sustavom znanja i modelom komuniciranja koji nikada ne može imati individualistička obilježja jer, jednostavno, participiramo u zajedničkom svijetu. Davidsonov koncept triangulacije na novi način je obilježio model hermeneutičke čestitosti koji je već zagovarao predstavnik prosvjetiteljske hermeneutike Georg Friedrich Meier. S obzirom na to da se problem antirealističkog pristupa ne može riješiti pozivanjem na kruti hermeneutički realizam ili objektivizam, ono što tekstom želimo pokazati jest da bi hermeneutiku, za razliku od npr. Rortyja, trebalo shvatiti kao interpretacijski konsenzus struke koji je uspostavljen u okvirima akademske zajednice. To je u skladu sa stavovima Paula Lorenzena, koje je u, pogledu akademskog konsenzusa s obzirom na interpretativnost, slijedio i Jürgen Habermas u izradi svoje teorije komunikativnog djelovanja. (shrink)

U radu ću pokušati ukazati na moguće doprinose razmatranja metafora kao načela spoznaje raspravi o konceptualnim temeljima krize u medicini. Stoga ću u prvom dijelu rada dati sažeti prikaz temeljnih postavki kognitivne teorije metafore u djelu Georgea Lakoffa i Marka Johnsona koje će poslužiti kao smjernice u propitivanju metafora zdravlja i bolesti. U drugom dijelu u razmatranje ću uzeti primjere metafora vezanih uz pojmove zdravlja i bolesti uvriježenih kako u svakodnevnom govoru tako i u znanstvenim i stručnim medicinskim diskursima. (...) Pokušat ću ukazati na koji način one utječu na poimanje zdravlja i bolesti te usmjeruju djelovanje unutar medicinske prakse, u kojoj se kriza medicine najjasnije očituje u vidu dehumaniziranog karaktera odnosa između aktera te prakse. Također će biti riječi i o nekonvencionalnim, alternativnim metaforama i njihovim potencijalima za uspostavu drukčijih, humanijih pojmova i principa prema kojima bi se medicinska praksa mogla ravnati. U konačnici ću ponuditi jedan takav prijedlog koji proizlazi iz temeljnih postavki kognitivne teorije metafora.In this paper I will attempt to point out possible contributions of considering metaphors as principles of cognition to the discussion on conceptual grounds of crisis in medicine. Hence the first part will be a brief review of the basic features of cognitive theory of metaphor in the works of Georg Lakoff and Mark Johnson, which will serve as guidelines in examining metaphors of health and illness. The second part will deal with conventional metaphors associated with the notions of illness and health in everyday speech as well as in scientific and professional medical discourses. I will try to indicate the ways in which these metaphors influence notions of health and illness, thus directing actions in medical practice, which is the place where the crisis of medicine is most clearly manifested in the form of dehumanised character of relationship between medical practice participants. Unconventional, alternative metaphors and their potential for establishing different, more humane notions and principles which could guide medical practice will also be discussed. Finally, I will offer one such proposal which follows the basic ideas of cognitive theory of metaphor. (shrink)

Članak želi ukazati na aktualnost i dalekosežnost analize mehanizama kapitalističkog društva i povijesno revolucionarne uloge buržoazije kakva je dana u Manifestu komunističke partije. Upućuje na pertinentnost analize, kako razorne tako i stvaralačke moći proizvodnih snaga građansko-kapitalističkog društva, te na sposobnost suvremenog društva da neprestano u skladu s potrebama proizvodnje mijenja čovjeka i svijet u kojem živi, mijenjajući etička načela kao i običaje i navade. To se može iščitati u sposobnosti suvremenog društva da isprazni svaki kritički i subverzivni sadržaj, bilo (...) misli bilo prakse, transformirajući je u društveno prihvatljivu. Kapital u globaliziranom svijetu, svijetu koji je najavljen u Manifestu, ne samo da subverzivno pretvara u društveno prihvatljivo već od istoga stvara zaradu. Istovremeno se u tekstu ukazuje na to kako u globaliziranom svijetu postojeći građansko- kapitalistički odnosi postaju preuski da bi obuhvatili i uspješno kontrolirali proizvodne snage koje su stvorili.The intention of this article is to show present-day relevance of analyses of capitalist society mechanisms contained within the Communist Manifesto. Drawing on different examples from recent history, the paper illustrates significance of the argument that bourgeoisie has often played a revolutionary role in history. I argue that an inherent characteristic of capitalism is to continuously transform conditions of human life together with transforming ethical principles and customs of modern society. This is discernible in the ability of modern society to remove any critical or subversive content from thought and practice and to turn it into something socially acceptable. Global capital not only renders this content socially acceptable but also turns it into profit. The paper ends by providing evidence that the conditions of bourgeois society in a globalised world, as Marx and Engels predicted, are too narrow to comprise the wealth that is created by them. (shrink)

