Ovaj je zbornik nastao kao rezultat istraživanja provedenog unutar istoimenoga znanstveno-istraživačkoga projekta na kojemu su urednici istovremeno bili i glavni istraživači, a ostali autori članovi istraživačke skupine. Kao svjedoci različitih vrsta otklona od prevladavajućeg, uobičajenoga, normalnoga, pozitivnog ili ponašanja koje se karakterizira kao asocijalno, zapitali smo se – što postojeće čini normom, treba li odstupanje od norme nužno smatrati devijacijom i kakvi su poželjni društveni odgovori na odstupanja od normi. Često se smatra ispravnim upravo ono što je prevladavajuće, a ono (...) što predstavlja otklon označava se kao devijacija u negativnome značenju onoga što nije ispravno, nije posve ispravno, ili čak onoga što treba sankcionirati. Naš je početni stav bio da ono što prevladava ne smije biti neupitna norma, kao što ni ono što je otklon nije po automatizmu devijacija. Međutim, ne smatramo ni da prevladavajuću normu, samom tom činjenicom što je prevladavajuća, nužno treba kritizirati te da je svaki otklon po sebi poželjan. Cilj našeg istraživanja bio je istražiti različite oblike deficita i devijacijau u domeni formiranja vjerovanja individualnih, grupnih, kolektivnih i institucijskih epistemičkih aktera (socijalna epistemologija) i u domeni društvenog i institucijskoga djelovanja (filozofija politike i filozofija psihijatrije). Nastavno na to, pokušali smo identificirati vrijednosti postojećih normi, koliko odgovaraju poželjnim vrijednostima te koji su poželjni društveni odgovori na otklone od normi. (shrink)

One of the fundamental problems in the philosophy of psychology is to determine the relation between personal and subpersonal explanations of human behavior. The problem of determining the relation between the personal and subpersonal levels is called the “interface problem”. This paper has two goals. The first is to introduce the domestic reader to the interface problem from the perspective of the philosophy of psychology. The second goal is to show that insufficient focus on the interface problem and its potential (...) solutions can lead to uncritical and fallacious reasoning that can have significant consequences for particular debates in philosophy of medicine and philosophy of law. (shrink)

U kompleksnom ispreplitanju znanosti i javnosti već je Oton Kučera krajem 19. stoljeća vidio važnu ulogu filozofije »koja savjesno računa sa napretkom prirodne znanosti« kojoj »stadosmo na prag« s novim razumijevanjem prirodnih procesa i pojava. Budući da su mediji u približavanju znanstvenih informacija javnosti nesumnjivo najučinkovitiji, ovdje ću prikazati rezultate recentnih europskih i američkih anketa o informiranosti javnosti o znanosti , o stavovima javnosti prema znanosti i očekivanju javnosti od znanosti. Ukratko ću se osvrnuti na utjecaj medija s obzirom na (...) sadržaj i na neke od modela komuniciranja znanosti te opisati vrste i osobine publike za znanost u javnosti. Naime, korelacija znanja i pozitivnih stavova postoji do određenog stupnja informiranosti i dosadašnje su studije pokazale da kod donošenja odluka ili zauzimanja stava prema osjetljivim ili rizičnim pitanjima veliku ulogu imaju vjerovanja, više nego informiranost ili znanje. Nakon analize nekolicine studija slučaja, moj će zaključak biti da filozofija može pomoći upravo u tim najslabijim točkama javnoga razumijevanja i prihvaćanja znanosti. (shrink)

