W tym artykule wskazuję związki filomackiej poezji okolicznościowej z improwizacją poetycką. Na podstawie analizy autografów dwóch wybranych utworów – Jambu dla Jana II Tomasza Zana i Odezwy spod stołu Teodora Łozińskiego – uzasadniam tezę, że jamby przedstawiane podczas imieninowych fet to przykłady improwizacji w piśmie. Analizowane utwory intensyfikują dwie najbardziej charakterystyczne cechy jambografii – zawrotną szybkość tworzenia (Zan) i wynikające z niej niedopracowanie, bylejakość wypowiedzi poetyckiej (Łoziński). Zwracam uwagę na uzupełnianie się kodów lingwistycznych i materialnych, tj. wzmożenie podanych cech zawartych (...) w warstwie słownej utworów poprzez sposób ich zapisu w autografach. W części drugiej artykułu zastanawiam się nad możliwościami wprowadzania modyfikacji do utworów o improwizowanym charakterze – wprowa­dzam kategorię „poprawiania przez powtórzenie” i opisuję ją, odwołując się zarówno do Jambu dla Jana II i Odezwy spod stołu, jak i do innych tekstów pozostałych po filomackich fetach. (shrink)

Vzrůstající využívání digitálních technologií ve vědecké práci a komunikaci vyvolává otázku, jaká je epistemologická povaha takto vytvořeného vědění. V tomto eseji využívám pojmový aparát, který vyvinuli Steven Shapin a Simon Schaffer k analýze historického sporu mezi Robertem Boylem a Thomasem Hobbesem o způsob vytváření vědění v přírodní filosofii, a aplikuji jej na problematiku digitálního výzkumu. Jejich koncepty tří technologií vytvářejících vědění – materiální, literární a sociální – se ukazují jako heuristicky užitečné koncepty i pro reflexi digitálních technologií. Ty jsou v (...) eseji představeny nikoliv jako samostatné technologie vytváření faktů, nýbrž jako prvky, kolem nichž se dosavadní vědecké technologie radikálně rekonfigurují. Zvláštní pozornost esej věnuje představě kódu jako literární technologie a roli digitálních technologií v humanitních vědách. (shrink)

Der vorliegende Aufsatz stellt den vorläufigen Versuch dar, Wesen und Zweck von Klages’ Charakterologie mittels seiner Grundlagen der Charakterkunde (Bonn: Bouvier 1951) zu bestimmen und mit Bahnsens Beiträgen zur Charakterologie (Leipzig: Brockhaus 1867) zu vergleichen. Sowohl Julius Bahnsen (1830–1881) als auch Ludwig Klages (1872–1956) gelten als eminente Vertreter der Charakterologie. Sie wirkten, zwar nur durch wenige Jahrzehnte getrennt, in verschiedenen Jahrhunderten und mit unterschiedlichen Absichten. Die Unterschiedlichkeit in Bestimmung und Ausführung ihrer jeweiligen Charakterologie kann daher nicht überraschen; für Klages dient (...) sie, wie auch die Graphologie und andere Deutungsstützen, dem Zweck, seine ganzheitliche Schau fest im Anschaulichen zu gründen – oder wenigstens den Eindruck einer solchen Gründung zu vermitteln. Die Eigenheiten die ser Schau lassen sich aber nur aus dem Gegensatz von Geist und Leib/Seele im Sinne Klages verstehen. Daher sind die Grundlagen der Charakterkunde vor allem eine Einführung in das Weltbild Klages, ein Leitfaden, in dem, darauf sei vorab hingewiesen, eher postuliert als aufgeklärt wird. Die folgende Untersuchung stellt zunächst die Charakterologie Klages in ihren weltanschaulichen Grundzügen dar, bevor im zweiten Abschnitt Bahnsens Beiträge zur Charakterologie besprochen werden. Im letzten Abschnitt werden die sich daraus erge benden Rückschlüsse auf die intellektuellen Eigenarten Klages’ und Bahnsens dargelegt. (shrink)

