Kritički osvrt na knjigu Milana Kangrge, Etika: Osnovni problem i pravci te na knjigu Ante Čovića, Etika i bioetika: Razmišljanja na pragu bioetičke epohe.

Slobodno vrijeme i sport su bitne i međusobno povezane pojave današnjice, koje pred misao i etiku postavljaju mnoga pitanja i nude odgovore relevantne za izbor puta kojim ćemo ići, jer usmjeravaju ljudske težnje i djelovanje. Sport je postao vrlo važan fenomen, te se njime bave filosofija i još više etika, koja u njemu ne otkriva samo negativnosti, nego i vrlo važne elemente suvremenog života. Sport je značajan za etičko mišljenje u dvama područjima – u bioetici, kao zaštiti i unapređenju življenja, (...) i u kulturi – kojoj doprinosi svojom bîti, praksom i duhovnim i moralnim vrijednostima.Free time and sport are substantial and interconnected phenomena of today. They pose many questions for thought and ethics offering answers relevant for making a choice of the direction of human aspirations and acts. Sport has become very considerable phenomenon, so philosophy and moreover ethics attend to it, discovering in the sport not only negative things, but also a very significant elements of recent life. Sport has a specific importance in ethical thought in two fields – bioethics, as a protection and development of living, and culture – to which sport contributes with its essence, its practice and its spiritual and moral values. (shrink)

Internalisti razloga smatraju da je prisutnost motiva preduvjet za postojanje razloga. Prema humeovskoj interpretaciji ovog stajališta, razlozi za djelovanje uvijek su relativni budući da njihovo postojanje ovisi o arbitrarnim elementima koji čine nečiji subjektivni motivacijski skup. Jedan od najvećih izazova humeovskom internalizmu predstavlja kantovska interpretacija internalističkog stajališta. Glavna intencija kantovskog pristupa jest dokazati mogućnost racionalne motivacije te tako osporiti humeovski relativizam. U članku kritički prikazujem ovu raspravu te nastojim obraniti humeovski internalizam od jednog suvremenog kantovskog prijedloga.Internalists about reasons argue that (...) the presence of a motive is a precondition for the existence of a reason. According to the Humean interpretation of this view, reasons for action are always relative since their existence depends on the arbitrary elements which form one’s subjective motivational set. One of the greatest challenges to Humean internalism is the Kantian interpretation of the internalist position. The main intention of Kantian approach is to prove the possibility of rational motivation and thus deny Humean internalism. In this article I critically examine this discussion and attempt to defend Humean internalism against one contemporary Kantian proposal. (shrink)

U ovom radu razmatramo dvije različite kritike liberalne demokracije. Kroz analizu suvremene slovenske političke misli Slavoja Žižeka i nekih njegovih sljedbenika, koji u zadnje vrijeme revitaliziraju »ideju komunizma«, prvo ćemo kritički promisliti emancipacijski potencijal ove struje suvremene slovenske filozofije. Interludij se fokusira na uporabe i logiku nasilja te se zalaže za novu političko-etičku kulturu nenasilja. U drugome dijelu rada, uzimajući u obzir Levinasovu etičku kritiku liberalne demokracije i fokusirajući se na njegov pojam različite vremenitosti unutar političke etike, razmotrit ćemo (...) neke alternativne mogućnosti za budući napredak demokracije. (shrink)

Ovo istraživanje ispituje slojevite perspektive Boetija o postojanju zla, s posebnim naglaskom na njegove ontološke dimenzije unutar općeg okvira apsolutnog dobra. Glavni fokus analize usredotočen je na Boetijeva ključna djela pod naslovom Utjeha filozofije i Hebdomade, koja služe kao glavni izvori njegovih filozofskih promišljanja. U prvom djelu Boetije provodi detaljno istraživanje problema zla i dobra, s posebnim naglaskom na ontološko područje. Drugo djelo, Hebdomade, pridonosi metafizičkom temelju za dublje razumijevanje tih filozofskih pojmova. Ovo istraživanje tematski ima dvije dimenzije: ontološko–metafizičku, (...) koja analizira pojmove dobra i zla izvan područja ljudskog djelovanja, te etičko–moralnu, priznajući njezinu važnost za sveobuhvatno razumijevanje metafizičkog. Ovaj dualistički pristup obogaćuje hermeneutičku perspektivu, olakšavajući sveobuhvatno razumijevanje Boetijevih kompleksnih misli o naravi dobra i zla. Sinteza ovih razina ne samo da osvjetljava Boetijevo intelektualno putovanje već i doprinosi širem diskursu o filozofskom istraživanju ontoloških dimenzija u kontekstu apsolutnog dobra. (shrink)

Vrednovanje i ocjenjivanje u nastavi Glazbene kulture važna je sastavnica odgojno-obrazovnog procesa koja sa sobom nosi razne poteškoće i subjektivnost. U nastavi Glazbene kulture realiziraju se različite glazbene aktivnosti i sadržaji, koji su više ili manje specifični te se navedeno odražava i na vrednovanje i ocjenjivanje. Navedene aktivnosti i sadržaji u okviru Kurikuluma nastavnog predmeta Glazbena kultura za osnovne škole i Glazbena umjetnost za gimnazije organizirane su u okviru tri domene/nastavna područja: Slušanje i upoznavanje glazbe, Izražavanje glazbom i uz glazbu (...) i Glazba u kontekstu. U radu je prikazano istraživanje provedeno tijekom 2019. godine, a koje je obuhvatilo 269 ispitanika, tj. 30 osnovnoškolskih učitelja Glazbene kulture i 239 učenika osmih razreda. Istraživanje je provedeno u Osječko-baranjskoj i Požeško-slavonskoj županiji te je obuhvatilo učitelje Glazbene kulture i učenike osmih razreda šest osnovnih škola od kojih se četiri nalaze u urbanom, a dvije u ruralnom području. Cilj ovog istraživanja bio je doznati stavove učenika i učitelja o vrednovanju i ocjenjivanju u nastavi Glazbene kulture, utvrditi moguću povezanost sociodemografskih varijabla i mišljenja učitelja i učenika te utvrditi na koji se način provodi ocjenjivanje u nastavi Glazbene kulture. Slušanje glazbe i pjevanje su aktivnosti koje se, prema mišljenju i učitelja i učenika, najčešće vrednuju i ocjenjuju u nastavi Glazbene kulture. Ujedno, učitelji u većoj mjeri smatraju da provode individualno i skupno ocjenjivanje nego li to smatraju učenici. Utvrđeno je da učitelji najčešće ocjenjivanje provode tako što tijekom svakog sata prate učenike, skloni su učenike ocijeniti odmah na satu i najčešće usmeno. Utvrđeno je da su učitelji i učenici mišljenja da učenik ne treba imati razvijene glazbene sposobnosti za ocjenu ‘odličan’ u predmetu Glazbena kultura. S obzirom na povezanost sociodemografskih varijabla i mišljenja ispitanika o vrednovanju i ocjenjivanju, pokazalo se kako su područje na kojemu se nalazi škola i spol značajni prediktori učeničkih stavova, dok se kod učitelja nijedna varijabla nije pokazala prediktorskom. Evaluation and grading in the teaching of Music Culture is an important component of the educational process that carries various difficulties and subjectivity with it. In the course of Music Culture, various music activities and contents are realized, which are more or less specific and also reflect on the evaluation and evaluation. The activities and contents of the Curriculum for the Elementary School Music Culture and High School Musical Arts curricula are organized within three domains/teaching areas: Listening and learning about music, Expressing music and with music, and Music in context. The research was conducted in 2019 and included 269 respondents, i.e. 30 elementary music teachers and 239 eighth grade students. The survey was conducted in Osijek-Baranja and Pozega-Slavonia counties and it included Music teachers and eighth grade students from six primary schools, four of whom are in urban and two in rural areas. The aim of this research was to find out students’ and teachers’ views on evaluation and assessment and to determine the possible correlation of sociodemographic variables and teachers’ and students’ opinions on evaluation and assessment in Music Culture teaching and to determine how the assessment is conducted in Music Culture teaching. Listening to music and singing are activities that, in the opinion of both teachers and students, are most commonly evaluated and graded in teaching Music Culture. At the same time, teachers are more likely to carry out individual and group assessments than students. Teachers usually conduct their assessment by monitoring students every class, they tend to evaluate students during class and most often orally. Teachers and students think that student should not have the developed musical skills to score excellently in Music Culture. Considering the correlation between sociodemographic variables and the respondents’ opinions on evaluation and grading, it was shown that the area in which school is located and gender are significant predictors of students’ attitudes, while in the teachers no variables proved to be predictive. (shrink)

