This paper investigates the assumptions and ways of understanding the idea of European identity on a spiritual basis, or more specifically, the conditions of possibility for the interpretation of European identity in the context of studying the common cultural history of the European nations. Since our source of interpretation of European history is the principle of the spirit, which in the historical sphere is primarily embodied in the domain of that which is cultural, whose representation is the life of the (...) spirit in art, but primarily in philosophy and religion, we chose the work of British philosopher and cultural historian Christopher Dawson, who demonstrates, in an exemplary way, what we care about most in this paper. Taking into account the hierarchy of degrees of reality – spirit, culture, religion – Dawson constructs the concept of European identity, by definition already common to all European nations as historical creations, interpreting European culture as an expression of the organic. That is exactly why we can talk about the roots of European identity. In terms of all the above said, a common European identity, based on European culture, has its roots in the Christian philosophy and religion, which, according to Dawson, is not a mere idealistic fact, but an expression of historical, political, social, and legal reality. (shrink)

Bogen beskæftiger sig med sindet og bevidstheden fra de græske filosoffer og guder til nutiden.

1. Povijest filozofskih problema.--2. Epoha estetike.--3. Smrt estetskog.

Povijest je u Hölderlina shvaćena kao usud kroz koji se duh odašilje iz svojega prvotnog sjedinjenja u svoju razdvojenost. Unutar jedinstvenog povijesnog usuda razlikuju se osobito grčki i hesperijski usud, koji su međusobno bitno povezani. Posebni se usud dosuđuje prema određenom zakonu usuda, s obzirom na svrhu povijesti, tj. udaljenost i blizinu određenog povijesnog razdoblja od iskona povijesti. Povijest je u svojim pojedinačnim likovima razvoj samog iskona. Prikazujući se u povijesti, iskon se skriva u svojoj beskonačnosti i neiscrpnosti, (...) sve dok se u povijesnim prevratima ne očituju kao takav, nakon čega se opet oblikuje jedan novi povijesni svijet, novo posebno uzajamno djelovanje prirode i umijeća.Jedinstvo iskona ne obnavlja se kao povratak u neposrednost prvoga stanja. Ono nije puko ponavljanje prvoga jedinstva, nego takvo stanje koje sjedinjuje jedinstvo i razdvajanje. Za razliku od povijesnog posredovanja, u kojem je moguće jedino prolazno tragičko pomirenje, tu se oba suprotna ne vraćaju k sebi tek u krajnjoj suprotstavljenosti, niti u odviše sjedinjenoj zamjeni, nego u takvom pomirenju u kojem se gubi svako prekomjerje i vlada istinska prisnost onog sjedinjenog.Die Geschichte ist bei Hölderlin als das Schicksal verstanden, wodurch der Geist sich aus seiner anfänglichen Vereinigung in seine Trennung schickt. Innerhalb des einheitlichen geschichtlichen Schicksaals unterscheiden sich besonders das griechische und das hesperische Schicksal, die aufeinander wesentlich hingewiesen sind. Das besondere Schicksal wird geschickt nach dem bestimmten Schicksalsgesetz, in Bezug auf den Zweck der Geschichte, d.h. auf die Entfernung und Nähe eines bestimmten Zeitalters von dem Ursprung der Geschichte.Die Geschichte ist in ihren besonderen Gestalten die Entwicklung des Ursprungs selbst. Indem der Ursprung sich in der Geschichte zeigt, verbirgt er sich in seiner Unendlichkeit und Unerschöpflichkeit, bis er in geschichtlichen Umwälzungen sich als solcher offenbart, wenn wieder eine neue geschichtliche Welt, eine neue besondere Wechselwirkung der Natur und Kunst hergestellt wird. Die Einheit wird nicht als die Rückkehr in die Unmittelbarkeit des ersten Zustands erzielt. Sie ist keine bloße Wiederholung der ersten Einheit, sondern ein solcher Zustand, der die Einheit und die Trennung vereinigt. Im Unterschied zu der geschichtlichen Vermittlung, in welcher allein die vorübergehende tragische Versöhnung möglich ist, kehren hier die beiden Gegensätze zu sich selbst, und zwar weder bloß in der äußersten Entgegensetzung, noch in allzu vereinigten Verwechslung, sondern in einer solchen Versöhnung, in der jede Übermäßigkeit verschwindet und die wahrhafte Innigkeit des Vereinigten herrscht. (shrink)

Žene su nedovoljno zastupljene u filozofiji, a trudnoća je nedovoljno istražena u filozofiji. Može li se uspostaviti veza između ta dva fenomena? Tvrdit ću da, iako je kontrafaktična tvrdnja "da su žene bile povijesno bolje zastupljene u filozofiji, trudnoća bi bila također zastupljena" možda istinita, to ne znači nužno da sada, u sadašnjosti, možemo očekivati (ili poželjeti) da postoji korelacija. Kako bismo shvatili jaz između ovih dvaju područja nedovoljne zastupljenosti, dovoljno je usvojiti ne-esencijalističko shvaćanje žena kako bismo prepoznali da neke (...) žene ne doživljavaju trudnoću ili nisu zainteresirane za trudnoću (filozofski ili na drugi način). Ipak, s obzirom na povijesno šutnju o trudnoći u filozofiji koju su proživljavale žene, važno je sada ispraviti tu neravnotežu istovremeno obrađujući obje teme nedovoljne zastupljenosti. Kako bih to dalje dokazala, upućujem na razliku između reprezentativne raznolikosti i suštinske raznolikosti (što je povezano s poznatijom razlikom između deskriptivne reprezentacije i suštinske reprezentacije). To će biti tema prvog dijela rada. Zatim, u drugom i trećem dijelu rada, istražit ću nedovoljnu zastupljenost i pogrešno predstavljanje žena u filozofiji, ne samo u smislu nedovoljnog broja žena, već i u smislu načina na koji su žene, kao opći "rod", (mizogino) opisivane u filozofiji kroz povijest. Isti postupak primijenit ću na trudnoću u četvrtom i petom dijelu rada, istražujući kako se tretira kao tema filozofskog istraživanja te kako je pogrešno predstavljena u društvu općenito. Kako bi se pružili dokazi za moje tvrdnje, analiza sadrži pregled literature i navodi statističke kvantitativne podatke i kvalitativno utemeljene intervjue. Završit ću hipotezom o odnosu između ovih nedovoljnih i pogrešnih predstavljanja, te ću ponuditi razmišljanja o budućnosti za žene i trudnoću u filozofiji. (shrink)

