Pitanje izgrađuje li Europa politički identitet ili ostaje zajednica drugog reda odredit će put europske integracije. Uvjet političkog identiteta je zasigurno europska javnost; na taj način su građani sposobni prihvatiti odluke europskog političkog sustava sudjelujući u relevantnim raspravama. Tri koncepta javnog će poslužit će pri razumijevanju europske javnosti kao međusobne povezanosti zajednice temeljene na mrežama. Nadopunjavanje »javne sfere« »javnim diskursom« odražava nastojanje nadilaženja nacionalnih ideja: ne govorimo o jednoj europskoj javnosti, nego je ona zamišljena kao mreža parcijalnih nacionalnih javnosti, koje (...) izviru iz događaja koje imaju određen značaj za Europu. Tako se europski identitet može stvoriti fokusiranjem političkih interesa građana na teme od zajedničkog značaja. (shrink)

Početkom dvadesetog stoljeća Walter Benjamin ukazao je da s razvojem tehnike reproduciranja dolazi do gubljenja elitističkog statusa autora. S ekspanzijom tiska, filma i fotografije, svakome je, kako ističe, otvorena mogućnost dobivanja uloge u nekom filmu, pisanja nekog teksta koji bi potom bio objavljen u novinama, kreativnog izražavanja putem fotografije. Pojava interneta i novih medija ponovno aktualizira Benjaminovu teoriju. Razvoj cyber svjetova i mogućnost čovjekova kreativnog izražavanja unutar njih, u tekstu su dovedeni u vezu s pitanjem identiteta. Uključivanje čovjeka u cyber (...) prostor shvaćeno je kao otvaranje novih mogućnosti za ostvarenje čovjekovih kreativnih potencijala. U tome smislu, sudjelovanje čovjeka u cyber prostoru, čak i onda kada je usmjereno na stvaranje različitih predodžaba o samome sebi, shvaćeno je kao ostvarivanje čovjeka kao autora, a ne kao proces destabiliziranja čovjekova identiteta.At the beginning of the twentieth century Walter Benjamin pointed out that the development of techniques of reproduction leads to the loss of elite status of author. With the development of the press, film, and photography, as pointed out by Benjamin, everyone has an open possibility to gain a role in a movie, to be the author of a text which would then have been published in newspaper, or to creatively express through photography. Advent of the internet and new media actualized Benjamin’s theory. Development of cyber worlds and the possibility to one to creatively express himself into these worlds, in the text are linked to the question of identity. Inclusion of one in cyber space is understood as opening of new possibilities for the realization of one’s creative potentials. In that regard, the participation of one in cyber space, even when it is focused on creating different ideas about him, is understood as the realization of one as the author, and not as a process of destabilization of human identity. (shrink)

U ratu se, prema Rozencvajgu, citava filozofija, tj.?idealizam?, pokazuje u svojoj lazi, odnosno, u svojoj neosnovanosti koja je istovremeno epistemoloska i egzistencijalna. Ta dvostruka pouka navodi ga da skicira konture jednog?novog misljenja? koje proizilazi iz loma univerzalne totalizacije svih partikularnosti. Taj lom se odvija kroz ponovno revitalizovani glas otpora singularnosti. Dakle, mora se preispitivati sta se kod Rozencvajga u Novom misljenju imenuje kao?sistem? Zvezde. Citajuci ovo remek-delo, a posebno njegov drugi deo, primecujemo dvostruku funkcionalnost Otkrovenja. Sa jedne strane, ono obasjava (...) celu knjigu, te citav?sistem? u izvesnom smislu, dakle, Ii IIdeo o Stvaranju, odnosno, o Izbavljenju. Sa druge strane, Otkrovenje rezultira suzenim, uskim smislom: ono obelodanjuje Stvaranje, takodje i obelodanjuje Izbavljenje, a ona sama se pokazuje kao?voljena dusa? u svom tragicnom ropstvu. U snaznijem ili sirem smislu, jedino Otkrovenje postoji, koje se tice stvaralacke proslosti i izbavljajuce buducnosti. Prema tome, u Zvezdi se ocrtava jedna opsta ekonomija flukseva, odnosno multipliciteta koji su otvoreni jedni spram drugih.?Sistem? je sistem vremena. Sistem jeste Otkrovenje.?Filozofiranje u formi sveta?, dakle, ono sto Rozencvajg promovise, razjasnjava se ovom konstatacijom koja zauzvrat stoji na celu poduhvata da se ponovo misli odnos filozofije prema religiji. (shrink)

Il saggio si propone di analizzare criticamente la particolare comprensione di Dio che Rosenzweig elabora nel Libro Primo della Parte Prima del suo capolavoro filosofico, vale a dire, La Stella della Redenzione. Il Dio di cui si parla nel testo rosenzweighiano esaminato? il Dio mitico della tradizione greca. Esso costituisce la condizione?elementare? necessaria, ma non sufficiente, sulla quale potr? poi fondarsi il ben pi? complesso e articolato Dio della rivelazione biblica. Il Dio mitico presenta un profilo estremamente dinamico, contrassegnato da (...) due polarit? in tensione - la sua stessa natura e la sua libert? - chegli conferiscono una straordinaria vitalit?. La libert? divina e la natura divina, nel passaggio dal Dio mitico al Dio rivelato, produrranno, attraverso una complessa trasfigurazione del loro assetto polare originario, rispettivamente, da un lato, la creazione del mondo, e dall?altro, la relazione d?amore che lo stesso Dio rivelato intratterr? con l?uomo. Namera teksta je da kriticki analizira specificno razumevanje Boga koje Rozencvajg razvija u Prvoj knjizi Prvog dela svog, vredi istaci, remek dela, Zvezda izbavljenja. Bog o kojem je rec u Rozencvajgovom tekstu jeste mitski bog grckog predanja. On je nuzni ali ne i dovoljni?elementarni? uslov na osnovu kojeg se moze utemeljiti mnogo slozeniji i artikulisaniji Bog biblijskog otkrovenja. Mitski Bog predstavlja izuzetno dinamicki profil kojeg obelezavaju dva napeta polariteta - sama njegova priroda i njegova sloboda - obezbedjujuci time njegovu izuzetnu vitalnost. Bozanska sloboda i bozanska priroda ce u prelazu od mitskog Boga ka Bogu otkrovenja putem jedne slozene transfiguracije njihovih prvobitnih polarnih struktura proizvesti s jedne stra?ne stvaranje sveta, i s druge, ljubavni odnos koji ce isti Bog otkrovenja uspostaviti s covekom. (shrink)

