Donedavno, u diskusijama o politickoj filozofiji i etici nije imalo mnogo smisla postavljati pitanje o tome da li citanje Hegelove Filozofije prava jos moze necemu da nas nauci. Shvatanje da Hegelova filozofija prava ne daje supstancijalan doprinos aktuelnim diskusijama i danasnjim tezisnim problemima relativisao je, u svojim predavanjima o moralnoj filozofiji, Dzon Rols, dok je Aksel Honet to shvatanje doveo u pitanje odlucnim rehabilitovanjem sredisnjih motiva Hegelove filozofije prava. A svojom kritikom Honetovog pokusaja reaktualizacije, Ridiger Bubner (...) otvorio je diskusiju o pitanju koji delovi filozofije prava daju najizglednije potencijale za reaktuelizaciju. Ovaj prilog najpre izlaze jedan nacrt problema u vezi s Hegelovim pojmom slobodne volje, koji je neophodan kao pretpostavka da bi se mogli razumeti pokusaji interpretacije polazeci od kojih Honet i Bubner plediraju za reaktualizaciju Hegelove filozofije. Nakon toga, izlaze se skraceni prikaz misli koje imaju centralno znacenje za Honetovu rekonstrukciju i reaktualizaciju Hegelove filozofije prava. Na to se nadovezuje skica Bubnerovih razmisljanja, polazeci od koje se ispituju potencijali reaktualizacije trece alternative, koja se moze razabrati kod Rolsa, i pored toga sto je on kao takvu ne zapaza. (shrink)

One of the fundamental problems in the philosophy of psychology is to determine the relation between personal and subpersonal explanations of human behavior. The problem of determining the relation between the personal and subpersonal levels is called the “interface problem”. This paper has two goals. The first is to introduce the domestic reader to the interface problem from the perspective of the philosophy of psychology. The second goal is to show that insufficient focus on the interface problem and its potential (...) solutions can lead to uncritical and fallacious reasoning that can have significant consequences for particular debates in philosophy of medicine and philosophy of law. (shrink)

Slijedeći Fichteovu misao da »svatko izabire onakvu filozofiju kakav je tko čovjek«, u članku se ocrtavaju misaoni sklopovi stvaralačkoga opusa Ante Pažanina, u nastojanju da se na taj način osvijetle stožerne sastavnice njegove životne filozofije. Pažaninova istraživanja o filozofiji kao strogoj znanosti, fenomenologiji, praktičnoj filozofiji, etici i politici imaju znatan odjek i utjecaj ne samo u Hrvatskoj nego su zapažena i u svijetu. Na međunarodnoj pozornici privukla je zanimanje njegova osebujna koncepcija normativne političke filozofije u kojoj kritički rasvjetljuje i ukazuje (...) na posljetke suvremene znanstveno-tehničke civilizacije. Nasuprot novovjekovnom odvajanju etike od prava i politike, Pažanin se oslonio na aristotelovsku tradiciju praktične filozofije koja polazi od jedinstva etike i politike. Praktičnu filozofiju promatra kao samostalno i neovisno područje o poietičnoj techne i teoretskoj episteme. Takav pristup praktičnoj filozofiji nadilazi poteškoće aprirornoga univerzalizma teoretskoga utemeljenja etičkih normi te bolje odgovara suvremenoj raznovrsnosti svijeta života i njegovoj složenosti. Pažaninovu životnu filozofsku misiju može se prispodobiti Gadamerovu opisu »nasljedovanja« Aristotela u nastojanju filozofa da se pomoću filozofske teorije stavi u službu ljudske prakse. Njegova je praktična životna filozofija svojevrsno misaono nastojanje oko razumijevanja i posuvremenjenja odnosa između refleksivnih oblika teorije i praktične umnosti povijesnoga svijeta života. Filozofska refleksija za njega ima zadaću ne samo primjereno razumjeti praktični svijet nego ga time i odgovorno mijenjati u nastojanju za ozbiljenjem najvišega ljudskog dobra kao bitne svrhe čovjekova življenja. (shrink)