Nakon uvoda u kojemu se tematizira pojam i povijest bioetike, u članku se govori o počecima, razvoju i stanju bioetike u Hrvatskoj, i to u tri aspekta: znanstveno-stručne rasprave o bioetičkim problemima, bioetički senzibilitet i bioetička institucionalizacija. Pritom se posebna pozornost posvećuje konceptu integrativne bioetike, koji je razvijen u okviru projekta bioetičke suradnje u području jugoistočne Europe, gdje Hrvatsko filozofsko društvo ima vrlo važnu ulogu.After the introductory part on the notion of bioethics and its history, the paper deals with (...) the beginnings, development and condition of bioethics in Croatia from the perspective of scientific discussions about bioethical issues, then from the perspective of bioethical sensibility and finally from the bioethics institutionalization perspective. Special attention is thereby given to the concept of integrative bioethics, developed within the framework of bioethical cooperation in South-Eastern Europe, where the Croatian Philosophical Society plays an extremely important role. (shrink)

Cilj je dati temeljni ocrt čovjeka koji bi mogao biti okosnica koncepcije otvorene kulture. Analizom uporišnih točaka filozofske i kulturne antropologije: A) filozofska antropologija : a) pasivistička koncepcija, b) aktivistička koncepcija; B) kulturna antropologija : a) zatvorena kultura, b) otvorena kultura; treba doći do osiguranja koncepcije otvorene vs. zatvorene kulture. U multikulturalnim svezama izgleda da se potonja češće ispriječava daljem napredovanju pa je neophodno naći parametre kojima otvorene kulture mogu što ranije prepoznati negativna obilježja patrijarhalne kulture.

Autorica donosi kratki prikaz najznačajnijih djela fra Vicka Kapitanovića, poznatog i uglednog znanstvenika, pročelnika Katedre crkvene povijesti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu i ravnatelja Arhiva Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja u Splitu. Predočeni su rezultati autorova znanstveno istraživačkog rada. Razloženi su raznovrsni aspekti i dimenzije, te doprinosi sveukupnoj hrvatskoj kulturno-duhovnoj i društvenoj povijesti. Ti se doprinosi odnose prvenstveno na filozofsku i crkvenu povijest, ali i na znanstvena područja povijesti umjetnosti, arhivistiku, paleografiju, arheologiju i diplomatiku. Nadalje je to doprinos (...) otkrivanju, katalogiziranju i kodikološkoj analizi umnogome još nepoznate rukopisne baštine, posebice franjevačke, izvora i građe domaćih samostanskih i knjižnih fondova, od najstarijih razdoblja starokršćanske civilizacije do novije povijesti. Svojim velikim interdisciplinarnim znanjem autor je ovladao u domaćim i stranim učilištima .The authoress presents a brief survey of father Vicko Kapitanović’s works. He is a well-known and highly regarded scholar, the Head of the Church History Department at the Catholic Theology Faculty of the Split University, and the director of the Archive of the Franciscan Province of the Most Holy Redeemer in Split. She also depicts the results of the author’s scientific-research work and expounds the various aspects, dimensions, and contributions to the entire Croatian cultural-spiritual and social history. These contributions are, in the first place, to the history of philosophy and to the history of the Church, and also to the art history, to archive administration, paleography, archeology, and diplomacy. Furthermore, there are the contributions to the discovery, catalogization, and codicological analysis of the hitherto unknown manuscripts, especially from the Franciscan heritage, sources from Croatian monasteries and libraries, from the most ancient period of the early Christian civilization to the more recent history. The author gained his huge inerdisciplinary knowledge in the domestic and also foreign universities. (shrink)

U svijetu postoje raznolike kulture – kulturna raznolikost, ali i tendencija nestajanja kulturne raznolikosti – kulturna entropija. Istodobno se povećava dominacija moderne kulture – homogenizacija kulture. S neolitskom revolucijom uslijedila je kulturna eksplozija, a s industrijskom revolucijom i kulturna implozija. U radu se problematiziraju dvije teze: da je raznolikost kultura vrijednost za čovječanstvo, i druga da je homogeniziranje kulture neizbježna tendencija u kulturnoj evoluciji homo sapiensa. Osnovna teza je da se u post/modernosti zbivaju dva paralelna procesa (...) homogeniziranja: biotička homogenizacija i kulturna homogenizacija. U procesu globalizacije empirijski se mogu prepoznati obje tendencije. Paradoksalno je da se štiti raznolikost kultura i biološka raznolikost, a kritizira homogenizacija kulture i biotička homogenizacija, dok se istodobno nastavlja globalna tendencija kulturne implozije. Kao empirijska potkrepa ovom diskursu izložit će se rezultati empirijskog istraživanja mišljenja o perspektivama raznolikosti kultura u svijetu. Riječ je o vrednovanju raznolikosti kultura, predmodernih i moderne kulture. Istraživanje je provedeno na tri skupine ispitanika: likovnog studija, humanističkog studija i tehničkog studija. Rezultati se analiziraju s obzirom na studijska usmjerenja, religioznost, političku orijentaciju i spol studenata/ica. (shrink)

Potreba za antropološkim pristupom pojmu identiteta javlja se zbog prirode kako osobnog tako i kolektivnog identiteta, budući da nije riječ o fenomenima koji su »prirodno dani«, već o kulturno definiranim i konstituiranim formama ljudskog života u kulturnoj sredini kao »drugoj prirodi«, koja na ljudski način uvjetuje i konceptualizira različite »načine života« pojedinaca i naroda. Budući da kultura predstavlja bitan kontekst ljudskog socijalnog i individualnog života, ona osigurava obrazac zajedničkog načina života i načina mišljenja kolektivnog iskustva, kao vrijednosno-referentni okvir na koji (...) se oslanjaju definicije i interpretacije identiteta. Stoga kulturna paradigma omogućuje istraživačima da razumiju što znači identitet u različitim društveno-povijesnim uvjetima i ideološkim konotacijama, pretpostavljajući dinamičan koncept nasuprot nacionalnog obrasca identiteta koji se vezuje za etničke grupe i postaje ekskluzivan te isključuje mogućnost promjene. U tekstu će se razmatrati i tradicionalno orijentirana konceptualizacija identiteta u Srbiji i njen utjecaj na sporost promjena u demokratskoj tranziciji u novom tisućljeću i ukazati na probleme i dileme u tom kontekstu. (shrink)