Cosmopolitans hold that our duties of distributive justice to others do not stop at borders. Darrel Moellendorf is among those who defend the view that principles of distributive justice are applicable beyond borders. He suggests as a principle of international justice the global difference principle, which allows inequalities in the distribution of wealth and resources only if they are to the greatest advantage of the least advantaged individuals. In this paper, I try to indicate that Moellendorf’s argument for the global (...) difference principle is far from sustaining it. Instead, I argue for a minimum floor principle of distributive justice on the basis of the idea that each person ought to have an equal standard of living with respect to the fulfillment of their basic interests. I also propose the principle of contribution backed up by the principle of fair equality of opportunity, aiming to equalize background conditions of a competition for socially favored positions, as the basic principles of a complete account of global distributive justice.Kozmopolitanisti drže da se naše dužnosti distributivne pravednosti prema drugima ne zaustavljaju na granicama. Darrel Moellendorf je među onima koji brane gledište da su načela distributivne pravednosti primjenjiva s onu stranu granica. Kao načelo međunarodne pravednosti on predlaže globalno načelo razlike, koje nejednakosti u raspodjeli bogatstva i resursâ dopušta samo ako su one u najveću korist najlošije stojećih individua. U ovome članku pokušavam pokazati da Moellendorfov argument u prilog globalnog načela razlike to načelo nimalo ne potkrepljuje. Umjesto toga argumentiram u prilog načela distributivne pravednosti minimalne razine na osnovi zamisli da bi svaka osoba trebala imati jednaki standard življenja s obzirom na ispunjenje njezinih osnovnih interesa. Ujedno kao osnovna načela potpunog opisa globalne distributivne pravednosti predlažem načelo doprinosa poduprto načelom pravične jednakosti mogućnosti, koje stremi izjednačavanju pozadinskih uvjeta natjecanja za društveno favorizirane pozicije. (shrink)

Proturječnost stavova o položaju biologije unutar ili izvan područja znanosti može se podijeliti na nekoliko osnovnih pristupa. Prvi pristup smješta biologiju izvan znanstvenog područja zbog nedostatka univerzalnosti, nedostatka strogih generalizacija i nedostatka stroge kvantitativne strukture. Drugi pristup smatra biologiju znanošću koju treba svesti na fiziku. Treći pristup vidi značajne razlike između biologije s jedne, i fizike i kemije s druge strane, ali ipak tvrdi da je biologija prava znanost, no samostalna i s vlastitim pojmovnikom i metodologijom. Poredba načela prirodne (...) znanosti s obilježjima biologije ukazuje na nedostatak determinizma, neprikladnost esencijalizma i manjkavosti redukcionističkog pristupa u području biološkog. S druge strane, biologija ima neka posebna obilježja. Biologija je znanost samostalna u određenju svoga područja i biranju prikladnog pojmovnika i metoda proučavanja. Njezino područje, pojmovnik, logika i metodologija ne podudaraju se potpuno s onima ostalih znanosti, ali se u potpunosti ni ne razilaze.Ambiguities of attitudes on the position of biology within or outside of science domain can be divided into few basic approaches. The first approach places biology outside the scientific domain due to its lack of universality, the lack of strong generalizations and the lack of strong quantitative structure. The second approach claims that science of biology should be reduced to physics. The third approach accepts significant differences between biology on one side, and physics and chemistry on the other side, but it still claims that biology is a hard science, autonomous and with its own terminology and methodology. Comparison of principles of natural science with features of biology demonstrates a lack of determinism, inappropriateness of essentialism and pitfalls of reductionist approach in biological sphere. On the other hand, biology has some specific features. Biology is a science that has autonomy in determining its domain and choice of appropriate terminology and inquiry methods. Its domain, terminology, logic and methodology are not entirely in accordance with other sciences, but also are not completely diverse. (shrink)

Táto štúdia ponúka stručné uvedenie do sokratovskej otázky, pričom sa v nej kladie dôraz predovšetkým na Platónovho Sókrata. Prvá časť príspevku sleduje vznik sókratovskej otázky v antike. V druhej časti sa pojednáva o vzostupe Platónovej autority v riešení tejto otázky. Nasledujúca časť podáva argumenty, prečo je Platónov portrét Sókrata z pohľadu historika filozofie neudržateľný a nedôveryhodný. Navrhované riešenia sókratovského problému spočívajú v zdržaní sa úsudku o historickej autentickosti Platónovho Sókrata.