Filozofija prava jest jedan od najvažnijih i temeljnih dijelova Hegelova mišljenja. U radu se pokazuje kako Hegel uopće nije državni filozof, nego povijesni mislilac, koji nasuprot nasilju i proizvoljnoj vlasti afirmira povijesnu, tj. ljudsku proizvedenost prava, pri čemu se suvremenoj samosvijesti suprotstavlja autoritarna prošlost. Stoga se Hegel imade razumjeti kao zastupnik autentične demokracije. Država služi tek kao jamac ljudske slobode, nipošto kao samosvrha. Dakle, Hegel je povijesni mislilac građanskog svijeta.Die Philosophie des Rechts stellt eine von den wichtigsten (...) und grundlegenden Seiten des He­gelschen Denkens dar. Es wird gezeigt, dass Hegel kein Staatsphilosoph ist, sondern ein ge­schichtlicher Denken, der gegenüber der Gewalt und willkürlichen Macht die geschichtliche,d.h. menschliche Genese des Rechts affirmiert, wobei er die gegenwärtige Selbstbewusstsein alsAntithese zur autoritären Vergangenheit stellt. Des wegen sollte man Hegel als Vertreter eineautentische Demokratie verstehen. Der Staat gilt nur als Garant der menschlichen Freiheit,Keineswegs als Selbstzweck. Also, Hegel ist ein geschichtlicher Denker der zivilen Welt zu definieren. (shrink)

Jedna od njenih bezbrojnih definicija globalizaciju određuje kao dinamičan proces kojim su socijalne strukture modernizacije, poput kapitalizma, birokracije, visokorazvijene tehnologije i filozofije racionalizma i liberalizma ovladale svijetom. Uistinu u tome smislu liberalizam općenito prevladava kao zadani politički obrazac suvremene globalizacije. Vlade većine država promoviraju neoliberalnu politiku u odnosu na učinke globalizacije jednako kao što i utjecajne svjetske multilateralne ustanove redovito povezuju globalizaciju s liberalizacijom. Prvaci neoliberalne globalizacije ovladavaju također i trgovačkim krugovima, poglavito na novčanim tržištima te se množe među upravljačima (...) prekograničnih tvrtki. Poduzetničke udruge, kao i burzovni mas-mediji isto tako postaju tvrđave neoliberalizma koji općenito smatraju ortodoksnim pravcem globalizacijske politike. Drugim riječima, tako shvaćeni neoliberalni svjetonazor u posljednje se vrijeme bezpogovorno prihvaća kao neupitna istina koju »zdravi razum« nalaže. U tekstu se elaborira teza da neoliberalizam – vrsta filozofske, političke i ekonomske teorije znane i kao libertarijanizam, nametnuta kao prevladavajući teorijski pristup u suvremenoj globalizaciji – nema mnogo toga zajedničkog s idealom liberalne demokracije dobro uređena društva, koji izrasta iz dijametralno suprotnih ideja, aspekata i dimenzija liberalne filozofije. Socijalna filozofija liberalizma, razvijena u djelima Kanta, Hayeka, Dworkina i Rawlsa, promišlja koncepciju moderne liberalne demokracije, utemeljene na vladavini zakona, zaštiti ljudskih i građanskih prava, na idejama jednakosti, pravde i čestitosti. U tome smislu, programi »pozitivne diskriminacije« najnižih društvenih slojeva u potpunosti su sukladni s navedenom liberalnom filozofijom koja štiti individualna prava. S navedenih polazišta ekonomska i kulturna globalizacija trebaju biti podvrgnute jasnoj konceptualnoj analizi s normativnim zahtjevom za globalizaciju odgovornosti sa svrhom zaštite globalne budućnosti čovječanstva. Neka vrsta demokratske kontrole kao i vladavina prava jednako su tako nužni u našem globaliziranom svijetu. Središnja zadaća globalne politike – da zapriječi globalni kaos koji prijeti kao neizbježni učinak nekontrolirane globalizacije – implicira, među inima, i ustroj međunarodnog pravnog poretka s nekom vrsti globalne demokratske vladavine. No, glede izgradnje globalne demokracije i vladavine prava nadaje se odsudno pitanje na koje je teško dati odgovor: Kako ustrojiti politiku globalne vladavine u našem podijeljenom globaliziranom svijetu? (shrink)