Jedna od njenih bezbrojnih definicija globalizaciju određuje kao dinamičan proces kojim su socijalne strukture modernizacije, poput kapitalizma, birokracije, visokorazvijene tehnologije i filozofije racionalizma i liberalizma ovladale svijetom. Uistinu u tome smislu liberalizam općenito prevladava kao zadani politički obrazac suvremene globalizacije. Vlade većine država promoviraju neoliberalnu politiku u odnosu na učinke globalizacije jednako kao što i utjecajne svjetske multilateralne ustanove redovito povezuju globalizaciju s liberalizacijom. Prvaci neoliberalne globalizacije ovladavaju također i trgovačkim krugovima, poglavito na novčanim tržištima te se množe među upravljačima (...) prekograničnih tvrtki. Poduzetničke udruge, kao i burzovni mas-mediji isto tako postaju tvrđave neoliberalizma koji općenito smatraju ortodoksnim pravcem globalizacijske politike. Drugim riječima, tako shvaćeni neoliberalni svjetonazor u posljednje se vrijeme bezpogovorno prihvaća kao neupitna istina koju »zdravi razum« nalaže. U tekstu se elaborira teza da neoliberalizam – vrsta filozofske, političke i ekonomske teorije znane i kao libertarijanizam, nametnuta kao prevladavajući teorijski pristup u suvremenoj globalizaciji – nema mnogo toga zajedničkog s idealom liberalne demokracije dobro uređena društva, koji izrasta iz dijametralno suprotnih ideja, aspekata i dimenzija liberalne filozofije. Socijalna filozofija liberalizma, razvijena u djelima Kanta, Hayeka, Dworkina i Rawlsa, promišlja koncepciju moderne liberalne demokracije, utemeljene na vladavini zakona, zaštiti ljudskih i građanskih prava, na idejama jednakosti, pravde i čestitosti. U tome smislu, programi »pozitivne diskriminacije« najnižih društvenih slojeva u potpunosti su sukladni s navedenom liberalnom filozofijom koja štiti individualna prava. S navedenih polazišta ekonomska i kulturna globalizacija trebaju biti podvrgnute jasnoj konceptualnoj analizi s normativnim zahtjevom za globalizaciju odgovornosti sa svrhom zaštite globalne budućnosti čovječanstva. Neka vrsta demokratske kontrole kao i vladavina prava jednako su tako nužni u našem globaliziranom svijetu. Središnja zadaća globalne politike – da zapriječi globalni kaos koji prijeti kao neizbježni učinak nekontrolirane globalizacije – implicira, među inima, i ustroj međunarodnog pravnog poretka s nekom vrsti globalne demokratske vladavine. No, glede izgradnje globalne demokracije i vladavine prava nadaje se odsudno pitanje na koje je teško dati odgovor: Kako ustrojiti politiku globalne vladavine u našem podijeljenom globaliziranom svijetu? (shrink)

