There are stable wavelets which satisfy the Schrödinger equation. The motion of a wavelet is determined by a set of ordinary differential equations. In a certain limit, a wavelet turns out to be the known representation of a classical material point. A de Broglie wave is constructed by superposing similar free wavelets. Conventional energy eigensolutions of the Schrödinger equation can be interpreted as ensembles of wavelets. If the dynamics of wavelets form the quantum mechanical counterpart of Newton's dynamics of particles, (...) then conventional quantum mechanics is the counterpart of Gibbs's mechanics of ensembles. In this way, conventional quantum mechanics is reinterpreted on a deterministic basis. A difficulty of quantum field theory is predictable from this point of view. (shrink)

The significance of the wavelets reported on previously is seen to lie in the causal nature of their motion. Some remarks are presented in order to bring out this significance.

差しせまる西洋列強からの圧力のなか「管子」の法思想に接ぎ木する形で近代化を果たそうとした日本と中国。鏡のようにお互いを反映しあいながらもなにがその成否を分けたのか?「近代化」の別れ道はどこにあったのか ?

In a previous paper it was shown that the tunnel effect does not occur in the motion of an undeformable wavelet which we obtained by solving the Schrödinger equation and interpreted as representing a single particle. In the present supplementary paper we solve the same Schrödinger equation while modifying one of the restrictive conditions assumed previously, and obtain wavelets which deform in force fields. Tunnel effects are seen in the motion of these deformable wavelets. An apparent inaccuracy pointed out mathematically (...) in these solutions is shown to be insignificant under conditions which are feasible in the physical sense. (shrink)

In this article, I imagine a scene in Plato’s cave where Gilles Deleuze and Félix Guattari encounter Pinocchio, the most famous puppet. I want to examine the forms of resistance created by the expressions of the Body Without Organs during the process of Pinocchio’s formation and bring together the elements that undermine the pedagogical causality established between telling a lie and the elongation of the nose to show that a different reading of The Adventures of Pinocchio is possible. I hope (...) to achieve this reading by demonstrating the constant conflict of the two logics in The Adventures of Pinocchio: the logic of punishment and the logic of symptoms. This research can also be read as preparing a possible strategic escape plan for Pinocchio, Deleuze and Guattari for a permanent escape from Plato’s cave. (shrink)

Considering this issue to be particularly significant as a research challenge for the sociologies of religion in the so-called post-socialist countries, the subject of this research has been to determine the character, status and direction of religious changes in predominantly orthodox territories of Yugoslavia and Russia that became evident in the last decade of the twentieth century marked by turbulent socio-political changes in those countries. With the subject of the research being defined in that way, the main goal of the (...) research has been to identify and examine basic tendencies in religious changes. Relying on the huge empirical material on the changes in question, an attempt has been made to precisely detect the scope of these changes in the various areas of religious, spiritual and social lives of people in the period of the so-called post-socialist transformation. Therefore, the goal of the research has not been just to determine the scope and direction of changes of religiousness with people, but also to try to set the above mentioned religious changes into the proper social context, which is the starting point in their theoretical explanation. Smatrajuci da je predlozena tema posebno znacajana kao istrazivacki izazov za sociologije religije u zemljama tzv. postsocijalizma, predmet ovog istrazivanja je odredjen kao utvrdjivanje karaktera, stanja i smera religijskih promena na pravoslavno dominantnim prostorima Jugoslavije i Rusije aktuelnim u poslednjem desetlecu burnih socijalno-politickih previranja u njima. U ovako odredjenom predmetu istrazivanja glavni zadatak istrazivanja sastoji se u identifikovanju i preispitivanju osnovnih tendencija u religijskim promenama. Oslanjajuci se na obiman empirijski materijal o pomenutim promenama, u radu treba uciniti pokusaj preciznog detektovanja obima tih promena u razlicitim sferama religijskog, duhovnog i drustvenog zivota mnostva ljudi u tzv. postsocijalistickoj transformaciji drustva. Stoga cilj istrazivanja nije samo utvrdjivanje obima i smera promena religioznosti gradjana, nego je jedan od glavnih ciljeva istrazivanja pokusaj smestanja navedenih religijskih promena u odgovarajuci drustveni kontekst od koga se polazi u njihovoj teorijskoj eksplikaciji. (shrink)

Ruso i Marks predstavljaju dve paradigmaticne varijante radikalnog suprotstavljanja svetu. Bez sumnje, postoje znacajni momenti konvergencije izmedju ovih mislilaca, primera radi u pogledu podele rada, ili u pogledu samoprinude. Medjutim, nasa je tvrdnja da su uprkos odredjenim tendencijama u strucnoj literaturi divergencije jace nego konvergencije, odnosno, tvrdimo da ovi mislioci predstavljaju dve razlicite varijante radikalnog misljenja. Osnove ovih razlike nailazimo u citanju Rusoa koga opisujemo iz perspektive kolektivne autenticnosti, pravednosti, samoprezentnosti naroda i protesta protiv zavisti. A Marks se ne (...) moze citati iz perspektive krize zbog intenzivirane neuatenticnosti, njegova kritika politicka ekonomije stvara refleksivno polje koje je duboko divergentno u odnosu na Rusoa. (shrink)