Cilj istraživanja bio je ispitati iskustva stresa kod odgojitelja i nastavnika tijekom COVID-19 pandemije te ispitati prediktivnu vrijednost nekih osobnih obilježja odgojitelja/nastavnika, izvora stresa, strategija suočavanja i socijalne podrške u objašnjenju doživljaja stresa, sagorijevanja na poslu i nade u budućnost. Online upitnik primijenjen je na uzorcima od 491 nastavnika i 316 odgojitelja. Rezultati su pokazali da su odgojitelji i nastavnici najvišu razinu stresa doživljavali tijekom prvog vala pandemije korona virusa te da je razina doživljenog stresa tijekom pandemije veća nego prije (...) pandemije. Odgojitelji uobičajene izvore stresa doživljavaju snažnijim nego specifične izvore stresa vezane za pandemiju korona virusa, dok je kod nastavnika obrnuto. Osobna obilježja odgojitelja/nastavnika, izvori stresa, strategije suočavanja i socijalna podrška povezani su s razinom stresa i sagorijevanjem na poslu te nadom u budućnost, ali se prediktivna vrijednost odnosno značajni prediktori razlikuju ovisno o kriteriju i skupini ispitanika. Rezultati ukazuju na pozitivan doprinos samoefikasnosti, strategija suočavanja i socijalne podrške u doživljaju stresa kod odgojitelja i nastavnika tijekom pandemije korona virusa. (shrink)

Gorući i težak praktički problem vezan je uz opće pitanje ispravnog društvenog odgovora na prijestupnike klasificirane kao osobe s antisocijalnim poremećajem ličnosti. Članak prilazi ovom općem problemu fokusirajući se, iz filozofske perspektive, na još uvijek važno ali lakše dohvatljivo pitanje jesu li psihopatski prijestupnici moralno odgovorni. Posebno se istražuje imaju li psihopati mogućnost moralnog razumijevanja. Vjerodostojni pristup posljednjem pitanju zahtijeva zadovoljavajuću filozofsku interpretaciju empirijskog dokaza koji pokazuje da psihopati ne uspijevaju naći razliku između konvencionalnih i moralnih normi. Preciznije, uzet ću (...) u obzir nedavnu filozofsku raspravu polariziranu između pobornika racionalističkog i sentimentalističkog objašnjenja moralnog razumijevanja. Ovi su suparnici otvorili raspravu nudi li slučaj psihopatije empirijsku potporu za njihovo objašnjenje i potkopava suparnički pogled. U radu tvrdim da dostupni empirijski podaci ostavljaju ishod ove rasprave neodlučenim. To implicira da bi obje teorije moralnog razumijevanja, ako su neovisno motivirane, uzele u obzir psihopate kao osobe koje imaju određene nedostatke koje bi mogle utjecati na njihovo moralno razumijevanje a stoga i na njihovu moralnu odgovornost. (shrink)