Ovaj rad pokazuje kako pojam mjere, koji je jedan od najmnogoznačnijih filozofijskih pojmova, počinje dobivati etički smisao tijekom povijesnog razvoja grčke filozofije. U prvom dijelu pokazuje se kako se u Homerovim epovima riječ ‘mjera’ i srodne riječi odnose isključivo na konkretno mjerljive količine. Drugi se dio bavi mijenom značenja, koja se zbiva u pitagorovskom mišljenju. Tu se najviše pažnje poklanja povijesnim okolnostima nastanka grčkog polisa, za što je vrlina umjerenosti bila neophodno potrebna. U tom kontekstu pobliže se razmatraju Filolajevi i (...) Arhitini fragmenti, budući da oni ukazuju na političku važnost mjere i mjerenja. Treći dio posvećen je analizi relevantnog odjeljka iz Platonova Državnika u kojem Platon razlikuje dvije vrste mjerenja: brojčano i drugo, koje se može nazvati ‘deontičkim’, koje mjeri ono više i manje u odnosu na ‘pravu mjeru’ . Druga vrsta mjerenja je također i etičko mjerenje utoliko što uključuje različite prosudbe svrhe, ciljeva i prirode čovjeka.The aim of this article is to show how the concept of »measure«, which is one of the most intricate and manifold philosophical concepts, started acquiring ethical meanings in the course of Greek philosophical thought. In the first part it is discussed how the word »measure« and its cognates refer exclusively to concretely measurable quantities in Homer’s epics. The second part deals with the switch of meaning that started happening in the Pythagorean thought. In this part more attention is paid to historical references of emergence of the Greek polis for which the virtue of temperance was indispensable. In this context fragments of Philolaus and Archytas are more closely observed because they point to political importance of measure and measurement. The third part is dedicated to analysis of the relevant passage in Plato’s Statesman in which Plato distinguishes between two concepts of measurement: one numerical and the other, which can be called »deontic«, which measures more and less with respect to the »right measure« . The second kind of measurement is also ethical because it includes various judgments of purpose, goals, and human nature. (shrink)

Causal theory of knowledge has been used by some theoreticians who, dealing with the philosophy of mathematics, touched the subject of mathematical knowledge. Some of them discuss the necessity of the causal condition for justification, which creates the grounds for renewing the old conflict between empiricists and rationalists. Emphasizing the condition of causality as necessary for justifiability, causal theory has provided stimulus for the contemporary empiricists to venture on the so far unquestioned cognitive foundations of mathematics. However, in what sense (...) can we speak about the justifiability as causality when it comes to mathematical knowledge? Can we justify the mathematical statement 2+2=4 by means of causality-perceptibility? Do we need perceptibility, a visual image of apples and marbles we add up in our first mathematics lesson, in order to know that statement? Does the same go with the statement that any two points can be joined by a straight line, and that the sum of angles in any triangle is the angle the measure of which equals the sum of the measures of the two right angles? Even though the major part of this article offers a review of the attitudes of various authors who endeavor to discuss the application of the causal theory to the problem of understanding of mathematical knowledge, it advocates the idea that knowledge expressed in a mathematical statement is acquired and transmitted by evidence. Evidence is by itself a guarantee of truth. It convinces us of the accuracy of mathematical truths. Proving, we find out. The greatest part of what we know is based on evidence of the previous knowledge . Due to the previous knowledge, we can say that knowledge in mathematics is in itself different from the knowledge in empirical sciences, i.e. it does not require causal relation that is considered necessary condition of knowing in those sciences.Uzročna teorija znanja iskorištena je od strane nekih teoretičara koji su se, baveći se filozofijom matematike, dotakli teme matematičkog znanja. Neki od njih govore o nužnosti uzročnog uvjeta za opravdanje, čime se stvaraju uvjeti za obnavljanje starog sukoba empirista i racionalista. Uzročna teorija je, isticanjem uvjeta uzročnosti kao nužnog za opravdanost, dala poticaj suvremenim empiristima da krenu čak i na do tada nedodirljive spoznajne temelje matematike. Međutim, u kom smislu možemo govoriti o opravdanosti kao uzročnosti kad je riječ o matematičkom znanju? Da li uzročnošću-čulnošću možemo opravdati matematički iskaz 2+2=4? Je li nam za znanje tog iskaza neophodna čulnost, vizualna predodžba jabuka ili klikera koje zbrajamo na našim prvim satovima matematike u školi? Stoje li stvari isto i s iskazom da se kroz bilo koje dvije točke može povući točno jedan pravac, ili da je zbroj kutova bilo kojeg trokuta kut čija je mjera jednaka zbroju mjera dvaju pravih kutova? Iako je u ovom radu, uglavnom, dan pregled stavova autora koji pokušavaju govoriti o primjeni uzročne teorije u shvaćanju matematičkog znanja, ideja koja se podržava u njemu jest da je znanje, iskazano matematičkim tvrđenjem, dobiveno i preneseno dokazom. Dokaz, sam po sebi, jamac je istine. On nas uvjerava u točnost matematičkih tvrdnji. Dokazujući spoznajemo. Najveći dio onoga što znamo zasnovano je dokazom na prethodnim znanjima . Zbog prethodnog možemo reći da je znanje u matematici po svojoj prirodi drugačije od znanja u empirijskim znanostima, to jest da ne iziskuje uzročnu vezu koja se smatra nužnim uvjetom za znanje u tim znanostima. (shrink)

Članak predstavlja osvrt na knjigu Stolačka čaršija. U vidiku perenijalne filozofije bosanskohercegovačkog znanstvenika, pisca i intelektualca Rusmira Mahmutćehajića. Prema autorovu mišljenju, dvije nedvojbene kvalitete Mahmutćehajićeve knjige su kolosalno dočaran doseg perenijalne filozofije i nenadmašna kreacija njene primjene na primjeru starog hercegovačkog gradića Stoca.This article is a review of the book The Stolac Čaršija. In the Light of the Perennial Philosophy by Bosnian scholar, writer and intellectual Rusmir Mahmutćehajić. According to the author, two indisputable qualities of Mahmutćehajić’s book are the (...) colossally depicted scope of the perennial philosophy as well as the outstanding creation of its application in the case of old Herzegovinian town of Stolac. (shrink)

