Ovaj rad se bavi metodološkim aspektima obnovljenih pravno-filozofskih nastojanja da se preispita pojam međunarodnog prava. Posle kratkog osvrta na istoriju pravne filozofije i ključne tačke Hartovog i Kelzenovog pozitivističkog stanovišta, u radu se dalje ispituje na koji način se savremene pravne teorije, kako u pozitivističkoj, tako i u ne-pozitivističkoj tradiciji, bave međunarodnim pravom. Poslednji deo rada predstavlja pokušaj da se skiciraju određene smernice za novi početak u filozofskoj obradi međunarodnog prava. Prvo, istorija rasprava u ovoj oblasti svedoči o (...) tome da su metodološki pravni teoretičari u pravu kada tvrde da nam utvrđivanje odgovarajućeg metoda pomaže u odgovoru na pitanje šta je pravo. Drugo, imajući na umu stalno promenjivu prirodu međunarodnog prava, odgovarajući metodološki pristup zahteva „evolucionarnu epistemologiju“ (D’Amato), koja teško da se može nazvati obeležjem analitičke jurisprudencije. Najzad, takva epistemologija je na kompleksan način povezana sa našim istraživanjem šta međunarodna pravda ili, bar, šta međunarodna „unutrašnja moralnost“ zahteva. (shrink)

Najnovija enciklika pape Benedikta XVI Caritas in veritate, kao i prethodne enciklike posvećene socijalnoj tematici, najreprezentativniji su dio opusa katoličkog socijalnog nauka koji u svijetlu judeo-kršćanske Objave i općih načela kršćanske filozofije raščlanjuje aktualne svjetske društvene prilike.U članku se razložila prožetost socijalnog nauka Crkve filozofijom te ukazalo na metafizičke specifičnosti te filozofije, koja sačinjava, kako se je pokazalo, filozofski okvir enciklike Caritas in veritate. Analizom logike filozofskog diskursa Benedikta XVI koja inkorporira, u taj filozofski okvir, načelo besplatnosti kao (...) izraz ljudskog bratstva, nastojalo se ukazati na doprinos enciklike Caritas in veritate aktualnim promišljanjima filozofije globalizacije.The latest encyclical letter by the Pope Benedict XVI Caritas in veritate, similar to the former encyclicals dedicated to social issues, is the most representative part of the Catholic social teaching which analyses current world issues in the light of Judeo-Christian Revelation and general principles of Christian philosophy.This article has expounded the philosophical background of Roman Catholic social teaching and indicated metaphysical peculiarities of that philosophy which builds, as it is shown, the philosophical foundation of the encyclical Caritas in veritate. By analyzing the logic of Benedict’s philosophical discourse, which in that philosophical frame includes the principle of gratuitousness as the expression of human fraternity, we tried to show the contribution of Caritas in veritate encyclical letter to current philosophical thought about globalization. (shrink)

The central aim of the inquiry begun in this text is to reach a semantic characterisationof philosophical discourse, that is, to describe the »language«, or the code, ofphilosophy. This inquiry contains an examination of the views on the nature andpurpose of philosophy held by Immanuel Kant and Ludwig Wittgenstein, but manyother philosophers, semioticians, linguists and literary theorists are brought into thediscussion.In the first part of the text, the view is expressed that, with regard to the peculiarphenomena that characterize philosophy , (...) a theory of philosophy itself is needed, but such that would notitself be caught in the same kind of discourse. Then some methodological restrictionsare introduced: mainly, that the »philosophy« to be dealt with is the classicalcontinental philosophy, which is percieved as a body of texts. The aim of the inquiryis then formulated as the description of the code by which these texts are organized;the method of the inquiry is specified as a deductive-hypothetical one. In the end,an outline of a semantic theory is offered, as a basis for this description.The second part of the text starts the examination of Kant’s and Wittgenstein’sphilosophical views and their views on philosophy. Kant’s theory of knowledge ispresented as one which asserts the primary role of subjective a priori forms whichshape what we know as »reality«, and is therefore opposed to Wittgenstein’s picturetheory of language, where language simply mirrors what is given. The conclusion isreached, however, that both Kant and Wittgenstein propose a parallel dichotomybetween that which can be known/said, and the thing-in-itself or the mystical, andwith regard to this they both claim that the aims of philosophy as seen traditionallymust be reconcieved to a great extent.The inquiry is continued in an another article. (shrink)

