This article develops a feminist critique of liberalism through analyses of the liberal private-public dichotomy, the concept of the individual and liberal individualism, the concept of formal equality, abstract models as the basis of political theory, and through analyses of the liberal neglect of ethics and the practice of care. These analyses show why feminist philosophy usually presents liberalism as a gendered and patriarchal tradition. On the other hand, the article aims to highlight some of the feminist responses to the (...) feminist critique of liberalism in order to present the tradition as heterogeneous and one that has the potential to develop the radical feminist political programme. The concepts that are the subject of analysis in this article are precisely those that demonstrate the possibility or impossibility of adopting or redefining liberal ideas in feminist philosophy and commitment to social change, but also those that represent the limits of liberal discourse in any feminist attempt to adopt and/or redefine key concepts and ideas from liberal theories. (shrink)

Feministicka epistemologija je pristup u teoriji saznanja koji u srediste postavlja feministicke probleme. U radu se razmatra savremeni poduhvat u oblasti feministicke epistemologije: feministicki empirizam. Za razliku od drugih feministkinja koje se bave epistemologijom, njihov cilj je da zadrze osnovne pojmove analiticke tradicije, koje posmatraju u svetlu feministickih interesa. Polazeci od Kvajnove naturalisticke epistemologije, feministicke empiristkinje iznose razlicite koncepcije znanja i prirode saznajnog subjekta, stvarajuci nove poglede na odnos sociopolitickih vrednosti i naucnog istrazivanja. Svoje preimucstvo u odnosu na pristupe feministickoj (...) epistemologiji izvan analitickog okvira, empiristkinje pronalaze upravo u prihvatanju naturalistickog i empiristickog pristupa rodnim pristrasnostima. Cilj rada je da proceni koliko su one uspesne u ostvarivanju svojih zamisli i da li je jedan takav pristup prihvatljiv. (shrink)

Článek se zabývá problematickou politické korektnosti ve vztahu k feministické filosofii vědy. Zaměřuje pozornost na užší pojem politické korektnosti - hodnotově motivovanou nekorektní práci s fakty. Konstatuje, že navzdory explicitnímu soustředění feministických autorek a autorů na význam hodnot v projektu vědy nelze chápat feministickou filosofii vědy jako politicky korektní nebo jako vybízení k politicky korektní vědě. Naopak se politicky korektní argumentace v tomto užším smyslu mohou dopouštět i práce vystupující proti feministické či politicky korektní agendě ve vědě.

1960-ih i 1970-ih godina odbačeno je viđenje znanosti kao neutralne i bez utjecaja klase, rase, roda, nacionalnosti i politike. Neki od pokreta, koji su usmjereni na društvenu upotrebu znanosti, prepoznali su znanost kao produženu ruku kapitalističkog poretka i sredstvo eksploatacije te je proglasili suučesnicom u podčinjavanju žena, manjina i nerazvijenih zemalja. Jedan od tih pokreta je feministički. Do pojave ovih kritika znanost je bila shvaćena kao objektivna i vrijednosno neutralna.1970-ih godina suvremena feministička teorija podastrijela je kritički teorijski koncept roda (...) predstavljen kao način razlikovanja društvene konstrukcije maskulinosti i femininosti od bioloških kategorija muškog i ženskog. Polazeći od toga i usvojivši socijalni konstruktivizam, feministkinje su artikulirale feminističku teoriju stajališta koja pokušava konstruirati znanje iz perspektive života žena. Navedeni su bitni momenti zbog kojih je nepristranost u znanosti dosad bila onemogućena. Ključna postavka epistemologije stajališta sadrži tezu da epistemologija neutralnog, nezainteresiranoga promatrača svijeta treba biti zamijenjena epistemologijom senzibilnom na sve specifičnosti socijalnoga konteksta, a u slučaju feminističke inačice ove teorije drži se da način na koji žene doživljavaju društveni život daje jedinstveni uvid u način funkcioniranja društva, a stajalište žena, ili feminizma, manje je pristrano i iskrivljeno, za što se navode brojni razlozi.The view of science as neutral and not subject to the influence of class, race, gendernationality and politics, was largely rejected during the 1960s and 1970s. Certainmovements that focused on the social use of science had recognized science as a vehicleof the capitalist movement and as a means of exploitation, pronouncing sciencean extended accomplice to the subordination of women, minorities, and underdevelopedcountries. One of these movements is the feminist movement. Prior tothe criticism of these movements, science was thought of as objective and valueneutral.Modern feminist theory in the 1970s submitted a critical and theoretical concept ofgender presented as a way of differentiating between the social construction of mas-culinity and femininity and the biological categories of male and female. Using thisconcept as a starting point and incorporating social constructivism, the feministshave articulated the feminist standpoint theory which attempts to construct knowledgefrom the perspective of women’s lives. They stated key moments that have preventedthe impartiality of science. The key concept of the standpoint epistemologyincorporates the thesis that there exists a need to replace the epistemology of theneutral, disinterested observer of the world with the epistemology sensitive to allspecificities of the social context. The feminist version of the theory states that theway women experience social life gives them a unique view to the way the societyfunctions, and that the women’s, or feminist’s standpoint is less biased and distorted,for which they offer a number of arguments. (shrink)