Namjera je ovog rada pokazati neke elemente Miltonovih i Lockeovih političkih spisa, ovisno o njihovim odnosima prema različitim medijima. Milton u svojoj argumentaciji protiv cenzure mora pokazati da se sve drevne instance za cenzuru, često citirane u njegovom stoljeću, mogu interpretirati kao primjeri drugog fenomena. Međutim, Milton prepoznaje, analizirajući mjesta u Platonovoj Državi i nekim biblijskim temama, doseg i značaj nepojmovnih, netiskanih, neverbalnih oblika komunikacije; on ih opisuje kao znakove djetinjastog, ženskog ili neobrazovanog ponašanja, kao beznačajne fenomene iz perspektive političke (...) slobodne utjelovljene u slobodi tiska. Stav Johna Lockea je isti. Pokazat ću lanac ideja, sličan Miltonovom, u njegovim djelima Dvije rasprave o vladi i Pismo o toleranciji, fokusirajući analizu na pojam adijafore. (shrink)

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, švicarski je teolog Hans Küng izašao s tezom da ako se želi stvoriti jedan globalni i dugoročni mir, moraju se uzeti u obzir velike svjetske religije. Svoja nastojanja Küng je u tom pogledu usmjerio na traženje zajedničkih etičkih osnova svim religijama. To nastojanje on je nazvao ´Projekt svjetski etos´. Njegove su glavne teze sljedeće: a. Nema napretka ljudskog roda bez svjetskog etosa; b. Nema svjetskog mira bez religioznog mira; c. Nema religioznog mira bez religioznog dijaloga. (...) Osim početnog odobravanja, Projekt svjetski etos je doživio i masivne kritike, kako u njemačkom tako i u engleskom govornom području. U tom smjeru ide i ovo razmatranje. Budući da je sam članak podijeljen u dva dijela, autorov je cilj u prvom dijelu – koji uostalom vrijedi i kao uvodni – istaknuti prva dva problemska aspekta samog Projekta te time već na početku pokazati da sklopovi i nisu tako jednostavni kako to sam autor Projekta želi. Ove prve dvije kritične točke Projekta su njegov odnos prema moralnom relativizmu, prilikom čega upravo temeljene slabosti samog projekta postaju vidljive, te s tim u vezi Küngov problematični put poopćavanja u području morala.Anfang der neunziger Jahre des vorigen Jahrhunderts veröffentlichte schweizerischer Theologe Hans Küng die These, dass man, wenn man einen globalen und langfristigen Weltfrieden schaffen möchte, die großen Religionen berücksichtigen müsse. Seine Bestrebungen hat er an die Suche nach einem gründlichen Ethos der Religionen gerichtet. Das hat er ‘Projekt Weltethos’ genannt. Seine zentrale Thesen sind: a. Es gibt keinen Fortbestand des Menschengeschlechts ohne ein Weltethos, b. Es gibt keinen Weltfrieden ohne religiösen Frieden; 3. Es gibt keinen religiösen Frieden ohne religiösen Dialog. Außer aber grundsätzlicher Akzeptierung am Anfang, hat dieser Projekt später auch massive Kritik ausgelost, sowohl im deutschen als auch im eng. Sprachraum. Darum geht es auch in diesem Aufsatz. In seinem erstem Teil – der übrigens als einleitender gilt – wird der Versuch unternommen, die ersten zwei kritischen Momente des sogenannten Projekts herauszustellen und damit zu zeigen, dass die Zusammenhänge nicht so ‘einfach’ und vor allem ‘eindeutig’ sind, wie es sich der Autor des Projekts wünscht. Diese ersten zwei kritischen Aspekte des Projekts sind sein Verhältnis mit dem moralischen Relativismus – wobei gerade seine „ersten” Schwächen sichtig werden, und in Bezug zu dem Küngs problematischer Weg der Verallgemeinerung im Bereich des Moralischen. (shrink)

Moj rad u vezi s Vicovom misli polazi od stajališta da sveukupna zapadna filozofska misao – kao uostalom i religija i moderna znanost – predstavlja proizvod čovjekovog obrambenog mehanizma protiv straha od smrti kao sveopćeg ništavila, odnosno kao obrana od evidentnosti da stvari izlaze iz ničega u kojem se, na kraju egzistencijalnog ciklusa, neminovno i vraćaju. Riječ je o evidentnosti koju je starogrčka filozofija prva evocirala i prikazala.U sklopu tog općeg filozofskog obrambenog mehanizma i Vicova »Nova znanost« promatrana je kao (...) još jedan pokušaj da se u kaotičnost još neuređenih društvenih činjenica uvede određeni epistemski red, tako da se fenomenološka zbilja obuhvati u jednom racionalnom totalitetu koji će ljudskom biću pružati sigurnost.U tom smislu, Vicova filozofija, a posebice njegovo glavno djelo Načela nove znanosti, zauzima posebno mjesto unutar zapadne filozofske tradicije, jer u sebi sadržava i ujedinjuje dvije važne komponente europske misli koje će se u moderno doba razvijati u različitim pravcima. Misli se, s jedne strane, na filozofsku misao koja će svoj vrhunac dostići u Hegelovoj sistematizaciji zapadne filozofske misli i, s druge strane, na modernu znanost koja će, u svojoj sve većoj specijalizaciji u sve partikularnije znanstvene discipline i parcijalizaciji same stvarnosti, istinu identificirati s djelotvornošću proučavanih činjenica, ostavljajući po strani apstraktnu, epistemsku istinu filozofije.My report on G. B. Vico’s thought moves from the assumption that all Western philosophy – just as religion and modern science – represents the product of the defence mechanism human beings use against the fear of death seen as absolute nothingness, that is defence from the evidence that things come from the nothingness to which, at the end of their existence, they imminently return. It is the obviousness that Greek philosophy has evoked and showed first.Within this general philosophical defence mechanism Vico’s “New Science” is also seen as an attempt to introduce a kind of epistemic order in the chaos of social facts not yet systemised according to reason, trying in this way to understand the phenomenological reality inside a rational whole capable of granting security to human beings.In this sense Vico’s philosophy and especially his main work, Modern Science, holds an important position in the Western philosophical tradition, as it contains and combines two important constituents of Western thought which in the modern age will develop in various directions. We are referring to the philosophical thought which will reach its climax in Hegel’s systematisation of Western philosophy and on the other hand, to the modern science that, considered its ever increasing specialisation into always more detailed scientific disciplines and the fragmentation of reality itself, will identify truth with the fulfilling efficacy of tested facts, leaving behind the abstract epistemic truth of philosophy. (shrink)

Suvremeni trendovi analitičke književne estetike sve se češće suočavaju s pitanjem o tome koliko su filozofija i književnost slične, a koliko različite. Ovakvo problematiziranje proizlazi iz činjenice da postoji određeni prostor preklapanja između njih dvije, zbog kojeg se postavlja pitanje o tome što je to po čemu se one razlikuju. Jedan od načina da se na to odgovori jest da pobliže pogledamo i filozofiju i književnost, te da na taj način pokušamo pronaći neko svojstvo po kojem se razlikuju. Boran (...) Berčić nedavno je sažeo ključna filozofska stajališta o tome što je filozofija. Analizirajuća ta stajališta, u radu nastojim vidjeti koliko se onoga što se inače smatra distinktivnim svojstvom filozofije može primijeniti i na književnost. (shrink)