Drawing on Levinas, the author seeks to explore the question of being and responsibility, as a relation between ontology and ethics, from the perspective of a meta-position that would enable a critique of the classical West European ontological tradition with its strongly cosmocentric, anthropocentric, and egocentric character. The main purpose of the paper is to examine whether there is in West European thought a possibility to found the ethics of responsibility on overcoming the ontology of being. More precisely, the author (...) seeks to show that in contemporary Western philosophy the significance and validity of the classical ontological principle are declining when it gets separated from the ethos of philosophy itself. Moreover, a gradual shift from the impersonal being to the ontology of the personality takes place. This ontology of the personality is grounded in the Other. It withdraws from the game of consciousness which represents being. The personality thus understood, in Levinas' words, carries within itself vested responsibility, because in the personality there lie the infinite and transcendence. Oslanjajuci se na Levinasa, autor pokusava da pitanje bivstvovanja i odgovornosti, kao odnosa ontologije i etike, razmotri iz perspektive jednog meta stava koji bi omogucio kritiku klasicne zapadnoevropske ontoloske tradicije koja ima naglasen kosmocentricki, antropocentricki i egocentricki karakter. Glavni cilj ovog rada jeste da ispita postoji li u zapadnoevropskom misljenju mogucnost otvaranja za etiku odgovornosti preko savladjivanja ontologije bivstvovanja. Tacnije, pokazivanje kako u savremenoj zapadnoj filozofiji opada znacenje i vazenje klasicnog ontoloskog nacela kada se odvoji od ethosa same filosofije, i kako dolazi do jednog postepenog okreta od bezlicnog bivstvovanja prema ontologiji licnosti. Ta ontologija licnosti se temelji u Drugom. Ona se povlaci iz igre svesti koja odigrava i predstavlja bivstvo. Tako shvacena licnost, kako bi rekao Levinas, u sebi nosi polozenu odgovornost, jer je u licnosti prisutno ono beskonacno i transcendencija.. (shrink)

Članek obravnava pravno teorijo, ki je prisotna v končnem delu Vebrovega spisa Etika. Prvi poizkus eksaktne logike nagonske pameti. Veber se le mimogrede ukvarja s teorijo prava, vendar njegov prispevek ni zanemarljiv. Vebrova Etika je logika nagonske pameti: Veber, gledano iz čistega predmetnoteoretičnega vidika, ne sestavlja zbirke moralnih zapovedi, ampak namerava orisati najsplošnejša formalna načela, ki določajo pravilnost nagonskega doživetja. Tega, kaj mora posameznik narediti v danem trenutku, logika nagonske pameti ne more povedati, ker je le formalna veda. »Most« (...) med formalnim in materialnim pristopom nravnemu problemu Veber najde v glasu vesti, ki svetuje posamezniku, kaj naj naredi v konkretnem delovanju. V soglasju s tem mora biti državno pravo osnovano na načelih nagonske logike, ker bi bilo drugače brez vsake veljavnosti. Pravo velja, v kolikor je utemeljeno na logiki, ki orisuje imanentna načela človeške narave; cilj prava je pospeševanje čim bolj pravilnega življenja posameznikov in družbe. Z druge strani vsebina tega prava ni enkrat za vselej določena in napisana, ampak vsakič izhaja iz hermenevtike, ki jo posamezniki in družba morajo izvršiti o sebi in o svoji naravi. Etika »zdravega razuma« in »povprečnega človeka« je po Vebru najboljši model za materialno izpopolnenje formalne nagonske logike. (shrink)

