Abstract
U ratu se, prema Rozencvajgu, citava filozofija, tj.?idealizam?, pokazuje u svojoj lazi, odnosno, u svojoj neosnovanosti koja je istovremeno epistemoloska i egzistencijalna. Ta dvostruka pouka navodi ga da skicira konture jednog?novog misljenja? koje proizilazi iz loma univerzalne totalizacije svih partikularnosti. Taj lom se odvija kroz ponovno revitalizovani glas otpora singularnosti. Dakle, mora se preispitivati sta se kod Rozencvajga u Novom misljenju imenuje kao?sistem? Zvezde. Citajuci ovo remek-delo, a posebno njegov drugi deo, primecujemo dvostruku funkcionalnost Otkrovenja. Sa jedne strane, ono obasjava celu knjigu, te citav?sistem? u izvesnom smislu, dakle, Ii IIdeo o Stvaranju, odnosno, o Izbavljenju. Sa druge strane, Otkrovenje rezultira suzenim, uskim smislom: ono obelodanjuje Stvaranje, takodje i obelodanjuje Izbavljenje, a ona sama se pokazuje kao?voljena dusa? u svom tragicnom ropstvu. U snaznijem ili sirem smislu, jedino Otkrovenje postoji, koje se tice stvaralacke proslosti i izbavljajuce buducnosti. Prema tome, u Zvezdi se ocrtava jedna opsta ekonomija flukseva, odnosno multipliciteta koji su otvoreni jedni spram drugih.?Sistem? je sistem vremena. Sistem jeste Otkrovenje.?Filozofiranje u formi sveta?, dakle, ono sto Rozencvajg promovise, razjasnjava se ovom konstatacijom koja zauzvrat stoji na celu poduhvata da se ponovo misli odnos filozofije prema religiji.