Ova filozofska analiza psihoterapijskih pristupa temelji se na tezi o znanstvenolikosti životne filozofije. Filozofija života je koncept koji je prisutan u svakoj važnijoj psihoterapiji, bilo na jasan bilo na implicitan način. Rabili smo nekoliko načina istraživanja filozofske pozadine psihoterapija: povijesnu i konceptualnu analizu, dvofaktorski model ontološko-epistemološkog prostora, socijalne mreže i filozofske škole i njihov utjecaj na povijest psihologije, te neke specifične probleme iz područja filozofije znanosti. U završnom odjeljku smo analizirali pokret filozofskog savjetovanja. Istražili smo njegove značajke, te poveznice (...) s psihoterapijom.This philosophical analysis of psychotherapeutic approaches is based upon thesis of scientific character of one’s philosophy of life. Notion of philosophy of life is present in each major psychotherapeutic approach, in either explicit or implicit matter.Modes of philosophical inquiry include historical and concept analysis, two factor model of ontological-epistemological space, social networks in the philosophical schools and their impact on the history of psychology, and some specific issues in the philosophy of science.Finally, philosophical counseling movement is examined. What is typical for this movement and what sort of connections does it have with psychotherapy is covered. (shrink)

Jedna od njenih bezbrojnih definicija globalizaciju određuje kao dinamičan proces kojim su socijalne strukture modernizacije, poput kapitalizma, birokracije, visokorazvijene tehnologije i filozofije racionalizma i liberalizma ovladale svijetom. Uistinu u tome smislu liberalizam općenito prevladava kao zadani politički obrazac suvremene globalizacije. Vlade većine država promoviraju neoliberalnu politiku u odnosu na učinke globalizacije jednako kao što i utjecajne svjetske multilateralne ustanove redovito povezuju globalizaciju s liberalizacijom. Prvaci neoliberalne globalizacije ovladavaju također i trgovačkim krugovima, poglavito na novčanim tržištima te se množe među upravljačima (...) prekograničnih tvrtki. Poduzetničke udruge, kao i burzovni mas-mediji isto tako postaju tvrđave neoliberalizma koji općenito smatraju ortodoksnim pravcem globalizacijske politike. Drugim riječima, tako shvaćeni neoliberalni svjetonazor u posljednje se vrijeme bezpogovorno prihvaća kao neupitna istina koju »zdravi razum« nalaže. U tekstu se elaborira teza da neoliberalizam – vrsta filozofske, političke i ekonomske teorije znane i kao libertarijanizam, nametnuta kao prevladavajući teorijski pristup u suvremenoj globalizaciji – nema mnogo toga zajedničkog s idealom liberalne demokracije dobro uređena društva, koji izrasta iz dijametralno suprotnih ideja, aspekata i dimenzija liberalne filozofije. Socijalna filozofija liberalizma, razvijena u djelima Kanta, Hayeka, Dworkina i Rawlsa, promišlja koncepciju moderne liberalne demokracije, utemeljene na vladavini zakona, zaštiti ljudskih i građanskih prava, na idejama jednakosti, pravde i čestitosti. U tome smislu, programi »pozitivne diskriminacije« najnižih društvenih slojeva u potpunosti su sukladni s navedenom liberalnom filozofijom koja štiti individualna prava. S navedenih polazišta ekonomska i kulturna globalizacija trebaju biti podvrgnute jasnoj konceptualnoj analizi s normativnim zahtjevom za globalizaciju odgovornosti sa svrhom zaštite globalne budućnosti čovječanstva. Neka vrsta demokratske kontrole kao i vladavina prava jednako su tako nužni u našem globaliziranom svijetu. Središnja zadaća globalne politike – da zapriječi globalni kaos koji prijeti kao neizbježni učinak nekontrolirane globalizacije – implicira, među inima, i ustroj međunarodnog pravnog poretka s nekom vrsti globalne demokratske vladavine. No, glede izgradnje globalne demokracije i vladavine prava nadaje se odsudno pitanje na koje je teško dati odgovor: Kako ustrojiti politiku globalne vladavine u našem podijeljenom globaliziranom svijetu? (shrink)

Aristotelov nauk o navici, osim toga što je važan i bogat u sebi, predstavlja temelj potpunijeg shvaćanja njegove teorije o vrlinama, a time i njegove cjelokupne etike. Osnovne ideje ove problematike kroz cijelu povijest filozofije često su budile interes, a i danas njegov nauk tvori jezgru razmišljanja o navici, te je neminovno polazište suvremenih spekulacija. Stoga ćemo se uz obradu glavnih tekstova o navici u Aristotelovim djelima osvrnuti i na interpretaciju talijanskog filozofa Luigi Pareysona, koji smatra da je Aristotelova (...) originalnost u ideji vezivanja dvaju različitih pojmova éthos i héxis. Pareyson osobito osvjetljava vezu u kojoj éthos završava da bi dao mjesto héxisu te objašnjava kako héxis može proizići iz éthosa.U prvom redu iznijet ćemo razliku i odnos između héxis i éthosa te kako oni mogu biti izvor navici, koja je kao takva rezultat i uvjet čovjekova djelovanja. Po Aristotelu, preko ponavljanja čina navika omogućava da čovjek bude onakvim kakvim se sam čini, pri čemu se događa prijelaz sa slobode na neophodnost, te s truda na spontanost. Drugim riječima, one radnje koje su samoj volji u početku predstavljale napor i trud, nakon postizanja navike iste radnje obavlja spontano i lako. Ovu vlastitost navike Aristotel smatra vrlo važnom u odgoju i politici radi čega se može reći kako je ova tema i u današnjem vremenu vrlo aktualna.Besides being important and rich in itself, Aristotle’s concept of habit represents the foundation of a more comprehensive understanding of his theory of virtues, and with it his ethics as a whole. Throughout the entire history of philosophy the underlying ideas of this issue have frequently generated interest; even today his teachings lie at the very core of one’s reflections on habit and are inevitably the very starting point of contemporary speculations. Thus, in addition to analysing Aristotle’s main texts on habit, this paper also examines the interpretations given by the Italian philosopher Luigi Pareyson, who holds that Aristotle’s originality lies in the idea of linking two different concepts, namely éthos and héxis. Pareyson sheds light on the relation in which ethos ends in order to make room for héxis, and further explains that the latter can issue from the former.The authoress first expounds the difference and relation between éthos and héxis, as well as the way in which they can be the source of habit, which is – as such – both the outcome and condition of man’s deeds. According to Aristotle, by repeating acts, habits enable man to be such as he appears to be to himself, in which freedom transforms into necessity and effort into spontaneity. In other words, once the acts that were initially effortful and laborious to the will become a habit, the will does them spontaneously and with ease. Aristotle considers this property of habit vitally important in education and politics, due to which it can indeed be said that this topic is current even today. (shrink)