The immediacy of daily encounters with gender roles, as well as the specific features of authoritarian mediation in their social shaping, make an analysis of gendered social interaction indispensable. In this paper the analysis is centered on the concept of social character, with special emphasis on authoritarianism as a continuous determinant of the transformation of natural sex into social construct of gender. It is precisely the authoritarian personality type that is the basis for alienated gender, dominated by sexism, a?natural? belonging (...) to the private or the public sphere of social life, suppression of individual human capacities, and reduction of choice. After a review of the theoretical conceptions of social character and authoritarianism, a historical-comparative analysis of authoritarianism is offered, where the latter is seen as an element of the social character within the perspective of the typology traditional - modern - postmodern society. It is argued in conclusion that, in spite of certain emancipatory achievements, men and women still tend to escape into the security of authoritarian alienation. Feminist theory remains a basic source for reflecting on these processes; therefore the author pleads for a wider acceptance of feminist insights as contributions to establishing a postmodern, interpretive?sociology in a new key?. Analiza drustvene interakcije medju polovima nametnuta je neposrednoscu svakodnevnog susretanja sa polnim ulogama, kao i specificnostima autoritarnog posredovanja u drustvenom uoblicavanju tih uloga. U ovom radu, analiza je organizovana oko pojma drustvenog karaktera, pri cemu se poseban naglasak stavlja na autoritarnost kao kontinuiranu determinantu preobrazaja prirodnog pola u drustveno konstruisanu kategoriju roda. Upravo je autoritarni tip licnosti podloga za otudjenu polnost, u kojoj dominiraju seksizam,?prirodno? pripadanje privatnoj ili javnoj sferi drustvenog zivota, suzbijanje individualnih ljudskih potencijala i suzavanje mogucnosti izbora. Posle pregleda teorijskih koncepcija drustvenog karaktera i pojma autoritarnosti, nudi se istorijsko-uporedna analiza prisustva autoritarnosti kao elementa drustvenog karaktera iz perspektive tipologije tradicionalno - moderno - postmoderno drustvo. Zakljucuje se da, i pored izvesnog ostvarenog emancipacijskog hoda, muskarci i zene jos uvek teze bekstvu u sigurnost autoritarne otudjenosti. Feministicka teorija ostaje nezaobilazna osnova za promisljanje ovih procesa, te se pledira za sire usvajanje feministickih uvida kao doprinosa oblikovanju jedne postmoderne, razumevajuce?sociologije u novome kljucu?. (shrink)

Osnovna su pitanja ovog teksta sljedeća: Koliko je filozofija prakse sama podlegla okvirima u kojima je misaono djelovala? Suprotstavljajući se snažnoj hijerarhiji politike, je li i sama posezala za prokušanim metodama hijerarhijske samoodrživosti? Koliko je njezin poziv na revoluciju bio tek odjekom vremena revolucija? Koliko je insistiranje na pojmu revolucije stvaralo novu nesretnu svijest generacija njihovih studenata, spremnih na promjene, a zaustavljenih na razini revolucionarnih interpretacija teorija svojih profesora? Konačno, koliko je u pravu McLuhan kad zamjera Marxu da nije (...) vidio promjene koje su se zbivale upravo u njegovo vrijeme, odnosno da je industrijski hardware kreirao okoliš totalne informacije? Tekst istražuje koliko je tehnološki okvir određivao hijerarhičnost, ideologičnost mišljenja i oblik kritike te ideologičnosti.The crucial questions of this text are the following: How much has the praxis philosophy itself succumbed to the frames around its act of reflection, thinking and contemplation? Opposing the strong hierarchy of politics, has it used the well known methods of hierarchical self-preservation? How much was its call for revolution just an echo of times of revolutions? How much did the insisting on the concept of revolution influenced the creation of unhappy consciousness of their student’s generations, ready for changes, and stopped on the level of revolutionary interpretations of their professors’ theories? Finally, how much is McLuhan right when criticising Marx not seeing the changes that were happening right in the time he lived, not seeing that the industrial hardware created the environment of the global information? The text explores how the technological frame determined the hierarchy, ideology of thinking and the form of criticism of this ideology. (shrink)

