Čovjek je biće dijaloga, biće komunikacije, te se upravo na ovome području najuočljivije manifestiraju znakovi moguće krize. Cornelio Fabro, analizirajući komunikacijsku situaciju današnjeg čovjeka, uočava kako je tišina zamijenila govor. Razgovor sa samim sobom, bez kojega nema niti dijaloga sa drugima, supstituiran je čovjekovim pokušajem da putem umjetnosti, kulture ili filozofije uspostavi izvanjski dijalog sa svijetom koji ga okružuje. Kultura nastala u ovakvom okružju »duhovne pustinje«, kako kaže Fabro, također sama postaje kulturom egzistencijalno-duhovnog kolapsa.U radu se kritički propituje teza (...) po kojoj je čovjek osamljen, predan duhovno-kulturnoj pustinji isključivo zbog toga što se udaljio od svoga temelja, što prvenstveni interes njegova cjelokupnog istraživanja ne leži u području bitka i realnosti, nego u području mogućeg i virtualnog.Man is a being of dialogue, being of communication, and this is the area where signs of possible crisis most visibly manifest themselves. C. Fabro, analysing communicational situation of contemporary man, notices how silence have replaced speaking. Dialogue with him/herself, which is the condition for dialogue with others, is substituted by man’s endeavour in establishing external dialogue with the world around him/her, by means of art, culture and philosophy. Culture, made in circumstances of so called »spiritual desert«, itself becomes a culture of existential-spiritual collapse.This article critically examines thesis on man’s solitude, or his/hers devotion on spiritual-cultural desert, exclusively because he/she has distanced him/heself from his/her foundations, i. e. because primary interest of his/hers does not lay in the area of Being and reality, but in the area of possible and virtual. (shrink)

Der deutsche Philosoph und Charakterkundler Ludwig Klages kann als ein Pionier des ökologischen Denkens angesehen werden. Vor allem mit seinem Aufsatz „Mensch und Erde“, verfasst für das Bundestreffen der Freideutschen Jugend 1913 auf dem Hohen Meißner bei Kassel, prangerte er in einer bis dahin beispiellosen Schärfe die Naturzerstörung der modernen Welt an. Klages stand dabei durchaus in einer Traditionslinie, die mit der Romantik einsetzte und durch die frühen Naturschützer des 19. Jahrhunderts wie Wilhelm Heinrich Riehl und Ernst Rudorff verkörpert wurde. (...) Anders als diese benannte er aber die geistige Ursache für die Entfremdung des Menschen von der übrigen Natur klar beim Namen: den Anthropozentrismus. Dieser sei der Wesenskern sowohl der monotheistischen Religionen wie auch der seit dem Zeitalter der Aufklärung dominierenden materialistischen Fortschrittsgläubigkeit. War Klages zu Lebzeiten damit noch ein „einsamer Rufer in der Wüste“, so wurden mit der in den 1970er Jahren aufkommenden Umweltbewegung viele seiner Aspekte – vom Biozentrismus bis hin zur Ökologie als einer Leitwissenschaft – neu thematisiert. (shrink)

Proboj zapadne europske filozofske misli na čijem se začelju pojavljuje ime francuskog mislioca R. Descartesa za sobom je donijelo oživljavanje čovjekove svijesti – tzv. post-renesansno intelektualno buđenje koje je navijestilo i označilo početak novog – modernoga doba, koje je na spoznajnoteorijskoj razini prepoznato kao početak vladavine instrumentalnog uma, odnosno, hegemonije Descartesovog cogita.U ovome radu nastoji se istražiti, pojasniti i protumačiti ulogu i značaj cogita u odnosu na moralno djelovanje modernoga čovjeka u percepciji suvremenog i glasovitog kanadskog filozofa, teoretičara i mislioca (...) Charlesa Taylora. Ima li um doista ekskluzivni primat nad čovjekovim djelovanjem, te kako u svjetlu uma objasniti i razumjeti krizu ethosa suvremenog čovjeka i pokušati pronaći adekvatno rješenje za pitanje globalne krize morala koja je zahvatila kompletnu civilizaciju našeg doba? – samo su neka među sličnim pitanjima koja će se propitati u ovome radu.The breakthrough of the Western European philosophic thought, whose final name is that of the French theorist R. Descartes, brought with it the revival of man’s conscience or the so-called post-Renaissance intellectual awakening, which announced and signified the beginning of a new – modern age, that was recognized on the cognitive-theoretical level as the beginning of the rule of instrumental reason, that is, the hegemony of the Descartean cogito.This presentation tends to research, clarify and interpret the role and the significance of the cogito in relationship with man’s moral action and generally, with the theory of morality of the modern Canadian philosopher, theorist and thinker Charles Taylor. Does reason indeed hold exclusive supremacy over man’s actions and how does one explain and understand the crisis of the modern man’s ethos in the light of reason, and try to find an adequate solution for the issue of a global morality crisis, which has taken over the entire civilization of our time? – are only some among a number of similar questions that will be discussed in this paper. (shrink)

Zemlje tranzicije danas, zajedno s ekonomskom i političkom, doživljavaju i »medijsku« transformaciju, točnije izravnu transformaciju u mas-medijsko postmoderno društvo, u kome su svi važniji socijalni odnosi posredovani medijima. Ove transformacije predstavljaju nužnost što ju nameću kapitalistički privredni sustav i demokratski poredak koji se u ovim društvima uspostavljaju. One također donose i kulturne i psihološke promjene: televizija postaje ključni faktor porodičnog i društvenog života; potrošnja, moda i kult tijela, zajedno sa sadržajima popularne i populističke lokalne kulture, preko masovnih medija stižu do (...) masa novopečenih potrošača, dok se značajne političke i socijalne nepravde, nejednakosti i sukobi neutraliziraju i prikazuju kao razlike u »životnim stilovima«, što je tipično i za zapadnu mas-medijsku kulturu. Ovo će izlaganje razmotriti skorašnje primjere srpsko-bosanskog Velikog brata, srpsku tabloidnu štampu i izbor za pjesmu Eurovizije, u pokušaju da bolje razumije ulogu domaćih i stranih medija u procesima fragmentacije stabilnih društvenih identiteta, kulturne globalizacije i političkih manipulacija.Together with an economic and political transformation, transitional societies today are subjects to an ongoing transformation of mass media, i.e. they are experiencing a direct transformation into a postmodern society, in which all more important social relations are massmedialized. These transformations represent a necessity of capitalist economy and democratic political order which are being established. They also bring about cultural and psychological changes: TV becomes a key factor of family and social life, consumption, fashion and body cult together with popular and local populist culture contents are introduced by mass-media to the masses of new consumers, and significant political and social inequalities, differences and clashes are neutralized and interpreted as differences only in ‘lifestyles’, as is typical of Western societies’ media culture. The exposition will look upon recent examples of Serbian-Bosnian Big Brother. Serbian tabloids and Eurovision song contest in an attempt to clarify the role of media in fragmentation of social identities, cultural globalization and local media manipulations with political backgrounds. (shrink)

No detailed description available for "Stupnjevi organskoga i čovjek".

U članku su predstavljeni osnovni podaci o životu Fritza Jahra , njemačkog učitelja i teologa koji je po prvi put u povijesti, u članku iz 1927., koristio termin ‘bio-etika’ i predložio koncept nove discipline temeljene na »bioetičkom imperativu« – reviziji Kantova kategoričkog imperativa, proširenog na životinje i biljke. Iako su doduše neki podaci o Jahrovim publikacijama već poznati , Jahrova biografska pozadina je još uvijek potpuno neistražena. Ovaj rad ukratko istražuje i kronologiju otkrića Jahrovog djela , pomičući datum i mjesto (...) zasnivanja bioetike za otprilike pola stoljeća unatrag i s jednog kontinenta na drugi. (shrink)

Etičko obrazovanje, kao vrsta filozofskog obrazovanja, danas postaje sve aktualnije. Nastava filozofije nije samo razvoj duha nego i put ka samosvijesti i svijesti o ljudskoj dužnosti. Etičke spoznaje i osjećaji osnova su za ljudski, moralni i intelektualni razvoj ličnosti. Mlada ličnost se u susretu s etičkom problematikom i sadržajima uklapa u realnost svijeta kao ljudsko djelo. Kroz etiku ona uspijeva spoznati da je ličnost kontinuitet, ali i progres; da je ličnost dio svoje male zajednice, ali i sastavnica cjeline svijeta. Etičko (...) obrazovanje zanima se za to kako čovjek postaje etička ličnost, jedinka koja slobodno sudi, gradi i razvija moral; što je sadržaj moralne izgradnje ličnosti te koji su stadiji kroz koje ličnost prolazi na tom složenom putu samoizgradnje, od nesvjesnog bića ka biću koje svjesno gradi dobar svijet, ispravne etičke vrijednosti i moralne principe. Dakle, zadatak nije samo stvaranje moralne ličnosti kao jedinke koja »provodi« moral nego je zadatak stvoriti i etički subjekt, tj. ličnost koja slobodno i odgovorno razmišlja i sudi, koja gradi i razvija moral te nove moralne norme. Iz tog je razloga nužno uvođenje kolegija etičkoga obrazovanja u nastavu na sve tri obrazovne razine. Nowadays, the ethics education, as a type of philosophical education, is becoming increasingly important. Philosophical education concerns itself with the development of spirit, and with both the development of self-awareness and the awareness of our duties. Ethical insights and feelings are basis for human moral and intellectual growth. Young person becomes a part of the reality of the world through her encounter with ethical issues and contents. Ethics helps in gaining knowledge on the continuity of the concept of person, as well as awareness of its progressive nature. Ethics also aids in realization that person is a part of a particular community but that s/he also participates in human community in general. Ethics education is interested in questions like: how a man becomes an ethical personality, an individual with the freedom of thinking, judging, and acting morally; what is the content of the moral development and what are the stages of that complex process of self-growth from the unreflected being towards the being who consciously deals with ethics values and moral principles. The aim of ethics education is not only the creation of a moral person who merely acts on moral principles, but who is also an ethical subject, i.e. who thinks and acts freely and responsibly, builds and develops moral and creates new moral norms. Thus it is necessary to introduce ethics education in the curricula on all levels of education. (shrink)