Unatoč činjenici da je osjećaj protjecanja vremena neodvojivo povezan s našim iskustvom i načinom na koji razmišljamo o njemu, postoje teorije koje na vrijeme gledaju drukčije i tvrde kako je taj osjećaj protjecanja samo naša subjektivna kategorija, nešto što uopće ne odgovara pravoj prirodi vremena. Vrijeme niti teče niti prolazi, ono naprosto jest, jednako realno u svoj svojoj cjelovitosti. Te teorije, prikladno nazvane eternalističkim teorijama, negiraju poseban status kojeg se tradicionalno pridodaje sadašnjosti kao jedinom realnom odsječku vremena i tvrde da (...) prošlost i budućnost postoje jednako realno. U ovom radu sučeljavam te dvije ideje i sažimam osnovna polazišta i probleme eternalizma i njemu rivalske, prezentističke teorije.The feeling of the flow of time is undetachably connected to the way we experience time and think about it. There are, however, some theories that offer a different account of time, claiming that the feeling of its flow is nothing but our own subjective category that in no way corresponds to the real nature of time. Time neither flows nor passes, it just is, equally real in all of its wholeness at once. These theories, properly called eternalist theories, deny the special status that has traditionaly been attributed to the present as the only real slice of time and they instead claim that past and future are just as real. In this paper I confront these two stands and sum up the main footholds and issues of eternalism and it rival, presentist theories. (shrink)

Ugledni mislitelji hermeneutičke filozofije Wilhelm Dilthey i Hans-Georg Gadamer okarakterizirali su Matiju Vlačića Ilirika kao klasika hermeneutičkog pristupa filozofiji. Taj sud dodatno dobiva na snazi jer su Dilthey i Gadamer okarakterizirani kao pristaše relativističke hermeneutike, dok je Vlačić inzistirao na adekvatnom razumijevanju i interpretiranju teksta. Uzevši u obzir da je za Vlačića ključno pravilo bilo da tekst treba tumačiti sukladno njegovu imanentnom smislu, razradio je dvije interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, presudne za daljnji razvoj i konstituiranje hermeneutike kao (...) metode razumijevanja, dok ga se po našemu sudu istodobno može smatrati i anticipatorom načela blagonaklonosti. Za objašnjenje složenog hermeneutičkog odnosa cjeline i dijelova teksta, Vlačić je kombinirao induktivno-sintetičku i deduktivnu metodu. Taj odnos predstavlja zahtjevan proces provedbe hermeneutičkog kruga u kojem je na djelu primjena modela koherentnosti istine u heurističkom postupku razumijevanja. Drugim riječima, radi se o postupnoj rekonstrukciji smisla teksta. Tijekom tog eksplanativnoga procesa postaje razvidno da je značenje pojedinih dijelova i manjih tematskih cjelina razumljivo tek iz strukture i kompozicije cjeline teksta i da postupna induktivno-sintetička rekonstrukcija smisla teksta pretpostavlja primjenu deduktivne analize. Nadalje, u heurističkom procesu iščitavanja teksta nužno je provjeriti kako se konzistentnost pojedinih odlomaka i cjelina teksta koherentno uklapa u širu cjelinu, a interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, pritom se ispostavljaju kao pouzdan organon u heurističkom procesu razumijevanja i objašnjenja teksta. U tom kontekstu je Vlačićev hermeneutički zahtjev za adekvatnom rekonstrukcijom smisla usporediv s načelom blagonaklonosti kako ga razumijeva Donald Davidson, postavljajući ga kao jedan od osnovnih pojmova svoje filozofije. Naime, Vlačić polazi od pretpostavke razložnosti govora i argumentacije, što podrazumijeva mogućnost hermeneutičke rekonstrukcije teksta i njegovog adekvatnog razumijevanja. Davidson je također, pomoću teorije triangulacije, pokušao pokazati kako objektivni svijet u jeziku komunikacije postaje intersubjektivni svijet razumijevanja i uvažavanja, čime zapravo želi pokazati da je naše razumijevanje izvanjskog svijeta uvjetovano zajedničkim sustavom znanja i modelom komuniciranja koji nikada ne može imati individualistička obilježja jer, jednostavno, participiramo u zajedničkom svijetu. Davidsonov koncept triangulacije na novi način je obilježio model hermeneutičke čestitosti koji je već zagovarao predstavnik prosvjetiteljske hermeneutike Georg Friedrich Meier. S obzirom na to da se problem antirealističkog pristupa ne može riješiti pozivanjem na kruti hermeneutički realizam ili objektivizam, ono što tekstom želimo pokazati jest da bi hermeneutiku, za razliku od npr. Rortyja, trebalo shvatiti kao interpretacijski konsenzus struke koji je uspostavljen u okvirima akademske zajednice. To je u skladu sa stavovima Paula Lorenzena, koje je u, pogledu akademskog konsenzusa s obzirom na interpretativnost, slijedio i Jürgen Habermas u izradi svoje teorije komunikativnog djelovanja. (shrink)

Od objavljivanja Chalmersova utjecajnog rada The Conscious Mind , bilo je uobičajeno dijeliti filozofijske probleme svijesti na dvije grupe. Dok se tzv. »teški problem svijesti« tiče prirode fenomenalne svijesti i perspektive prve-osobe, »laki problem svijesti« uglavnom se bavi pojmom intencionalnosti. No je li stvarno moguće potpuno istraživati intencionalnost bez uzimanja u obzir iskustvene dimenzije? I vice versa, je li moguće razumjeti prirodu subjektivnosti i iskustva ako ignoriramo intencionalnost, te, ne izlažemo li se tako riziku ponovnog postavljanja kartezijskog dualizma subjekt-svijet, (...) koji ignorira sve obuhvaćeno frazom »bitka-u-svijetu«? U mom članku, istražit ću da li su fenomenalna svijest i intencionalnost dvije strane istoga novčića što se ne mogu razdvojiti a da se počini pogreška razdiobe.Since the publication of Chalmer’s influential work, The Conscious Mind , it has been customaryto divide the philosophical problems of consciousness into two groups. Whereas the socalled“hard problem” of consciousness concerns the nature of phenomenal awareness and thefirst-person perspective, the “easy problems of consciousness” mainly concern the notion of intentionality.But is it really possible to investigate intentionality thoroughly without taking the experientialdimension into account? And vice versa, is it possible to understand the nature of subjectivityand experience if we ignore intentionality, or do we not run the risk of thereby reinstating a Cartesiansubject-world dualism that ignores everything captured by the phrase “being-in-the-world”? Inmy article, I will inquire whether phenomenal consciousness and intentionality are two sides of thesame coin that cannot be separated without committing a fallacy of division. (shrink)