Kada se raspravlja o filozofskoj hermeneutici, riječ »filozofska« nije tek običan atribut. Prije svega, ona označava zbiljsku djelatnost filozofije same, koja u sebi razotkriva hermeneutičko pitanje o mogućnosti istine. Razvoj filozofske hermeneutike u 20. st. ovisi dakle o povijesnom suočavanju filozofije s pitanjem o mogućnosti njene imanentne istine. Ova »povijesna« dimenzija nije nešto izvanjsko filozofiji, već njena unutarnja sposobnost mogućnosti samog filozofskog mišljenja koje implicira temeljnu pretpostavku filozofske hermeneutike na koju ovdje pokušavamo ukazati i razraditi. Stoga unaprijed prihvaćamo (...) povijesni kriterij filozofskog mišljenja.When discussing philosophical hermeneutics, the word »philosophical« is not just an ordinary attribute. Above all, it denotes the very activity of philosophy itself, which in itself discloses the hermeneutic question of the possibility of truth. The development of the 20th century philosophical hermeneutics thus depends on the philosophy’s historical facing the question of the possibility of its immanent truth. This »historical« dimension is not something extrinsic to philosophy, but rather an intrinsic quality of the possibility of philosophical thinking itself, which implies the basic presupposition of philosophical hermeneutics we’re here trying to indicate and develop. We therefore accept in advance the historical criterion of philosophical thinking. (shrink)

Ne samo da Mediteranska filozofija pridonosi postanku i daljem razvoju svjetske filozofije, nego joj daje osnovni pečat. Kratka analiza glavnih sastojaka, kao što su: 1) grčko-judejska i latinska skolastika; 2) uloga magije i misticizma; 3) otvaranje znanstvenog interesa naročito od arapske skolastike; 4) povijesno vrijeme i čovjekova borba za sebe, od Renesanse sve do dvadesetog stoljeća, treba pokazati da je osnovni vid Mediteranske filozofije oplemenjivanje svijeta. Budućom zadaćom Mediteranske filozofije naznačit će se pronalaženje putova kako da se (...) koncept mogućnosti, kao njezina glavna tekovina u dvadesetom stoljeću, osigura u perspektivi oplemenjivanja svijeta – najvjerodostojnijoj perspektivi svjetske filozofije.Not only does Mediterranean philosophy contribute to the genesis and susequent development of world philosophy, but it also lends it its original stamp. A breaf analysis of elements such as: 1) Greco-Judean and Latin scholasticism; 2) the role of magic and misticism; 3) the stimulation of scientific interest especially in Arabic scholasticism; 4) in history of human beings the struggle for themselves from the Renaissance to the Twentieth Century should show, with a special emphasis on Croatian philosophers, that the basic conception of Mediterranean philosophy consists in enrichment of the world. Through futures tasks for Mediterranean philosophy it will be indicated how to find ways to secure the concept of possibility as the main currency in the perspective of enriching the world – a most authentic perspective for world philosophy. (shrink)