Kantova je teleološka teorija, izložena u drugom dijelu Kritike moći suđenja, nezasluženo dobila slabu recepciju. Jedna je od mogućih plodnih valorizacija te teorije pokušaj njene bioetičke interpretacije. Kantov »produljeni argument«, koji ga od unutarnje svrhovitosti organizama vodi do prirode kao sustava svrha te naposljetku do posljednje i njoj odgovarajuće krajnje svrhe tog sustava, postavlja plodan teren za uspostavljanje važnih bioetičkih poruka vezanih uz ekologiju, i to barem kroz dva momenta. Ljudi moralne svrhe mogu postizati isključivo unutar prirode te samo s (...) obzirom na moralne svrhe tu istu prirodu jedino i koristiti kao sredstvo. Priroda je toliko isprepleten i povezan sustav da čovjek ne smije umišljati mogućnost zahvaćanja svih posljedica koje njegov čin može prouzročiti, a kamoli sposobnost kontroliranja tih posljedica, nego mora biti što umjereniji u svim intervencijama u okoliš. Ove nam poruke pružaju značajan doprinos u gradnji orijentacijskog okvira za pristupanje okolišu.Kant’s teleological theory, presented in the second part of Critique of Judgment, undeservedly received little reception. A possible fruitful valorization of this theory is an attempt of its bioethical interpretation. Kant’s “extended argument” lead him from internal purposivness of organisms to the nature as a system of ends, and finally to the ultimate and final end. This argument sets fruitful ground for the establishment of important bioethical messages related to ecology, through at least two moments. People can achieve moral ends exclusively within nature, and use this same nature as a mean only with respect to the moral ends. Nature is so interwoven and interconnected system that one can not conceit the possibility of comprehending all consequences of his act, let alone the ability to control these consequences, but one must be moderate in all interventions in the environment. These messages give us a significant contribution to the formation of orientational framework for accessing the environment. (shrink)

U antropocentričkim se pristupima čovjekovim potrebama i interesima u vegetativnoj prirodi pripisuje moralna vrijednost. Imaju li i druga živa bića interese koje bi čovjek u svom ophođenju s njima trebao uzimati u obzir? To se pitanje ovdje obrađuje raspravom o interesima , intrinzičkoj vrijednosti i o »moralnim pravima« biljaka kao mogućim nositeljima njihova moralnoga statusa. Analogno osjetilnoj sposobnosti životinja, pokušava se u sposobnosti biljke da uspijeva prepoznati onu sposobnost koja bi mogla utemeljiti njezin moralni status .Mogu li se ljudi (...) u svome djelovanju naspram biljaka ponašati pogrešno ili ispravno i jesu li posljedice toga odnosa etički relevantne, ne samo naočigled ljudskih interesa i potreba nego i biljaka samih, ovisi o moralnom statusu biljaka. Njihovo se moralno zahtijevanje naspram ljudi temelji u njihovu moralnom statusu.In den anthropozentrischen Positionen treten die Bedürfnisse und Interessen des Menschen an vegetativer Natur als tragende Elemente auf, denen ein moralischer Wert zugesprochen wird. Demzufolge wird gefragt, ob auch die nichtmenschlichen Lebewesen Interesse hätten, die vom Menschen in seinem Umgang mit ihnen berücksichtigt werden sollten? Dieser Frage wird hier nachgegangen, indem die Interessen , Eigenwerte , „moralische Rechte“ der Pflanzen als mögliche Träger ihres „moralischen Status“ hinterfragt werden. Es wird versucht in der Fähigkeit der Pflanze zu gedeihen – analog zu der Empfindungsfähigkeit bei den Tieren – jene Eigenschaft zu erkennen, die den „moralischen Status“ der Pflanzen begründen könnte .Ob sich Menschen in ihrem Handeln den Pflanzen gegenüber falsch oder richtig verhalten können, und ob die Folgen dieses Verhaltens nicht nur angesichts der menschlichen Interessen und Bedürfnisse, sondern wegen der Pflanzen selbst ethisch relevant sind, hängt davon ab, was für einen „moralischen Status“ Pflanzen haben. Ihr moralischer Anspruch an die Menschen gründet in ihrem „moralischen Status“. (shrink)

Promotreno iz etimološke perspektive, Petrićev Sretan grad, objavljen između Utopije T. Morea i La città del Sole T. Campanelle, crpi svoje polazište i ključno značenje upravo iz etimologije nazivka ‘sretan’. Taj nazivak sadržava dvojnost, koja je poslužila Petrićevoj zamisli: kao što se čovjek sastoji od duše i tijela, tako se dvojnost uočava i ponavlja u raznim strukturama grada-države. S jedne strane felice znači ‘produktivan’ i ‘uspješan’, a s druge strane pak ‘sretan’ te kod Petrića i ‘blažen’. Stupnjevanje u razumijevanju (...) sreće kod Petrića znači da je njegov grad-država uspješan i blažen, pa se sudjelovanje svih staleža društva sagledava u okviru praktičnog organiziranja društvenog života dvostruko sretnog grada.This paper deals with the etymology, and consequently with the meaning of Frane Petrić’s Happy Town : written after Thomas More’s Utopia and before Tomaso Campanella’s The City of the Sun, Petrić’s Happy Town has its datum-point and key meaning in the etymology of the term felice. This term contains the duality constantly pointed out in Petrić’s conception: since the human being consists of body and soul, the duality is noted and repeated through various structures of this town-state. The term felice means ‘productive’, ‘successful’, ‘happy’, and it has to do with Petrić’s concept of ‘blessedness’ as well. The gradation of the meaning of the term felice explains the fact that Petrić’s town is successful-happy and happy-blessed. All the social levels are part of the productiveness > blessedness process of Petrić’s twice Happy Town. (shrink)

U ovom tekstu razmatra se Platonova problematizacija odnosa drzave, slobode i znanja, u njegovim analizama razlicitih aspekata uzorne drzava. Drzavu Platon razumjeva kao opste dobro, a svrha njenog uspostavljanja jeste da se, u skladu s pravicnoscu, nadomjesti nedovoljnost koja je imanentna svakom pojedincu. Pravicnost je prisutna samo ukoliko su u cjelinu polisa harmonicno povezane sve razlicite i pojedinacne sposobnosti. Platon u svojim suptilnim analizama ukazuje da je za postojanje pravicne drzave neophdno da volja covjeka, u klasi cuvara, bude u potpunosti (...) vezana za dobro, odnosno za poznavanje dobra. Ovo stavljanje u jedan uzrocni sklop znanja, volje i dobra najbolje pokazuje odsutnost saznanja da volja covjeka, uslijed njene slobode izbora zapravo ne stoji pod potpuno odredjujucim uticajem znanja i dobra. Nalazeci se neprestano u stanju slobode izbora, covjek cesto bira suprotno sopstvenom saznanju i razumjevanju dobra. U sferi teorijskog mogu se navesti dobri primjeri medjusobne uslovljenosti volje, znanja i dobra. Naime, sticanjem uverenja da je neko saznanje istinito, s?mo to uvjerenje najcesce povlaci nasu volju da stoji uz to saznanje. Platon podrazumijeva da se ova povezanost u domenu teorijskog moze prenijeti i u sferu prakse, odakle proizilazi i njegova zamisao da se zivot polisa uredi na osnovu ucestovanja u istinitom svijetu ideja. Ali, opravdano se postavlja pitanje da li se ovo iskustvo iz teorijske sfere moze u potpunosti prenijeti u polje prakticnog. (shrink)