U suvremenom svijetu sve je više visoko stresnih zanimanja. Često se među tim zanimanjima izostavlja ili zaboravlja izuzetno stresan posao pomoracā, čiji radni uvjeti posjeduju više izvora stresa. U članku autori sugeriraju dvije ideje koje bi pomorcima mogle pomoći u lakšem svladavanju poslovnih izazova. Prvi prijedlog je antistresni program koji sprječava uzroke nastanka stresa, kako u poslu tako i u ostalim segmentima života. Drugi prijedlog su radionice za kritičko promišljanje pomoću kojih bi se kod pomoraca mogla poboljšati komunikacija, uravnotežiti (...) međuljudski odnosi, povećati motivacija za profesionalne izazove i usavršavanje, olakšati lociranje problema i njegova rješenja, te smanjiti posljedice stresa.In the modern world there are more and more highly stressful occupations. Often among those professions people omit or forget a very stressful job of seafarers, whose work conditions have multiple sources of stress. The authors suggest two ideas which could help seafarers to overcome work challenges more easily. The first proposal is anti-stress program that prevents the causes of stress, both in professional and other parts of life. Other proposal suggests workshops for development of critical thanking with which participants could improve their communication, facilitate locating of the problem and its solutions, and reduce the effects of stress. (shrink)

Rad razmatra predavanja o globalnoj etici koje je držao John Dewey tijekom svojih međunarodnih putovanja, posebno tijekom dvije godine koje je proveo u Kini . Tvrdim da je Deweyev naturalizam, utemeljen na uvažavanju načina na koje se djelo Charlesa Darwina može primijeniti u humanističkim disciplinama, pruža modele za međukulturalnu etičku diskusiju. Smatram da se neke prepreke uvažavanju Deweyevog doprinosa globalnoj etici mogu naći u pogrešnim čitanjima i krivim interpretacijama njegovog djela, poput onih koje je razvio Roberto M. Unger. Naposljetku, (...) smatram da postoji mala vjerojatnost pojave globalne etike sve dok ljudi ne nadiđu uske nad-naturalističke i ne-naturalističke dogme i ne prihvate naturalističke svjetonazore. (shrink)

Ovim se radom želi prikazati polazna osnova Hobbesovog filozofskog mišljenja. Ona je važna jer je prisutna u svim segmentima njegove filozofije – negdje eksplicitno, a negdje implicitno. Tematizirajući o prvoj filozofiji, Hobbes je pokazao svoja osnovna gledišta kojim želi pokazati znatno razlikovanje od Aristotela i skolastike. Inspiriran dostignućima moderne znanosti svoju filozofiju usmjerava prema mehanicizmu i materijalizmu. Napuštajući tradicionalnu metafiziku, koja je u centar zbivanja stavljala bitak, Hobbes pokazuje privrženost logici i epistemologiji. Taj način filozofiranja omogućuje mu drugačije sagleda realnost (...) od onoga kako je bila poimana kod njegovih prethodnika. Hobbes stvarnost objašnjava kao gibajuću materiju koja se najvjerodostojnije razotkriva proučavajući mehaničke zakone. On nije pokazao samo svoje filozofsko razlikovanje spram prethodnika već i spram suvremenika. Osobitu pažnju plijeni njegova kritika Descartesova dualizma koji razdvaja um i tijelo na dvije metafizičke supstancije.The purpose of this paper is to show the starting point of Hobbes’ philosophy, which is important because it is present in all aspects of his philosophy – sometimes explicitly and sometimes implicitly. In terms of subject of the first philosophy, Hobbes presented his basic views which significantly differ from Aristotle’s and scholasticism. Inspired by the achievements of modern science, he directed his thoughts towards philosophy of mechanicism and materialism. By abandoning traditional metaphysics, which placed the concept of being in the center of attention, he showed great commitment to logic and epistemology. This mode of philosophizing allows him to perceive reality differently than his predecessors. Hobbes explains reality as moving matter which is best disclosed through study of mechanical laws. He not only demonstrated his philosophical distinctions from the predecessors, but also in relation to contemporaries. Particular attention draws his criticism of Descartes’ dualism which separated mind from the body in two metaphysical substances. (shrink)

Moralna prihvatljivost kontracepcije kao metode kontrole radjanja usko je povezana s pitanjem moralnog opravdanja reproduktivne autonomije, odnosno s pitanjem treba li pojedincima dopustiti da autonomno i slobodno odlucuju o tome hoce li imati djece, kada i koliko. Razvoj medicinskih i znanstvenih tehnologija doveo je do upotrebe umjetnih metoda kontracepcije koji sprjecavaju zacece s ciljem odgadjanja i planiranja radjanja djece. U prvom dijelu clanka analiziram bioeticke argumente koji se iznose u raspravi o reproduktivnoj autonomiji, a koji bi mogli biti mobilizirani protiv (...) dopustanja upotrebe umjetne kontracepcije. U drugom dijelu, usporedjujem bioeticke argumente s daleko razradjenijim argumentima protiv umjetne kontracepcijekoji se pojavljuju u raspravama u filozofiji seksualnosti. U trecem i posljednjem dijelu, iznosim argumente protiv stavova G.E.M. Anscombe i J. Finnisa koji opravdavaju upotrebu prirodne metode kontrole radjanja, ali ne i umjetnih sredstva na nacin da ukazujem da nema moralno relevantne razlike izmedju ove dvije metode kontrole zaceca i radjanja. (shrink)

The article analyses and interprets the critique of the special dharmic theory of the early Buddhist school of sarvāstivāda-vaibhāṣika undertaken by the school of sautrāntika. Special attention is paid to the critique of the theory of the existence of dharmas, elementary psycho-physical data, in all three time periods. At the beginning, a general Buddhist theory of two truths is presented, which tries to legitimize the so-called philosophy of abhidharma as a “higher teaching” regarding reality (dharma theory) which is only rudimentarily (...) present in the Buddha’s discourses. Then we turn to a concise presentation and analysis of the key ontological concepts of sarvāstivāda-vaibhāṣika, and then to the critique of the same undertaken by the school of sautrāntika. It is concluded that sautrāntika, with its critique, “returned” Buddhist philosophy on the path of pure phenomenology after the sarvāstivada-vaibhāṣika’s attempt to interpret the Buddha’s teaching in line with a realistic reductive ontology. (shrink)

Udruga Mala filozofija kreirala je i provela projekt »Tko se boji korupcije još?!« u dvanaest škola i dvije knjižnice, s ukupno 122 učenika u školskoj godini 2010./2011. Projekt se sastojao od pet radionica u kojima se s učenicima raspravljalo o korupciji. Cilj je bio prvenstveno razjašnjenje pojma korupcije, ali i ukazivanje na razne načine na koje korupcija uništava neke temeljne vrijednosti poput dostojanstva, ljubavi, prijateljstva, obitelji i društva. Članak donosi evaluacijske rezultate u kojima se pokazuje koliko su učenici 3. (...) i 4. razreda osnovne škole razumjeli pojam korupcije te koliko su promijenili svoje stavove tijekom provođenja projekta.Society Petit Philosophy has created and implemented a project “Who’s Afraid of Corruption?!” in twelve elementary schools and two libraries, with a total of 122 students in the school year 2010/2011. The project consists of five workshops in which students primarily clarified the concept of corruption, but also the ways in which corruption is destroying the society, dignity, love, friendship, and family. Article presents the results of the evaluation, which show how 3rd and 4th graders understood the concept of corruption, and how they changed their views about corruption in the course of the project. (shrink)