Iako je tek u Kantovoj kritickoj filozofiji pojam "uma" dobio precizno znacenje i jasno omedjeno podrucje svog vazenja, ovaj termin ima dugu genezu u evropskoj duhovnoj istoriji. Koreni pojma uma nalaze se u grckom pojmu logosa i mogu se svesti na sest osnovnih znacenja kojima se oznacava logicka struktura ljudskog misljenja i racionalna struktura sveta. Anaksagora je sveopsti duhovni princip nus smatrao izvorom svekolike racionalnosti. Kod filozofa Stoe izraz logos spermaticos predstavlja aktivni princip koji deluje na pasivnu materiju da bi (...) se stvorio svet. Za Stoike pojam logosa cini temeljni princip celokupnog morala. U hriscanskoj teologiji bog je logos, sveti duh - pneuma, dusa. U novovekovnoj filozofiji osnovna znacenja grckog logosa preuzeli su latinski termini "intellectus" i "ratio". Ovi pojmovi sasvim jasno ocrtavaju dve glavne linije evropskog misljenja koje karakterise neposredno i posredovano diskurzivno shvatanje istine. Kant je prvi u istoriji filozofije uveo bitnu razliku izmedju razuma i uma (Verstand i Vernunft). Razum je analitican i apstraktan, a um je izvor apriornih principa kojima se povezuje i utemeljuje celokupno nase saznanje i volja. Stoga Kant razlikuje teorijski i prakticki um. Za razliku od teorijskog uma, cije pojmove i nacela primenjuje, prakticki um ima primat jer za njega ima prakticki realitet i ono sto je teorijski nesaznatljivo (sloboda, bog i besmrtnost duse). Primat praktickog uma u svom Ucenju o nauci posebno je naglasio Fihte. Um je za njega cista svrsishodna delatnost. Potpunu artikulaciju ideja uma dobija u Hegelovoj filozofiji apsolutnog duha. Kod Hegela um je pre svega svetski princip a ne samo ljudska sposobnost. Za razliku od Kanta ciji um je u osnovi statican, bitna novina Hegelovog shvatanja objektivnog uma jeste njegov dinamizam koji mu omogucava da u svom dijalektickom razvitku sve vise dolazi do svesti o "samom sebi". Ukljucujuci ideju progresa u svoje shvatanje uma Hegel je uneo jedan vrednosni elemenat u pojam umnosti i time omogucio povezivanje uma i etosa u epohi moderne. Najdublji razdor izmedju uma i etosa izazvala je moderna nauka, koja je s jedne strane svojim otkricima i novim saznanjima unapredila ljudski zivot, oslobadjajuci coveka od religijskog sujeverja i drugih oblika potcinjenosti, ali je s druge strane pokazala restriktivan odnos, ne samo prema svim vrstama vrednosnih sudova, vec i prema mnogim dimenzijama uma. Pozitivno znanje novovekovne nauke bez ikakvog etosa liseno je bilo kakve kriticke samosvesti o svrsi znanja, o tome kako se ono moze upotrebiti na dobro coveka i kako moze biti zloupotrebljeno. Za uspostavljanje humanisticke naucne kulture neophodna je reafirmacija veze uma i etosa u modernoj nauci. (shrink)

Humani razvoj je?proces povecavanja stvarnih sloboda koje ljudi uzivaju?. Shodno tome, povecanje mogucnosti izbora bi trebalo da bude cilj javnih politika koje u fokus stavljaju humani razvoj. Prilikom procene nivoa humanog razvoja, njegovog poredjenja sa dostignucima drugih zemalja, kao i analize razlicitih predloga prakticnih politika, donosioci odluka se moraju oslanjati na precizne pokazatelje nivoa humanog razvoja. Posto bruto domaci proizvod ne moze posluziti ovoj svrsi, javila se potreba za adekvatnijom merom i formiran je indeks humanog razvoja. Cilj ovog rada je (...) da utvrdi da li indeks humanog razvoja odrazava osnovna nacela koncepta humanog razvoja. Argumenti predstavljeni u okviru ovog rada upucuju na zakljucak da HDI ne odrazava u potpunosti sve ideje humanog razvoja. Buduci da je koncept humanog razvoja mnogo siri nego sto to bilo koji pojedinacni indikator moze da predstavi, nivo humanog razvoja bi trebalo ocenjivati pomocu nekoliko razlicitih indikatora. PR Projekat Ministarstva nauke Republike Srbije, br. 47009: European integrations and social and economic changes in Serbian economy on the way to the EU i br. 179015: Challenges and prospects of structural changes in Serbia: Strategic directions for economic development and harmonization with EU requirements. (shrink)