Filozofija umjetnosti u mišljenju Anande Kentisha Coomaraswamyja povezana je tradicionalnom filozofijom. Estetika, u modernom smislu, nema veze s tradicionalnom filozofijom umjetnosti, čiji temeljni princip nije »umjetnik je posebna vrsta čovjeka«, nego »svaki je čovjek posebna vrsta umjetnika«. Coomaraswamy nastoji redefinirati suvremeni pristup umjetnosti. Suvremeni umjetnici ne stvaraju svoja djela u skladu s Vječnim Istinama. Apstraktna umjetnost nije ikonografija transcendentalnih formi nego stvarna slika razjedinjenog uma. U cilju redefiniranja pristupa umjetnosti, temeljni se jezik umjetnosti mora promijeniti; edukatori i kustosi moraju (...) biti odgovorni za poučavanje o istinskoj prirodi umjetnosti; umjetnost ne može biti jednaka estetskom iskustvu; društvo se mora reorganizirati u društvo bazirano na vokaciji, što je analogno Platonovu mišljenju.Philosophy of Art in the thinking of Anande Kentish Coomaraswamy is connected with traditional philosophy. Aesthetics in modern sense has nothing to do with traditional philosophy of art which basic principle is “The artist is not special kind of man” but “Every man is special kind of artist”. Coomaraswamy wants to redefine contemporary approach to art. Contemporary artist does not create in accordance with Eternal Truth.art is not iconography of transcendental forms but real picture of disoriented mentality. In order to redefine approach to art basic language of art must be changed; educators and curators must have responsibility to teach about true nature of art; art can not be equal with esthetic experience; society must be reorganized into one that is based on vocation in analogy with Plato’s thought. (shrink)

Pogosto se govori o »krizi« na humanističnih oddelkih ameriških univerz. Vendar imajo ljudje, ki to govorijo, v mislih prekomerno politično korektnost, ki jo še lahko zasledimo na ameriških oddelkih za književnost. Oddelki za filozofijo v Združenih državah so imeli svojo zadnjo krizo v štiridesetih in petdesetih – v obdobju, ko je analitična filozofija dovršila svoj prevzem. Od takrat se ni zgodil noben dramatičen generacijski preobrat, razen nenadnega vznika feministične filozofije kot novega področja specilizacije v sedemdesetih letih. Posledice radikalizma so (...) sicer imele velik vpliv na matrice številnih drugih disciplin na univerzi, toda ameriško filozofijo so pustile večinoma nedotaknjeno. Veliko analitičnih filozofov je bilo politično aktivnih, toda zaradi te aktivnosti niso spreminjali svoje profesionalne samopodobe ali svojih bralnih navad.There is often said to be a “crisis” in the humanities departments of American universities. But people who say this usually have in mind the excessive political correctness which is still sometimes found in US departments of literature. American philosophy departments had their last crisis back in the 1940’s and 1950’s—the period during which analytic philosophy accomplished its takeover. There has been no dramatic generational shift since then, except for the sudden emergence, in the 70’s, of feminist philosophy as a new area of specialization. Whereas the aftermath of the radicalism of the 60’s had a profound impact on several disciplinary matrices elsewhere in the university, it left American philosophy largely unaffected. Many analytic philosophers were politically active, but this activity usually did not lead them to change either their professional self-images or their reading habits. (shrink)