Istraživanje je provedeno na uzorku učenika trećih razreda strukovnih škola i gimnazija. Od uključenih učenika, gimnaziju je pohađalo njih 253, a srednje strukovne škole 352 učenika. Cilj istraživanja bio je ispitati neke specifičnosti u percepciji učenika srednjih škola o važnosti nastavnih predmeta iz područja likovnih umjetnosti. Napravljena je posebna analiza samo za dvije odabrane zavisne varijable: važnost nastavnih predmeta iz područja likovnih umjetnosti za razvoj pamćenja i sposobnosti za učenje ostalih nastavnih predmeta te interes i zadovoljstvo sudjelovanjem u likovnim (...) aktivnostima. Rezultati pokazuju da ne postoji statistički značajna razlika između učenika gimnazija i strukovnih škola u procjeni sudjelovanja u aktivnostima nastave likovne umjetnosti te u procjeni važnosti likovnih aktivnosti za razvoj pamćenja i sposobnosti za učenje ostalih predmeta. Postoji statistički značajna spolna razlika u procjeni sudjelovanja u aktivnostima nastave likovne umjetnosti te u procjeni važnosti likovnih aktivnosti za razvoj pamćenja i sposobnosti za učenje ostalih predmeta. Može se zaključiti da ispitanici nisu bili u mogućnosti procijeniti koliko i u koju svrhu će im u daljnjem školovanju i budućem zanimanju koristiti kompetencije stečene u nastavi likovne umjetnosti. This research was carried out on a sample of third year pupils of vocational schools and gymnasiums. Of the surveyed pupils, 253 of them attended gymnasiums, while 352 attended vocational secondary schools. The goal of this research was to examine specificities in secondary school pupils’ perceptions of the importance of subjects in the field of the fine arts. A separate analysis was undertaken for only two selected dependent variables: the importance of subjects in the field of the fine arts for developing memory and the ability to learn other subjects, and interest in and satisfaction with participation in fine arts activities. The results show that there is no statistically significant difference between the estimation of gymnasium and vocational school pupils regarding participation in fine arts activities or in their estimation of the importance of fine arts activities in developing memory and the ability to learn other subjects. There is a statistically significant gender difference in the estimation of participation in fine arts activities, as well as in the estimation of the importance of fine arts activities in developing memory and the ability to learn other subjects. It can be concluded that respondents were unable to estimate how much or why they would use competencies gained in fine arts teaching in their continued education or their future careers. (shrink)

The paper aims to present Spinoza’s understanding of the ontological status of finite beings, which was heavily influenced by mathematics, i.e. geometry. Spinoza stratified finite beings into two fairly incompatible layers: the one subjectively conceived, while the other is the objective level. The first level is related to the essence of being that is caused by God through immanent causality: here, we speak of entailment on the logical and epistemological level, and not the level of reality. Unlike essence, existence represents (...) the second level of being: existence is caused by the real finite being through transeunt cause. The first level, by its ontological status, is very close to mathematical entities, therefore the qualification that Spinoza ‘geometrized reality under a species of the essences’. Namely, he geometrized the segment under the scope of ontology, i.e. the essences of finite modes. The final part of the paper is dedicated to one of the main reasons why Spinoza failed to provide a satisfactory solution to this ontological problem, which is not the only such problem of his system. This would be that Spinoza paid too muchattention on ethics, to the detriment of metaphysics, i.e. ontology as general metaphysics. For Spinoza, ontology is subjected to epistemology and ethics, therefore the name ‘functional metaphysics’. U članku se tematizira Spinozino shvaćanje ontologijskog statusa konačnih bića koje je bilo pod znatnim utjecajem matematike odnosno geometrije. Spinoza je konačna bića stratificirao na dvije teško pomirljive razine: jedna je ona subjektivno zamišljena, a druga bi trebala biti zbiljska razina. Prva se razina odnosi na bit bića koju uzrokuje Bog na način imanentne uzročnosti: radi se o slijeđenju na logičkoj i spoznajnoj razini, a ne o zbiljskoj razini. Za razliku od bîti, egzistencija predstavlja drugu razinu bića: egzistenciju uzrokuje zbiljsko konačno biće na način tranzeuntnog uzroka. Prva je razina po svome ontologijskom statusu vrlo bliska matematičkim entitetima, zbog čega se rabi kvalifikacija da je Spinoza ‘geometrizirao stvarnost pod vidikom bîti’. Geometrizirao je, naime, segment kojim se bavi ontologija, a to su bîti konačnih modusa. U završnom dijelu članka navodi se jedan od glavnih razloga Spinozina nezadovoljavajućeg rješenja ovog ontologijskog problema, iako to nije i jedini ontologijski problem njegova sustava. Taj bi razlog bila Spinozina velika usredotočenost na etiku, a na štetu metafizike, odnosno ontologije kao opće metafizike. Spinoza je ontologiju promatrao u funkciji epistemologije i etike, pa se govori o ‘funkcionalnoj metafizici’. (shrink)

U opisima razvoja zbivanja u prirodi od trenutka prapraska koriste se pojmovi ‘energija’ i ‘materija’. Sustavnosno, tim opisima nedostaje treća sastavnica svakog sustava – informacija. To je potaklo pitanje gdje je u tim opisima informacija i prethodi li možda ona energiji. U raščlambi je upotrijebljena opća sustavnosna teorija, jedna moćna metoda suvremene znanosti. Za opis opće tehnike , od prapraska do konačne točke , upotrijebljen je vlastiti koncept koji se temelji na dvije misli: tehnika nije ništa posebno već sasvim (...) općenito i fraktalno podrijetlo Prirode . Ustanovljeno je da u opisima nedostaju odgovori na pitanje o podrijetlu informacijskog sustava čije djelovanje započinje prapraskom. Taj informacijski ulaz dijeli se u naredbu i podatke. Uz pomoć filozofskih spoznaja, među ostalim Platona, Aristotela i Tome Akvinskog, zaključilo se da je netko morao izraditi prirodne zakone koji su u obliku informacije prenesene u energiju tijekom prapraska a prije inflacije i stvaranja materije. Posebno je važno pitanje tko je naredio izradbu prirodnih zakona i početak prapraska. Ovim se tekstom ne navodi eksplicitno tko su naredbodavac za izradbu i izrađivač prenesenih informacija. (shrink)