U ovome ogledu najprije uvodim u teorije moralnog osjećaja Francisa Hutchesona, Davida Humea i Adama Smitha te razjašnjavam važne razlike među njima. Potom ispitujem da li moralni sud koji se zasniva na moralnom osjećaju varira ovisno o metafizičkim vjerovanjima. U tu svrhu te teorije uglavnom primjenjujem na pitanja kao što su istraživanje matičnih stanica, pobačaj i aktivna eutanazija. U svim trima teorijama neistinita religijska vjerovanja mogu iskriviti moralni sud. U Hutchesonovoj teoriji odgovori na problem istraživanja matičnih stanica, pobačaja i aktivne (...) eutanazije ne mijenjaju se ovisno o metafizičkim vjerovanjima promatrača. No odgovori na ta pitanja mogu se promijeniti ovisno o djelatnikovim metafizičkim vjerovanjima. Humeova teorija ne može pružiti odgovore na problem istraživanja matičnih stanica i pobačaja kada primatelj (onaj na koga utječe djelatnikova radnja) jest embrij ili fetus, dok odgovor na problem aktivne eutanazije ne može pružiti kada je pacijent nesvjestan. Može pružiti odgovore na problem pobačaja kada je primatelj trudnica, a na problem aktivne eutanazije kada je pacijent svjestan. No odgovori mogu varirati ovisno o ženinim ili pacijentovim metafizičkim vjerovanjima. Smithova teorija može pružiti odgovore na problem istraživanja matičnih stanica, pobačaja i eutanazije. No odgovori mogu varirati ovisno o djelatnikovim metafizičkim vjerovanjima. To pokazuje da sam moralni osjećaj u tim teorijama ne može identificirati primjereno moralno stajalište. (shrink)

Ruso i Marks predstavljaju dve paradigmaticne varijante radikalnog suprotstavljanja svetu. Bez sumnje, postoje znacajni momenti konvergencije izmedju ovih mislilaca, primera radi u pogledu podele rada, ili u pogledu samoprinude. Medjutim, nasa je tvrdnja da su uprkos odredjenim tendencijama u strucnoj literaturi divergencije jace nego konvergencije, odnosno, tvrdimo da ovi mislioci predstavljaju dve razlicite varijante radikalnog misljenja. Osnove ovih razlike nailazimo u citanju Rusoa koga opisujemo iz perspektive kolektivne autenticnosti, pravednosti, samoprezentnosti naroda i protesta protiv zavisti. A Marks se ne (...) moze citati iz perspektive krize zbog intenzivirane neuatenticnosti, njegova kritika politicka ekonomije stvara refleksivno polje koje je duboko divergentno u odnosu na Rusoa. (shrink)

Clanak je posvecen kratkom pregledu istorijata Spomenika ubijenim evropskim Jevrejima u Berlinu kao veoma dobar primer toga koliko dugo moze proteci od ideje do njene realizacije, kao i koliko zucna moze biti rasprava oko toga kako i koga se secati. U nadleznosti Savezne fondacije?Spomenik ubijenim evropskim Jevrejima? takodje su i Spomenik ubijenim Romima, Spomenik posvecen homoseksualcima progonjenim tokom nacionalsocijalistickog rezima i Spomenik masovnom ubijanju pacijenata dusevnih bolnica. Osim toga, autor analizira inicijative i resenja za druge spomenike u glavnom gradu (...) Nemacke Neue Wache, kao i spomen-podrucje koncentracionog logora Zaksenhausen nadomak Berlina. (shrink)

Da li se vrlina moze nauciti je pitanje oko koga su se lomila koplja u previranju i borbi za prevlast izmedju sofistike i starohelenske etike kao dva osnovna principa antickog duha. Dva velika predstavnika ovih suprotstavljenih principa Platon i Protagora sucelili su svoje argumente u dijalogu koji nosi naziv velikog sofiste. U ovoj filosofskoj borbi paradoksalno Protagora koji tvrdi da se vrlina moze nauciti dolazi do stava da vrlina nije znanje, a Platon koji brani starohelenski princip da je vrlina (...) urodjena tvrdi da je vrlina znanje. Platon resenje ovog velikog spora dva anticka principa vidi u filosofskoj teoretizaciji starohelenske mitske slike svijeta. (shrink)