Polazeći od situacije u kojoj se sve više uviđa da bismo morali mijenjati naš odnos prema prirodi, može biti značajno postaviti pitanje – može li Whiteheadova filozofija prirode, koja predstavlja jedan izuzetan i izniman misaoni sustav, cjelovitu teoriju prirode, pomoći u nastojanju da se ponovno zadobije pojam prirode u mišljenju? U tome smislu, ovdje se u najopćenitijim naznakama razmatraju neki temeljni pojmovi i karakteristike Whiteheadove filozofije prirode.Ključni pojmovi Whiteheadove filozofije prirode su: ‘proces’, ‘organizam’ i ‘aktualni entitet’. Stvarnost je proces (...) koji istovremeno predstavlja i subjekt kao koordinirajući princip jedinstva. Proces se sastoji od događaja koji se nalaze u dinamičkom međuodnosu. U prvom planu ove teorije prirode koja, drugačije i od Aristotela ali i od Descartesa, ‘prirodno’ misli u njegovoj organizmičkoj kvaliteti, nalazi se vrijeme a ne supstancija. Whiteheadova filozofija prirode, kao empirijsko-pragmatična metafizika, polazi od kauzaliteta i teleologije kao dva različita aspekta jedinstvenog procesa. U prirodi je na djelu komplementarni odnos kauzaliteta i teleologije, determinizma i slobode. Aktualni entiteti posjeduju svoju unutarnju, teleološku dinamiku koja je ograničena kroz njihovu relaciju s ukupnim Univerzumom.U kategorijalnom pojmu ‘aktualni entitet’ Whiteheadova filozofija nudi koncept za formuliranje jedinstva između fizičkih i psihičkih fenomena stvarnosti. Priroda i duh, tijelo i svijest, fizičko i psihičko, ne nalaze se u odnosu dihotomije. Ljudski i ne-ljudski život ne dijeli nikakva apsolutna granica. U metafizičkom i kozmološkom pogledu, Whiteheadova filozofija prirode, u svom nastojanju da se osigura kozmičko jedinstvo prostorne i vremenske dimenzije svijeta, prirode i povijesti, duha i materije, koncipirana je panteistički.In the situation in which necessity of changing our attitude towards the nature is becoming increasingly obvious, it could be important to ask the following question – is Whitehead’s natural philosophy, which represents one remarkable and outstanding system of thought, one integral natural philosophy, capable of giving assistance in our attempt of regaining the notion of nature in thought? Thereby, some grounding terms and characteristics of Whitehead’s natural philosophy are discussed here in a manner of a broad sketch.Grounding terms of Whitehead’s natural philosophy are: ‘process’, ‘organism’, and ‘actual entity’. Reality is the process which at the same time represents a subject as a coordinative principle of unity. Process is compiled out of the events which are in a dynamic interrelationship. In a focus of this theory of nature, which in contrast to Aristotle and Descartes thinks of ‘nature’ in its organismic quality, is time not the substance. Whitehead’s natural philosophy, being the empirical-pragmatical metaphysics, starts from causality and teleology as two different aspects of the unique process. Complementary process of causality and teleology, determinism and freedom, have an effect on nature. Actual entities posses their inner, teleological dynamics which is limited through their relation with the Universe in total.In categorial term ‘actual entity’ Whitehead’s philosophy offers the concept for formulating the unity between physical and psychical phenomena of the reality. Nature and spirit, body and conscience, physical and psychical, are not in the relation of dichotomy. Human and non-human life are not divided by any absolute boundary. In metaphysical and cosmological outlook, Whitehead’s natural philosophy in its attempt of providing the cosmic space–time unity of the world, nature and history, spirit and matter, is outlined as pantheistic. (shrink)

Slijedeći Fichteovu misao da »svatko izabire onakvu filozofiju kakav je tko čovjek«, u članku se ocrtavaju misaoni sklopovi stvaralačkoga opusa Ante Pažanina, u nastojanju da se na taj način osvijetle stožerne sastavnice njegove životne filozofije. Pažaninova istraživanja o filozofiji kao strogoj znanosti, fenomenologiji, praktičnoj filozofiji, etici i politici imaju znatan odjek i utjecaj ne samo u Hrvatskoj nego su zapažena i u svijetu. Na međunarodnoj pozornici privukla je zanimanje njegova osebujna koncepcija normativne političke filozofije u kojoj kritički rasvjetljuje i ukazuje (...) na posljetke suvremene znanstveno-tehničke civilizacije. Nasuprot novovjekovnom odvajanju etike od prava i politike, Pažanin se oslonio na aristotelovsku tradiciju praktične filozofije koja polazi od jedinstva etike i politike. Praktičnu filozofiju promatra kao samostalno i neovisno područje o poietičnoj techne i teoretskoj episteme. Takav pristup praktičnoj filozofiji nadilazi poteškoće aprirornoga univerzalizma teoretskoga utemeljenja etičkih normi te bolje odgovara suvremenoj raznovrsnosti svijeta života i njegovoj složenosti. Pažaninovu životnu filozofsku misiju može se prispodobiti Gadamerovu opisu »nasljedovanja« Aristotela u nastojanju filozofa da se pomoću filozofske teorije stavi u službu ljudske prakse. Njegova je praktična životna filozofija svojevrsno misaono nastojanje oko razumijevanja i posuvremenjenja odnosa između refleksivnih oblika teorije i praktične umnosti povijesnoga svijeta života. Filozofska refleksija za njega ima zadaću ne samo primjereno razumjeti praktični svijet nego ga time i odgovorno mijenjati u nastojanju za ozbiljenjem najvišega ljudskog dobra kao bitne svrhe čovjekova življenja. (shrink)