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, švicarski je teolog Hans Küng izašao s tezom da ako se želi stvoriti jedan globalni i dugoročni mir, moraju se uzeti u obzir velike svjetske religije. Svoja nastojanja Küng je u tom pogledu usmjerio na traženje zajedničkih etičkih osnova svim religijama. To nastojanje on je nazvao ´Projekt svjetski etos´. Njegove su glavne teze sljedeće: a. Nema napretka ljudskog roda bez svjetskog etosa; b. Nema svjetskog mira bez religioznog mira; c. Nema religioznog mira bez religioznog dijaloga. (...) Osim početnog odobravanja, Projekt svjetski etos je doživio i masivne kritike, kako u njemačkom tako i u engleskom govornom području. U tom smjeru ide i ovo razmatranje. Budući da je sam članak podijeljen u dva dijela, autorov je cilj u prvom dijelu – koji uostalom vrijedi i kao uvodni – istaknuti prva dva problemska aspekta samog Projekta te time već na početku pokazati da sklopovi i nisu tako jednostavni kako to sam autor Projekta želi. Ove prve dvije kritične točke Projekta su njegov odnos prema moralnom relativizmu, prilikom čega upravo temeljene slabosti samog projekta postaju vidljive, te s tim u vezi Küngov problematični put poopćavanja u području morala.Anfang der neunziger Jahre des vorigen Jahrhunderts veröffentlichte schweizerischer Theologe Hans Küng die These, dass man, wenn man einen globalen und langfristigen Weltfrieden schaffen möchte, die großen Religionen berücksichtigen müsse. Seine Bestrebungen hat er an die Suche nach einem gründlichen Ethos der Religionen gerichtet. Das hat er ‘Projekt Weltethos’ genannt. Seine zentrale Thesen sind: a. Es gibt keinen Fortbestand des Menschengeschlechts ohne ein Weltethos, b. Es gibt keinen Weltfrieden ohne religiösen Frieden; 3. Es gibt keinen religiösen Frieden ohne religiösen Dialog. Außer aber grundsätzlicher Akzeptierung am Anfang, hat dieser Projekt später auch massive Kritik ausgelost, sowohl im deutschen als auch im eng. Sprachraum. Darum geht es auch in diesem Aufsatz. In seinem erstem Teil – der übrigens als einleitender gilt – wird der Versuch unternommen, die ersten zwei kritischen Momente des sogenannten Projekts herauszustellen und damit zu zeigen, dass die Zusammenhänge nicht so ‘einfach’ und vor allem ‘eindeutig’ sind, wie es sich der Autor des Projekts wünscht. Diese ersten zwei kritischen Aspekte des Projekts sind sein Verhältnis mit dem moralischen Relativismus – wobei gerade seine „ersten” Schwächen sichtig werden, und in Bezug zu dem Küngs problematischer Weg der Verallgemeinerung im Bereich des Moralischen. (shrink)

Najnovija enciklika pape Benedikta XVI Caritas in veritate, kao i prethodne enciklike posvećene socijalnoj tematici, najreprezentativniji su dio opusa katoličkog socijalnog nauka koji u svijetlu judeo-kršćanske Objave i općih načela kršćanske filozofije raščlanjuje aktualne svjetske društvene prilike.U članku se razložila prožetost socijalnog nauka Crkve filozofijom te ukazalo na metafizičke specifičnosti te filozofije, koja sačinjava, kako se je pokazalo, filozofski okvir enciklike Caritas in veritate. Analizom logike filozofskog diskursa Benedikta XVI koja inkorporira, u taj filozofski okvir, načelo besplatnosti kao izraz (...) ljudskog bratstva, nastojalo se ukazati na doprinos enciklike Caritas in veritate aktualnim promišljanjima filozofije globalizacije.The latest encyclical letter by the Pope Benedict XVI Caritas in veritate, similar to the former encyclicals dedicated to social issues, is the most representative part of the Catholic social teaching which analyses current world issues in the light of Judeo-Christian Revelation and general principles of Christian philosophy.This article has expounded the philosophical background of Roman Catholic social teaching and indicated metaphysical peculiarities of that philosophy which builds, as it is shown, the philosophical foundation of the encyclical Caritas in veritate. By analyzing the logic of Benedict’s philosophical discourse, which in that philosophical frame includes the principle of gratuitousness as the expression of human fraternity, we tried to show the contribution of Caritas in veritate encyclical letter to current philosophical thought about globalization. (shrink)