Autor u tekstu kritički analizira Berdjajevljevu filozofiju stvaralaštva, iz cjelovitosti njegove filozofske misli, s posebnim naglaskom na odnosu sa slobodom. Započinje svoje ispitivanjem uvođenjem u egzistencijalnost autorova promišljanja teme i iznošenjem temeljnih pojmova. Potom slijedi istraživanje metafizičko-antropoloških temelja čovjekove sposobnosti za istinsko stvaranje. Kako ne bi bilo zabune oko naravi ljudskog stvaralaštva iz ‘meonske’ slobode, razjašnjena je bitna distinkcija između ljudskog i Božjeg stvaranja. Analizira se teurgija, kao specifičan oblik ljudskog stvaralaštva i način nadilaženja tragedije stvaralaštva. Kritički se ispituje (...) struktura čovjekova stvaralaštva, kao odnos čovjeka stvaraoca i svijeta. Konačno se nudi osnova za jednu buduću filozofiju čovjeka zasnovanu na ideji stvaralaštva.This article critically analyses Berdiaev’s philosophy of creativity in integrity of his philosophi­cal thought, with special emphasis on relation between creativity and freedom. The author be­gins his investigation with introduction in existentiality of Berdiaev’s analysis of the topic andwith explanation of fundamental concepts. Then follows investigation of metaphysical-anthro­pological foundations of human ability for genuine creativity. To avoid misunderstandings con­cerning nature of human creativity from ‘meonic freedom’, essential difference between humanand God’s creativity is explained. The article also analyses theurgy as specific form of humancreativity and a way to surpass tragedy of creativity. Structure of man’s creativity is criticallyanalysed as relation between man the creator and the world. Finally, it is offered a groundworkfor one future philosophy of man based on the idea of creativity. (shrink)

Etičko obrazovanje, kao vrsta filozofskog obrazovanja, danas postaje sve aktualnije. Nastava filozofije nije samo razvoj duha nego i put ka samosvijesti i svijesti o ljudskoj dužnosti. Etičke spoznaje i osjećaji osnova su za ljudski, moralni i intelektualni razvoj ličnosti. Mlada ličnost se u susretu s etičkom problematikom i sadržajima uklapa u realnost svijeta kao ljudsko djelo. Kroz etiku ona uspijeva spoznati da je ličnost kontinuitet, ali i progres; da je ličnost dio svoje male zajednice, ali i sastavnica cjeline svijeta. Etičko (...) obrazovanje zanima se za to kako čovjek postaje etička ličnost, jedinka koja slobodno sudi, gradi i razvija moral; što je sadržaj moralne izgradnje ličnosti te koji su stadiji kroz koje ličnost prolazi na tom složenom putu samoizgradnje, od nesvjesnog bića ka biću koje svjesno gradi dobar svijet, ispravne etičke vrijednosti i moralne principe. Dakle, zadatak nije samo stvaranje moralne ličnosti kao jedinke koja »provodi« moral nego je zadatak stvoriti i etički subjekt, tj. ličnost koja slobodno i odgovorno razmišlja i sudi, koja gradi i razvija moral te nove moralne norme. Iz tog je razloga nužno uvođenje kolegija etičkoga obrazovanja u nastavu na sve tri obrazovne razine. Nowadays, the ethics education, as a type of philosophical education, is becoming increasingly important. Philosophical education concerns itself with the development of spirit, and with both the development of self-awareness and the awareness of our duties. Ethical insights and feelings are basis for human moral and intellectual growth. Young person becomes a part of the reality of the world through her encounter with ethical issues and contents. Ethics helps in gaining knowledge on the continuity of the concept of person, as well as awareness of its progressive nature. Ethics also aids in realization that person is a part of a particular community but that s/he also participates in human community in general. Ethics education is interested in questions like: how a man becomes an ethical personality, an individual with the freedom of thinking, judging, and acting morally; what is the content of the moral development and what are the stages of that complex process of self-growth from the unreflected being towards the being who consciously deals with ethics values and moral principles. The aim of ethics education is not only the creation of a moral person who merely acts on moral principles, but who is also an ethical subject, i.e. who thinks and acts freely and responsibly, builds and develops moral and creates new moral norms. Thus it is necessary to introduce ethics education in the curricula on all levels of education. (shrink)

Filozofska i, u manjem opsegu, lingvisticka debata oko problema imena traje vec duze vreme. Procesi iza imenovanja su predstavljani i objasnjavani na razlicite nacine. Rad ce pokusati da pruzi novi uvid u motivaciju za stvaranje novih imena vidjenu iz jezicke perspektive. Metafora, kao jedan od najvaznijih izvora motivacije u jeziku kako je vidi kognitivna lingvistika je jedna od osnovnih formi ljudske konceptualizacije. Prvi deo rada predstavlja pregled najvaznije teorije o imenu. Drugi deo rada opisuje osnovne principe kognitivne lingvistike i (...) odnosa prema metafori. Treci deo predstavlja prikaz ucesca metafore u originalnom nastajanju licnih imena, dok poslednji deo rada daje primere metafore u imenima u srpskom jeziku. (shrink)

Ispoljavanje dobra u Hegelovim Osnovnim crtama filozofije prava nije postizanje srece ili malogradjanskog komfora, nego hrabro i odlucno, gotovo slucajno i spolja posmatrano neosnovano ispoljavanje partikularne volje. Ovakav pojam dobra je upravo suprotan pojmu dobra u smislu dobara i uzivanja koji sprecava stvaranje subjektivnosti kod onih koji su neprepoznati od datog drustvenog sistema, urusavajuci mogucnost partikularnog delanja kod ovih, i time ih podrzavajuci u mentalitetu rulje, to jest mase. Nadomestavanje nedostatka slobode komforom je pre karakteristika faze apstraktnog prava, koju (...) faza moralnosti tezi da prevazidje. U fazi apstraktnog prava, zbog slepog postovanja suvog legaliteta, ono sto je pravo u sebi i za sebe ne moze nikako biti ispoljeno u pravom smislu reci jer je izjednaceno sa ugovornom pravdom, cija je prava osnova nista drugo do pravo jaceg. (shrink)