The book provides an overview of the contemporary discussion of the mind-body problem. This discussion takes its modern form during the 17th century in the works of René Descartes. The book covers the most important points of view in modern philosophy of mind. An important thesis of the book is that contemporary debates are still heavily influenced by Descartes’ arguments, especially those related to the nature of consciousness. (Google translate).

Suvremeni trendovi analitičke književne estetike sve se češće suočavaju s pitanjem o tome koliko su filozofija i književnost slične, a koliko različite. Ovakvo problematiziranje proizlazi iz činjenice da postoji određeni prostor preklapanja između njih dvije, zbog kojeg se postavlja pitanje o tome što je to po čemu se one razlikuju. Jedan od načina da se na to odgovori jest da pobliže pogledamo i filozofiju i književnost, te da na taj način pokušamo pronaći neko svojstvo po kojem se razlikuju. Boran (...) Berčić nedavno je sažeo ključna filozofska stajališta o tome što je filozofija. Analizirajuća ta stajališta, u radu nastojim vidjeti koliko se onoga što se inače smatra distinktivnim svojstvom filozofije može primijeniti i na književnost. (shrink)

Kako u svakodnevnom životu, tako i u pravu većinu ljudi smatramo odgovornim za postupke pretpostavljajući da su to njihovi postupci u smislu da nad njima imaju kontrolu. Pretpostavka koja dominira tradicionalnim filozofskim raspravama o moralnoj odgovornosti i teorijama kazne jeste da se osoba smatra moralno (pravno) odgovornom za počinjeni postupak ako taj postupak zavisi od nje na takav način da bi zaslužila osudu (kaznu) odnosno pohvalu (nagradu). Izazov koji prirodne nauke postavljaju pred ovakvo razumevanje moralne odgovornosti ne zaustavlja se na (...) klasičnoj mehanici već svoj novi, kompleksniji oblik zadobija pojavom kvantne mehanike, ali i razvojem neuronauke i psihologije. Relevantnost istraživanja prirodnih nauka za filozofske probleme objašnjavamo činjenicom da su drugu polovinu XX veka obeležila naturalistička metafizička i epistemološka nastojanja. Na ovaj način je otvoreno novo poglavlje odnosa filozofije i prirodnih nauka, a mi ga u ovom radu ispitujemo kroz razmatranje problema kompatibilnosti determinizma i moralne odgovornosti. Cilj rada je da ispitivanjem kako empirijskih argumenata kojima se u pitanje dovodi moralna odgovornost, tako i filozofskih argumenata koji figuriraju u ovim diskusijama ukažemo da rezultati naučnih istraživanja mogu biti plodonosni u kontekstu rasprava o slobodi volje, moralne odgovornosti i teorija kazne, isključivo ako na adekvatan način komuniciraju sa rezultatima filozofskih istraživanja zasnovanim na primeni filozofskih metoda poput metoda pojmovne analize. (shrink)

Recenzija knjige: Wu Xiaoming Filozofija i Zhexue Put k drugome i natrag Prijevod: Zorana Baković, Mario Rebac Odjel za orijentalistiku Hrvatskoga filološkoga društva i Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2006.