Clanak nastoji da utvrdi identitet umetnickog dela u slikarstvu, muzici i knjizevnosti. Rasprava je po svom karakteru ontoloska. Posebna paznja posvecena je problemu falsifikata umetnickog dela u razlicitim umetnostima. Tu razlikujem dve vrste falsifikata: fake i forgery. Prva vrsta falsifikata postoji iskljucivo u umetnostima u kojima je umetnicko delo singularan fizicki objekat, takozvanim autografskim umetnostima, dok se druga vrsta falsifikata moze pojaviti i u drugim, alografskim, umetnostima, iako mnogo redje. Sa problemom falsifikovanja umetnickog dela usko je povezano pitanje mogucnosti (...) redukovanja umetnickog dela na formalni simbolicki sistem, koji bi predstavljao svojevrsnu definiciju umetnickog dela. Rasprava pokazuje da konzistentna analiza ontoloskog statusa umetnickog dela u razlicitim formama umetnosti, daje naizgled neintuitivne i iznenadjujuce rezultate. (shrink)

Razlicite ideje o tome kako se vasiona pojavila i kako se razvija, bile su u indijskoj tradiciji povezane sa mitskim, religijskim i filozofskim idejama i kontekstima, a razvijale su se u rasponu od oko 2.500 g. - od 15. v. st. e., do 16. v. - tj. od vremena veda, do purana. Kad je rec o nastanku vasione, dve glavne ideje su prisutne. Po jednoj koncepciji vasiona se samopostala, a bogovi su eventualno bili prva bica u sledu daljeg razvoja. (...) Po drugom shvatanju, vasiona je bozanska tvorevina, koje je nekad nastalo u mukotrpnom procesu, ili kao emanacija u bozanskoj igri. Indijska tradicija je poznavala i razlicite kritike mitskih i religijskih shvatanja, koji su davali prednost naturalistickim i materijalistickim objasnjenjima nastanka i razvoja univerzuma. Jedna od specificnosti indijskih kosmogonija i kosmologija je bilo i operisanje sa velikim vremenskim rasponima, sto su im omogucili indijski brojevi koje je u 13. v. u Evropu uveo Fibonaci. (shrink)

Tekst je prosireno obrazlozenje predlozene teme projekta koja se bavi mogucnoscu prihvatanja i stabilizacije liberalnih obrazaca distribucije u drustvima u tranziciji. Srbija je u ovom pogledu iz niza razloga poseban slucaj. Liberalizacija ovih drustava je uvek neizvestan proces jer zavisi od dve vazne pretpostavke. Prva je olicena u paradoksu ovakvog vida tranzicije koji se sastoji u postojanju ili nepostojanju politickih poticaja da se neke sfere zivota osamostale od procesa politickog odlucivanja. Druga je da liberalizacija moze biti samo destruktivna. Naime, (...) minimalni ucinci liberalizacije, uspostavljanje obrazaca odgovornosti i javne sfere, mogu u svom krajnjem ishodu imati neliberalne ucinke. No, pored svega, stabilnost liberalnih poredaka pociva upravo na otvorenoj mogucnosti stalnog preispitivanja i korigovanja obrazaca raspodele koji su ugradjeni u institucionalne mehanizme ovih drustava. (shrink)

Príspevok pozostáva z troch častí. Prvá časť sa zaoberá taxonómiou a kritériami klasifikácie rôznych druhov noriem. Poukazuje na to, že rozdiel medzi dvoma najdôležitejšími druhmi kooperačných noriem – sociálnymi a morálnymi – je skôr kvantitatívneho než kvalitatívneho charakteru a navrhuje trojdimenzionálny model ich diferenciácie. Druhá časť je venovaná morálnym normám a zdôvodňuje dominantnú rolu emócií pre vznik a fungovanie morálky, ktorá zohráva kľúčovú rolu pri ochrane spoločnosti pred najnebezpečnejšími sociálnymi konfliktami. V tretej časti sa argumentuje, že vzájomná sociálna dôvera, nevyhnutná (...) pre medziľudskú kooperáciu, sa postupne vytvára zdola nahor, najskôr na úrovni najbližšej rodiny a postupne sa rozširuje na ďalšie okolie. Pre jej zvýšenie a udržanie sú nevyhnutné sociálne a morálne normy, ktoré tiež historicky vznikali najskôr v lokálnych spoločenstvách a až postupne sa šírili do širších sociálnych celkov. Príspevok upozorňuje na možné negatívne konzekvencie plynúce z podceňovania roly sociálnych a morálnych noriem a snahy riadiť sa namiesto nich len legislatívnymi normami, spočívajúce v oslabení sociálnych väzieb. (shrink)