Rad se bavi umiješanošću promatrača kao ograničenjem u racionalnom spoznavanju svijeta i otvaranjem prostora za druge oblike spoznaje. U velikoj mjeri ta se problematika tiče odnosa znanosti i vjere, pa se u uvodnom dijelu rada polazi od odnosa vjere i znanosti, a koji je kroz povijest prolazio kroz različite faze. U prvom poglavlju analiziraju se upravo etape kroz koje je prolazio odnos vjere, odnosno religije i znanosti: jedinstvo u srednjovjekovnoj sintezi, razilaženje i sukob, dijalog i komplementarnost. Za ostvarenje dijaloga između (...) vjere i znanosti ponajprije je zaslužan papa Pio XII. svojom enciklikom Humani generis . Ipak, najveći doprinos dijaloškom odnosu vjere i znanosti dao je papa Ivan Pavao II. koji je smatrao da jedna drugoj može biti od velike koristi te da samo dinamički odnos između teologije i znanosti može otkriti granice koje čuvaju cjelovitost obiju disciplina. Na jednak način, veliki doprinos uspostavi dijaloga vjere i znanosti dali su i znanstvenici, kako sa strane teološko-filozofske misli, tako i sa strane prirodoslovnih znanosti, osobito fizičari.U ovom radu se čini jedan iskorak u pogledu određenosti i konkretnog sadržaja granice koju znanosti ne mogu prijeći i preko koje se nalazi prostor za druge oblike spoznaje i za vjeru. Polazi se od stava da je za proučavanje bilo koga predmeta taj predmet potrebno odvojiti od promatrača, kako bi ga ovaj mogao podvrgnuti objektivnom proučavanju. Sam po sebi, taj je stav opće prihvaćen u svim znanostima i filozofiji, ali je suviše uopćen da bi eliminirao sve oblike umiješanosti i rafinirane pogreške pri zaključivanju.Pokazuje se da se u termodinamici i u Newtonovoj mehanici može točno definirati takvo stajalište promatrača, kojim je on potpuno odvojen od pojave koju promatra i iz kojega je u stanju da promatranu pojavu objektivno ispita. Takvo se stajalište onda količinski razlikuje od drugih stajališta s kojima bi bio »umiješan« u pojavu koju proučava. U znanostima u kojima se to može učiniti eksperimentalno se osnivaju, nalaze i koriste zakoni koji se mogu zvati »objektivnima«. No i u takvim znanostima ima oblika umiješanosti koji mogu ostati skriveni desetljećima i duže. U radu se ukazuje na tri takva oblika diskretne umiješanosti u termodinamici i mehanici. Za znanosti u kojima se točno količinsko razdvajanje objektivnih i umiješanih stajališta promatrača nije moglo učiniti, ili se načelno ne može učiniti, ne može biti ni sigurnosti od umiješanosti i time od rafiniranih pogrešaka u racionalnom zaključivanju. Odatle se sa znatnom heurističkom snagom izvodi zaključak da se u područjima spoznaje kojima se bave znanosti i filozofija racionalnim zaključivanjem može učiniti rafinirana pogreška i da postoji prostor za druge oblike spoznaje i vjeru.The introductory part of the work deals with the relation between science and other forms of cognition which has undergone various phases throughout history. The first chapter analyses the stages through which the relation between faith, i.e. religion, and science has passed: unity in medieval synthesis, divergence and conflict, dialogue and complementarity. Much credit goes to Pope Pius XII with his encyclical Humani Generis for the development of dialogue between religion and science. However, Pope John Paul II made the greatest contribution to the dialogical relation between faith and science. He believed that their relation could be of great value and that only the dynamic relation between religion and science could discover the limits that hold the integrity of both disciplines. In the same way, scientists, those of the theological-philosophical thought as well as those of natural sciences, especially physicists, have made a great contribution to setting up a dialogue between religion and science.This work is a step forward regarding the determinateness and concrete content of the limit that sciences cannot cross and beyond which is a space for other forms of cognition and for faith. The starting point is a standpoint that if one wants to study a subject, that subject has to be set apart from the observer, so that it can be objectively studied. In itself, that standpoint has been universally accepted in all sciences and in philosophy too, but it is too generalized to eliminate all the forms of interference and refined errors when drawing conclusions.It is established that in thermodynamics and in Newton’s mechanics one can precisely define such a standpoint of the observer, by which he/she is completely detached from the phenomenon he/she is observing and from which he/she is able to research the observed phenomenon objectively. Such a standpoint quantitatively differs from other standpoints, by which he/she would be “involved” with the phenomenon he/she is investigating. In the sciences in which it is possible to do that, laws that can be called “objective” are experimentally passed and adopted. But even in such sciences there are forms of involvement that may remain hidden for decades and longer. This work points at such three forms of discrete involvement in thermodynamics and mechanics. For the sciences in which a precise quantitative separation between the observer’s objective and involved standpoints was not possible, or is not principally possible, there cannot be safety of involvement and consequently of refined errors in rational concluding. Hence, with considerable heuristic strength, the following conclusion is drawn: All sciences, including philosophy, should explicitly take and put forward a view that, by rational conclusions, it is possible to make a refined mistake in their areas of cognition and that there is room for other forms of cognition and for religion. (shrink)