U svome spisu O slobodi, John Stuart Mill predstavlja svoje poznato načelo nenanošenja štete na sljedeći način: “… samozaštita [je] jedina svrha zbog koje se čovječanstvo, pojedinačno ili kolektivno, ima pravo miješati u slobodu djelovanja svakog od svojih članova. […] On je odgovoran društvu samo za ono svoje ponašanje koje se tiče ostalih. […] Pojedinac je neograničeni gospodar nad samim sobom, nad svojim tijelom i dušom.” Dakle, postoji razlika između postupaka koji se tiču nas samih i postupaka koji se tiču (...) ostalih, te moralnoj kritici podliježu samo postupci koji se tiču ostalih. Međutim, iako se svi postupci na neki način tiču nas samih, nije jasno postoje li bilo koji postupci koji su isključivo takvi. Postoje i dvije dodatne poteškoće. Kao prvo, ‘pojedinac’ može i ne biti pojedinačna osoba; samo-određujuće zajednice, barem kada su sposobne samostalno odlučivati, također su ‘pojedinci’ u ovome smislu. Kao drugo, tvrdi se da se klase postupaka, djelatnosti i načina postupanja opravdavaju drukčije nego pojedinačni postupci. Koje su, dakle, granice koje ‘drugi’ imaju kako bi se ‘zaštititili’ od kojih ‘pojedinaca’ te koja prava na postupanje i zaštitu oni imaju? Ako je izvor opravdanja, u konačnoj raščlambi, zaštita ili obrana, što se – i zašto – treba ili mora zaštititi? Gdje leži crta razgraničenja između postupaka koji se tiču nas samih i postupaka koji se tiču ostalih? U našem vremenu, kao i u Millovu, nailazimo na mnoge situacije u kojima je takva crta potrebna, ali je teško odrediva ili ustanovljiva. Jedan takav primjer, slučaj istospolnih brakova, dodatno se ispituje u ovome članku.In his essay On Liberty, John Stuart Mill presents the famous harmprinciple in the following manner: “[…] the sole end for which mankind are warranted, individually or collectively, in interfering with the liberty of action of any of their number, is self-protection. […] The only part of the conduct of anyone, for which he is amenable to society, is that which concerns others. […] Over himself, over his own body and mind, the individual is sovereign.” Hence, there is a distinction between self-regarding and other-regarding acts, and only the latter are subject to moral criticism. However, while all acts are in some way selfregarding, it is not clear if there are any which are exclusively so. There are two additional difficulties. First, the “individual” may not be an individual person; self-determining communities, at least when they have the ability to decide for themselves, are also “individuals” in this sense. Second, it is claimed that groups of acts have a different kind of justification from single acts. So what are the limits which “others” have in order to protect themselves from what “individuals” do, and what are their rights to do and to protect? If, in the final analysis, protection or defense is a source of justification, what should or must be protected, and why? Where does the demarcation line between self-regarding and other-regarding acts lie? In our age, as in Mill’s, we encounter many situations where such a line is needed, yet is hard to determine or establish. One such example, the case of same-sex marriages, is further explored in this paper. (shrink)

Tekst se bavi problemom može li produžetak trajanja ljudskog života biti uključen u ustavna temeljna pitanja dobro uređenog društva, bilo kao pravo koje treba biti zaštićeno, ili kao zabrana. Kada govorimo o mogućoj zabrani, pitanje je postoje li razlozi na koje je moguće pozvati se u temeljnim zakonodavnim ustanovama društva, kao osnovu za zabranu istraživanja, ili tehnološke prakse, u cilju značajnog produžetka trajanja ljudskog života. Može se činiti očitim da, ako ne postoji pozitivan odgovor na to pitanje, zabrana ovih aktivnosti (...) slijedi neposredno. Međutim, to nije ispravno. Čak i ako nije moguće uspostaviti zabranu na razini ustavnih temeljnih pitanja, može biti još uvijek moguće odrediti zakone na nižim razinama zakonodavstva. Kao posljedica, pojavljuje se novi problem – možemo li odrediti, među temeljnim ustavnim pitanjima, pravo na razvijanje istraživanja i na korištenje tehnoloških resursa, u cilju značajnog produžetka trajanja ljudskog života. Analiziraju se dvije vrste argumenta. Jedan od njih kaže da je produžetak trajanja ljudskog života štetan, budući da ugrožava ljudsku prirodu, a drugi kaže da produžetak trajanja ljudskog života nije koristan, s obzirom da vodi do besmislenosti i dosade. (shrink)

Ovaj članak predstavlja tragove ranoga vedāntskog tumačenja Maitreyī-brāhmane, jednog od najpoznatijih dijelova Brhadāranyaka-upanišadi u Brahma-sūtrama, temeljnom tekstu filozofske škole vedānte. Predmet diskusije je egzegeza Maitreyī-brāhmane prema trima starodrevnim komentatorima Āśmarathyi, Audulomiu i Kāśakrtsni. Cilj je ovog rada pokazati kakve se metode tumačenja upanišadskih tekstova koriste u različitim vedāntskim školama. Također možemo vidjeti tehnike tumačenja preuzete iz pūrva-mīmāmse, škole tumačenja vedskih tekstova, koje su preoblikovane za tumačenje upanišadi. Članak također pokazuje kako filozofsko stajalište o odnosu sopstva i apsoluta služi egzegetskoj svrsi (...) pomirenja različitih upanišadskih učenja. Učenje BS i starodrevnih komentatora je bhedābhedavāda, istodobna različitost i nerazličitost sopstva i apsoluta. Śankara tumači sūtre kao da poučavaju monistički iluzionizam. On na dvije razine istine razlikuje niži brahman i najviši brahman. Na ovaj je način mogao pomiriti sva upanišadska učenja, bilo da naginjuteizmu ili monizmu. Važna je i hermeneutička rasprava Śankarina s bhedābhedavādinom Bhartrprapañcom o prirodi znanja i djelovanja, odnosno prvenstvu upanišadi koje se bave znanjem brahmana nad brāhmanama koje se bave obrednim djelovanjem.This article presents some traces of early vedāntic interpretations of Maitreyī-brāhmana, one of the most famous parts of Brhadāranyaka-upanishad, in the Brahma-sūtras, the fundamental work of the philosophical school vedānta. Topic under discussion conveys the exegesis of Maitreyī-brāhmana according to three ancient commentators, Āśmarathya, Audulomi and Kāśakrtsna. The purpose of this article is to show the methods of interpretation of upanishadic passages in different vedāntic schools. Also, we can see some techniques of interpretation taken from pūrva-mīmāmsa, the school of vedic interpretation, and adapted for upanishadic interpretation. The article shows how the main philosophical standpoint on the relation of the self and the absolute serves the exegetical purposes. So the standpoint of the BS and the ancient commentators is bhedābhedavāda, teaching of both the difference and non-difference between the self and the absolute, like sparks and fire. Śankara interprets the sūtras as teaching monistic illusionism. He also differentiates between the two levels of truth and accordingly the lower brahman and the highest brahman. In this way he was able to reconcile all upanishadic passages, whether they inclined to theism or monism. There is also an important hermeneutical discussion of Śankara with bhedābhedavādin Bhartrprapañca on the nature of knowledge and action and priority of the upanishads, part of sacred canon dealing with knowledge of brahman over the brāhmanas, which are dealing with ritual action. (shrink)

U svijetu postoje raznolike kulture – kulturna raznolikost, ali i tendencija nestajanja kulturne raznolikosti – kulturna entropija. Istodobno se povećava dominacija moderne kulture – homogenizacija kulture. S neolitskom revolucijom uslijedila je kulturna eksplozija, a s industrijskom revolucijom i kulturna implozija. U radu se problematiziraju dvije teze: da je raznolikost kultura vrijednost za čovječanstvo, i druga da je homogeniziranje kulture neizbježna tendencija u kulturnoj evoluciji homo sapiensa. Osnovna teza je da se u post/modernosti zbivaju dva paralelna procesa homogeniziranja: biotička homogenizacija (...) i kulturna homogenizacija. U procesu globalizacije empirijski se mogu prepoznati obje tendencije. Paradoksalno je da se štiti raznolikost kultura i biološka raznolikost, a kritizira homogenizacija kulture i biotička homogenizacija, dok se istodobno nastavlja globalna tendencija kulturne implozije. Kao empirijska potkrepa ovom diskursu izložit će se rezultati empirijskog istraživanja mišljenja o perspektivama raznolikosti kultura u svijetu. Riječ je o vrednovanju raznolikosti kultura, predmodernih i moderne kulture. Istraživanje je provedeno na tri skupine ispitanika: likovnog studija, humanističkog studija i tehničkog studija. Rezultati se analiziraju s obzirom na studijska usmjerenja, religioznost, političku orijentaciju i spol studenata/ica. (shrink)