Procesi globalizacije događali su se mnogo puta u povijesti, daleko prije pojave riječi ‘globalizacija’ u drugoj polovici 20. st. Suvremena globalizacija podrazumijeva društvene, gospodarske i političke procese usmjerene na prelaženje državnih granica i stvaranje globalnog svjetskog poretka. No ona se ne smije svesti samo na to, budući da njeni procesi pogađaju sva područja ljudskog života i djelovanja: medije i komunikacije, gospodarstvo, politiku, pravo, kulturu, ekologiju, etiku, religije i crkve. Posljedice globalizacije jesu nova iskustva na društvenoj, političkoj i gospodarskoj razini (...) – povezivanje i umrežavanje kroz procese internacionalizacije i transnacionalizacije, kroz skupove poput G7 i Međunarodnog gospodarskog foruma u Davosu, ali i brojni društveni lomovi i gospodarska recesija. Globalizacija potiče religije na približavanje, na jačanje suradnje i na zauzimanje zajedničkog stava. Religije to i čine kroz postojeće zajedničke institucije, poput Svjetskog parlamenta religija i Svjetske konferencije religija za mir , tražeći nove oblike približavanja, dijaloga, solidarnosti, suživota, suradnje i ostvarenja etičkog konsenzusa, vodeći računa o zaštiti vlastitog identiteta u vremenu pluralizma i multikulturalnosti. Religije su svjesne da je etičko pitanje postalo pitanje planetarne odgovornosti koje zahtijeva globalnu etiku oko koje se trebaju složiti svi subjekti na svjetskoj razini, a u kojoj će čovjek biti aktivni subjekt. Kršćanske crkve uzimaju u obzir određene pozitivne zakonitosti procesa globalizacije tako da možemo govoriti o »kršćanskoj globalizaciji«. Kršćanstvo je od svojih početaka bilo usmjereno na određenu vrstu globalizacijskih procesa – daleko prije nego li se pojavio naziv ‘globalizacija’. Crkve su svjesne svoje zadaće zajednički braniti u vremenu globalizacije dostojanstvo svakog čovjeka, svake tradicije i kulture. One to čine preko brojnih postojećih međucrkvenih institucija na svjetskoj razini kao što su Ekumensko vijeće crkava , Ekumensko vijeće mladih u Europi . Katolička Crkva je od početka bila globalna i iz te je perspektive kroz stoljeća misijski djelovala. Nakon II. vatikanskog sabora to će djelovanje pojačati osnivanjem Papinskog vijeća za jedinstvo kršćana koje je nastalo iz Tajništva za jedinstvo kršćana , zatim Svjetskog dana mladih i Caritasa internationalisa.Processes of globalization have been happening numerous times through history, long prior to the appearance of the word ‘globalization’ in the second half of 20th century. Modern globalization includes the social, economic and political processes headed to crossing national boundaries and creating a global world order. However, globalization cannot be attributed simply to that issue, for its processes deal with all dimensions of human life and activity: media and communications, economy, politics, law, culture, ecology, ethics, religions, and churches. The consequences of globalization are new experiences related to social, political and economical sphere – interconnection and networking through processes of internationalization and transnationalization, through the meetings of the members of G7 and International Economic Forum in Davos, and also the numerous social breaks and economic recession. Globalization inspires religions to aim at the approaching, the stronger cooperation and the intercession for the common attitude. For realization of this purpose religions act through the existing common institutions like The World Parliament of Religions and World conference of religions for peace , asking for a new way of approaching, dialogue, solidarity, coexistence, cooperation and realization of ethic consensus, taking into account the protection of its own identity in time of pluralism and multiculture. Religions are aware of how ethic question has become the question of world’s responsibility. That issue requires global ethical principles around which all subjects on the world scale are to agree with. In that global ethic the human being will be respected as an active subject. The Christian Churches take into consideration the certain positive lawfulness of globalization process, thus we can speak of “Christian globalization”. Christianity has been headed to globalization process from the earliest days of the faith – prior to the process has emerged known as globalization. The Churches became aware of its responsibility in order to protect in the time of globalization the dignity of every person, every tradition, and culture. The Churches respond to this phenomenon through numerous existing interchurch institutions on world domain such as The World Council of Churches , Ecumenical Youth Council in Europe . The Catholic Church from the beginning has been global and based on this perspective the Catholic Church through centuries has been carrying out its missionary work. After the Second Vatican Council the Catholic Church has strengthened its activity by establishing Pontifical Council for Christian Unity , which has emerged from Secretariat for Promoting Christian Unity , World Youth Day and Caritas internationalis. (shrink)

Iako etičko vrednovanje biljne genske tehnologije na temelju koncepta održivoga razvoja uz ekološku obuhvaća i ekonomsku i socijalnu dimenziju, ovdje će se obraditi isključivo sastavnice odnosa prema okolišu. Od tih sastavnica rad se pobliže bavi prvenstveno ekološkom stabilnošću agroekoloških sustava, koji su izloženi utjecajima genskom tehnologijom preinačenih kultura, njihovim iznošenjem u prirodu i uzgojem na velikim površinama. Postavlja se pitanje predstavljaju li te biljke novu opasnost za ekološku uravnoteženost i kako se odnose prema načelima održivoga razvoja , te glede toga, (...) jesu li etički prihvatljive. Pojave uočene pri iznošenju takvih biljaka u prirodu – kao što su: vertikalni i horizontalni prijenos gena, utjecaji na štetnike i korove, ali i na korisne organizme, kao i stvaranje njihove otpornosti te povećana uporaba agrokemikalija, što se može negativno odraziti na stabilnost ekoloških sustava – potiču i na osobita etička pitanja, s kojima se vrednovanje biljne genske tehnologije mora suočiti. (shrink)