Razmatrajući pitanje globalizacije u kontekstu filozofije, tekst kreće u pomalo neočekivanom pravcu: ne promišlja o značenju i posljedicama procesa kojeg nazivamo ‘globalnim’ nego umjesto toga nastoji istražiti kakav je utjecaj globalizacije na filozofiju te teorijsku i literarnu produkciju. Umjesto pokušaja da odmah »misli globalizaciju«, tekst nastoji pokazati »što je globalizacija učinila mišljenju«. Za ilustraciju toga nastojanja uzet će se u obzir tri glavna područja koja treba istražiti: Afrika, Latinska Amerika i Indija. Ta su područja izabrana jer predstavljaju reprezentativne regije (...) tzv. »Trećeg svijeta« ili »Globalnog Juga«. Osnovna ideja, preuzeta od P. Hountondijija, jest da filozofska i teorijska produkcija oponašaju onu ekonomsku, a fortiori, zapravo predstavljaju isti proces, što je prikazano na mnoštvu primjera. Nadalje, tekst nastoji pokazati da se usprkos velikim razlikama u hermeneutičkim gledištima, geografskoj udaljenosti i sukcesivnoj tradiciji, cijela filozofska/literarna produkcija »Trećeg svijeta« suočava sa sličnom sudbinom, što može biti posljedicom njena strukturalnog pozicioniranja u suvremenom »sustavu svijeta«. Autori koji dolaze iz »perifernih« područja teorijske produkcije ne suočavaju se samo sa sličnim problemima, nego, kako je u tekstu pokazano, također dijele slične ideje o tome što se može učiniti kako bi se minimalizirala i izjednačila neravnoteža i asimetrična pozicija njihovih kultura. (shrink)

Kako je moguće baviti se Platonom danas, ukoliko je filozofija „svoje vreme obuhvaćeno mislima“? Autor Platonovom delu ne pristupa kao dogmatskom štivu, već kao tekstu prožetom paradoksima, koje izmiče svakom unapred pripremljenom, šematizovanom modelu čitanja. Obratiti se Platonu kao filozofskoj paradigmi isplativo je ukoliko filozofi koji progovaraju iz dubine vremena mogu nešto važno da nam saopšte i ukoliko smo kadri da im postavimo autentično pitanje. Zato filozofi moraju imati dah delfskog ronioca, jer biser se ne nalazi u svakoj školjci. Knjiga (...) Iz Platonove filozofije ulazi u red značajnih knjiga posvećenih Platonovoj filozofiji. Veći deo knjige je objavljen u časopisima od svetskog ugleda (na nemačkom i engleskom jeziku). Time je njen kvalitet potvrđen recenzijama koje su nastale van domaćih koterija, a delo se samerilo sa aktuelnim pristupima Platonu. Knjiga se bavi problemima koji su formulisani u drugoj polovini prošlog veka (napisano i nenapisano učenje), preko naizgled klasičnih tema (dvostruki paradoks, utemeljenje istorijskog i političkog, eros), do tekstova koji pogađaju fenomen aktuelnosti Platonove teorije i prakse (problemi kongitivne dispozicije i bioetike u Platonovoj filozofiji). Ispred nas je Platon u dijalogu sa filozofskim strujanjima s kraja dvadesetog i početkom ovog veka. Za Irinu Deretić smisao filozofskog dijaloga leži u procenjivanju i odmeravanju stanovišta u raspravi, kako bi se vlastito stanovište preciznije artikulisalo. Ne radi se o utopijskoj komunikativnoj zajednici - već o karakteru filozofskog dijaloga, koji je upućen na unutrašnji, a ne na spoljašnji agon. Platon iz sasvim nesofističkih razloga preuzima metodu sofista kada „slabiju stvar čini jačom“. Tome je suprotna eristička (ne)kultura, u kojoj strasti imaju prevagu na davanjem bilo kakvih, „a kamoli valjanih razloga“, piše Irina Deretić. Iz problematičnosti jezika i sučeljavanja sa bliskim granicama pojmljivosti, ne mora da proizađe i slabost logosa. Naprotiv, snaga logosa je obrnuto proporcionalna sposobnošću da se odredi njegova nemoć. Granicu Platonove misli Irina Deretić jezgrovito formuliše: „Platonov jezik je sav okrenut biću, i usmeren je na saznajno ovladavanje njime. Snaga argumenta učesnika u Platonovim razgovorima upravo se sastoji u njihovoj sposobnosti da tačno pogode stvarnost na koju se odnose i koju nastoje da izraze“. Ali to vodi oblikovanju samog karaktera dijaloga: sagovornici se podređuju vođstvu „same stvari“ mišljenja. Međutim, logos nije svemoćan, i inače, a pogotovo ne za Platona. Irina Deretić insistira na autentičnom smislu nemoći logosa kao racionalnog diskursa, koji se pokazuje na odlučujućim mestima, tamo gde njegove refleksije o idejama, posebno o Ideji Dobra bivaju suočene sa granicama njihove saznatljivosti i saopštivosti. Napokon, Platonova okrenutost biću nije dovela do teorije adekvatnosti između bića i jezika, nego do isticanja paradoksa i metafore. A šta je iza njihovog vela - ništa, ili su oni, naprotiv, konstitutivni za biće, da li uopšte može biti odlučeno? U skladu sa filozofskim vjeruju Nikolaja Berđajeva, može se formulisati karakteristika ove važne i lepe knjige: Iz dubine vremena izvire sposobnost da se filozofski misli, a to onda nije u koliziji sa aktuelnim „primenama“ filozofske refleksije. Naprotiv. (shrink)