Polazeći od situacije u kojoj se sve više uviđa da bismo morali mijenjati naš odnos prema prirodi, može biti značajno postaviti pitanje – može li Whiteheadova filozofija prirode, koja predstavlja jedan izuzetan i izniman misaoni sustav, cjelovitu teoriju prirode, pomoći u nastojanju da se ponovno zadobije pojam prirode u mišljenju? U tome smislu, ovdje se u najopćenitijim naznakama razmatraju neki temeljni pojmovi i karakteristike Whiteheadove filozofije prirode.Ključni pojmovi Whiteheadove filozofije prirode su: ‘proces’, ‘organizam’ i ‘aktualni entitet’. Stvarnost je proces (...) koji istovremeno predstavlja i subjekt kao koordinirajući princip jedinstva. Proces se sastoji od događaja koji se nalaze u dinamičkom međuodnosu. U prvom planu ove teorije prirode koja, drugačije i od Aristotela ali i od Descartesa, ‘prirodno’ misli u njegovoj organizmičkoj kvaliteti, nalazi se vrijeme a ne supstancija. Whiteheadova filozofija prirode, kao empirijsko-pragmatična metafizika, polazi od kauzaliteta i teleologije kao dva različita aspekta jedinstvenog procesa. U prirodi je na djelu komplementarni odnos kauzaliteta i teleologije, determinizma i slobode. Aktualni entiteti posjeduju svoju unutarnju, teleološku dinamiku koja je ograničena kroz njihovu relaciju s ukupnim Univerzumom.U kategorijalnom pojmu ‘aktualni entitet’ Whiteheadova filozofija nudi koncept za formuliranje jedinstva između fizičkih i psihičkih fenomena stvarnosti. Priroda i duh, tijelo i svijest, fizičko i psihičko, ne nalaze se u odnosu dihotomije. Ljudski i ne-ljudski život ne dijeli nikakva apsolutna granica. U metafizičkom i kozmološkom pogledu, Whiteheadova filozofija prirode, u svom nastojanju da se osigura kozmičko jedinstvo prostorne i vremenske dimenzije svijeta, prirode i povijesti, duha i materije, koncipirana je panteistički.In the situation in which necessity of changing our attitude towards the nature is becoming increasingly obvious, it could be important to ask the following question – is Whitehead’s natural philosophy, which represents one remarkable and outstanding system of thought, one integral natural philosophy, capable of giving assistance in our attempt of regaining the notion of nature in thought? Thereby, some grounding terms and characteristics of Whitehead’s natural philosophy are discussed here in a manner of a broad sketch.Grounding terms of Whitehead’s natural philosophy are: ‘process’, ‘organism’, and ‘actual entity’. Reality is the process which at the same time represents a subject as a coordinative principle of unity. Process is compiled out of the events which are in a dynamic interrelationship. In a focus of this theory of nature, which in contrast to Aristotle and Descartes thinks of ‘nature’ in its organismic quality, is time not the substance. Whitehead’s natural philosophy, being the empirical-pragmatical metaphysics, starts from causality and teleology as two different aspects of the unique process. Complementary process of causality and teleology, determinism and freedom, have an effect on nature. Actual entities posses their inner, teleological dynamics which is limited through their relation with the Universe in total.In categorial term ‘actual entity’ Whitehead’s philosophy offers the concept for formulating the unity between physical and psychical phenomena of the reality. Nature and spirit, body and conscience, physical and psychical, are not in the relation of dichotomy. Human and non-human life are not divided by any absolute boundary. In metaphysical and cosmological outlook, Whitehead’s natural philosophy in its attempt of providing the cosmic space–time unity of the world, nature and history, spirit and matter, is outlined as pantheistic. (shrink)

One of the fundamental problems in the philosophy of psychology is to determine the relation between personal and subpersonal explanations of human behavior. The problem of determining the relation between the personal and subpersonal levels is called the “interface problem”. This paper has two goals. The first is to introduce the domestic reader to the interface problem from the perspective of the philosophy of psychology. The second goal is to show that insufficient focus on the interface problem and its potential (...) solutions can lead to uncritical and fallacious reasoning that can have significant consequences for particular debates in philosophy of medicine and philosophy of law. (shrink)

knj. 1. Ideologija i trezvenost -- knj. 2. Destruktivne ideologije 20. stoljeća -- knj. 3. Izazovi novog milenija.

Mišljenje koje ukazuje na značenje posrednika u procesu spoznaje jednim svojim dijelom ulazi u područje gnoseologije. Probijajući se do biti promišljanoga, te odstranjujući ono što pripada posrednicima u procesu spoznaje, ovo je mišljenje dijelom i svojevrsna »proširena hermeneutika «. Proučavajući napredovanje spoznaje o posredovanosti same spoznaje, te napredovanje iskustva u kontekstu medija posredovanja, ovo je mišljenje i svojevrsna fenomenologija. Sabirući u sebi teorijsko, praktičko i poetičko, filozofija medija želi biti mišljenje koje nije određeno slikom, gramatikom, pojmom, kontekstom, performanceom, psihologijom (...) nastupa, tehnologijom – ali sve to želi imati u sebi sačuvano i nadvladano. Transmisija znanja više nije samo stvar riječi. Nakon lingvističkog obrata i ikoničkog obrata, sve smo bliže shvaćanju da je i jednom i drugom obratu u osnovi bio medijski obrat. (shrink)