Author considering, appearing and existing modern idea about university like one of the most important institution of knowledge which is arise in modern epoch. In this work particular attention will be initiated on considered different ideas and conception university which were before so-called Himbolt?s idea of university which has global disposition and which is in the last two centuries regardless on period of crisis, had dominant position in contemporary high school education.. The second part of work is consecrated on analysis (...) constitute the first Serbian university. In this part of work will be analyze different treatise and projects of university which are during 19. and on the beginning of 20. century arise in circle of Serbian intellectual elite in which are essentially influence at form of institutionally profile the first Serbian university. The third part of work surround there different phase of develop on university and university education in Serbia in XX and on the beginning of XXI century. The first phase present the time between two war; the second phase is consecrate the time of and the third phase consecrate the last decade of XX and the first decade of XXI century in which are tempestuous changes in society announce new searching and fundamental over questioning the state in our high school institution with primary target that theirs work coordinate with standard of European universities and that way accomplish theirs integration in net of European universities. Autor razmatra uslove nastanka srednjovekovnog univerziteta, shvacenog kao korporacije fakulteta, i govori o filozofskim idejama koje su uticale na stvaranje i sirenje moderne ideje univerziteta, sigurno jedne od najznacajnijih institucija znanja koja je nastala u modernoj epohi. U ovom radu posebna paznja bice posvecena razmatranju razlicitih filozofskih ideja univerziteta koje su prethodile stvaranju tzv. Humboltove ideje univerziteta koja je u poslednja dva veka, bez obzira na periode krize, imala u savremenom visokom skolstvu dominantnu poziciju. Drugi deo rada posvecen je razmatranju procesa konstituisanja prvog srpskog univerziteta. U ovom delu rada bice analizirane razlicite rasprave i projekti univerziteta koji su tokom 19. i pocetkom 20. veka nastali u krugovima srpske intelektualne elite i koji su bitno uticali na institucionalni karakter i obrazovni profil prvog srpskog univerziteta. Treci deo rada obuhvata razmatranje cetiri razlicite faze razvitka modernog univerziteta i univerzitetske nastave u Srbiji u XX veku. Prvu fazu cini period od osnivanja Beogradskog univerziteta do pocetka Prvog svetskog rata. Druga faza je posvecena razmatranju univerzitetskog obrazovanja u medjuratnom periodu, a treca i cetvrta faza obuhvataju analizu razvitka i funkcionisanja univerziteta u doba komunizma i pocetak tranzicije. Burne promene u nasem drustvu devedesetih godina XX veka, najavile su nova traganja i temeljna preispitivanja stanja na nasim visokoskolskim institucijama s osnovnim ciljem da se njihov nacin i program rada uskladi sa savremenim evropskim univerzitetskim standardima i na taj nacin pripremi njihovo integrisanje u mrezu evropskih univerziteta. (shrink)

U radu se raspravlja o pojmu i povijesti utopije, pri čemu se naglasak stavlja na moderne oblike utopija rodne tematike. Iako bi se moglo reći da je utopijsko mišljenje imanentno čovjeku, danas se riječ ‘utopija’ koristi mahom u pejorativnom značenju tlapnje i/ili političke zamisli čije ostvarenje nužno vodi u neki oblik totalitarizma. Takva su određenja utopije iznikla iz etimoloških, povijesnih i idejnih nedoumica vezanih uz utopijske teorijske i praktične tvorevine. Opisujući utopiju pojmovima kritike, nade i mašte te ju vezujući uz (...) pojam Mannheimove aktivne utopije, u njoj je moguće pronaći elemente za suočavanje s modernim rodnim i ekološkim problemima. Kao primjer su dane feminističke utopije u kojima su testirane razne rodne teorije i prakse te su predložena rješenja za stvaranje ne idealnih i dovršenih, već poboljšanih svjetova, odnosno svjetova koji dopuštaju poboljšanje.This article discusses the concept and history of utopia with an emphasis on the modern forms of gender utopias. Although it can be said that utopian thought is inherent to humans, today the word ‘utopia’ is generally used in a pejorative meaning of an illusion and/or political concept whose actualization necessarily leads to some form of totalitarianism. These assumptions originated from etymological, historical and conceptional dilemmas associated with utopian theoretical and practical realizations. Describing utopia in terms of critique, hope and imagination as well as linking it with the concept of Mannheim’s active utopia it is possible to find in it elements that can be used for dealing with modern gender and ecological problems. As an example are given feminist utopias in which were tested different gender theories and practices and were suggested solutions for creating not ideal or completed but improved worlds, that is, worlds that allow improvement. (shrink)

Plato claims that “philosophy begins in wonder”. To genuinely question the unquestioned opens a hole in the floor of certainty. This feeling is the prerequisite to true philosophical thinking. However, paradoxically, it is often the absence of irreverence that prevents true awe. In order to provoke moral seriousness in students, it is common to inadvertently “flatten” the moral world by injecting seriousness into everything; however, when everything is serious, nothing is serious. This paper explores the role of conceptual and tonal (...) irreverence, and situates this topic more generally within the role of humor in pedagogy. Finally, the presentation demonstrates connections to social justice and the ways that educational reform, in flattening the moral world, have omitted the opportunity to generate wonder and reverence. Platon tvrdi da “filozofija počinje s čuđenjem”. Istinsko preispitivanje neispitanoga izaziva nesigurnost. Taj osjećaj preduvjet je istinskom filozofskom mišljenju. Međutim, paradoksalno, često je upravo nedostatak humora ono što sprječava istinsko čuđenje. Kako bi se izazvala moralna ozbiljnost u studenata uobičajeno je da se nehotice moralni svijet predstavi dosadnijim nego što uistinu jest, dajući svemu ozbiljan predznak; no ništa nije ozbiljno kada je sve ozbiljno. Ovaj rad istražuje ulogu konceptualnog i tonalnog humora te ovu temu općenitije pozicionira u sferu uloge humora u pedagogiji. U konačnici, prezentacija prikazuje veze s društvenom pravdom i načinima na koje je obrazovna reforma, putem prikaza morala kao ozbiljne teme, propustila priliku za stvaranje čuđenja i poštivanja. (shrink)

Platon tvrdi da “filozofija počinje s čuđenjem”. Istinsko preispitivanje neispitanoga izaziva nesigurnost. Taj osjećaj preduvjet je istinskom filozofskom mišljenju. Međutim, paradoksalno, često je upravo nedostatak humora ono što sprječava istinsko čuđenje. Kako bi se izazvala moralna ozbiljnost u studenata uobičajeno je da se nehotice moralni svijet predstavi dosadnijim nego što uistinu jest, dajući svemu ozbiljan predznak; no ništa nije ozbiljno kada je sve ozbiljno. Ovaj rad istražuje ulogu konceptualnog i tonalnog humora te ovu temu općenitije pozicionira u sferu uloge humora (...) u pedagogiji. U konačnici, prezentacija prikazuje veze s društvenom pravdom i načinima na koje je obrazovna reforma, putem prikaza morala kao ozbiljne teme, propustila priliku za stvaranje čuđenja i poštivanja. (shrink)