Iz samog pojma filozofije - koja kao "mudroljublje" označuje nikada do kraja ozbiljenu težnju za dohvaćanjem istine, a ne modrost i istinu samu - proizlazi njezino nužno prihvaćanje kulturnog, teorijskog i svjetonazornog pluralizma, kako bi se filozofskim dijalogom međusobno različitih orijentacija pristupilo nikad do kraja završenom konvergentnom traganju za istinom. No, suprotno etimologijskom značenju njezina pojma, teško bi se moglo kazati da povijest filozofije obilježuje tako značajnu dijalošku spremnost i toleranciju spram različitih misaonih orijentacija. Dapače, u određenom smislu, sama povijest (...) filozofije ne predstavlja ništa drugo do sukcesivno negiranje i polemičko pobijanje prethodno uspostavljenih filozofskih pozicija.U suvremenim uvjetima globalizacije, kada svijet postaje globalno selo, na čijoj se agori susreću ne samo zastupnici različitih misaonih i svjetonazornih orijentacija nego u prvom redu pronositelji različitih kulturnih i civilizacijskih tradicija i načina mišljenja, kulturni pluralizam iskazuje se kao conditio sine qua non ravnopravnog dijaloga i međusobnog uvažavanja sviju onih koji čine jedinstvenu globalnu zajednicu. No, kako se u ovom prilogu nastoji pokazati, pri pokušaju uspostave konsenzusa oko zajedničkih, to jest univerzalnih vrijednosti, često dolazi do nepremostivih poteškoća koje se mogu prevladati samo i isključivo trajnim priznavanjem kulturnih, svjetonazornih, filozofijskih, epistemologijskih različitosti, bez pretenzija na dohvaćanje i posjedovanje jedne i jedinstvene univerzalne apsolutne istine.From the very notion of philosophy – that, as a ‘love for wisdom’ stands for never fulfilled tendencyto reach the truth, and not the wisdom or truth themselves – emerges its necessary acceptance ofcultural, theoretical and world-view pluralism, so that the philosophical dialogue between differentorientations could approach never ended convergent search for the truth. Despite its etymologicalmeaning, it would be hard to say that the history of philosophy represents such a dialogical readinessand tolerance towards different orientations of thoughts. Quite the contrary, in a particularsense, the very history of philosophy represent successive negation and polemical refutation of thepreviously established philosophical positions. In actual conditions of the globalization, when theworld becomes a global village, at whose agora meet not only advocates of the different reflectiveand world-view orientations but, in the first place, holders of different cultural and civilization traditionsand ways of thinking – cultural pluralism functions as conditio sine qua non of the equaldialogue and mutual respect of all the members of the global community. This paper tries to showthat in an attempt to establish the consensus on common, i.e. universal values, we often come toinsuperable difficulties that can be overcome only by continuous recognition of cultural, worldview,philosophical, epistemological differences and without pretensions on reaching and possessionof the one and only universal absolute truth. (shrink)

Neuro-ethics is probablу fastest growing part of applied ethics. The main thesis is that certain natural processes in brain and nerves produce certain moral, and immoral, behaviors. All these processes can be explained causally, and (if this is so) neuro-ethics might be the final result of neuroscience. There are some metaphysical and ethical pitfalls to be considered, however, like the (incorrect) conflation of causal explanation and rational justification in defining values, not only non-moral values but moral values as well. Certainly, (...) the knowledge of how neurological processes function could help to enhance the quality of human life, not only in coping with defects but also in improving the so-called "normal life." This implies that neuroethics is instrumental, dealing with values which are instrumental as well. However, neuroethics, it seems, aspires to go further than that: to explain how goals come into existence and what their articulation should look like. All of this should be causally explained, or at least explainable; and the main focus of the paper is an analysis of this aspiration. The analysis refers to some important distinctions like the distinction between causes and reasons, explanation and justification, or the one between means and ends. At the end of the paper there is a section about applications, where some of the benefits and risks are summarily indicated, with a conclusion that neuroethics surely might help in advancing the overall quality of human life, individual and social. (shrink)

From the institutional inauguration of the discipline in 1972, philosophy of sport tends to expand, spreading itself around the world from one country to another, and including new philosophical in...