Rad se bavi umiješanošću promatrača kao ograničenjem u racionalnom spoznavanju svijeta i otvaranjem prostora za druge oblike spoznaje. U velikoj mjeri ta se problematika tiče odnosa znanosti i vjere, pa se u uvodnom dijelu rada polazi od odnosa vjere i znanosti, a koji je kroz povijest prolazio kroz različite faze. U prvom poglavlju analiziraju se upravo etape kroz koje je prolazio odnos vjere, odnosno religije i znanosti: jedinstvo u srednjovjekovnoj sintezi, razilaženje i sukob, dijalog i komplementarnost. Za ostvarenje dijaloga (...) između vjere i znanosti ponajprije je zaslužan papa Pio XII. svojom enciklikom Humani generis . Ipak, najveći doprinos dijaloškom odnosu vjere i znanosti dao je papa Ivan Pavao II. koji je smatrao da jedna drugoj može biti od velike koristi te da samo dinamički odnos između teologije i znanosti može otkriti granice koje čuvaju cjelovitost obiju disciplina. Na jednak način, veliki doprinos uspostavi dijaloga vjere i znanosti dali su i znanstvenici, kako sa strane teološko-filozofske misli, tako i sa strane prirodoslovnih znanosti, osobito fizičari.U ovom radu se čini jedan iskorak u pogledu određenosti i konkretnog sadržaja granice koju znanosti ne mogu prijeći i preko koje se nalazi prostor za druge oblike spoznaje i za vjeru. Polazi se od stava da je za proučavanje bilo koga predmeta taj predmet potrebno odvojiti od promatrača, kako bi ga ovaj mogao podvrgnuti objektivnom proučavanju. Sam po sebi, taj je stav opće prihvaćen u svim znanostima i filozofiji, ali je suviše uopćen da bi eliminirao sve oblike umiješanosti i rafinirane pogreške pri zaključivanju.Pokazuje se da se u termodinamici i u Newtonovoj mehanici može točno definirati takvo stajalište promatrača, kojim je on potpuno odvojen od pojave koju promatra i iz kojega je u stanju da promatranu pojavu objektivno ispita. Takvo se stajalište onda količinski razlikuje od drugih stajališta s kojima bi bio »umiješan« u pojavu koju proučava. U znanostima u kojima se to može učiniti eksperimentalno se osnivaju, nalaze i koriste zakoni koji se mogu zvati »objektivnima«. No i u takvim znanostima ima oblika umiješanosti koji mogu ostati skriveni desetljećima i duže. U radu se ukazuje na tri takva oblika diskretne umiješanosti u termodinamici i mehanici. Za znanosti u kojima se točno količinsko razdvajanje objektivnih i umiješanih stajališta promatrača nije moglo učiniti, ili se načelno ne može učiniti, ne može biti ni sigurnosti od umiješanosti i time od rafiniranih pogrešaka u racionalnom zaključivanju. Odatle se sa znatnom heurističkom snagom izvodi zaključak da se u područjima spoznaje kojima se bave znanosti i filozofija racionalnim zaključivanjem može učiniti rafinirana pogreška i da postoji prostor za druge oblike spoznaje i vjeru.The introductory part of the work deals with the relation between science and other forms of cognition which has undergone various phases throughout history. The first chapter analyses the stages through which the relation between faith, i.e. religion, and science has passed: unity in medieval synthesis, divergence and conflict, dialogue and complementarity. Much credit goes to Pope Pius XII with his encyclical Humani Generis for the development of dialogue between religion and science. However, Pope John Paul II made the greatest contribution to the dialogical relation between faith and science. He believed that their relation could be of great value and that only the dynamic relation between religion and science could discover the limits that hold the integrity of both disciplines. In the same way, scientists, those of the theological-philosophical thought as well as those of natural sciences, especially physicists, have made a great contribution to setting up a dialogue between religion and science.This work is a step forward regarding the determinateness and concrete content of the limit that sciences cannot cross and beyond which is a space for other forms of cognition and for faith. The starting point is a standpoint that if one wants to study a subject, that subject has to be set apart from the observer, so that it can be objectively studied. In itself, that standpoint has been universally accepted in all sciences and in philosophy too, but it is too generalized to eliminate all the forms of interference and refined errors when drawing conclusions.It is established that in thermodynamics and in Newton’s mechanics one can precisely define such a standpoint of the observer, by which he/she is completely detached from the phenomenon he/she is observing and from which he/she is able to research the observed phenomenon objectively. Such a standpoint quantitatively differs from other standpoints, by which he/she would be “involved” with the phenomenon he/she is investigating. In the sciences in which it is possible to do that, laws that can be called “objective” are experimentally passed and adopted. But even in such sciences there are forms of involvement that may remain hidden for decades and longer. This work points at such three forms of discrete involvement in thermodynamics and mechanics. For the sciences in which a precise quantitative separation between the observer’s objective and involved standpoints was not possible, or is not principally possible, there cannot be safety of involvement and consequently of refined errors in rational concluding. Hence, with considerable heuristic strength, the following conclusion is drawn: All sciences, including philosophy, should explicitly take and put forward a view that, by rational conclusions, it is possible to make a refined mistake in their areas of cognition and that there is room for other forms of cognition and for religion. (shrink)

U članku se opisuje burna povijest eugenike u Sjedinjenim Državama tijekom cijelog 20. stoljeća. Premda je nacistička eugenika notornija po svojim groznim posljedicama, činjenica je da je većina američkih saveznih država imala zakone koji su dopuštali sterilizaciju “nesposobnih” i da je golem broj ljudi prisilno steriliziran. Neki su zakoni ukinuti tek 1967. ali postoje i naznake zakonodavstva o sterilizaciji koje bi mogle dopustiti zloupotrebe karakteristične za rane godine 20. stoljeća. Međutim, glavnina članka opisuje ideološke izjave najvećih američkih eugeničara poput (...) Davenporta, Laughlina, Estabrooka iz Eugenic Record Officea, Granta, Rossa i drugih, kao i socijalne motive koje su eugeniku činili tako popularnom ideologijom sve do Drugog svjetskog rata. Jedna od sugestija članka jest da su eugeničke ideje i dalje latentne u drukčijim oblicima “znanstvenog rasizma” koji traje i danas.The article describes a troubled history of eugenics in the US, from its beginnings at the end of the 19th century, through the whole of the 20th. It is a part of a larger historical study on eugenics. It focuses on Davenport, Laughlin, Estabrook and the Eugenic Record Office, on the early racist eugenicists like Grant and Ross, and on sterilization legislation in the twenties and thirties. The intention however was to put the historical debate into a contemporary context, or at least to show that some eugenic ideas have lived long after everybody thought they were dead. There are some hints and quotations that show it might still be possible to misuse sterilisation in the US today. (shrink)