Tema rada su vestacenja drustvenih naucnika u procesima vodjenim pred Haskim tribunalom, ciji se doprinos sagledava u svetlu dugog razvoja ove prakse. Sire diskusije o sudskoj upotrebi naucnog znanja ukazuju na niz problema u regulisanju vestacenja. Analiziraju se mehanizmi kojima se u razlicitim pravnim kontekstima obezbedjuje naucna pouzdanost i procesna relevantnost vestacenja, kao i primenljivost tih mehanizama na forenzicke doprinose razlicitih drustvenih nauka. Regulisanje vestacenja u Haskom tribunalu se posmatra kao osobeno resenje cije se posledice prate kroz ucesce vestaka u (...) postupcima i kroz javnu percepciju angazmana drustvenih naucnika u tom svojstvu. Cilj ovakvog pristupa je nijansiranje dominantnih predstava o ulozi drustvenih naucnika u Haskom tribunalu i stvaranje preduslova za razumevanje specificnog karaktera njihove vestacke uloge. (shrink)

Stajn Rokan, norveski sociolog koji se bavio procesima nastanka drzava, nacija i demokratije u Evropi, ostavio je za sobom mnostvo pojedinacnih radova u kojima je pokusao da razvije svoj makro model politickog razvoja Evrope. Cilj mu je bio da na osnovu razlicitih istorijskih procesa, koji su uticali na stvaranje drzava i nacija, kao i na demokratizaciju, objasni mnogostranost evropskih drzava. Njegov pristup je, pri tome, antideterministicki i sirok, po cemu se uostalom njegova teorija i razlikuje od vecine drugih koje (...) se takodje bave procesima nastanka drzava i nacija. Zbog te svoje kompleksnosti se Rokanova teorija cini pogodnom za istorijsku komparativnu makrosociologiju kao i za analizu dugorocnih razvojnih puteva. Ovaj clanak ce u prvom delu prikazati Rokanovo shvatanje teorije u nacelu. U drugom delu ce se prikazati s?ma teorija, njene varijable i dimenzije. (shrink)

Zhang Dongsun je bio jedan od najutjecajnijih mislitelja u Republici Kini, čiji je ugled djelomično počivao i na njegovoj iznimnoj sposobnosti predstavljanja zapadne misli na način kompatibilan sa specifičnom metodologijom tradicionalne kineske misli. Jedno od njegovih najvećih postignuća svakako je stvaranje i razvoj moderne teorije znanja, temeljene na klasičnoj kineskoj i chan-buddhističkoj epistemologiji, što umnogome predstavlja prikladnu sintezu moderne znanosti i tradicionalne kineske misli. Stoga se ovaj rad prvenstveno usmjerava na Zhangovu teoriju znanja. Zhang Dongsun je nazivao svoju teoriju (...) »pluralističnom«, s obzirom na pretpostavku da su različiti elementi koji omogućuju shvaćanje i zaključivanje uzajamno isključivi i nesvodljivi. Iz toga ćemo razloga kritički razmotriti elemente koje Zhang predlaže u svojoj glavnoj epistemološkoj raspravi Plural Epistemology koja predstavlja najpotpuniju, sistematičnu i koherentnu obradu njegove teorije. (shrink)

Razlika između prikaza vrhunskog sportaša nekad i danas možda se najbolje ocrtava u točki susreta kiborg-teorije i studija o sportu. Rekonceptualizacija pojma ‘sportaš’ u tome se smislu otvara kao pomak od ‘prirodnoga’ ka ‘umjetnom’. Tijekom ljudske povijesti vrhunski sportaši uvijek su bili doživljavani kao na određeni način ‘ne-prirodni’ i slavljeni kao heroji koji su nadvladali granice svojih prirodnih tijela. Današnji sportski događaji privlače više gledatelja nego ikada ranije, a oštra konkurencija podiže i same standarde i kriterije natjecanja. Sportovi koji privlače (...) mase gledatelja već su odavno predstave ‘nakaza’; gledateljima na stadionima ili pred televizorom u udobnosti njihovih domova gotovo je nemoguće zamisliti da bi i sami ikad mogli postići tako super-mišićavo tijelo sa super-brzim refleksima. Staromodni krv, znoj i suze još su uvijek negdje prisutni, iako inkorporirani u napredna dostignuća moderne tehno-kulture. Mnoštvo pitanja koja proizlaze iz takve perspektive pronašla su svoje mjesto za raspravu u relativno novom pluriperspektivnom pristupu izazovima biotehnološkog doba – bioetici. Bioetika nudi platformu za dijalog o bitnim pitanjima današnjice, dijalog koji nadrasta disciplinarne, stručne, historijske i kulturološke pozicije. Takav diskurs suočava se, međutim, sa pluralizmom u pristupima kao i metodološkim barijerama te pretpostavlja stvaranje odgovarajuće teorijske podloge. Ovaj rad će izdvojiti samo neke problemske točke koje u području sporta plastično ocrtavaju nedostatnosti postojećih monoperspektivno orijentiranih koncepcija. U tome smislu, naglasit će se samo neki simptomi koji ukazuju na dezorijentiranost svakodnevnog življenja, a koji se na osoben način prikazuju u sportu: krhkost etičkih pozicija sadržanih u konceptima »duha sporta« i fair playa u sučeljavanju sa znanstveno-tehničkim napretkom, objektivacija tijela, te porast interesa za aktivnostima visokog rizika. U ovome radu navedena obilježja razumijevaju se kao znakovi potrebe za nadilaženjem redukcionističkih i monoperspektivnih pristupa, donedavno dominantnih, a koje osobit bioetički pristup ima mogućnosti nadići. (shrink)

Traganja za dušom i duševnošću motivirala su filozofe na stvaranje koncepcija raznolikog spektra tumačenja. Možemo li spoznati dušu, možemo li definirati duševnost, što bi to zapravo bilo i postoje li takve kategorije koje bi uopće mogle biti predmetom spoznaje, pitanja su na koja nailazimo i u filozofskoj misli Pavla Vuk-Pavlovića.Ishodište njegove filozofije jest doživljaj kao mjesto preplitanja gnoseoloških, ontoloških i etičkih problema te pristup fenomenu doživljaja gradi na kritičkom prevladavanju neokantovskih i pozitivističkih strujanja. Iz kompleksnosti razumijevanja doživljaja iščitavamo specifičnost (...) jedinstva svjesnosti kao subjektivne i predmetnosti kao objektivne komponente doživljaja, njihove složene međuodnose koji produciraju i originalnu filozofsku teoriju pluralizma svjetova te se na kraju pitaju i o mogućnosti filozofije kao takve.Searching for the soul and spirituality has been motivating philosophers to create conceptions of diverse interpretations. Can we gain insight into the soul, can we define spirituality, what is spirituality as a matter of fact and are there such categories that could be the subject of insight – are all questions that we come across in the philosophical thoughts of Pavao Vuk-Pavlović.Experience, as the locus of interlacement between gnoseological, ontological and ethical problems, is where he starts his philosophy. He builds his approach to the phenomenon of experience upon a critical transcendence over the Neo-Kantian and positivistic currents. It is from the complexity of his understanding of experience that we can read out the specific quality of the unity between one’s consciousness – as the subjective component – and the object of one’s experience – as the objective component of experience – their complex interrelations that also give rise to his original philosophical theory of the pluralism of worlds and, finally, investigate the capabilities of philosophy as such. (shrink)