Aristotelov nauk o navici, osim toga što je važan i bogat u sebi, predstavlja temelj potpunijeg shvaćanja njegove teorije o vrlinama, a time i njegove cjelokupne etike. Osnovne ideje ove problematike kroz cijelu povijest filozofije često su budile interes, a i danas njegov nauk tvori jezgru razmišljanja o navici, te je neminovno polazište suvremenih spekulacija. Stoga ćemo se uz obradu glavnih tekstova o navici u Aristotelovim djelima osvrnuti i na interpretaciju talijanskog filozofa Luigi Pareysona, koji smatra da je Aristotelova originalnost (...) u ideji vezivanja dvaju različitih pojmova éthos i héxis. Pareyson osobito osvjetljava vezu u kojoj éthos završava da bi dao mjesto héxisu te objašnjava kako héxis može proizići iz éthosa.U prvom redu iznijet ćemo razliku i odnos između héxis i éthosa te kako oni mogu biti izvor navici, koja je kao takva rezultat i uvjet čovjekova djelovanja. Po Aristotelu, preko ponavljanja čina navika omogućava da čovjek bude onakvim kakvim se sam čini, pri čemu se događa prijelaz sa slobode na neophodnost, te s truda na spontanost. Drugim riječima, one radnje koje su samoj volji u početku predstavljale napor i trud, nakon postizanja navike iste radnje obavlja spontano i lako. Ovu vlastitost navike Aristotel smatra vrlo važnom u odgoju i politici radi čega se može reći kako je ova tema i u današnjem vremenu vrlo aktualna.Besides being important and rich in itself, Aristotle’s concept of habit represents the foundation of a more comprehensive understanding of his theory of virtues, and with it his ethics as a whole. Throughout the entire history of philosophy the underlying ideas of this issue have frequently generated interest; even today his teachings lie at the very core of one’s reflections on habit and are inevitably the very starting point of contemporary speculations. Thus, in addition to analysing Aristotle’s main texts on habit, this paper also examines the interpretations given by the Italian philosopher Luigi Pareyson, who holds that Aristotle’s originality lies in the idea of linking two different concepts, namely éthos and héxis. Pareyson sheds light on the relation in which ethos ends in order to make room for héxis, and further explains that the latter can issue from the former.The authoress first expounds the difference and relation between éthos and héxis, as well as the way in which they can be the source of habit, which is – as such – both the outcome and condition of man’s deeds. According to Aristotle, by repeating acts, habits enable man to be such as he appears to be to himself, in which freedom transforms into necessity and effort into spontaneity. In other words, once the acts that were initially effortful and laborious to the will become a habit, the will does them spontaneously and with ease. Aristotle considers this property of habit vitally important in education and politics, due to which it can indeed be said that this topic is current even today. (shrink)

Autor u radu analizira predsokratovsko razmatranje φρόνησις-a i αἴσθησις-a, promatrano kroz prizmu Aristotelovog poricanja logoskih sposobnosti životinjama i biljkama. Aristotelov generalni stav je da većina predsokratovaca nije razlučivala um, mišljenje i razboritost od opažanja i drugih aspekata duše. Bitnu aporiju u promišljanju predsokratovaca Stagiranin obrazlaže tvrdnjom da su oni, doduše, istraživali istinu bića, ali polazeći od pretpostavke da su jedina zbiljska bića osjetilne stvari. Predsokratovci, sukladno tomu, shvaćaju umovanje kao nešto tjelesno poput opažanja i često razumiju da se slično sličnim (...) opaža i shvaća. Očekivana konsekvenca ovakvog pristupa tvrdnja je predsokratovaca da ne samo ljudi nego i sva ostala bića imaju svijest, mišljenje i razboritost. Do krajnosti doveden stav nekih od njih izražava se riječima da se biljke pokreću po prirodnoj žudnji, da dišu, osjećaju, da mogu biti tužne i vesele, kao i da imaju moć rasuđivanja, razum i um. Autor je zaključio da je predsokratovac Alkmeon razlikovanjem mišljenja tj. razboritosti od opažanja najjasnije anticipirao Aristotelovo vlastito stajalište. Alkmeonova tvrdnja da se čovjek razlikuje od drugih živih bića po tome što on jedini razumije, dok druga živa bića primaju osjete, ali ne razumiju, na tragu je Stagiraninovog naglašavanja da se logoske sposobnosti mogu pripisivati isključivo ljudima i da čovjek ima ontološki primat u odnosu na druga živa bića. (shrink)

Filozofija umjetnosti u mišljenju Anande Kentisha Coomaraswamyja povezana je tradicionalnom filozofijom. Estetika, u modernom smislu, nema veze s tradicionalnom filozofijom umjetnosti, čiji temeljni princip nije »umjetnik je posebna vrsta čovjeka«, nego »svaki je čovjek posebna vrsta umjetnika«. Coomaraswamy nastoji redefinirati suvremeni pristup umjetnosti. Suvremeni umjetnici ne stvaraju svoja djela u skladu s Vječnim Istinama. Apstraktna umjetnost nije ikonografija transcendentalnih formi nego stvarna slika razjedinjenog uma. U cilju redefiniranja pristupa umjetnosti, temeljni se jezik umjetnosti mora promijeniti; edukatori i kustosi moraju (...) biti odgovorni za poučavanje o istinskoj prirodi umjetnosti; umjetnost ne može biti jednaka estetskom iskustvu; društvo se mora reorganizirati u društvo bazirano na vokaciji, što je analogno Platonovu mišljenju.Philosophy of Art in the thinking of Anande Kentish Coomaraswamy is connected with traditional philosophy. Aesthetics in modern sense has nothing to do with traditional philosophy of art which basic principle is “The artist is not special kind of man” but “Every man is special kind of artist”. Coomaraswamy wants to redefine contemporary approach to art. Contemporary artist does not create in accordance with Eternal Truth.art is not iconography of transcendental forms but real picture of disoriented mentality. In order to redefine approach to art basic language of art must be changed; educators and curators must have responsibility to teach about true nature of art; art can not be equal with esthetic experience; society must be reorganized into one that is based on vocation in analogy with Plato’s thought. (shrink)

Istraživanja povijesnog razvoja bioetike rijetko su kao predmet svog interesa imala fenomen bioetičkih institucija.U prvom dijelu rada se iznosi pregled povijesnog razvoja bioetike, nakon čega slijede glavne teze najvažnijih teorija institucija . Središnji dio rada obrađuje teoriju institucija Arnolda Gehlena, prema kojoj su institucije društvene činjenice u kojima se zajednički prihvaćaju i provode životne svrhe, a koje čovjek stvara s ciljem odterećenja od neizvjesnosti vlastite egzistencije, subjektivne motivacije i trajne improvizacije u odlučivanju.U zaključnom dijelu rada analiziraju se mogućnosti i (...) ograničenja aplikacije teorije institucija Arnolda Gehlena u istraživanju razvoja bioetičkih institucija.The research of historical development of bioethics has rarely had the phenomenon of bioethics institutions as the focus of its interest. In the first part of the present paper a historical overview of bioethics is exposed.Subsequently, the major theses of the most important theories of institutions are discussed. The central part of the paper deals with the theory of institutions by Arnold Gehlen. According to that theory, institutions are social constructs in which life purposes are collectively accepted and realized. The man creates those constructs aiming at alleviation from uncertainty of his own existence, subjective motivation, and continuous improvization in decision making.Concluding part of the paper provides an analysis of the potentials and limitations of the application of Arnold Gehlen’s theory of institutions in an attempt of investigating the phenomenon of bioethics institutions. (shrink)

Uvodno, vremenski i sadržajno pokušavamo odrediti pojam Moderne u odnosu na suvremene pokušaje postuliranja postmodernizma. Kako je središnja pozicija rada problem »univerzalizma«, ovdje naglašavamo kako kritika te modernističke osnove nije isključivo jedna postmoderna metoda, drži se da je ta kritika naprosto logički unutarmoderni razlog. Objedinjujuća komponenta svih elemenata koja se kreće oko »napada« na novovjekovnu Descartesovu paradigmu svijeta i života nije nastala tek u vidu eventualnog postmodernizma, prije se može reći da se ona, kao i neke druge komponente poput sinkretizma, (...) eklekticizma ili brisanja granica između elitne i pop kulture, pojavila već znatno ranije . Središnji dio rada problematizira ideju navodnoga modernog reda; pred-novovjekovno mišljenje građanskoga u-ređenja temelji se na stavu da je prirodno stanje kaotično i/li nesigurno pa se ono mora napustiti i prevladati. To se u slučaju društvenoga ugovora čini metodičkim predloškom koji počiva na principima uma. Pokazat će se da konzekvencije takvoga umskog uređenja nisu univerzalni čovjek, njegovo prosvjetljenje i kulturno oblikovanje prirode, već zapadanje u barbarstvo , nadzirano reproduciranje bilo zatečenoga sustava ili disciplinarno održavanje bio-moći koji su temeljna počela moderne suvremenosti. Kritikom liberalističkoga pluralizma i bio-političke proizvodnje pokušat ćemo ponuditi argumente koji bi učvrstili pretpostavljene teze.In introduction we are trying to define the term Modernity both in time and subject notion in relation with contemporary attempts of postulating postmodernism. Since the problem of »universalism« is the central position of the work, we are stressing here that critique of that modern fundament is not exclusively one postmodern method, we are assuming that that critique is simply logical inner-modern reason. The combining component of all elements which is revolving around »attack« at modern Descartes’ world and life paradigm didn’t arise as a part of eventual postmodernism, we can rather say that it has appeared even earlier as some other components like syncretism, eclecticism or removing the border between elite and pop culture have .The central part of the text deals with an idea of so called modern order; the pre-modern thought of civil in-order is based on attitude that natural state is chaotic and/or insecure so it should be abandoned and overcame. In the case of social contract that can be done by methodical recipe which is based on mind principles. It will be shown that consequences of that mind order are not universal human being, his enlightenment and cultural nature modelling, but falling in barbarity , controlled reproduction of present system or discipline bio-power maintenance which are all together basic elements of modern contemporaneous. We are trying to propose arguments for strengthening presumed theses by critique of liberal pluralism and bio-political production. (shrink)