Mediteransko nasljeđe kulture, filozofije, povijesti i umjetnosti nepregledan je univerzum procesa, informacija, sinteza i imaginacija. Sam po sebi, Mediteran se predstavlja kao jedna opća imenica takvog opsega da predstavlja rod u kojem je velik dio opće europske kulture uvijek jedna od njegovih vrsta. No, ipak, riječ je o dojmu koji ne može težiti precizno utvrđenoj konstataciji već jednoj općoj opservaciji koja samo pokazuje da zamisao o zahvaćanju u smisao Mediterana kao nasljeđa ili suvremenosti predstavlja jedan ogroman, ali nikad dokraja dovršen (...) posao.Kao opće i široko obuhvatno ime, mediteranski prostor, onaj virtualni i onaj stvarni, otvorio je prostor mnogim iznimnim osobnostima. koje ukazuju na pojedinačni značaj svake od njih. Neizbježno, one ne mogu u kontekstu mediteranskog prostora predstavljati više od pojedinačnog slučaja koji nikad ne može obuhvatiti cjelokupni doseg pojma mediteranskog. Ali ono što mogu jest obznaniti one vlastite dosege koji ukazuju na vrijednost onoga što im je u mediteranskom prostoru otvoreno da misle, stvaraju i žive. U kontekstu Mediterana tu je uvijek prisutna jedna dimenzija napetosti između općeg i pojedinačnog, između napora da se izrazi duh vremena i nasljeđa, vlastito slaganje i neslaganje s njim, ali i promišljanje koje može probiti duh danog. Jedan od takvih filozofskih i umjetničkih osobnosti jest Albert Camus. Kao jedna od danas gotovo zaboravljenih figura mišljenja i umjetnosti, njegovo propitivanje humaniteta u djelima kao što su Mit o Sizifu i Pobunjeni čovjek svojevremeno su ostavili dubok trag iza sebe. Iako on nije napisao svoje pismo o humanizmu kao što je to učinio Heidegger , njegovo se djelo čini kao poseban slučaj jednog općeg govora o humanizmu suprotstavljen i zasigurno najpoznatijem intelektualcu svog doba, Jeanu Paulu Sartreu, intelektualnom hegemonu onoga doba. Postoji iskušenje da se Camusa u toj konstelaciji dovede u vezu s, recimo, stoicizmom, no time bismo promašili bit u odgovaranju na pitanje koliko bi njegov humanizam imao snage biti suvremeni humanizam, a koliko nova tehnika interpretiranja istog. Stoga mi je namjera propitati, suvremenu mogućnost tvorbi Camusovih promišljanja o povijesti, humanizmu, politici i umjetnosti, kao i danas uočljivi pomak u odnosu na prijašnje dosege u propitivanju etičnosti, politike i umjetnosti na mediteranskom prostoru.The cultural, philosophical, historical and artistic heritage of the Mediterranean is a measureless universe of processes, information, syntheses and imaginations. In itself, the Mediterranean portrays a general noun of such scope that it represents a kind in which a large part of general European culture is always but one of its sub varieties. However, this is but an impression, which cannot aspire to become a precisely verifiable or verified statement, or a general observation, which only demonstrates that the idea of penetrating the meaning of the Mediterranean as a heritage or contemporaneity represents an enormous yet never fully completed task.The Mediterranean space – both the virtual and actual – as a general and widely inclusive toponym has opened its doors to countless exceptional individuals, who point to the particular significance of each. Inevitably, within the context of the Mediterranean space they cannot exemplify more than a particular case that can never embrace the range of the Mediterranean concept as a whole. Yet, what they can do is disclose their own reaches that point to the value of that which is open to them in the Mediterranean realm to be thought, created and lived. A dimension of tension between the general and the particular, between the effort to express thespirit of time and heritage, one’s agreement and disagreement with it, as well as one’s reflections capable of penetrating the spirit of the given – are invariably present within the context of the Mediterranean. One such philosophical and artistic individual is Albert Camus. As one of the almost forgotten figures of thought and art today, his questioning humanity in The Myth of Sisyphus and The Rebel once left a profound trace. Although he never wrote a letter on humanism as Heidegger did , his work appears to be a special case of a general speech on humanism opposed to even surely the most famed intellectual of his time, Jean-Paul Sartre, the intellectual hegemon of his time. Within this constellation one can easily be tempted to compare Camus with, for example, Stoicism, but by doing so one would fail to answer the question of whether his humanism has the strength to be a contemporary humanism or just a novel interpretation technique of the same. This paper intends to examine the contemporary possibilities of constructing Camus’s reflections on history, humanism, politics and art, as well as the today distinct shift in relation to the earlier reaches of the studies into ethicality, politics and art within the space of the Mediterranean. (shrink)

Iz antropoloških stavki Jaspersove filozofije egzistencije: egzistencija – čovjekova mogućnost i čovjek – moguća egzistencija, iščitava se njegov stav prema filozofskoj antropologiji. Naime, po mogućnosti je čovjek otvorena egzistencijalna stvarnost »suprotstavljena « svim pokušajima stvaranja zatvorene slike o njemu. Čovjekova je sloboda njegov do kraja neotkriveni bitak po kojemu on ne može biti predmet istraživanja. S obzirom na to da Jaspers svojom filozofijom egzistencije odbija mogućnost postizanja cjelovitog i zaokruženog znanja o čovjeku i njegovu bitku, kao i mogućnost postuliranja posebnog (...) aspekta o čovjeku i fiksiranje spozanje o njemu, njegova je filozofija svojevrsna kritika filozofske antropologije, odnosno antropološke teorije cjeline.Aus den anthropologischen Grundsätzen der Jaspers Existenzphilosophie: Existenz – die Möglichkeit des Menschen und der Mensch – mögliche Existenz, lässt sich seine Stellung zu der philosophischen Anthropologie ablesen. Nämlich, nach seinen Möglichkeiten ist der Mensch eine offene existentielle Wirklichkeit, die sich allen Versuchen „widersetzt“, ein geschlossenes Bild über ihn zu erstellen. Die Freiheit des Menschen ist sein nie zu Ende entdecktes Sein, nach dem er kein Untersuchungsgegenstand sein kann. Da Jaspers mit seiner Existenzphilosophie jede Möglichkeit ablehnt, ein umfassendes und abgerundetes Wissen über den Menschen und sein Dasein zu erlangen, wie auch die Möglichkeit, einen Sonderaspekt des Menschen zu postulieren und die Menschenkenntnisse zu fixieren, ist seine Philosophie eine eigenartige Kritik der philosophischen Anthropologie, beziehungsweise der antropologischen Ganzheitstheorie. (shrink)