U članku se najprije tematizira diskrepancija između oštre kritike fenomenologije Edmunda Husserla u Heideggerovim ranim freiburškim i marburškim godinama, s jedne strane, i afirmativnog spominjanja Husserlova imena u "Bitku i vremenu", s druge strane. Ovaj "okret" može se interpretirati na temelju tumačenja prema kojem Heidegger u svojem glavnom djelu nije ostao pri stavu o nedostatnosti fenomenologije, zato što mu je ona služila kao polazište za izlaganje vlastite filozofske pozicije. Nakon kritičkog razmatranja onih pozicija prema kojima je Heidegger kroz kritiku Husserla (...) ciljao na ontološku kritiku spekulativnoga idealizma, autor propituje razloge odgađanja razračunavanja s Hegelom, koje je Heidegger iznio u svojem habilitacijskom spisu. Provedba ovog razračunavanja na temelju nacrta destrukcije povijesti ontologije od početka se nije trebala razvijati sistematski, budući da je prevladavanje sistematskog izlaganja povijesti filozofije i povijesti uopće bilo postavljeno u središte poželjnih učinaka destrukcije.Der Artikel thematisiert zunächst die Diskrepanz zwischen scharfer Kritik an der PhänomenologieEdmund Husserls während der frühen Jahre in Freiburg und Marburg und die affirmative ErnennungHusserls Namen innerhalb von Sein und Zeit. Diese »Kehre« kann aufgrund der Deutung in-terpretiert werden, dass Heidegger in seinem Hauptwerk nicht bei der Einsicht der Mängel derPhänomenologie stehengeblieben ist, weil sie ihm als Anfangspunkt für die Auslegung der eigenenphilosophischen Position dienen. Nach kritischen Erörterungen derjenigen Interpretationen, die behaupteten,dass Heidegger durch die Kritik an Husserl auf die ontologische Kritik des spekulativenIdealismus zielte, befragt der Autor die Gründe für die Verzögerung der Auseinandersetzung mitHegel, die Heidegger in seiner Habilitationsschrift angekündigt hatte. Die Durchführung dieserAuseinandersetzung aufgrund des Entwurfs der Destruktion der Geschichte der Ontologie solltevon Anfang an nicht systematisch entwickelt werden, da die Überwindung der systematischenAuslegung der Geschichte der Philosophie und die Geschichte überhaupt – in den Mittelpunkt derwünschenswerten Wirkungen der Destruktion gelegt wurde. (shrink)