Slijedeći Fichteovu misao da »svatko izabire onakvu filozofiju kakav je tko čovjek«, u članku se ocrtavaju misaoni sklopovi stvaralačkoga opusa Ante Pažanina, u nastojanju da se na taj način osvijetle stožerne sastavnice njegove životne filozofije. Pažaninova istraživanja o filozofiji kao strogoj znanosti, fenomenologiji, praktičnoj filozofiji, etici i politici imaju znatan odjek i utjecaj ne samo u Hrvatskoj nego su zapažena i u svijetu. Na međunarodnoj pozornici privukla je zanimanje njegova osebujna koncepcija normativne političke filozofije u kojoj kritički rasvjetljuje i (...) ukazuje na posljetke suvremene znanstveno-tehničke civilizacije. Nasuprot novovjekovnom odvajanju etike od prava i politike, Pažanin se oslonio na aristotelovsku tradiciju praktične filozofije koja polazi od jedinstva etike i politike. Praktičnu filozofiju promatra kao samostalno i neovisno područje o poietičnoj techne i teoretskoj episteme. Takav pristup praktičnoj filozofiji nadilazi poteškoće aprirornoga univerzalizma teoretskoga utemeljenja etičkih normi te bolje odgovara suvremenoj raznovrsnosti svijeta života i njegovoj složenosti. Pažaninovu životnu filozofsku misiju može se prispodobiti Gadamerovu opisu »nasljedovanja« Aristotela u nastojanju filozofa da se pomoću filozofske teorije stavi u službu ljudske prakse. Njegova je praktična životna filozofija svojevrsno misaono nastojanje oko razumijevanja i posuvremenjenja odnosa između refleksivnih oblika teorije i praktične umnosti povijesnoga svijeta života. Filozofska refleksija za njega ima zadaću ne samo primjereno razumjeti praktični svijet nego ga time i odgovorno mijenjati u nastojanju za ozbiljenjem najvišega ljudskog dobra kao bitne svrhe čovjekova življenja. (shrink)

U članku se na temelju teze njemačkoga teoretičara i pionira filozofije tehnike, Ernsta Kappa, o projekciji organa prilikom početnoga stvaranja oruđa, nastoji pokazati kako ta teza ima svoje implikacije još i danas, posebice u pogledu njezine reverzibilnosti. Naime, kada Kapp tvrdi da su sva oruđa nastala tako što je čovjek promatrao svoje organe i njihovu funkcionalnost, a da je među svim organima napose ruka oruđe svih oruđa, onda isto tako valja ustvrditi kako se je danas od projekcije organa prispjelo (...) tome da je čovjek s aspekta tehnike dospio u poziciju da projicira tehnički sofisticirana oruđa za zamjenu ljudskih organa. Sve je prisutnija pojava zamjene ljudskih organa kao pripomoći i u mnogočemu olakšavanja čovjekova života, ali isto tako i svjesne i koordinirane kiborgizacije i robotike s ciljem pospješivanja i unaprjeđenja toga istoga života do razine izazivanja novoga stupnja njegove evolucije. Tako se stvaraju aktualni okviri filozofije tehnike, koja je uvelike započela sa naznačenom Kappovom tezom. (shrink)

Od Kanta do Schelera, kao možebitnih vrhunaca u značajnosti postavljanja pitanja filozofske antropologije, razvila se unutrašnja tendencija novovjeke filozofije da se svi temeljni problemi filozofije dovode u vezu s pitanjem: što jest čovjek? Uobičajeno se smatra da ne treba Heideggerove misaone intencije vezati uz filozofsku antropologiju. Ovdje ćemo međutim napraviti ocrt, kako njegovih bitnih uvida s obzirom na antropološki horizont, tako i tezarij Kanta i Schelera, kao onih koji su utjecali na Heideggera, a čija prava recepcija u njegovom djelu (...) zapravo nedostaje.Von Kant bis Scheler, als möglichen Höhepunkte in der Wichtigkeit der Fragestellung philosophischer Anthropologie, hat sich eine Tendenz gegenwärtigen Philosophie entwickelt nämlich diejenige, die fordert, dass alle grundlegende philosophische Probleme in den Zusammenhang mit der Frage: was ist der Mensch? gebracht werden sollen. Oft wird gehalten, dass Heideggers Überlegungen nicht in Zusammenhang mit der philosophischen Anthropologie gebracht werden sollen. Hier aber werden wir einen Umriss machen, sowohl hinsichtlich Heideggers Überlegungen über seinen anthropologischen Horizont als auch eine Darstellung von Kant und Scheler, als diejenigen, die an Heidegger einen Einfluss gemacht haben. Diesbezüglich halten wir auch, dass eine Rezeption diesen beiden in seinem Werk eigentlich fehlt. (shrink)

Naša stvarnost bilježi dramatične promjene u moralnim stavovima ljudi. Kršćanskim i pravno-filozofskim pristupom nastojimo, u svjetlu tih promjena, promišljati pitanje etičkog aspekta zahtjeva kompetentnog pacijenta da umre te odluke liječnika povodom toga zahtjeva. Ovo promišljanje spada u područje ispitivanja osnovnih ljudskih vrijednosti. Ističemo da ljudsko dostojanstvo – kao središnja vrijednost – nije određeno vanjskim uzrocima i ne ovisi o stanju čovjekova zdravlja ili bolesti, ono je nešto unutrašnje, bitno i neotuđivo. Dakle, izvire iz cjelokupne kvalitete čovjekovog života kao osobe, kao (...) duhovno-tjelesnog bića, obdarenog razumom i slobodom, samoodgovornošću i mogućnošću samoodređenja – ukoliko prihvaćamo da je stvoren na sliku Božju . Historijska prizma promatranja ovog problema je zaista šarolika, od potpunog opravdavanja ovakvih zahtjeva, preko jedinstvene osude, sve do danas kada ovo pitanje dovodi do vrlo teških i skoro nerješivih rasprava na područjima morala i prava, uz naglašavanje da dekriminalizacija ovakvih postupaka može dovesti do »klizave nizbrdice«.Naš je polazni stav, s kršćanske pozicije, da ne postoji tako nešto kao što je život bez vrijednosti. Dakle, ističemo kršćanski pristup ljudskom životu i dostojanstvu, koji podrazumijeva postavku da čovjek ne dodjeljuje život te ga samim time niti ne može oduzeti, bez obzira na okolnosti i teškoće koje ga prate.Our reality is facing dramatic changes in the moral attitudes of people. In the light of those changes we are trying to consider the issue of ethical aspect of the competent patient’s request to die and the physician’s decision about it. This elaboration is situated within the field of questioning the basic human values. It is emphasized that the human dignity – being the central value – is not determined by external causes and not dependable on the condition of a person’s health or illnesses. Human dignity is something integral, essential, and inalienable. Thus human dignity springs from the overall quality of human life as of a unique human being, spiritual and physical being gifted with reason and freedom, self-responsibility, and the possibility of self-defining – in case we accept that a man is created in the image and likeness of God . The historical prism of considering this problem comes in varieties of forms, from the complete justifications of these requests, or their condemnation, till the contemporary disputes in the field of morality and law, with an emphasis on the possibility of “slippery slope” argumentation this decriminalization might lead to.Our starting point, from the Christian position, is that something like life without the value does not exist. Therefore we are pointing out the Christian approach to human life and dignity which presupposes the thesis saying that man does not give a life and therefore can not take it away, regardless of the hardship he might be experiencing. (shrink)

U ovome članku autor kritički razmatra ključne elemente etike vrlina. Odbacuje čest stav da je etika vrlina bolja, jer je u njoj djelatnik usmjeren na sebe, dok je u deontologiji ili konzekvencijalizu usmjeren na druge; u deontologiji postoje dužnosti prema sebi, konzekvencijalizam je simetričan u tom pogledu, jer je vlastito dobro jednako vrijedno kao i tuđe, štoviše, najvažnije vrline su upravo one koje su usmjerene na druge. Ipak, postoji vrsta situacije koja podržava ovaj stav, naime, u okviru konzekvencijalizma čovjek (...) koji postigne da drugi proizvedu 5 jedinica sreće bolji je od čovjeka koji sam proizvede 3 jedinice sreće, dok je u okviru etike vrlina bolji ovaj drugi. Vrlo je zanimljivo pitanje koji je bolji naprosto. Nadalje, pitanje je može li etika vrlina doista bolje objasniti činjenicu da imamo moralne uzore; mi im se divimo zbog njihovih postupaka, a ta se činjenica daleko bolje uklapa u deontologiju ili konzekvencijalizam. Pored toga, budući da vrline ne možemo odrediti neovisno o postupcima do kojih tipično dovode, divljenje prema vrlinama svodi se na divljenje prema postupcima. Ovaj uvid podupire opću tezu članka da su vrline svodive na postupke, to jest, da etika vrlina ne može biti postojati samostalno već da je svodiva na deontologiju ili konzekvencijalizam.In this article author criticaly examines the key elements of the virtue ethics. He rejects common claim that that virtue ethics is better because it is self-regarding while deontology and consequentalism are other-regarding; within deontology there are duties toward oneself, consequentialism is symmetrical in this respect because my own good counts just as anybody’s else’s good, moreover, crucial virtues are other-regarding. Although, there is a kind of situation that supports this claim, namely, within consequentialist framework man who makes others produce 5 units of good is better than the man who himself produces 3 units, while within the framework of the virtue ethics the second one is better. It is very interesting question which one is better man period. Further, it is questionable whether virtue ethics can better accomodate the fact that we have moral raw models, namely, we admire them because of their actions and this fact much better fits into deontological or consequentialist framework. Also, since we can not specify a virtue independently of the actions it typically brings about, our admiration to virtues ammounts to our admiration to actions. This insight supports the general claim of the paper that virtues are reducible to actions, that is, that virtue ethics can not stand on its own because it is reducible to deontology or consequentialism. (shrink)