Aristotelov nauk o navici, osim toga što je važan i bogat u sebi, predstavlja temelj potpunijeg shvaćanja njegove teorije o vrlinama, a time i njegove cjelokupne etike. Osnovne ideje ove problematike kroz cijelu povijest filozofije često su budile interes, a i danas njegov nauk tvori jezgru razmišljanja o navici, te je neminovno polazište suvremenih spekulacija. Stoga ćemo se uz obradu glavnih tekstova o navici u Aristotelovim djelima osvrnuti i na interpretaciju talijanskog filozofa Luigi Pareysona, koji smatra da je Aristotelova originalnost (...) u ideji vezivanja dvaju različitih pojmova éthos i héxis. Pareyson osobito osvjetljava vezu u kojoj éthos završava da bi dao mjesto héxisu te objašnjava kako héxis može proizići iz éthosa.U prvom redu iznijet ćemo razliku i odnos između héxis i éthosa te kako oni mogu biti izvor navici, koja je kao takva rezultat i uvjet čovjekova djelovanja. Po Aristotelu, preko ponavljanja čina navika omogućava da čovjek bude onakvim kakvim se sam čini, pri čemu se događa prijelaz sa slobode na neophodnost, te s truda na spontanost. Drugim riječima, one radnje koje su samoj volji u početku predstavljale napor i trud, nakon postizanja navike iste radnje obavlja spontano i lako. Ovu vlastitost navike Aristotel smatra vrlo važnom u odgoju i politici radi čega se može reći kako je ova tema i u današnjem vremenu vrlo aktualna.Besides being important and rich in itself, Aristotle’s concept of habit represents the foundation of a more comprehensive understanding of his theory of virtues, and with it his ethics as a whole. Throughout the entire history of philosophy the underlying ideas of this issue have frequently generated interest; even today his teachings lie at the very core of one’s reflections on habit and are inevitably the very starting point of contemporary speculations. Thus, in addition to analysing Aristotle’s main texts on habit, this paper also examines the interpretations given by the Italian philosopher Luigi Pareyson, who holds that Aristotle’s originality lies in the idea of linking two different concepts, namely éthos and héxis. Pareyson sheds light on the relation in which ethos ends in order to make room for héxis, and further explains that the latter can issue from the former.The authoress first expounds the difference and relation between éthos and héxis, as well as the way in which they can be the source of habit, which is – as such – both the outcome and condition of man’s deeds. According to Aristotle, by repeating acts, habits enable man to be such as he appears to be to himself, in which freedom transforms into necessity and effort into spontaneity. In other words, once the acts that were initially effortful and laborious to the will become a habit, the will does them spontaneously and with ease. Aristotle considers this property of habit vitally important in education and politics, due to which it can indeed be said that this topic is current even today. (shrink)