U ovome radu zagovaram stajalište koje uključni pozitivisti dijele s Ronaldom Dworkinom. Prema tezi o uključenosti morala , logički je moguće da pravni sustav uključuje moralne kriterije pravnosti . Do ovoga trenutka rasprava je uvijek imala oblik napada na koherentnost TUM-a, pri čemu su branitelji TUM-a samo pokušavali osporiti napadajući argument. Ja u prilog TUM-u iznosim pozitivan argument, koji započinjem objašnjenjem logike dokazivanja mogućnosnih tvrdnji kao što je to TUM. Pritome na samom početku vrijedi istaknuti da se logika dokazivanja mogućnosnih (...) tvrdnji umnogome razlikuje od logike dokazivanja kontingentnih deskriptivnih tvrdnji ili nužnih tvrdnji. Zbog toga će ovdje biti potrebno dati neka pojašnjenja važnih obilježja semantike modalne logike. Nakon prikladne razrade strukturnog okvira, argument u prilog TUM-a bit će zasnovan na iznenađujuće jednostavnom mislenom eksperimentu. Zapravo, argument pronalazi svoje nadahnuće u Razovom argumentu u prilog mogućnosti postojanja pravnog sustava koji se ne temelji na prisilnoj mašineriji izvršavanja prava; prema njemu, društvo anđela i dalje bi imalo sustav prava, iako u tom sustavu ne bi postojala prisilna mašinerija. Moj argument sadržavat će dvije teorijski važne značajke koje sadrži i Razov snažno jednostavan, ali u konačnici neuspješan argument. (shrink)

The Zagreb Royal Academy, the successor of the former Jesuit Neoacademy, was founded in 1776 as the central institution of higher education in Croatia as part of the educational reform in the Austro-Hungarian Empire. After presenting the basic characteristics of the reform concept, the paper deals with the teaching of theoretical philosophy at the Zagreb Academy. Philosophy was taught by E. Raffay, A. Minković, G. Valičić, S. Čučić, S. Pogledić, S. Moyses, and S. Muzler until the abolition of the Academy (...) in 1850. In the transitional period of 1773-1776, theoretical philosophy was taught by V. Kalafatić (ethics by F. Sebastijanović). Philosophy, along with other subjects (primarily mathematics, physics, and history), was studied for two years, including logic, metaphysics, moral philosophy, and empirical psychology. Textual documentation of theoretical (as well as practical) philosophy is represented by printed examination theses that were publicly defended at the Academy. The most significant systematic work of theoretical philosophy, however, is Čučić's "Philosophia critice elaborata". A new, updated bibliography of these theses is also presented in the supplement. [Zagrebačka kraljevska akademija, nasljednica prijašnje isusovačke Neoacademije, osnovana je, u sklopu školske reforme u Austrijskoj Monarhiji, 1776. godine kao središnja visokoškolska ustanova u Hrvatskoj. Nakon izlaganja osnovnih karakteristika reformske koncepcije, rad se bavi nastavom teorijske filozofije na zagrebačkoj akademiji. Filozofiju su do ukinuća Akademije 1850. godine predavali E. Raffay, A. Minković, G. Valičić, S. Čučić, S. Pogledić, S. Moyses i S. Muzler. U prijelaznom razdoblju 1773-76. god. teorijsku je filozofiju predavao V. Kalafatić (etiku F. Sebastijanović). Filozofija se, uz ostale predmete (prvenstveno matematiku, fiziku i povijest), slušala dvije godine i to logika, metafizika i moralna filozofija i empirijska psihologija. Tekstovnu dokumentaciju teorijske (kao i praktičke) filozofije predstavljaju tiskane ispitne teze koje su se na Akademiji javno branile. U dodatku ,se donosi i nova, dopunjena bibliografija tih tezarija. Teorijski je međutim najznačajnije Čučićevo sustavno djelo "Philosophia critice elaborata«.]. (shrink)

U članku se pokušava odrediti svjetonazorno polazište bioetike, posebno one »integrativne «. Prvo će biti istaknut značaj tzv. pogleda na svijet za obrazovanje filozofskih pozicija. Zatim se pokreće pitanje o svjetonazornoj pozadini bioetičkih pozicija, pri čemu se kao njihov zajednički nazivnik pokazuje »bioprotekcionizam« kao vrsta umjerenog biocentrizma. Naposljetku se preispituje osnova integrativne bioetike koja inače ima zadatak promišljati svjetonazorne pretpostavke bioetičkih učenja. U tu svrhu će se ponuditi dvije interpretacije koje će rezultirati ukazivanjem na perspektivizam odnosno pluriperspektivizam kao onaj (...) pogled na svijet koji do izražaja dolazi upravo u integrativnoj bioetici.Im Aufsatz wird der Versuch unternommen, den weltanschaulichen Ausgangspunkt der Bioethik zu ermitteln, vor allem der „integrativen Bioethik“. Zuallererst wird die Bedeutung der sog. Weltanschauungen für die Bildung der philosophischen Positionen hervorgehoben. Des Weiteren wird die Frage nach dem weltanschaulichen Hintergrund der bioethischen Positionen aufgeworfen, wobei sich „Bioprotektionismus“, eine gemäßigte Variante des Biozentrismus, als ihr gemeinsamer Nenner erweist. Schließlich wird die Grundlage der integrativen Bioethik überprüft, die ansonsten die Aufgabe hat, die weltanschaulichen Voraussetzungen der bioethischen Lehren zu reflektieren. Zu diesem Zweck werden zwei Interpretationen angeboten, die zum Perspektivismus bzw. Pluriperspektivismus hinführen, als jener Weltanschauung, welche gerade in der integrativen Bioethik zur Geltung kommt. (shrink)

U ovom radu želimo istražiti različite epistemološke koristi koje dobivamo putem nekih umjetničkih djela, pri čemu smo primarno usredotočeni na narativne umjetnosti. Tvrdimo da u određenom smislu, narativne umjetnosti mogu biti slične svjedočanstvu, utoliko što pružaju informacije koje mogu biti epistemološki vrijedne za kognitivne djelatnike kakvi smo mi. Razlikujemo barem dvije šire kategorije tih epistemoloških vrijednosti, od kojih prva uključuje ‘navođenje činjenica’ i u tom je smislu pandan paradigmatskom slučaju svjedočanstva u kojem ono što informator govori može biti izvor (...) znanja za publiku koja time naprosto dobiva činjenice . Međutim, to nije najsvojstvenija i najznačajnija vrsta epistemoloških vrijednosti koje dobijemo iz umjetnosti. Druga kategorija tiče se povećavanja svijesti ili produbljivanja razumijevanja o nekom fenomenu, koji se može odvijati na dva načina: ili pružanjem činjenica na specifično snažan i prožimalački način , ili prezentiranjem stajališta, stava ili mišljenja umjetnika koji nam može biti prosvjetljujući ili pak predstavljati izazov našem stajalištu. (shrink)