U obraćenju i životu svetog Augustina veliku je ulogu odigrala ljubav prema filozofiji. Toliko je značajan njezin utjecaj na njegov životni tijek da se čak govorilo o dva obraćenja: jedno na filozofiju, drugo na kršćanstvo. Ako bi bilo pretjerano govoriti o dva obraćenja, jer se radilo o istom procesu u kojem je filozofija odigrala značajnu ulogu u Augustinovu boljem razumijevanju kršćanstva, ipak se ne može zanijekati važnost filozofije u njegovoj intelektualnoj formaciji. Ako mu je kršćanstvo predstavljalo puninu, onda mu je (...) filozofija predstavljala značajnu dionicu puta, pridonoseći jasnijem poimanju Boga, te razumijevanju mnogih filozofskih pitanja koja do tada nije shvaćao .Iz Augustinova se iskustva vidi da filozofija s jedne strane podrazumijeva, a s druge budi želju za znanjem i povećava žeđ za spoznajom . No, ne bilo kakvom, već spoznajom istine, radi čega Augustin polemizira protiv akademika onoga vremena koji su pali u skepticizam. Svaka spoznata istina, po Augustinu, čovjeka upućuje na okretanje prema vlastitoj nutrini, te na hod prema Istini, koja, osim što se objavljuje kroz proces spoznaje kao Logos, pomaže čovjeku objavljujući se utjelovljenjem, čime postaje vidljiva i opipljiva. Upravo filozofija u prvom trenutku daje Augustinu najsnažniji poticaj da se podigne iz blata nemorala, površnosti i lagodnog života, svjestan da ne može osjetiti čistoću istine ukoliko sama sebe ne očisti, kao što su uostalom držali filozofi platonske i neoplatonske tradicije. Zapaljen žarom za filozofskom spoznajom i slašću koju u njemu ostavlja okus istine, odlučuje se na moralno življenje, podlažući život radikalnoj promjeni koja ga preporađa i usmjeruje njegov život novim pravcem. Rastvarajući jedra filozofije vjetru Duha Božjega i objave, usmjeruje svoju lađu u sigurnu luku vjere, odlučujući potom cijeli svoj život posvetiti izučavanju filozofije u krugu najbližih prijatelja, tvoreći čak svojevrsnu filozofskomonašku zajednicu.Ukoliko je to prvo razdoblje Augustinova života obilježeno ljubavlju prema filozofiji onda se razdoblje nakon obraćenja ne može razumjeti ukoliko se nema pred očima hermeneutiku ljubavi. Cjelokupna Hipončeva misao biva prožeta »filozofijom ljubavi«, čime integrira dimenziju ljubavi u filozofiju kao njezin bitni dio, što nije bio slučaj klasične grčke filozofije. Ovakav je velik korak mogao napraviti samo zahvaljujući kršćanskoj objavi koju shvaća kao nužnu pomoć da čovjek ne skrene s puta istine u pogrešku i zabludu. Shodno tome, Augustin prihvaća Boga ne samo kao vrhovno dobro ili kao jedno, poput uglednih filozofa svoga vremena, već ga prvenstveno spoznaje kao ljubav, koja jedina daje obrazloženje stvaranja i odgovore o smislu ljudskog postojanja.Love of philosophy played a major role in St. Augustine’s conversion and life in general. The influence of philosophy on the course of his life was so vital that it could even be said that he converted twice – first to philosophy, then to Christianity. If, however, it is an exaggeration to talk of two conversions since the two processes are but one, in which philosophy played a key role in Augustine’s better understanding of Christianity, the importance of philosophy in his intellectual development can, nevertheless, not be denied. If, for St. Augustine, Christianity represented fullness, then philosophy epitomised a crucial segment of his path contributing both to a much clearer conception of God and an understanding of many philosophical questions, which he had not understood up to then .St. Augustine’s experience reveals that philosophy, on the one hand, implies and, on the other, arouses one’s desire for knowledge, as well as augments one’s thirst for insight . Not just any insight but insight into truth, due to which St. Augustine polemicised against his contemporary scholars who fell for and into scepticism. According to St. Augustine, each understood truth directs man to turn to his very own inner being, and to take the path leading to the Truth, which – besides unveiling itself as Logos through the process of understanding – helps man, disclosing itself through embodiment, with which it becomes both discernible and tangible. It is precisely philosophy that provides St. Augustine with the most powerful and timely stimulus to rise from and above the filth of immorality, superficiality and an easy life, aware that he cannot experience the purity of truth unless he cleanses himself first, which is, after all, what the traditions of both Platonism and Neo-Platonism claim. Burning with desire for philosophical insight and the delight that the taste of truth leaves him with, he decides to live morally while radically changing his life and thus becoming re-born and directed towards a new course. Hoisting the sails of philosophy before the winds of the Spirit of God and the revelation, St. Augustine guides his vessel into the safe harbour of faith, deciding to devote his entire life to the study of philosophy in the company of his closest friends, thus creating a philosophicalmonastic community of its kind.If the pre-conversion years of St. Augustine’s life are distinguished by his love of philosophy, then the post-conversion years of his life cannot be understood without the hermeneutics of love. His entire thought is imbued with the »philosophy of love«, with which he integrates the dimension of love into philosophy as its essential segment, which was not the case with classic Greek philosophy. He could take this giant step only owing to Christian revelation, which he holds to be a necessary help to man, preventing him from deviating from the path of truth to the path of error and misconception. Accordingly, St. Augustine does not only accept God as the supreme good or as one, as many reputable philosophers of his time do, but primarily understands Him to be love, which is the only concept capable of providing justification of creation and answers to the questions of the meaning of human existence. (shrink)

Immanuel Kant, svojim kopernikanskim obratom, vraća čovjeku središnje mjesto u svijetu. Čovjek se, u njegovoj filozofiji, shvaća kao individua koja posjeduje slobodu. Ta sloboda izvor ima u umu, a čovjek je postaje svjestan tek kada djeluje u skladu s moralnim zakonom. Na taj način Kant slobodu pridružuje svakom pojedincu, kao prirođeno pravo, koje nijedan pozitivni zakon ne može dovesti u pitanje. Svojim moralnim zakonom on čovjeka čini odgovornim, kako za sebe tako i za čitav svijet. Ta se odgovornost (...) za svijet krije u ideji vječnoga mira za koju se Kant zalaže. Vječni mir jest ideja uma kojoj svaki pojedinac treba težiti. Tek će se u miru moći realizirati sva ljudska prava, a prvenstveno sloboda. Svojim je shvaćanjem slobode – ali i jednakosti, tolerancije, samostalnosti i javne upotrebe uma – Kant neupitno snažno utjecao na liberalnu misao. Ono što ih najviše povezuje jest vjera u pojedinca. I Kant i liberali vjeruju da je svaki pojedinac sam po sebi poseban i da želi ostvariti ono najbolje u sebi i za sebe, ali time i pridonijeti razvoju boljeg i pravednijeg svijeta.Immanuel Kant, with his Copernican Revolution, returns to human being central place in theworld. In his philosophy human being is understood as an individual that possess freedom. Thatfreedom has source in human mind but person is aware of it only when he acts according to themoral law. Thus Kant attaches freedom to every individual as a natural right which no positivelaw cannot get into question. With the moral law Kant makes every human being responsiblefor itself, but also for the whole world. This responsibility for the world has been contained inKant’s idea of perpetual peace. For him perpetual peace is an idea of the mind that every personhas to incline. Only when peace is going to role in the whole world, human rights, especiallyfreedom, are going to be realized. Kant’s concept of the freedom, but also of the equality, tole­rance, indipendence, public use of mind, has done a big influence on liberal thought. The thingthat brings them together is trust in an individual. Both Kant and liberals belive in the fact thatevery person is specific and wants to accomplish the best things in himself and for himself, butalso with that makes contribution for the development of a better and justly world. (shrink)

»Πάντων χρημάτων μέτρον ἐστὶν ἄνθρωπος, τῶν μὲν ὄντων ὡς ἔστιν, τῶν δὲ οὐκ ὄντων ὡς οὐκ ἔστιν [Pántôn khrēmátôn métron éstin ánthrôpos, tôn mèn όntôn hôs éstin, tôn dè ouk όntôn hôs ouk éstin]« – »Čovjek je mjerilo svih stvari, onih koje jesu da jesu, onih koje nisu da nisu«, kaže Protagora. Onaj tko hoće razmotriti Protagorin iskaz (ili raspravljati o njemu), trebao bi najprije potražiti odgovor ne prethodno pitanje: što je čovjek? Utoliko će se u ovome prilogu (...) našem razgovoru najprije (uz pomoć Aristotela) potražiti neki odgovori na to prethodno pitanje, da bi se Protagorin iskaz pokušalo razmotriti s vidika tih odgovora te da bi ga se iskušalo u dva različita vida čovjekova života – u vidu što ga Aristotel naziva θεωρετικός βίος (theōretikόs bíos) i u vidu što ga naziva πολιτικός βίος (politikόs bíos). Napokon, ako se prihvati interpretacija Protagorina iskaza kao afirmacija relativističkog načela (kako to u svojoj kritici u Theaitētu drži Platon), pokušat će se mjesto i smisao relativizma odrediti s obzirom na ta dva vida čovjekova života te s obzirom na razliku između sofizma i filozofije (sofista i filozofa). Na kraju će biti sugerirano da je Protagorin iskaz moguće i drugačije interpretirati te da svaka od različitih interpretacija može imati valjanu težinu. (shrink)