Problem kojega članak obrađuje jest: zašto Petrić jedini unutar rasprave o ars historica tijekom 16. stoljeća poseže za mitom? Na taj se problem pokušava odgovoriti analizom mita o povijesti , sadržanog u dijalogu »Il Contarino, overo che, sia l’historia« iz Petrićevih della historia diece dialoghi . S formalne strane, mitsko kazivanje svrstava Petrića u tradiciju pjesničke teologije, u kojoj preko ingenija i zanosa pjesnik utemeljuje ljudsku povijest i cjelinu znanja. Sa sadržajne strane, ovaj mit predstavlja rezultat Petrićeva nadahnuća različitim (...) antičkim i renesansnim tradicijama. U maniri pjesnika teologa, Petrić nastoji različite tradicije povezati u jedinstvenu sliku kako bi od kaotičnih res gestae stvorio prvi preduvjet historije: povijest kao njezin predmet.The article aims to tackle the following problem: why was Petrić the only philosopher who, within sixteenth-century discussion on ars historica, decided to employ the myth? The answer to this problem is being sought through the analysis of the myth of history , comprised in the dialogue “Il Contarino, overo che, sia l’historia” in Petrić’s work Della historia diece dialoghi . Viewed formally, mythological account places Petrić in the tradition of poetical theology, in which, through ingenuity and inspiration, a poet lays the foundations of human history and knowledge as a whole. Given the contents, this myth owes greatly to Petrić’s leaning on diverse traditions of the antiquity and the Renaissance. In the manner of a poet theologian, Petrić endeavours to combine different traditions into a unique picture and from the chaotic res gestae to create the first prerequisite for the history: the past as its subject-matter. (shrink)

Od svih suvremenika Praxisa, koji je nesumnjivo najsnažnija pojava u novijoj povijesti filozofije i kulture na ovim prostorima, Blaženku Despot treba smatrati onom izuzetnom osobnošću koja, ni formalno niti konceptualno, ne pripada tom krugu, iako s njime dijeli problematsku suštinu prijepora kojim se svi oni u to doba intenzivno bave. Ona, kao i Praxis , oštro i bespoštedno kritizira »socijalističku zbilju«, ali pritom ide dalje, propitujući i promišljajući odnos misaonih, idejnih izvora na koje se »realizacija socijalističke zbilje« poziva, kao i (...) kvalitetu, domet i istinitost same realizacije. Tako su u žarište njezinih preokupacija postavljeni misaoni korpus Hegela i Marxa, njihove razlike i istovjetnosti, granice i nepotpunosti u odnosu na povijesnu zakrivljenost našeg vremena. Poduzimajući filozofsku analizu tzv. društvenih pojava ona poduzima suočavanje »socijalističke stvarnosti« s idejama njezinih marksističkih uzora. Stoga poduzima »ponovno čitanje Hegela«, koje znači i ponovno čitanje Marxa, naročito na onim mjestima na kojima ih je »socijalistička stvarnost«, kao i cjelokupna povijest, potpuno demantirala, a to je područje humanističkog dometa emancipacije žena. Otvarajući među prvima u nas upravo ovo teorijsko-filozofsko polje, Blaženka Despot slijedi svjetske trendove teorije i filozofije feminizma, u čemu je ostavila ne samo neizbrisivi trag doprinosu produbljavanja filozofije slobode nego je u nas postavila temelje feminističke filozofije.Blaženka Despot should be regarded as an extraordinary person among all Praxis’s contemporaries, because she was concerned with the same themes, although she did not belong to the group, neither formally nor conceptually. She, like the philosophers closely associated with Praxis , harshly and without pity criticizes the so called “socialist reality”, but goes on even further to examine and rethink the conceptual foundations on which it is based, as well as its quality, range and truthfulness of the whole project. Therefore, Hegel and Marx lie in the very centre of her interest – the differences and similarities between them, and their limitations and insufficiencies regarding the historical context of our times. Putting effort into the philosophical analysis of social phenomena , she puts “socialist reality” and the ideas of its Marxist role-models side by side. Thus, she “re-reads Hegel”, and thereby also unavoidably Marx, in the context completely neglected by both “socialist reality” and the entire history of ideas – in the context of humanistic emancipation of women. Opening that theoretic-philosophical field of investigation, Blaženka Despot follows the world trends in theory, including also dealing with the philosophy of feminism, where she left an indelible mark concerning her efforts to deepen the “philosophy of freedom” and to establish feminist philosophy in Croatia. (shrink)

Prisutnost Heideggera u Hrvatskoj pokazuje se u rasprostranjenom čitanju i raspravljanju temeljnih pojmova njegova mišljenja, o čemu svjedoče tri internacionalna simpozija u 80-im godinama. Posrednici Heideggerove misli bili su sveučilišni profesori filozofije već u 60-ima.Najutjecajniji među njima, V. Sutlić, svoju filozofsku koncepciju artikulira i razvija kao »povijesno mišljenje«. Njegova intencija u radovima 60-ih godina jest svojevrsna sinteza Marxova i Heideggerova mišljenja, dok u knjizi Praksa rada kao znanstvena povijest imanentnom analizom pokazuje Marxovu misao u pripadnom joj povijesnom toposu ozbiljenja (...) Hegelove filozofije putem prakticiranja rada nošenog samonadmašivanjem znanosti. U temeljnim odrednicama »povijesnog mišljenja« – povijesni sklop , zgoda, čistina, zagovaranje povijesne otvorenosti – prepoznajemo odlučne pojmove Heideggerova mišljenja. G. Petrović zagovara trajni dijalog između Marxova i Heideggerova mišljenja, legitimirajući ga njihovom povijesnom usmjerenošću, u kojoj prednost daje Marxovu pojmu ‘revolucije’ naspram Heideggerovu ‘prispijeću bitka’.Die Anwesenheit Heideggers in Kroatien zeigt sich in der verbreiteten Erertörung der Grundbegriffe seines Denkens, wie das drei in den 80-er Jahren gehaltenen internationallen Symposien zeugen. Das Heideggersche Denken haben aber schon in den 60-er Jahren die Universitätsprofessoren der Philosophie vermittelt.V. Sutlić, der einflußreichste von ihnen, hat seine philosophische Konzeption als „geschichtliches Denken” artikuliert und entwickelt. In seinen Arbeiten der 60-er Jahren neigt er zu eigenartiger Synthese des Marxschen und Heideggerschen Denkens, während in dem Buch Die Praxis der Arbeit als wissenschaftliche Geschichte das Marxsche Denken in dem ihm zugehörigen geschichtlichen Topos freilegt. Das ist der Topos der Verwirklichung der Philosophie Hege1s durch das Praktizieren der von der sich selbst ständig übertreffenden Wissenschaft getragenen Arbeit. In den Grundbestimmungen des „geschichtlichen Denkens” – des geschichtliche Zusammenhang Sein – Dasein, Seiendes, das Ereignis, die Lichtung, das Befürworten der geschichtlichen Offenheit – erkennt man die entscheidenden Begriffe de Heideggerschen Denkens. G. Petrović befürwortet den dauerenden Dialog zwischen dem Denken Marx und Heideggers. Solchen Dialog berechtigt er mit der geschichtlichen Ausrichtung beider Denker in welcher Petrović den Vorteil der Revolution gegenüber dem Ankunft des Seins sieht. (shrink)