Kineska gimnastika, daoyin xingqi 導引行氣, koju svakodnevno vježbaju milijuni Kineza, potječe iz razdoblja starodrevne Kine i ima korijene u šamanističkim obrednim plesovima. Bazira se na pokretima tijela kojima se oponašaju pokreti životinja. Doslovni prijevod termina daoyin xingqi jest »upravljati, rastezati i gibati qi 氣«, tj. sveprožimajući vitalni dah. Naime, gimnastika u kineskoj tradiciji nije se razumijevala samo kao puka tjelovježba, već kao oblik kultiviranja vitalnog daha, qia. Gimnastika, štoviše, predstavlja važan korak prema harmoniziranju čovjeka s nebom i zemljom . Iščitavanjem (...) isječaka tekstova iz razdoblja Zaraćenih država i razdoblja dinastije Han 漢, kao i analiziranjem najstarijeg pronađenog vizualnog prikaza gimnasticiranja u Kini »Karte upravljanja i povlačenja« , analizirat će se poimanje gimnastike u ranoj kineskoj kulturi. Interpretacija tjelovježbe postavit će se unutar paradigme promjene koja je oblikovala kinesko viđenje kozmosa. Posebno će se naglasiti veza između gimnasticiranja i pojma sheng 生 koji znači život, kao i rađanje, stvaranje, obnavljanje.Chinese gymnastics, daoyin xingqi 導引行氣, practised daily by millions of Chinese people, originates from ancient China and is rooted in shamanistic ritual dances. It is based on body movemements which imitate the movements of animals. Literally translated, daoyin xingqi means “guiding, pulling and moving qi 氣” i.e. the all-permeating vital spirit. Gymnastics in Chinese tradition, therefore, was never considered to be just a body exercise but also a form of cultivating the vital spirit, qi. Gymnastics, however, is the important medium of harmonizing man with heaven and earth . By reading of Warring States and Han 漢 dynasty writings, as well as the the oldest excavated visual representation of gymnastics in China “Daoyin chart” , in this exposure analysis will be on the understanding of gymnastics in the early Chinese culture. The interpretation of Chinese gymnastics will be set forth within the paradigm of change which shaped Chinese vision of cosmos. Special emphasis will be given to the connection between gymnastics and the concept of sheng 生, which means life, as well as birth, creation, renewal. (shrink)

Knjiga povezuje filozofsko obrazovanje i teme koje su svima poznate iz osobnog iskustva (ljubav, starost, umjetničko stvaranje, čitanje itd.). Ova je knjiga dijelom ispovjednog karaktera i po tome bliska autobiografskoj i memoarskoj beletristici, ali uključuje i spoznaje preuzete iz filozofije, psihologije, potom iz visoke kulture, iz kulturne industrije, ponekad u bizarnoj mješavini sastavnica koje proizvode neobične posljedice i neočekivane učinke.

The idea of “inner form” originates from Plotin, the founder of the so-called Neo-Platonism, and had a decisive influence on aesthetic theory from Renaissance to the 18th century. Lessing‘s assumption of “Raphael without hands” in Emilia Galotti embodies the ideal of Neoplatonist artist, who creates with his purely mental conception, untainted by the material world. Admittedly, the image of a painter who doesn‘t paint reflects the specific problematic nature of Neoplatonist conception of art. The 19th and 20th centuries saw the (...) Neoplatonist thesis that inner form precedes form on body challenged in many ways. For example, Konrad Fiedler advances the thesis that inner conception is finalised only when it is realised in some concrete matter. Nevertheless, 20th century “industrial design”, which puts conceptualisation before production, may still be described as a descendant of Neoplatonism, albeit an undesired one. Furthermore, by neglecting creation with hands as well as the material and thereby representing industrial mass products as works of art, Duchamp‘s ready made ironically testifies to the survival of Neoplatonist conception of art in the 20th century.Der Begriff der „inneren Form“ stammt vom Begründer des sogenannten Neuplatonismus, Plotin, und hatte entscheidenden Einfluss auf die ästhetische Theorie von der Renaissance bis zum 18. Jahrhundert. Lessings Annahme eines „Raphael ohne Hände“ in Emilia Galotti verkörpert das Ideal des neuplatonischen Künstlers, der mittels seiner rein geistigen Konzeption schafft, ohne durch die materielle Welt beeinträchtigt zu werden. Allerdings macht die Vorstellung eines Malers, der nicht malt, die spezifische Problematik der neuplatonischen Kunstauffassung offenbar. Im 19. und 20. Jh. wurde die neuplatonische These, dass die innere Form der Form am Körper vorausgehe, auf verschiedene Weise in frage gestellt. So vertritt z. B. Konrad Fiedler die These, dass die innere Konzeption erst dann vollendet wird, wenn sie sich in einer konkreten Materie realisiert. Jedoch lässt sich die „industrielle Formgestaltung“ im 20. Jh., die dem Konzipieren gegenüber dem Produzieren Priorität verleiht, als ein, wenn auch unerwünschter, Nachkömmling des Neuplatonismus bezeichnen. Ferner zeugt Duchamps ready made auf ironische Weise vom Überleben der neuplatonischen Kunstauffassung bis ins 20. Jahrhundert, sofern dieses sowohl das Schaffen mit den Händen als auch das Material vernachlässigt und darüber hinaus industrielle Massenprodukte als Kunstwerke zur Schau stellt.Pojam “unutrašnje forme” potječe od utemeljitelja tzv. neoplatonizma, Plotina, i imao je odlučujući utjecaj na estetičku teoriju od renesanse do 18. stoljeća. Lessingova pretpostavka “Rafaela bez ruku” u Emilia Galotti utjelovljuje ideal neoplatoničkog umjetnika, koji stvara putem čiste duhovne koncepcije, neoskvrnjen od materijalnog svijeta. Doduše, predstava slikara koji ne slika očituje specifičnu problematiku neoplatoničkog shvaćanja umjetnosti. U 19. i 20 stoljeću na različite se načine postavlja u pitanje neoplatonička teza da unutrašnja forma prethodi formi na tijelu . Tako npr. Konrad Fiedler zastupa tezu da se unutrašnja koncepcija upotpunjuje tek kad se realizira u konkretnoj materiji. Ipak, “industrijsko oblikovanje forme” u 20. st., koje poklanja prioritet koncipiranju nasuprot proizvodnji, može se opisati kao, ako i neželjeni, potomak neoplatonizma. Nadalje, Duchampovo ready made na ironičan način svjedoči o preživljavanju neoplatoničkog shvaćanja umjetnosti u 20. st., utoliko što zanemaruje stvaranje rukama jednako kao i materijal, te povrh toga postavlja industrijske masovne produkte kao umjetnička djela. (shrink)