Iz antropoloških stavki Jaspersove filozofije egzistencije: egzistencija – čovjekova mogućnost i čovjek – moguća egzistencija, iščitava se njegov stav prema filozofskoj antropologiji. Naime, po mogućnosti je čovjek otvorena egzistencijalna stvarnost »suprotstavljena « svim pokušajima stvaranja zatvorene slike o njemu. Čovjekova je sloboda njegov do kraja neotkriveni bitak po kojemu on ne može biti predmet istraživanja. S obzirom na to da Jaspers svojom filozofijom egzistencije odbija mogućnost postizanja cjelovitog i zaokruženog znanja o čovjeku i njegovu bitku, kao i mogućnost (...) postuliranja posebnog aspekta o čovjeku i fiksiranje spozanje o njemu, njegova je filozofija svojevrsna kritika filozofske antropologije, odnosno antropološke teorije cjeline.Aus den anthropologischen Grundsätzen der Jaspers Existenzphilosophie: Existenz – die Möglichkeit des Menschen und der Mensch – mögliche Existenz, lässt sich seine Stellung zu der philosophischen Anthropologie ablesen. Nämlich, nach seinen Möglichkeiten ist der Mensch eine offene existentielle Wirklichkeit, die sich allen Versuchen „widersetzt“, ein geschlossenes Bild über ihn zu erstellen. Die Freiheit des Menschen ist sein nie zu Ende entdecktes Sein, nach dem er kein Untersuchungsgegenstand sein kann. Da Jaspers mit seiner Existenzphilosophie jede Möglichkeit ablehnt, ein umfassendes und abgerundetes Wissen über den Menschen und sein Dasein zu erlangen, wie auch die Möglichkeit, einen Sonderaspekt des Menschen zu postulieren und die Menschenkenntnisse zu fixieren, ist seine Philosophie eine eigenartige Kritik der philosophischen Anthropologie, beziehungsweise der antropologischen Ganzheitstheorie. (shrink)

Mediteransko nasljeđe kulture, filozofije, povijesti i umjetnosti nepregledan je univerzum procesa, informacija, sinteza i imaginacija. Sam po sebi, Mediteran se predstavlja kao jedna opća imenica takvog opsega da predstavlja rod u kojem je velik dio opće europske kulture uvijek jedna od njegovih vrsta. No, ipak, riječ je o dojmu koji ne može težiti precizno utvrđenoj konstataciji već jednoj općoj opservaciji koja samo pokazuje da zamisao o zahvaćanju u smisao Mediterana kao nasljeđa ili suvremenosti predstavlja jedan ogroman, ali nikad dokraja dovršen (...) posao.Kao opće i široko obuhvatno ime, mediteranski prostor, onaj virtualni i onaj stvarni, otvorio je prostor mnogim iznimnim osobnostima. koje ukazuju na pojedinačni značaj svake od njih. Neizbježno, one ne mogu u kontekstu mediteranskog prostora predstavljati više od pojedinačnog slučaja koji nikad ne može obuhvatiti cjelokupni doseg pojma mediteranskog. Ali ono što mogu jest obznaniti one vlastite dosege koji ukazuju na vrijednost onoga što im je u mediteranskom prostoru otvoreno da misle, stvaraju i žive. U kontekstu Mediterana tu je uvijek prisutna jedna dimenzija napetosti između općeg i pojedinačnog, između napora da se izrazi duh vremena i nasljeđa, vlastito slaganje i neslaganje s njim, ali i promišljanje koje može probiti duh danog. Jedan od takvih filozofskih i umjetničkih osobnosti jest Albert Camus. Kao jedna od danas gotovo zaboravljenih figura mišljenja i umjetnosti, njegovo propitivanje humaniteta u djelima kao što su Mit o Sizifu i Pobunjeni čovjek svojevremeno su ostavili dubok trag iza sebe. Iako on nije napisao svoje pismo o humanizmu kao što je to učinio Heidegger , njegovo se djelo čini kao poseban slučaj jednog općeg govora o humanizmu suprotstavljen i zasigurno najpoznatijem intelektualcu svog doba, Jeanu Paulu Sartreu, intelektualnom hegemonu onoga doba. Postoji iskušenje da se Camusa u toj konstelaciji dovede u vezu s, recimo, stoicizmom, no time bismo promašili bit u odgovaranju na pitanje koliko bi njegov humanizam imao snage biti suvremeni humanizam, a koliko nova tehnika interpretiranja istog. Stoga mi je namjera propitati, suvremenu mogućnost tvorbi Camusovih promišljanja o povijesti, humanizmu, politici i umjetnosti, kao i danas uočljivi pomak u odnosu na prijašnje dosege u propitivanju etičnosti, politike i umjetnosti na mediteranskom prostoru.The cultural, philosophical, historical and artistic heritage of the Mediterranean is a measureless universe of processes, information, syntheses and imaginations. In itself, the Mediterranean portrays a general noun of such scope that it represents a kind in which a large part of general European culture is always but one of its sub varieties. However, this is but an impression, which cannot aspire to become a precisely verifiable or verified statement, or a general observation, which only demonstrates that the idea of penetrating the meaning of the Mediterranean as a heritage or contemporaneity represents an enormous yet never fully completed task.The Mediterranean space – both the virtual and actual – as a general and widely inclusive toponym has opened its doors to countless exceptional individuals, who point to the particular significance of each. Inevitably, within the context of the Mediterranean space they cannot exemplify more than a particular case that can never embrace the range of the Mediterranean concept as a whole. Yet, what they can do is disclose their own reaches that point to the value of that which is open to them in the Mediterranean realm to be thought, created and lived. A dimension of tension between the general and the particular, between the effort to express thespirit of time and heritage, one’s agreement and disagreement with it, as well as one’s reflections capable of penetrating the spirit of the given – are invariably present within the context of the Mediterranean. One such philosophical and artistic individual is Albert Camus. As one of the almost forgotten figures of thought and art today, his questioning humanity in The Myth of Sisyphus and The Rebel once left a profound trace. Although he never wrote a letter on humanism as Heidegger did , his work appears to be a special case of a general speech on humanism opposed to even surely the most famed intellectual of his time, Jean-Paul Sartre, the intellectual hegemon of his time. Within this constellation one can easily be tempted to compare Camus with, for example, Stoicism, but by doing so one would fail to answer the question of whether his humanism has the strength to be a contemporary humanism or just a novel interpretation technique of the same. This paper intends to examine the contemporary possibilities of constructing Camus’s reflections on history, humanism, politics and art, as well as the today distinct shift in relation to the earlier reaches of the studies into ethicality, politics and art within the space of the Mediterranean. (shrink)

Suvremena umjetnost izgubila je svoju likovnost, a ostala joj je samo vizualnost. S druge strane, prijelaz od likovne moderne ka nelikovnoj suvremenoj umjetnosti donio je i mnogo novosti; jedna od njih je tzv. ‘probijanje četvrtog zida’. Radi se o kazališnom terminu koji označava trenutak kada se gledatelj na neki način interaktivno uključuje u predstavu, a likovi pokazuju svijest da su likovi u predstavi. Upravo će suvremena umjetnost istraživati postupke brisanja granica između umjetničkog i svakodnevnog čina, sugerirajući kako »sve je umjetnost« (...) i »svaki čovjek je umjetnik«. Novo je doba donijelo otuđenost javnosti od znanosti i umjetnosti, ali i nova filozofska tumačenja medijskog krajolika i hiperrealnosti postmoderne. Hiperrealne postaju i digitalne igre, od kojih se neke temelje upravo na rušenju »četvrtog zida«. Zbunjene reakcije na tehniku rušenja »četvrtog zida« variraju u rasponu od verbalnih reakcija na performance, preko previše doslovnog shvaćanja filmova pa sve do tragičnih nesreća, čak i samoubojstava povezanih s određenim digitalnim igrama. To da stvarnost oponaša hiperstvarnost postalo je uobičajeno, ali otvorilo se i pitanje: može li suvremeni pojedinac s time izaći na kraj? Modern art has lost its artistic character; only its visual aspect remains. On the other hand, the transition from modern fine arts towards non visual contemporary art has brought a great deal of novelties; one of these is “breaking the fourth wall”. This is a theatre term referring to moments when viewers become interactively involved in a play, and the characters become aware that they are characters in a play. Modern art has explored processes by which the border between artistic acts and everyday acts is erased, suggesting that “everything is art” and “every man is an artist”. The new era has caused the public to become alienated from science and the arts, but has also provided new philosophical interpretations of media landscapes and the hypperealism of the post-modern. Digital games are also becoming hyperrealistic, and some of these are founded on demolishing the “fourth wall”. Confused reactions to techniques of breaking the “fourth wall” vary from verbal reactions to a performance and excessively literal perceptions of film to tragic accidents or even suicides connected with particular digital games. Hyperreality mimicking reality has become commonplace, however the question arises: can the modern individual deal with this? (shrink)