Izraelit, André Chouraqui, rođen u Alžiru , pravnik sa Sorbone, hebraist, orijentalist, ekumenist, beletrist, suosnivač »Abrahamovskoga bratstva«, prevođen na 20 europskih i 3 dalekoistočna jezika; za njegove prijevode kapitalnih sakralnih knjiga imenjak mu Malraux rekao da su »grandiozna avantura duha«… U svojoj respektivnoj knjizi Chouraqui promatra jednu za drugom Deset zapovijedi u svima trima monoteističkim vjerama sve do u naše dane. Iz poglavlja u poglavlje, vodeći računa o evoluciji običaja, društva, znanosti i tehnike, autor nam nudi nov pogled na primjenu (...) i kršenje svake od Deset zapovijedi. Deset zapovijedi/besjeda bjehu i jesu prva prvcata, a i jedina jedincata Deklaracija o dužnostima čovjeka. Autor zagovara uvjerenje da su velike svjetske religije osnova za globalnu etiku, jedina podloga za uspostavu svijeta bez ratova,svijeta miroljublja, snošljivosti i ravnoteže u majci prirodi sa svim njezinim živim i neživim bićima. Chouraqui ne predlaže stapanje svjetskih religija, već zagovara ideal da se na njihovoj zajedničkoj etici – sinergijom – zapodjene novo doba, jer da jedino tako čovječanstvo ima šanse za opstanak. U povijesti čovječanstva A. Chouraqui jedan je jedincati prevoditelj triju »Svetih knjiga« s njihovih izvornika: Staroga zavjeta s hebrejskoga, Novoga zavjeta s grčkoga, Kur’ana s arapskoga. Njegova autorska knjiga Deset zapovijedi danas remek-djelo je francuskoga kultivirana izraza, britke misaonosti i univerzalne aktualnosti; hrvatska inačica nastojala je, punom pomnjom, prenijeti ta rijetka svojstva.André Chouraqui, an Israelite, born in 1917 in Algeria, who studied law at the Sorbonne, is anexpert in Hebrew and Oriental studies, an ecumenist, belletrist, co-founder of the “Fraternityof Abraham” in France, has been translated in 20 European and 3 Far-Eastern languages. Hisnamesake Malraux once said that Chouraqui’s translations are “a grandiose adventureof the spirit”… In his respective book Chouraqui examines, one by one, the Ten Commandmentsin all three monotheistic religions up to the present day.Chapter after chapter, taking into consideration the evolution of customs, societies, sciences,and technologies, the author gives us a new perspective on applying and breaking of each of theCommandments. The Ten Commandments/Sayings have been, and still are, the first and fore­most, the one and only Declaration of the Duties of Man. The author advocates the belief thatthe great world religions are the basis for a global ethics, the only foundation for establishinga world without war, a world of peace, tolerance, equilibrium with Mother Nature, with all herbeings, animate and inanimate. Chouraqui does not propose an amalgamation ofthe world religions, but advocates an ideal based on their common ethics – which would establish a new era by using the synergy and the united spiri­tual energies, believing that this is the only chance for survival of the human race. Throughoutthe human history, A. Chouraqui is the one and only translator of all three sacred books fromtheir originals: The Old Testament from Hebrew, The New Testament from Greek, Qur’an fromArabic. His book The Ten Commandments Today is a masterpiece of the French scholarlyexpression, sharp thinking, and universal relevance; the Croatian translation has strived, withmeticulous attention, to convey these rare qualities. (shrink)

Abstrakt: Článok sa zaoberá tým, ako Dión z Prúsy pracuje s figúrou Diogena, respektíve ako prispôsobuje diogenovský kynizmus sociálnej a politickej realite svojej doby. Prvá časť načrtáva okolnosti, ktoré doviedli Dióna k rozhodnutiu, aby si obliekol kynický plášť. Ďalšia časť sa zaoberá tým, ako Dión vytvoril z Diogena príklad filosofického konania. Diónovo chápanie kynizmu sa prejavuje v jeho reinterpretácii príbehu o Diogenovi a Alexandrovi. Nakoniec sa článok zamýšľa nad otázkou, aké črty zdôrazňuje Dión vo svojom portréte Diogena a akú úlohu (...) prisudzuje kynizmu v období cisárskeho Ríma. Kľúčové slová: Dión z Prúsy, Diogenés zo Sinópy, kynizmus, Sókratés – sokratika. (shrink)