Specifičnost današnjice je »kraj političkog«, pri čemu pojam demokracije i dalje predstavlja glavni zbirni termin za pružanje opsjene lažnih mogućnosti. Hannah Arendt ovdje je uzeta kao autor čiji pojam ‘djelovanje’ predstavlja odličan okvir onoga što bi ljudi u javnom području mogli zaista biti. U svezi toga, važne su njene analize kako se od početaka filozofije politike dogodilo reduciranje političkog odnosa na vladalački odnos. Također, njeno shvaćanje značaja slobode je u opoziciji spram tradicionalnog filozofskog ograničenja slobode na ‘unutrašnjost čovjeka’.Specificity of present (...) time is “the end of political”, where the term ‘democracy’ still represents the main collective term for making an illusion of false possibilities. Hannah Arendt is taken here as the author whose term ‘action’ represents what people in a public field could really be. Regarding that, her analysis about how did reduction of political relationship to the dynasty relationship happened, from the beginnings of philosophy of politics, is very important. Also, her understanding of the relevance of freedom is in opposition with traditional philosophical restriction of freedom to ‘human inside’. (shrink)

Nice i Bergson spadaju medju glavne autore koji ispituju socio-afektivne uslove i istorijsku evoluciju pravde. Ali oni to cine na dva radikalno razlicita nacina, cija nespojivost, kako izgleda, jos nije dovoljno istaknuta: Nice objasnjava pravdu izdvajajuci socio-afektivne elemente koji su se medjusobno povezali da bi proizveli nesto takvo kao sto je "pravda", dok Bergson posmatra evoluciju pravde kao niz razlikovanja u prirodi. To Bergsona navodi da utvrdi temeljno razlikovanje izmedju dve pravde, jedne koja je visa i druge koja je niza, (...) jedne "otvorene" a druge "zatvorene", tamo gde Nice misli da zadovoljava monisticki zahtev postavljajuci jednu jedinu pravdu. Mozda se, ipak, Niceu moze uputiti Bergsonov prigovor da je "iznova sastavio evoluciju od fragmenata onoga sto je evoluiralo", i, bez sumnje, u svakom slucaju treba suprotstaviti Niceov postupak, koji je izvesna "genealogija", Bergsonovom postupku, koji je odista, "geneza". (shrink)

U radu se analizira Aristotelovo razmatranje životinja, a u središtu autorovog istraživanja su tri pitanja: prisustvo logosa kod životinja, mogu li životinje djelovati voljno i jesu li životinje odgovorne za ono što čine. Aristotelov generalni stav je da životinje nemaju vjerovanja, mnijenja, rasuđivanja, mišljenja, razuma i uma. Proučavanjem Stagiraninovih spisa utvrđeno je, zatim, da životinje mogu djelovati voljno. Odgovor na dilemu jesu li životinje odgovorne za ono što čine ovisi o razumijevanju pojma odgovornosti kod Aristotela. Ako se odgovornost razumije kao (...) reguliranje svih onih aktivnosti koje su učinjene hotimično, tj. voljno, životinje se tada mogu smatrati odgovornima. S druge strane, ako se opseg odgovornosti ograniči na moralnu evaluaciju nečijeg djelanja, u koju je uključena aktivnost logosa, životinje će biti izuzete iz ovako razumljenog pojma odgovornosti. Autor je, na Aristotelovom tragu, zaključio da, budući da životinje mogu imati phantasiu da je ono što rade ispravno ili pogrešno, one za svoje čine trebaju biti nagrađene odnosno kažnjene.This paper analyzes Aristotle’s treatment of animals and the author’s research focuses on three issues: the presence of logos in animals, if animals can act voluntarily and if animals are responsible for what they do. Aristotle’s general standing point is that animals do not have beliefs, opinions, calculations, thoughts, thinking and reason. By studying Stagirites’ volumes it has been determined, subsequently, that animals can act voluntarily. Resolution to the dilemma whether animals are responsible for what they do depends on the understanding of the Aristotle’s concept of responsibility. If responsibility is understood as regulating all of those activities which were undertaken on purpose i.e. voluntarily, animals can be considered responsible. On the other hand, if the scope of responsibility is limited to the moral evaluation of acts, including the activity of logos, animals will be excluded from thus understood concept of responsibility. The author has, following Aristotle’s footsteps, concluded that since animals can have phantasia that what they do is right or wrong, they should be either rewarded or punished for their acts. (shrink)

[Logical analysis and language as a code].

deo 1. Srpske logike u srednjem veku -- deo 2. Srpske logike u ranoj moderni -- deo 3. Srpske logike u poznoj moderni -- deo 4. Suštastvo u srpskoj filozofiji.