Procesi globalizacije događali su se mnogo puta u povijesti, daleko prije pojave riječi ‘globalizacija’ u drugoj polovici 20. st. Suvremena globalizacija podrazumijeva društvene, gospodarske i političke procese usmjerene na prelaženje državnih granica i stvaranje globalnog svjetskog poretka. No ona se ne smije svesti samo na to, budući da njeni procesi pogađaju sva područja ljudskog života i djelovanja: medije i komunikacije, gospodarstvo, politiku, pravo, kulturu, ekologiju, etiku, religije i crkve. Posljedice globalizacije jesu nova iskustva na društvenoj, političkoj i gospodarskoj razini – (...) povezivanje i umrežavanje kroz procese internacionalizacije i transnacionalizacije, kroz skupove poput G7 i Međunarodnog gospodarskog foruma u Davosu, ali i brojni društveni lomovi i gospodarska recesija. Globalizacija potiče religije na približavanje, na jačanje suradnje i na zauzimanje zajedničkog stava. Religije to i čine kroz postojeće zajedničke institucije, poput Svjetskog parlamenta religija i Svjetske konferencije religija za mir , tražeći nove oblike približavanja, dijaloga, solidarnosti, suživota, suradnje i ostvarenja etičkog konsenzusa, vodeći računa o zaštiti vlastitog identiteta u vremenu pluralizma i multikulturalnosti. Religije su svjesne da je etičko pitanje postalo pitanje planetarne odgovornosti koje zahtijeva globalnu etiku oko koje se trebaju složiti svi subjekti na svjetskoj razini, a u kojoj će čovjek biti aktivni subjekt. Kršćanske crkve uzimaju u obzir određene pozitivne zakonitosti procesa globalizacije tako da možemo govoriti o »kršćanskoj globalizaciji«. Kršćanstvo je od svojih početaka bilo usmjereno na određenu vrstu globalizacijskih procesa – daleko prije nego li se pojavio naziv ‘globalizacija’. Crkve su svjesne svoje zadaće zajednički braniti u vremenu globalizacije dostojanstvo svakog čovjeka, svake tradicije i kulture. One to čine preko brojnih postojećih međucrkvenih institucija na svjetskoj razini kao što su Ekumensko vijeće crkava , Ekumensko vijeće mladih u Europi . Katolička Crkva je od početka bila globalna i iz te je perspektive kroz stoljeća misijski djelovala. Nakon II. vatikanskog sabora to će djelovanje pojačati osnivanjem Papinskog vijeća za jedinstvo kršćana koje je nastalo iz Tajništva za jedinstvo kršćana , zatim Svjetskog dana mladih i Caritasa internationalisa.Processes of globalization have been happening numerous times through history, long prior to the appearance of the word ‘globalization’ in the second half of 20th century. Modern globalization includes the social, economic and political processes headed to crossing national boundaries and creating a global world order. However, globalization cannot be attributed simply to that issue, for its processes deal with all dimensions of human life and activity: media and communications, economy, politics, law, culture, ecology, ethics, religions, and churches. The consequences of globalization are new experiences related to social, political and economical sphere – interconnection and networking through processes of internationalization and transnationalization, through the meetings of the members of G7 and International Economic Forum in Davos, and also the numerous social breaks and economic recession. Globalization inspires religions to aim at the approaching, the stronger cooperation and the intercession for the common attitude. For realization of this purpose religions act through the existing common institutions like The World Parliament of Religions and World conference of religions for peace , asking for a new way of approaching, dialogue, solidarity, coexistence, cooperation and realization of ethic consensus, taking into account the protection of its own identity in time of pluralism and multiculture. Religions are aware of how ethic question has become the question of world’s responsibility. That issue requires global ethical principles around which all subjects on the world scale are to agree with. In that global ethic the human being will be respected as an active subject. The Christian Churches take into consideration the certain positive lawfulness of globalization process, thus we can speak of “Christian globalization”. Christianity has been headed to globalization process from the earliest days of the faith – prior to the process has emerged known as globalization. The Churches became aware of its responsibility in order to protect in the time of globalization the dignity of every person, every tradition, and culture. The Churches respond to this phenomenon through numerous existing interchurch institutions on world domain such as The World Council of Churches , Ecumenical Youth Council in Europe . The Catholic Church from the beginning has been global and based on this perspective the Catholic Church through centuries has been carrying out its missionary work. After the Second Vatican Council the Catholic Church has strengthened its activity by establishing Pontifical Council for Christian Unity , which has emerged from Secretariat for Promoting Christian Unity , World Youth Day and Caritas internationalis. (shrink)

The history of the idea of biological progress shows that it is not a selfexplanatory category, so a clear definition is required. Biological progress exists if: “more progressive” is defined as “more complex” – in that case evolution is synonymous with progress, i.e. development from simple to complex, from homogeneous to heterogeneous; we perceive the expression “more progressive” as more successful in relation to the environment, in these terms some groups in the history of life were more progressive because/so that (...) they survived, while others were retrogressive or less progressive because/so that they died out; on the other hand, within their ecological niches, certain forms of life are perfectly adapted to their environment as long as it is stable ; we take the span or reach of a potential adaptation of populations as a measure . However, there is no active, innovative problem solving in relation to the environment either with plants or animals – only the variability mechanism / selection is in place, automatism, instinct. In the light of the above-mentioned biological criteria, man is the most complex living creature by his constitution , he is the least dependent on the environment and can be innovative in relation to the environment. Man is the only living creature capable of establishing an active relationship with the environment through his special tool – culture. Considering the level of organization and quantity of information, the mammal genome is more progressive than the bacterium genome, while the human genome comprises most information which makes man the most progressive living thing. We can talk about biological progress if we define progressiveness as advancement toward complexity of organisation, but sometimes thesimplification of structure enables survival. It seems that we can talk about progressivenessin biology only if we accept the anthropic principle – that is why only cultural progress is possible. Information is the link between biological and cultural-anthropological successfulness . Biological information is a “complete” piece of information to an animal . To a human being, it is only a condicio sine qua non for the reality of human spirit which receives, keeps and generates information. Progress can be measured according to the capability ofestablishing an active and innovative relationship with the environment, but only within some sort of anthropocentric outlook which is a criterion of value. It is not possible to talk about progressiveness of life if man is not the measure of all things.Povijest ideje biološkog napretka pokazuje kako to nije samorazumljiva kategorija, pa se traži jasna definicija. Biološki progres postoji ukoliko: “naprednije” definiramo kao “složenije” – evolucija je tada sinonim napretka, tj. prelaženja iz jednostavnijeg u složenije, iz homogenog u heterogeno; “naprednije” shvatimo kao “uspješnije” s obzirom na okoliš; u tom smislu neke skupine u povijesti života bile su naprednije jer/pa su opstale, dok su druge bile nazadnije ili manje napredne pa/jer su izumrle; s druge strane unutar svojih ekoloških niša pojedini oblici života savršeno su prilagođeni svojem okolišu dokle god je on stabilan ; kao mjerilo uzmemo raspon ili širinu moguće prilagodbe populacija jer tada postoje razlike; ipak ni u biljaka ni u životinja tu nema aktivnog inovatorskog rješavanja problema okoliša, nego djeluje samo mehanizam varijabilnost/selekcija, automatizam, nagon. U svjetlu gore navedenih bioloških mjerila čovjek je svojim ustrojstvom najsloženije biće , najmanje je ovisan u odnosu na okolinu, može se novativno nositi spram okoline. Čovjek je jedini kadar za pravi aktivni odnos prema svom okolišu putem specifičnog oruđa kulture. S obzirom na stupanj organizacije i količinu informacija, genom sisavca je napredniji od genoma bakterije, a genom čovjeka raspolažes najviše informacija, pa je on po tome najprogresivnije biće u prirodi. O biološkom progresu možemo govoriti ako progresivnost definiramo kao porast složenosti organizacije, no ponekad pojednostavljenje građe omogućava preživljavanje. Čini se da o progresivnosti u biologiji možemo govoriti samo usvajajući princip antropičnosti, zato je u svijetu moguć samo kulturni progres. Posjedovanje informacije je veza između biološke i kulturno-antropološke uspješnosti . Posjedovanje biologijske informacije za životinju je “potpuna informacija” , dok je za Čovjeka samo condicio sine qua non za zbiljnost ljudskog duha koji dobiva, posjeduje i stvara informaciju. Progres je moguće mjeriti prema sposobnosti aktivnog i inovativnog odnosa spram okoliša jedino u nekoj vrsti antropocentričnog obzora koji u središtu ima mjerilo vrijednosti. Nemoguće je govoriti o progresivnosti života ako svemu nije mjera sam čovjek. (shrink)

U članku se kritički promišlja predaja katoličkog ethosa iz vlastitih pretpostavki. Tematizirajući katolički ethos iz mišljenja bitka suvremenog čovjeka na temelju umjetnosti u modernom i postmodernom dobu pokušava se razumjeti katolički ethos u horizontu ljudske egzistencije post-modernog doba. Time nam je otvoren prostor za njegovo razumijevanje iz postojanja umjetnosti u post-modernom dobu. Problematizirajući katolički ethos i umjetnost u post-modernom dobu iz njihovog ontološkog statusa unutar položaja u bitku suvremenog čovjeka bilo je potrebno distingvirati i naznačiti razliku i korespondenciju ova dva (...) pojma kao jednih od temeljnih oblika ljudskog duha. Čovjek kao onto-antropološko biće logosa postoji jedino kao povijesno onto-antropološko biće koje ima potrebu za svetim koje određuje njegov izvorni odnos prema postojanju. Sveto kao sveto, naime, povezano je s egzistencijalnom biti čovjeka. Umjetnost se na temelju svetoga pruža kao otvoreno medijacijsko polje prema katoličkom ethosu, otvarajući mu istinu epohe, posredujući egzistencijalnu istinu s epohalnom istinom. Time umjetnost kao forma suvremenog čovjekovog duha, uz znanost, tehnologiju, filozofiju i religiju, otkriva i oblikuje jednu novu stvarnost, koja u svojim najvišem potencijalima korespondira s najdubljim pitanjima čovjekove povijesne egzistencije kao njegove istine.The article critically reflects upon the tradition of Catholic ethos from its own assumptions. Considering the Catholic ethos from the thought of Being of modern man based on art in modern and postmodern age, we are trying to understand the Catholic ethos in the horizon of human existence in the postmodern age. Through this we have open space for understanding it from the existence of art in the postmodern age. In raising the issue of the Catholic ethos and art in postmodern age from their ontological status inside modern man’s position in Being, it was necessary to distinguish and note difference and correspondence of these two notions as one of the ground forms of human spirit. Human as an onto-anthropological creature of logos exists only as a historical onto-anthropological creature which has the need for the sacred which determines his original relation towards existence. The sacred as sacred is connected to the human existential essence. Art grounded on sacred is extended as an open mediation field towards the Catholic ethos, revealing the truth of epoch, mediating the existential truth with the epochal truth. By this art as a form of modern human spirit, with science, technology, philosophy and religion, reveals and shapes a new reality which in its highest potentials corresponds with the deepest questions of human historical existence as his truth. (shrink)