Aristotel je strogo lučio tri bitna načina života: bios poietikos, bios praktikos i bios theoretikos, te je smatrao da samo dva posljednja načina života ozbiljuju najviše dobro pomoću savršenih oblika znanja, i to najviše dobro kao ljudsko dobro pomoću razboritosti praktičnoga uma i kao božansko dobro pomoću mudrosti teoretskoga uma . Oba ta načina postizanja sreće ozbiljuju najviše dobro na svoj vlastiti način, i to praktični um etičko-političkim djelovanjem građana u državi, a teoretski um kontemplacijom kao težnjom za vječnim životom (...) bogova i promatranjem prvih principa i uzroka svih bića u pogledu njihova bitka. Poietički način života Aristotel, pak, rangira niže od praktičnog i teoretskog. Pa ipak, katkada i poietički način života proizvodi sretan život.Na primjeru Gadamerova razumijevanja mnogolikosti iskustva bitnih načina života i mnogolikosti znanja već u okviru poietičkog znanja, u ovom se radu nastoji pokazati da poiesis kao treći bitni oblik života obuhvaća ukupnost proizvodnog znanja, dakle kako znanje na kojemu počiva umjetničko stvaranje tako i znanje koje sve više tehnizira globalni svijet i vodi sudbonosnom razaranju i kobnoj uniformiranosti samoga svijeta.Posebna je Gadamerova zasluga što je u okviru fenomenološke i hermeneutičke filozofije obnovio vlastitost umjetnosti kao oblik znanja koje kao ljudsko razumijevanje čovjeku omogućuje da pomoću povijesnog mišljenja razvije povijesnom bitku i svijetu života primjereno znanje i na njemu utemeljeno življenje i djelovanje.Aristoteles hat strikt zwischen drei wesentlichen Lebensweisen differenziert – dem bios poietikos, dem bios praktikos sowie dem bios theoretikos – und war hiernach des Erachtens, lediglich die letzten zwei Lebensweisen verwirklichten das höchste Gut mithilfe der einwandfreien Wissensformen, und zwar das höchste Gut als das menschliche Gut mittels Klugheit der praktischen Vernunft und als das göttliche Gut mittels Weisheit der theoretischen Vernunft . Beide dieser Wege der Glückserlangung verwirklichen das höchste Gut in ihrer eigenen Manier, sowohl die praktische Vernunft durch ethisch-politische Handlung der Bürger im Staat als auch die theoretische Vernunft durch Kontemplation als Streben nach dem ewigen Götterleben und der Beobachtung der ersten Prinzipien und Ursachen aller Wesen bezüglich ihres Seins. Die poietische Lebensweise stuft Aristoteles jedoch niedriger ein als die praktische und theoretische. Dennoch bringt die poietische Lebensweise bisweilen ein glückliches Leben hervor.Am Beispiel von Gadamers Verständnis der Erfahrungsmannigfaltigkeit der wesentlichen Lebensweisen und der Wissensvielfalt bereits im Rahmen des poietischen Wissens ist man bemüht, in dieser Arbeit darzulegen, dass die poiesis als dritte wesentliche Lebensweise die Gesamtheit des Hervorbringungswissens erfasst, also sowohl das Wissen, auf dem das künstlerische Schaffen ruht wie auch das Wissen, das die globale Welt zunehmend technisiert und zur schicksalhaften Zerstörung sowie verhängnisvollen Uniformierung der Welt selbst führt.Ein beachtliches Verdienst Gadamers ist es, im Rahmen der phänomenologischen und hermeneutischen Philosophie die Eigentümlichkeit der Kunst als Form des Wissens regeneriert zu haben, welches als humanes Verstehen dem Menschen ermöglicht, anhand des geschichtlichen Denkens ein dem historischen Sein und der Lebenswelt adäquates Wissen fortzuentwickeln, und desgleichen die darauf aufbauende Lebensweise und Handlung. (shrink)

U članku se pokušalo prikazati toleranciju kao krepost tj. sposobnost u smislu određenog habitusa koje čovjeku omogućuje stupiti u ispravan odnos s drugim čovjekom. Međutim, prije nego li se počelo s predstavljanjem kreposti tolerancije, prvo se objasnio pojam kreposti u aristotelovskom smislu i to pod posebnim vidom aristotelovske kreposti prijateljstva. To je razjašnjenje dovelo do zaključka da je krepost unutarnje stanje , a koje nekom čovjeku omogućuje svoje osjećaje i prirodne datosti dovesti u sklad i harmoniju. Zbog toga su kreposti (...) nekog čovjeka pretpostavke za njegovo ispravno djelovanje kako prema samom sebi tako i prema drugome. S tim u vezi tolerancija će biti prikazana kao krepost koja čovjeku pomaže nadilaziti poroke poput predrasude, neprijateljskog držanja i mržnje prema drugom čovjeku. Upravo ovi poroci ne predstavljaju samo opasnost za pojedinca kao takovog nego i za čitavo društvo jer indirektno ugrožavaju demokraciju i ljudska prava te ih mogu štoviše i blokirati. Nadilaženje, stoga, ovih poroka kroz kreposti dijaloga i tolerancije, omgućuje stvaranje temelja za demokraciju i ljudska prava uopće. Na kraju članka se obrađuje odnos između prava i morala – morala u smislu kreposti – te se dolazi do zaključka da se oni u društvu trebaju nadopunjavati, a ne međusobno isključitvati. (shrink)