Religija se vratila na mjesto političkog i kulturnog čimbenika. Nakon što su političke ideologije, čija su sekularna i svjetovna obećanja spasenja utjecala na povijest 20. stoljeća na radikalan način, obesnažena, ponovna pojava religije na globalnom nivou ne može biti zanemarena: kao žarišna sila po pitanju vođenja vlastitog života, kao jamac kulturnom identitetu i kao religijsko-politička kreativnost. Ne možemo više razumjeti trenutno stanje u svijetu, njegove krize, konflikte i ratove, ali također i samopercepciju i samosvjesnost izvaneuropskih kultura i naroda, ako (...) isto tako ne shvatimo da se religija kao »moć života« vratila. U dodatku skice ovog procesa ovaj članak postavlja pitanje: koji su kulturni i politički izazovi s kojima se posebno suočavaju sekularna društva Zapada? (shrink)

U današnje vrijeme doživljavamo, kako u intelektualnom diskursu tako i u jeziku svakodnevice, jednu zapravo inflacijsku upotrebu pojma ‘kultura’. No, ako se baš sve može nazivati kulturom, tada i pojam i stvar gube svoju dijagnostičku i analitičku snagu. Članak pokušava – posežući za djelom Maxa Webera i novijom filozofskom antropologijom – pokazati da kultura predstavlja jednu antropološki utemeljenu, društvenu temeljnu činjenicu bez čije moći nije moguć ni život pojedinca niti je razumljiva povijest i razvoj naroda, nacija i društava. U (...) pozadini takvog ponovnog osvjedočenja glede razumijevanja ‘kulture’, stoje aktualnošću određena pitanja, kao npr.: Borba kultura ? Mogu li postojati multikulturalna društva? Potrebuju li društva, narodi, nacije jednu »vodeću kulturu« kao uvjet njihova opstanka. itd. (shrink)

The history of the idea of biological progress shows that it is not a selfexplanatory category, so a clear definition is required. Biological progress exists if: “more progressive” is defined as “more complex” – in that case evolution is synonymous with progress, i.e. development from simple to complex, from homogeneous to heterogeneous; we perceive the expression “more progressive” as more successful in relation to the environment, in these terms some groups in the history of life were more progressive because/so that (...) they survived, while others were retrogressive or less progressive because/so that they died out; on the other hand, within their ecological niches, certain forms of life are perfectly adapted to their environment as long as it is stable ; we take the span or reach of a potential adaptation of populations as a measure . However, there is no active, innovative problem solving in relation to the environment either with plants or animals – only the variability mechanism / selection is in place, automatism, instinct. In the light of the above-mentioned biological criteria, man is the most complex living creature by his constitution , he is the least dependent on the environment and can be innovative in relation to the environment. Man is the only living creature capable of establishing an active relationship with the environment through his special tool – culture. Considering the level of organization and quantity of information, the mammal genome is more progressive than the bacterium genome, while the human genome comprises most information which makes man the most progressive living thing. We can talk about biological progress if we define progressiveness as advancement toward complexity of organisation, but sometimes thesimplification of structure enables survival. It seems that we can talk about progressivenessin biology only if we accept the anthropic principle – that is why only cultural progress is possible. Information is the link between biological and cultural-anthropological successfulness . Biological information is a “complete” piece of information to an animal . To a human being, it is only a condicio sine qua non for the reality of human spirit which receives, keeps and generates information. Progress can be measured according to the capability ofestablishing an active and innovative relationship with the environment, but only within some sort of anthropocentric outlook which is a criterion of value. It is not possible to talk about progressiveness of life if man is not the measure of all things.Povijest ideje biološkog napretka pokazuje kako to nije samorazumljiva kategorija, pa se traži jasna definicija. Biološki progres postoji ukoliko: “naprednije” definiramo kao “složenije” – evolucija je tada sinonim napretka, tj. prelaženja iz jednostavnijeg u složenije, iz homogenog u heterogeno; “naprednije” shvatimo kao “uspješnije” s obzirom na okoliš; u tom smislu neke skupine u povijesti života bile su naprednije jer/pa su opstale, dok su druge bile nazadnije ili manje napredne pa/jer su izumrle; s druge strane unutar svojih ekoloških niša pojedini oblici života savršeno su prilagođeni svojem okolišu dokle god je on stabilan ; kao mjerilo uzmemo raspon ili širinu moguće prilagodbe populacija jer tada postoje razlike; ipak ni u biljaka ni u životinja tu nema aktivnog inovatorskog rješavanja problema okoliša, nego djeluje samo mehanizam varijabilnost/selekcija, automatizam, nagon. U svjetlu gore navedenih bioloških mjerila čovjek je svojim ustrojstvom najsloženije biće , najmanje je ovisan u odnosu na okolinu, može se novativno nositi spram okoline. Čovjek je jedini kadar za pravi aktivni odnos prema svom okolišu putem specifičnog oruđa kulture. S obzirom na stupanj organizacije i količinu informacija, genom sisavca je napredniji od genoma bakterije, a genom čovjeka raspolažes najviše informacija, pa je on po tome najprogresivnije biće u prirodi. O biološkom progresu možemo govoriti ako progresivnost definiramo kao porast složenosti organizacije, no ponekad pojednostavljenje građe omogućava preživljavanje. Čini se da o progresivnosti u biologiji možemo govoriti samo usvajajući princip antropičnosti, zato je u svijetu moguć samo kulturni progres. Posjedovanje informacije je veza između biološke i kulturno-antropološke uspješnosti . Posjedovanje biologijske informacije za životinju je “potpuna informacija” , dok je za Čovjeka samo condicio sine qua non za zbiljnost ljudskog duha koji dobiva, posjeduje i stvara informaciju. Progres je moguće mjeriti prema sposobnosti aktivnog i inovativnog odnosa spram okoliša jedino u nekoj vrsti antropocentričnog obzora koji u središtu ima mjerilo vrijednosti. Nemoguće je govoriti o progresivnosti života ako svemu nije mjera sam čovjek. (shrink)