Kao i sva živa bića, čovjek je djelomično genetski predodređen, tj. određen i prije nego što se u potpunosti razvije kao ljudsko biće. Ali ono što čovjeka bitno razlikuje od svih nam poznatih živih bića, jest upravo to što je, u odnosu na njih, njegova predodređenost bitno manje u-rođena, a znatno više pri-rođena. A to znači da su ljudi u odnosu na druge žive vrste manje predodređeni na genskoj, a više na memskoj, upravo kulturnoj razini. Kulturni, a to znači (...) povijesno oduhovljeni okoliš u koji se djeca rađaju i koji zatiču pri-rođenju bitan je čimbenik njihova daljnjeg razvitka. Stoga se čovjek i ne rađa kao čovjek, nego kao dijete koje čovjekom tek mora postati. Za razliku, naime, od bićâ koja već pri rođenju imaju sve bitne odlike svoje vrste i koja se stoga mogu razvijati i uzgojem, tj. poticanjem na rast i pridizanjem onoga što im je biološki već dano, djeci je za ljudski razvitak potreban odgoj koji će ih tek uvesti u određenu kulturu kao njihov duhovni – i samo takav istinski ljudski – zavičaj. Čitavo čovjekovo biće, dakle i ono tjelesno, raste u duhu određene kulture i izrasta iz njega. Kako i koliko kultura određuje čovjeka – predmet je ove rasprave.As all other living beings, man is partially genetically predisposed, that is, determined even before it completely develops as a human being. However, the thing that differentiates man from all other known living beings is the fact that, compared to them, his predisposition is significantly less natured, and significantly more nurtured. This means that humans compared to other living species are less determined on a genetic, and more on a memetic, cultural level. Cultural, meaning a historically spiritualized environment, children are born into and find with birth, is an important factor of their further development. Thus, humans are not born as humans, but as children that have yet to become human. Namely, unlike the beings that have all the important characteristics of their species at birth, which are thus able to develop through breeding, that is, through encouragement of growth and nurturing of what is biologically given, for human development children need raising that will only introduce them into a specific culture as their spiritual – and truly human – environment. The entire human being, including the physical, grows up in a spirit of a specific culture and springs from it. How and how much culture determines man is the topic of this discussion. (shrink)

Budući da je, za razliku od manipulacije, moguć samo kao su-djelovanje u slobodi, odgoj se zbiva tamo i jedino se tamo može zbivati gdje se poštuje i razvija osobnost onih koji u odgoju sudjeluju, tj. koji međusobno odgojno djeluju. To upravo znači da je odgoj djelovanje utemeljeno u poštivanju drugog kao drukčijeg, samosvojnog, autonomnog, slobodnog bića. To nadalje znači da je odgoj u bîti uvijek odgoj za pluralizam vrijednosti, pretpostavki, vjerovanja, mišljenja, odnosno načine života koje ljudi razvijaju kao svoje i (...) u kojima se očituje njihova osobnost. Ali kao su-djelovanje u slobodi to poštovanje mora biti uzajamno.Odgajati dakle znači razvijati drugoga kao drukčijega, koji drži do svoje osobnosti, ali koji isto tako drži i do osobnosti drugih ljudi. I to ne samo zato što misli da pravo na vlastitu osobnost mora platiti pravom drugima da budu drukčiji, nego zato što je svijestan da je osobnost u bîti moguća tek s različitošću ljudi koji se u svojoj različitosti ipak međusobno uvažavaju i komuniciraju otvarajući kroz tu komunikaciju, baš svojom posebnošću, drugima nove mogućnosti osobnog razvoja. Drugim riječima, odgoj se zbiva tamo i tada gdje se zbiva drugi i drukčiji čovjek kojem je drugi i drukčiji čovjek najveća potreba, te sam biva čovjekom pomažući drugome da to bude.Since education, unlike manipulation, is possible only as a co-action in freedom, it occurs, andcan occur only at the point where educational co-actors’ personalities are being respected and developed. That implies that the education is an actionfounded in respecting the Other as different, autonomous and free human being. Furthermore,that figures that the education is essentially always an education for pluralism of values, presuppositions,beliefs, thoughts, ways of life that people develop as their very own and through which theymanifest their personalities. But, as the co-action in freedom, that respect has to be mutual.Therefore, educating means developing the Other as different, as one that respects his own personality,but also respects Others’ personalities. And not only because one considers that as a way ofpaying for the right to his own personality by means of Others’ rights to be different, but because ofbeing conscious that the personality is essentially possible only among different people who developmutual respect exactly through their differences. Through that kind of communication, particularlyby their singularity, they render new possibilities of personal development to Others. In other words,education takes place only there and then where other and different human beings occur, and assuch have the greatest need for different Others, being themselves the human beings by helpingOthers to be ones. (shrink)

Suvremene bioetičke rasprave reaktualizirale su pitanje smjene epoha. Bioetika je nastala upravo kao moralna i civilizacijska reakcija u novostvorenoj povijesnoj situaciji. U tom kontekstu, potrebno je analizirati, s jedne strane, promišljanje prijeloma epoha i predviđanje »novog srednjovjekovlja« u djelu ruskog filozofa N. A. Berdjajeva te, s druge strane, pojavu bioetike. Hoćemo li zaista zakoračiti u novu epohu, kakva će ona biti te što ćemo i u kojem obliku prenijeti iz sadašnje epohe – najviše ovisi o tome kakvog će duha biti (...) čovjek. Stanje čovjekova duha možemo iščitati iz čovjekova odnosa prema tehnici, odnosno s obzirom na snažnu interaktivnu ulogu tehnike u našem životu. Kako je pitanje odnosa čovjeka i stroja jedno od ključnih bioetičkih pitanja, problem tehnike nužno je analizirati iz perspektive Berdjajevljeva odnosa čovjeka i stroja, ali i u sklopu Heideggerova promišljanja biti tehnike. Jednako kao i Berdjajev, Heidegger smatra da ne treba poricati tehniku, već tražiti izmjenu uloge tehnike i podlaganje čovjekovu duhu na kojem leži zadatak dokučiti ono spasonosno. Duh današnjeg čovjeka duh je bogolikog čovjeka koji, uz pomoć uznapredovalog stroja, izaziva prirodu , ali taj isti stroj, koji njemu služi kao sredstvo, toliko je uznapredovao da je sada u mogućnosti izazivati njega. U tom je kontekstu nužno okrenuti se bioetici. Upravo je bioetika sa svojom pluriperspektivnom metodologijom zaslužna za pokušaj okupljanja različitih sustava vrijednosti kako bi se zajedno usmjerio sadašnji sustav vrijednosti i zaštitio budući, ali i budućnost uopće. No, hoće li bioetika ostati samo na razini rijetkog pozitivnog primjera u nizu negativnih znakova dolaska nove epohe ili ćemo ozbiljno shvatiti princip odgovornosti što nas dovodi na prag bioetičke epohe te hoće li promjena duha sadašnjeg čovjeka, prema kojem nas vodi bioetičko promišljanje, doista dovesti do podvrgavanja tehnike čovjekovom duhu – ostaju otvorena pitanja.The problem of the turn of epochs is debated once more nowadays. Contemporary discussions on bioethics once again pose this very question. Bioethics as such was created as a moral and civilisational response to the new historical situation. In that context one needs to analyze, on the one hand, both the problem of the turn of epochs and the prediction of the new Middle Ages proposed by Russian philosopher N. A. Berdyayev and, on the other hand, the emergence of bioethics which raised the question of the turn of epochs for the second time. Will we really reach the new epoch, what will it look like, what and in which form shall we transmit from the present epoch? These questions ultimately depend on the state of the human spirit which can be deciphered from man’s relation to technology, taking into account the strong interactive role which technology plays in our daily lives. Bearing in mind that the relation between the man and the machine is one of the crucial bioethical issues, this question of technology should be analyzed from Berdyayev’s relation between the man and the machine, but also within Heidegger’s analysis of the essence of technology. Similarly to Berdyayev, Heidegger states that technology must not be contradicted or denied, but rather, changed in a way to serve the human spirit – which is entrusted with the task of understanding the saving elements. The spirit of the modern man is the spirit of the divine-like creature . It is the spirit of a man who, with the help of a developed machine can challenge nature , but this same machine, which serves him as a means, has evolved to the point that it can challenge the man. In this context it seems essential to turn to bioethics. It is precisely bioethics which, thanks to its pluri-perspective methodology, takes credit for covering different systems of values to direct the present system in the right way and protect the future system and the future in general. However, the questions remain whether bioethics will stay the only positive example among the multitude of negative signs and predictions, whether it will lead us to a new, yet unknown, epoch and whether we will take seriously the principle of responsibility which leads us to the threshold of the bioethical epoch and whether the change in the spirit of the present-day man, triggered by the bioethical thinking, can change technology to make it subordinate to the human spirit. (shrink)