Pregledujem sedanje slepe ulice zahodne filozofije in predlagam nov začetek. V sedanjem trenutku prevladujejo tri najmočnejše pojmovne opcije; skepticizem, kognitivni privilegij in historicizem. Prvi je škandal, drugega zavračajo vse strani, tretji pa je trenutno dokaj zanemarjen. Historicizem ali zgodovinskost - pojem, daje mišljenje notranje historizirano, da je mišljenje zgodovina - je edini velik nov prispevek moderne filozofije k glavnim pojmovnim virom zahodne tradicije. Sodobna filozofija, posebno angloameriška analitična filozofija, je v bistvu nadaljevanje filozofije 17. stoletja in predkantovske filozofije (...) 18. stoletja, ki ju begajo »nepomembnosti« 19. stoletja; kontinentalna filozofija, v glavnem francoska in nemška, pa se je zdaj pripravljena prilagoditi ahistoricizmu analitične filozofije. Predlagam ponovno odkritje historicizma in prepoznam številne različne strategije, ki dajejo prednost taki politiki, za katero napovedujem, da bo še enkrat prišla na vrsto v naslednjem stoletju. Še posebej skrbno raziskujem vidike prve filozofije, zaprtih sistemov, rešitev problemov reference in predikacije, odnos med naravo in kulturo, odnos med realizmom in idealizmom in naravo ter funkcijo osebe ali sebstva. Ugotavljam, da se sodobna filozofija mora spoprijeti s prispevki Kantovega konstruktivizma in Heglove simbioze in iti preko obeh. Med dokazovanjem orišem splošno krivuljo zahodne filozofije vse do današnjih časov. (shrink)

The pluralistic philosophy of religion of Abdolkarim Soroush, whose neo-rationalist thought represents a genuine epistemological turn within Muslim reform discourse, is the central issue in this paper. Abdolkarim Soroush, as a contemporary Muslim thinker, brings a completely new understanding of the issue of religious pluralism and by incorporating analytical philosophy, contemporary hermeneutic tradition and Sufi metaphysics, contributes to the creation of a characteristically distinct philosophy of religion within the Muslim intellectual circle. Issues of expansion and contraction of religious knowledge, as (...) well as the expansion of prophetic experience, are inseparable elements of his philosophy of religion. (shrink)

Slijedeći Fichteovu misao da »svatko izabire onakvu filozofiju kakav je tko čovjek«, u članku se ocrtavaju misaoni sklopovi stvaralačkoga opusa Ante Pažanina, u nastojanju da se na taj način osvijetle stožerne sastavnice njegove životne filozofije. Pažaninova istraživanja o filozofiji kao strogoj znanosti, fenomenologiji, praktičnoj filozofiji, etici i politici imaju znatan odjek i utjecaj ne samo u Hrvatskoj nego su zapažena i u svijetu. Na međunarodnoj pozornici privukla je zanimanje njegova osebujna koncepcija normativne političke filozofije u kojoj kritički rasvjetljuje i ukazuje (...) na posljetke suvremene znanstveno-tehničke civilizacije. Nasuprot novovjekovnom odvajanju etike od prava i politike, Pažanin se oslonio na aristotelovsku tradiciju praktične filozofije koja polazi od jedinstva etike i politike. Praktičnu filozofiju promatra kao samostalno i neovisno područje o poietičnoj techne i teoretskoj episteme. Takav pristup praktičnoj filozofiji nadilazi poteškoće aprirornoga univerzalizma teoretskoga utemeljenja etičkih normi te bolje odgovara suvremenoj raznovrsnosti svijeta života i njegovoj složenosti. Pažaninovu životnu filozofsku misiju može se prispodobiti Gadamerovu opisu »nasljedovanja« Aristotela u nastojanju filozofa da se pomoću filozofske teorije stavi u službu ljudske prakse. Njegova je praktična životna filozofija svojevrsno misaono nastojanje oko razumijevanja i posuvremenjenja odnosa između refleksivnih oblika teorije i praktične umnosti povijesnoga svijeta života. Filozofska refleksija za njega ima zadaću ne samo primjereno razumjeti praktični svijet nego ga time i odgovorno mijenjati u nastojanju za ozbiljenjem najvišega ljudskog dobra kao bitne svrhe čovjekova življenja. (shrink)