Iz samog pojma filozofije - koja kao "mudroljublje" označuje nikada do kraja ozbiljenu težnju za dohvaćanjem istine, a ne modrost i istinu samu - proizlazi njezino nužno prihvaćanje kulturnog, teorijskog i svjetonazornog pluralizma, kako bi se filozofskim dijalogom međusobno različitih orijentacija pristupilo nikad do kraja završenom konvergentnom traganju za istinom. No, suprotno etimologijskom značenju njezina pojma, teško bi se moglo kazati da povijest filozofije obilježuje tako značajnu dijalošku spremnost i toleranciju spram različitih misaonih orijentacija. Dapače, u određenom smislu, sama (...) povijest filozofije ne predstavlja ništa drugo do sukcesivno negiranje i polemičko pobijanje prethodno uspostavljenih filozofskih pozicija.U suvremenim uvjetima globalizacije, kada svijet postaje globalno selo, na čijoj se agori susreću ne samo zastupnici različitih misaonih i svjetonazornih orijentacija nego u prvom redu pronositelji različitih kulturnih i civilizacijskih tradicija i načina mišljenja, kulturni pluralizam iskazuje se kao conditio sine qua non ravnopravnog dijaloga i međusobnog uvažavanja sviju onih koji čine jedinstvenu globalnu zajednicu. No, kako se u ovom prilogu nastoji pokazati, pri pokušaju uspostave konsenzusa oko zajedničkih, to jest univerzalnih vrijednosti, često dolazi do nepremostivih poteškoća koje se mogu prevladati samo i isključivo trajnim priznavanjem kulturnih, svjetonazornih, filozofijskih, epistemologijskih različitosti, bez pretenzija na dohvaćanje i posjedovanje jedne i jedinstvene univerzalne apsolutne istine.From the very notion of philosophy – that, as a ‘love for wisdom’ stands for never fulfilled tendencyto reach the truth, and not the wisdom or truth themselves – emerges its necessary acceptance ofcultural, theoretical and world-view pluralism, so that the philosophical dialogue between differentorientations could approach never ended convergent search for the truth. Despite its etymologicalmeaning, it would be hard to say that the history of philosophy represents such a dialogical readinessand tolerance towards different orientations of thoughts. Quite the contrary, in a particularsense, the very history of philosophy represent successive negation and polemical refutation of thepreviously established philosophical positions. In actual conditions of the globalization, when theworld becomes a global village, at whose agora meet not only advocates of the different reflectiveand world-view orientations but, in the first place, holders of different cultural and civilization traditionsand ways of thinking – cultural pluralism functions as conditio sine qua non of the equaldialogue and mutual respect of all the members of the global community. This paper tries to showthat in an attempt to establish the consensus on common, i.e. universal values, we often come toinsuperable difficulties that can be overcome only by continuous recognition of cultural, worldview,philosophical, epistemological differences and without pretensions on reaching and possessionof the one and only universal absolute truth. (shrink)

Tema je ovoga teksta u širem smislu osvrt na odnos logike i lingvistike. U užem smislu tekst će se u prvome dijelu osvrnuti na teme i instrumentarij, a u drugom na povijest formalne semantike. Recepcija formalnosemantičkih radova na našim područjima nema čvršću tradiciju, kao ni primjena formalnih metoda na proučavanje jezika, pa se i stoga čini korisnim ukazati na njezine dosege. Formalna semantika inspirativno je i plodonosno interdisciplinarno polje istraživanja koje je od 70-tih godina 20. stoljeća iznimno uspješno povezivalo (...) istraživanja lingvista, logičara i filozofa.Broadly, the subject of this paper is the relation between logic and linguistics. More narrowly, it concentrates on formal semantics. The first part of the text discusses the topics and methods of formal semantics, and the second part the history of formal semantics. Formal semantic analysis has not been widely known and applied in our research community, and formal methods have been applied extremely rarely in linguistic analyses. This is why it is useful to point out the significant achievements of formal semantics. This inspiring interdisciplinary field of research has been successfully connecting research in linguistics, logic and philosophy since the early 1970s. (shrink)

Waldenfelsovo fenomenološko razumijevanje moderne zasnovano je na razumijevanju stranog kao bitnog određenja moderne. Strano je ovdje odrednica mišljenja koja se eksplicira u kulturnim i društvenim odnosima te ga stoga treba interpretirati upravo u njegovom fenomenalnom realitetu. Kultura i politika u tom značenju više su od pukog imena za skupni naziv značenja i opravdanja djelovanja. One postaju izraz smisaonog konteksta u kojem se iščitava odnos spram stranog kao referentnog mjesta za razumijevanje samog značenja moderne, njene unutarnje diferenciranosti, tokova koji je određuju (...) i karakteristika koje se uspostavljaju u individualnim odrednicama što obilježavaju njenu povijest. Strano se, u cjelini svojega određenja, zasniva iz tjelesnosti kao realiteta njegovog postojanja. U cjelini uzevši, moderna se, smatra Waldenfels, razumijeva u njenoj postranjenosti , u njenom odnošenju spram stranog koje na koncu rezultira i postranjenjem moderne u cijelosti. Ona kao takva nije zastranila, nego po-stranila, i sama se priklonila stranosti kao vlastitom identitetu, u kojem je čvrsto uspostavljen i filozofijski diskurs na kojem se taj identitet brani. Odnos spram tjelesnosti, koji se postulira u modernoj teoriji, u tom smislu je konzekvenca odnosa spram stranog. Zato se problem transformacije filozofije ne nalazi u novom razumijevanju umstvenosti, nego u diskursu nove racionalnosti, fenomenološkom mišljenju partikulariteta okrenutom kritici obuhvatnosti metafizike subjektiviteta i bilo kojeg oblika umstvenih pretpostavki realiteta. Waldenfelsova interpretacija moderne proistječe iz cjelovitog uvida u kontinuitet mišljenja koje je određuje i iskazuje se kroz njegovo sažimanje u ključnim problemima koji određuju njene tokove. U tom smislu fenomenološki diskurs njegove filozofije dobiva svojevrsno značenje ishodišta filozofijskog mišljenja na prijelazu stoljeća.Waldenfels’ phenomenological understanding of modernity is based on the understanding of “the foreign” as an essential definition of modernity. “The foreign” here is the characteristic of thinking explicated in cultural and social relationships, which should therefore be interpreted precisely in its phenomenal reality. Culture and politics in this context are more then a mere names for a collection of meanings and justifications of action. They become the expression of a meaningful context from which one can read-off the relation to “the foreign” as the reference point forunderstanding the very meaning of modernity, its inner differentiation, the streams that determine it and the characteristics that are established in the individual determinants that denote its history. “The foreign” as a whole is grounded in corporality as the reality of its existence. Waldenfels maintains that modernity, taken as a whole, is understood in its orientation towards the foreign, in its relationship with the foreign that, eventually, results in the entire modernity being oriented towards the foreign. Modernity as such did not go astray, but it became oriented towards the foreign, it decided itself to accept some sort of “the foreign” as its identity, in which the philosophical discourse is established for its defence. The relationship towards corporality, postulated in this sense in modern theory, is a consequence of the relationship towards “the foreign”. That is why the problem of transformation of philosophy is not found in the new understanding of the mind, but in the discourse of new rationality, of phenomenological thinking of the particularity oriented towards the critique of the encompassing metaphysics of subjectivity and towards all sorts of rational assumptions bout the reality. Waldenfels’ interpretation of the modernity follows from the integrative insight into continuity of the thinking that determines it, and it is expressed by his summarisation of the crucial problems that determine its paths. It is in this sense that the phenomenological discourse is established, signifying the starting point of philosophical thinking at the turn of the century. (shrink)

