Abstract

Moralna prihvatljivost kontracepcije kao metode kontrole radjanja usko je povezana s pitanjem moralnog opravdanja reproduktivne autonomije, odnosno s pitanjem treba li pojedincima dopustiti da autonomno i slobodno odlucuju o tome hoce li imati djece, kada i koliko. Razvoj medicinskih i znanstvenih tehnologija doveo je do upotrebe umjetnih metoda kontracepcije koji sprjecavaju zacece s ciljem odgadjanja i planiranja radjanja djece. U prvom dijelu clanka analiziram bioeticke argumente koji se iznose u raspravi o reproduktivnoj autonomiji, a koji bi mogli biti mobilizirani protiv dopustanja upotrebe umjetne kontracepcije. U drugom dijelu, usporedjujem bioeticke argumente s daleko razradjenijim argumentima protiv umjetne kontracepcijekoji se pojavljuju u raspravama u filozofiji seksualnosti. U trecem i posljednjem dijelu, iznosim argumente protiv stavova G.E.M. Anscombe i J. Finnisa koji opravdavaju upotrebu prirodne metode kontrole radjanja, ali ne i umjetnih sredstva na nacin da ukazujem da nema moralno relevantne razlike izmedju ove dvije metode kontrole zaceca i radjanja.