Ovaj tekst nastavlja istraživanje započeto u članku naslovljenom „Semantičke strukture filozofije: postavljanje problema“. Počinje pokušajem suprotstavljanja Kantu i Wittgensteinu u više točaka: Kantov mentalni konstruktivizam, Wittgensteinova teorija slike, pitanje o granicama znanja/izrecivosti, prirodi logike, stavu da ima nečeg pogrešnog u filozofiji i tako dalje . Također, osvrće se i na filozofijske pretpostavke samog ovog teksta.Nakon toga, opis kôda, ili „jezika“, filozofije dan je kao tri kozmopoetička oblika. Upućuje se da je unutar tih triju shema moguće svrstati svaki filozofijski (...) tekst te je načinjena usporedba filozofije sa znanošću i književnošću. Raspravljano je i o ostalim stalnim pitanjima, poput naravi filozofskih problema u danom kontekstu i prijedloga metode analize nasuprot interpretiranju filozofijskih tekstova.U posljednjem dijelu teksta, autor postavlja pitanje o mogućnosti ostvarenja njegova cilja o ovome tekstu kao nefilozofskoj deskripciji filozofije te ga nakon kraće rasprave ostavlja otvorenim.This article continues the inquiry begun in the article entitled »The Semantic Structures of Philoso-phy: Posing the Problem«. It begins with an attempt to oppose Kant and Wittgenstein on many points: Kant’s mental constructivism, Wittgenstein’spicture theory, the question of limits to knowledge/expressibility, the view that there is somethingwrong with philosophy, the nature of logic, etc. .Also, the problem of a philosophical background to this very text is adressed.After this, the description of the code, or »language«, of philosophy is given as the three cosmopoeticforms. It is proposed that every philosophical text can be fitted into these schemata. Philosophyis then brought into comparison with science and literature. Other residual issues are discussed, in-cluding the nature of philosophical problems as seen in this context and the proposal of the methodfor analysing philosophical texts, as opposed to interpreting them.In the last part of the text, the question is briefly discussed and left open, namely whether the aim ofthis text to be a non-philosophical description of philosophy is achievable. (shrink)

Polazeći od osnovnih postavki Gadamerove filozofske hermeneutike, u članku se tematizira mogućnost njene primjene u književnoj teoriji. Prostor Gadamerova promišljanja, a tako i njegove hermeneutike, otvara pitanje »kako je moguće razumijevanje«? Odgovori na to pitanje impliciraju etičko-estetski zahtjev »filozofije slušanja« u kojoj se mora uspostaviti dijalektika pitanja i odgovora. Proces dolaska do značenja tako se odvija u jeziku, koji nam omogućuje, u najgorem slučaju, da se stvari barem približimo, ako ne i da je razumijemo. Tumačeva situacija obilježena je njegovim (...) predrasudama, preduvjerenjima , a situacija teksta prezencijom, ali i temporalnošću. Upravo je temporalnost umjetničkog djela osnova Gadamerovu poimanju tradicije, odnosno predaje, kojoj, pod Heideggerovim utjecajem, Gadamer pridaje regulativni karakter. Procijep između dvaju horizonata, tradicijsko-povijesnog i predrasudno-tumačeva, rješava se »stapanjem horizonata« kao krajnjim ishodom dijaloga, a to stapanje ujedno postaje temeljem razumijevanja. Iako je Gadamerova hermeneutika bila kritizirana, ona je ujedno nezaobilazna u proučavanjima interpretacije teksta.Beginning with basic postulates of Gadamer’s philosophical hermeneutics, the article challenges the possibility of its application in literary theory. Ther space of Gadamer’s thought, as well as his hermeneutics, opens up a question: “how understanding is possible”? The answers to that question implicate ethico-aesthetical claim of “philosophy of listening” where this dialectics of questions and answers should be established. The proccess of coming to meaning is happening in language, that makes possible, in the worst circumastances, at least to approach to the matter of things, if not to understand it. The interpreteur’s situation is marked with his prejudices, prethinking , and the situation of a text by its presence, as well as with temporality. It is precisely temporality of artwork, that is the foundation of Gadamer’s conception of tradition, i.e. heritage, which is, under Heidegger’s influence, supplied by regulative characteristics. The gap between two horizons – traditionally-historical and prejudice-interpreteur’s – is solved by “merging of horizons” as the final result of dialogue, and that merging is at the same time the basics of understanding. Even though Gadamer’s hermeneutics was criticized, it was also unsourmountable in the studies of interpreting texts. (shrink)