Petrić, koji na Pletonovu tragu spise poznate pod naslovom Kaldejska proroštva pripisuje Zoroastru, »suvremeniku Abrahamovu, prvom otkrivaču astrologije i magije tj. mudrosti«, objavljuje te spise u »Dodatku« svoje Nove sveopće filozofije 1591. te 1593. godine pod naslovom Zoroaster et eius CCCXX Oracula Chaldaica, eius opera e tenebris eruta et latine reddita . Spisi će 1593. godine kao zasebno izdanje biti objavljeni u Hamburgu pod naslovom Magia philosophica hoc est Zoroaster et eius CCCXX Oracula chaldaica .Zoroastru pripisanu filozofiju Petrić zajedno sa (...) svojom vlastitom i s još tri filozofije, kao jednu »pobožnu filozofiju« podastire papi Grguru XIV. u zamjenu za Aristotelovu »bezbožnu « filozofiju što se »posvuda predaje po školama«.Prema njegovim vlastitim riječima, Petrić ulaže »nemali trud« u prikupljanje 324 stiha Kaldejskih proroštava, raspršenih po djelima različitih autora poglavito novoplatoničke orijentacije, sakupljajući ih u jedan cjelovit spis, koji raspoređuje u nekoliko tematskih cjelina i prevodi na latinski.U tekstu se nastoje sagledati Petrićevi motivi izdavanja Zoroastru pripisanih Oracula chaldaica, što se povezuje prije svega s pitanjem o tome jesu li i, ako jesu, kako su učenja iz Oracula prisutna u njegovoj vlastitoj filozofiji izloženoj u Novoj sveopćoj filozofiji.Svoj načelni stav o tome kako Proroštva funkcioniraju u njegovoj filozofiji iznosi Petrić u šestoj knjizi »Panarchije« Nove sveopće filozofije gdje kaže: »Ali mi filozofiramo pozivajući se na autoritete [pri čemu misli prije svega na Zoroastra] više kao na ures nego kao na temelj. Pozabavimo se stoga dokazima!« Premda, naime, Zoroastra priznaje kao autoritet, Petrić njegove izrijeke ne smatra filozofskim dokazima!Analizom Nove sveopće filozofije pokušava se u tekstu doći do odgovora na pitanje stoji li ova Petrićeva tvrdnja o pozivanju na autoritete kao na ures. Ujedno se nastoji sagledati specifičnost njegove interpretacije Kaldejskih proroštava, napose interpretacije koncepcije počela u njima izložene.Na kraju su značajke Petrićeve recepcije tih spisa rezimirane u jednoj njegovoj izjavi, vezanoj doduše uz pitanje razuma, no koja se može primijeniti i na sva ostala učenja izložena u Oracula chaldaica. Petrić u njoj znakovito kaže: »Međutim ta [sc. Zoroastrova] povijest o razumu ne čini se da se mnogo tiče naše filozofije, niti se pak mnogo razlikuje od nje.«The article attempts to examine Petrić’s motives for publishing Oracula Chaldaica, attributed to Zoroaster, and relate them primarily with the question of whether the teachings from the Oracles are present, and if so, in what way are they present in Petrić’s philosophy laid out in his Nova de universis philosophia.Petrić introduces his basic position on how Oracles function in his philosophy in the sixth book of “Panarchia” in Nova de universis philosophia, where he says: “But we philosophise by appealing to the authorities [by which he primarily means Zoroaster] more in the sense of an ornament than in the sense a foundation. Let us therefore deal with proofs!” Although, in fact, Petrić recognizes Zoroaster as an authority, he does not regard his sayings as philosophical proofs!Through the analysis of Nova de universis philosophia the article tries to answer the question whether the claim of appealing to the authorities merely as an ornament is justified. At the same time, it tries to expound the particularity of his interpretation of Chaldean Oracles, especially the interpretation of the notion of substance found in Oracles.Finally, the features of Petrić’s reception of these writings are summarized in one of his statements, although connected to the issue of reason, but which can be applied to all of the teachings of Oracula Chaldaica. He indicatively states: “However, this [sc. Zoroaster’s] history of reason does not seem to concern our philosophy very much, nor does it greatly differ from it.”. (shrink)

Nations and states build their identity on cultural heritage, which in the public space becomes a symbol of society’s collective memory. Cultural heritage has always been understood as a trace of the embodiment of a nation in space and time, that is, in a certain historical context. Also, cultural heritage and its monuments are closely related to identity and regularly contain a series of symbolic messages that demonstrate the history and destiny of the people. Heritage is one of the important (...) factors in the process of globalization, more precisely in the preservation of the identity of an individual nation in that process. The globalization process takes place quickly and therefore it is necessary to quickly and permanently educate oneself about cultural heritage, which is also an important factor in recognizing the tradition and identity of a nation. Quality education is one of the important goals of sustainable development, and it also implies the preservation and presentation of heritage content. The paper examines the connection between cultural heritage, education and sustainable development. (shrink)