Abstrakt: Článok sa zaoberá tým, ako Dión z Prúsy pracuje s figúrou Diogena, respektíve ako prispôsobuje diogenovský kynizmus sociálnej a politickej realite svojej doby. Prvá časť načrtáva okolnosti, ktoré doviedli Dióna k rozhodnutiu, aby si obliekol kynický plášť. Ďalšia časť sa zaoberá tým, ako Dión vytvoril z Diogena príklad filosofického konania. Diónovo chápanie kynizmu sa prejavuje v jeho reinterpretácii príbehu o Diogenovi a Alexandrovi. Nakoniec sa článok zamýšľa nad otázkou, aké črty zdôrazňuje Dión vo svojom portréte Diogena a akú úlohu (...) prisudzuje kynizmu v období cisárskeho Ríma. Kľúčové slová: Dión z Prúsy, Diogenés zo Sinópy, kynizmus, Sókratés – sokratika. (shrink)

Pričujoči prispevek izpostavlja razliko med dvema nasprotujočima si teorijama modernosti: kulturno in akulturno teorijo. Prva pripoznava, da moderna znanost in tehnologija kakor tudi moderna družbena organizacija temeljijo na določenih sklopih vrednot. Slednja – prevladujoča – prikazuje proces zatona tradicionalne družbe in njeno nadomestitev z nevtralnim, »naravnim« redom. Tako naj bi bil moralni individualizem denimo naravni način obnašanja po sesutju mitov in zablod antičnih časov. Avtor izpostavlja iluzornost domnev te teorije in njenih negativnih učinkov in predlaga bolj raznoliko, pluralistično pojmovanje (...) modernosti v različnih predelih sveta.This article distinguishes two opposed theories of modernity : the cultural and the acultural theory. The former admits that modern science and technology as well as modern social organization are based on determined set of values. The latter - which is the dominant one - pictures the process of the demise of traditional society and its replacement by a neutral,"natural" order. Thus, modern individualism, for example, is assumed to be a natural way to behave once the myth and error of the ancient times have been dissipated.The author points out the illusory assumptions of this theory and its negative effects, suggesting notably a more diverse, pluralistic conception of modernity in the different parts of the world. (shrink)

U ovom bih radu predložio jedan filozofijski pristup slici koji razlaže formu slike polazeći od njezinih formalnih elemenata, likovnih počela: kao točka ili linija, i načela: kao primjerice zrcaljenje, rotacija ili bilo koji drugi aspekt simetrije. Zanima me ponajviše sama likovnost, odnosno navlastitost umjetničkog djela u slikarstvu Nikole Božidarevića. Pri tom tumačenju pomoćno ću se poslužiti neopitagorejskom logikom kao metodom ili oruđem, na tragu metodičkog sustava I. Damjanov, čime ću, smatram, najelastičnije doći do razumijevanja cjeline načinom bliskim Paul Kleeovom (...) promišljanju slike. Potom bih dao na takovoj formalnoj analizi, koju zapravo na koncu čitam jednim filozofijskim prilogom umjetnosti, potvrdu o stilskom utjecaju braće Crivelli i Vittorea Carpaccia na formiranje stila Božidarevićeva slikarstva. Usput ću pokazati kako se takova formalna analiza obrće u jednom živom preokretu u samoodgajanje promatrača prema najvišim oblicima ljepote, tj. poredku, razmjeru, određenosti, koje najviše pokazuju matematičke znanosti.I wish to propose a philosophical approach toward the painting that explains the form proceeding from it’s formal elements, such as a dot and a line on the one hand, or as reflection, rotation or any other aspect of symmetry on the other hand. I am mostly interested in the visual aspects of painting. To support my interpretation I will use Neo pythagorean logic to reach understanding similar to P. Klee’s reflection upon the painting as such. Thereupon, by such a formal analysis, that ultimately is perceived as a philosophical contribute to arts, we will provide verification of brothers Crivelli’s and Vittorio Carpaccio’s stylistic influence on forming of Božidarević’s style. At the same time we will reveal how this formal analysis transforms itself, in a vivid reversal, into a self-education of the observer towards the highest forms of beauty, such as order, proportion, definiteness, mostly revealed by the mathematical sciences. (shrink)