Filozofija 21. stoljeća dužna je preispitati fundamentalne pojmove na kojima je zasnovana kako bi se utvrdilo je li povijesni tijek utjecao na promjenu u njihovoj biti i utjecaju. Jedan od takvih pojmova je pojam stvaralaštva koji se od još od starogrčke epohe vezuje za poietičku filozofiju. Neophodno je postaviti pitanje o tome je li još uvijek opravdana podjela prema kojoj je stvaralaštvo sfera ποίησις ili se stvaranje sâmo u tolikoj mjeri promijenilo kroz povijesna kretanja da je potrebno iz temelja (...) ponovno odrediti ne samo njegov pojam nego i sfere njegova utjecaja. Kroz proces takvog ispitivanja važno je ukazati na autore koji su smatrali da upravo ono stvaralačko fundira pojam čovjeka, kao i na one autore koji su upozoravali na takvu mogućnost. Razlika između starogrčkog τέχνη i suvremene tehnike, razlika između čovjeka kao zoon politikon i zoon technikon te razlika u određenjima pojma stvaranja otvaraju bitno pitanje: je li problem stvaralaštva toliko temeljan da je zbog njega neophodno preispitati filozofiju jedne epohe u cjelini? Twenty-first century philosophy is required to re-examine the fundamental concepts upon which it is founded in order to affirm whether the course of history has caused changes in its essence and influence. One such concept is the concept of creativity, which has been tied to poietic philosophy since Ancient Greece. It is necessary to examine the validity of the division according to which creativity lies within the sphere of ποίησις, or if creativity itself has changed to such an extent throughout history that both its concept and its sphere of influence must be thoroughly re-defined. Through such inquiry, it is important to note authors who have claimed that the act of creativity lies at the basis of the concept of man, as well as authors who have indicated this as a possibility. The difference between the Old Greek τέχνη and the modern ‘technique’, the difference between man as a zoon politikon and zoon technikon, and differences in definitions of the concept of creativity all raise an important question: is the problem of creativity so fundamental that it requires a complete re examination of the philosophy of an entire era? (shrink)

U članku pod gornjim naslovom su sličnosti i razlike metafizičkih počela Aristotela i Tome Akvinskog iskazane analizom argumentacije koja je sržna za obje ove metafizike: o postojanju Nepokretnog pokretača, Čistog akta. Tom analizom je pokazano da, iako im argumentacija ima istu logičku strukturu i isto polazište – promjenu bića – ipak ih je razlika u shvaćanju metafizičkih počela samog bića dovela do različitih zaključaka. Tako je ovdje pokazano da je za Aristotelovu metafiziku supstancije zadnja zbiljnost bića supstancijalna forma, koje svoje (...) zadnje utemeljenje ima u Čistom aktu, Nepokretnom pokretaču, dok za metafiziku bitka Tome Akvinskog zadnja zbiljnost bića jest bitak, koji svoje zadnje utemeljenje ima također u Čistom aktu, ali koji je shvaćen kao Čisti akt bivstvovanja, Subzistentni bitak. Stoga je za Aristotela Čisti akt isključivo oblikovatelj ostale stvarnosti ukoliko je svršni uzrok te nema, niti može imati, kao Nepokretni pokretač, ikakav drugi uzročni utjecaj na ostalu stvarnost, dok je za Tomu Akvinskog Nepokretni pokretač nužno Čisti akt bivstvovanja čije djelovanje je stvaranje.In this article the similarities and differences of Aristotle’s and Thomas Aquinas’ metaphysical principles are set forth by analyzing the core arguments of their metaphysics: principally, those concerning the existence of the Unmoved Mover, also called Pure Act. The analysis shows that although their arguments have the same logical structure and the same starting point – the fact that beings change – different conceptions of the metaphysical principles of being nevertheless lead to different conclusions. Therefore, this article shows that within Aristotle’s metaphysics of substance, the ultimate actuality is the substantial form which has its last ground in Pure Act, the Unmoved Mover. On the other hand, Thomas Aquinas believes that the ultimate actuality is existence, which also has its last ground in Pure Act, but the Act of Existence, or Subsistent Existence. Therefore, Aristotle’s Pure Act is a mere giver of forms and the final cause of reality. This Pure Act does not have, nor it can have any other causal influence on the rest of reality, while Aquinas’ Unmoved Mover is necessarily the Pure Act of Existence whose activity we call creation. (shrink)

Tekst je posvećen tematskom okviru prostor-vremena u teoriji relativnosti nasuprot prostoru i vremenu u klasičnoj filozofiji prirode. Na prvi se pogled čini da su tri protagonista – Šop, Trubar i Montaigne – čiji se život, autobiografija i bibliografija komparativno istražuju – obvezani posve različitim, hrvatskim, slovenskim i francuskim etno-genetskim, a dijelom i udaljenim vremenskim ishodištima. Rasprava će se koncentrirati na određene događaje koji obilježavaju njihovo stvaranje iz kojega proizlazi relativnost životnoga vremena i prostora. Zajedničke crte ovih umjetnika pisane i (...) govorene riječi, kao plod jedne svjetooblikujuće filozofije života, osvjetljavaju se na taj način da opravdaju njihovo zajedničko imenovanje odgovarajućom sintagmom »putnici kroz vrijeme«. Time se ujedno precizira ovaj terminus technicus. Pokazuje se i utvrđuje da su oni, svojim bivanjem i kreativnošću, prekoračivali okvire konvencija i kauzalnosti, koje pripadaju vremensko-prostornim dimenzijama i uvjetima. Svjesna i nesvjesna biblijska polazišta njihova držanja i njihove kozmičke poruke pritom će biti od bitnoga značaja. (shrink)

The article highlights the role of property in the establishment of free will. Human freedom is usually understood as individual’s capacity for arbitrary decision- making. While it seems that we are dealing with conscious actions, actions where we are closest to ourselves, we nonetheless remain unaware of the causes whereby these actions are determined. But instead of reconciling the age old divide between freedom and necessity, our aim is to expound how the logic of freedom is immanently bound to the (...) necessity to go outside oneself. Hegel was not the first to demonstrate this logic, but was the most consistent in laying out the idea of freedom as self-othering. For him, being a free person, subject, means to externalize our will into a non-independent extraneous things and thereby obtain ownership over them. Freedom is therefore not an individual quality, but a societal principle as property rights can only exist in intersubjective relationships. In this context, the following question comes to the fore: how is in circumstances where subjectivity is a product of ownership still possible to create something out of nothing? (shrink)