Let us now examine one of these radical positions, say, the sceptical one first. According to this, since error is a fact, we may as well treat every perception as erroneous, only undetected so far and so accepted as true. But if we accept error as a fact we must also accept truth as such, for an error cannot be known as one unless we know something as true. When one says one mistook a rope for a snake one must (...) know the rope truly, otherwise there can be no mistake. One may think erroneously, "I am apparently seeing a rope but it may be that I am only imagining it, just as I imagined the snake; I may be mistaking something else for a rope." But then one must also see that as the rope is thus doubted, the unreality of the snake must also be doubted, for it is against the rope as real that the snake becomes unreal. And now one would have to say, "Perhaps I am imagining this rope which might really be the snake I thought I imagine." But in this state of oscillation one cannot pronounce any judgment at all, and so cannot assert anything about the truth and falsity of any perception. The original perception proving false leads one, through analogy, to doubt the latter perception. But if there is a doubt regarding the falsity of the original perception, there cannot be a legitimate doubt regarding the validity of the later one. More generally we may say that if one doubts one's perceptions of certain objects on the ground that some perceptions regarding these had proved false in the past, this doubt logically involves the possibility of those perceptions, rejected as false being true. So that though one may psychologically take up the attitude of doubt with respect to every perception, this attitude has no rational backing. If, however, one doubts certain objects of perception because some other perceptions e.g., snakes) proved false, one has only a weak analogy and is, moreover, forced to doubt all perceptions, including those which proved certain perceptions false, thereby starting the original doubt. But then the reasoning given above which will dispel this doubt will have to be applied. So that this doubt cannot be rationally justified. The argument that since certain perceptions have proved false therefore every one of them may prove so is, after all, a very weak one. A perception is false only when it is falsified by a true one, and we cannot doubt a perception unless it is so falsified. (shrink)

The solipsist, on the analogy of our dream-experience, imagines a higher mode of selfhood or spirit to whom the world is like a dream; his own self is a lower or deluded mode of this selfhood and to it the world appears as real. Thus objectivity appearing to the lower self is illusory and contingent, not ultimate. This analogical argument for a higher self, as against an alien God, has this counter-argument. In dreams I have unpleasant experiences because of certain (...) external causes, such as physiological and psychological. But what compels my higher self to have the unpleasant dreams that are my waking experiences of life? In other words, why cannot my higher self have nothing but rosy dreams when there cannot be anything else than itself to force on it bad ones? The answer to this is that in our dreams and fantasies we do not have unpleasant experiences due to external causes only, but also due to our inherent love of experience for its own sake. Our dreams are our wish-fulfilments too. We love to have all sorts of experiences, to taste all kinds and shades of emotion. Thirst for passions, curiosity after the unknown, and adventure for the strange and the new mark our empirical self. So it is not absurd to conceive the higher self fashioning its dreams, our waking experiences, as a mixture of pleasant and unpleasant elements rich in variety and complexity. And just as my empirical self is said to enjoy the experiences of my dreams, so this higher self may be said to enjoy his dreams, my waking experiences. (shrink)

Analiza Hegelovog djela "Filozofija prava", posebno Uvoda , otvara temeljnu mogućnost da mišljenje modernog praksisa i zasnivanje filozofije praktičkog zadobije punu filozofsku legitimaciju iz cjelovitog koncepta fenomenologije ljudske volje. Polazimo od uvjerenja da je kod Hegela na djelu nacrt svojevrsne povijesti iskustva postojanja ljudske volje. Hegelovo razvijanje stava o povijesnosti volje, koja se odvija kroz povijesno napeti odnos forme i sadržaja volje, kroz evoluciju forme volje u momentima općosti, posebnosti i pojedinačnosti, napokon kroz diferenciju principa blaženstva i principa (...) slobode, daje filozofski legitimnu osnovu za razumijevanje i utemeljenje modernog stava pluralizma kao praktičko-filozofskog, etičko-filozofskog, svjetonazorskog i političkog pojma.Die Analyse von Hegels Werk Grundlinien der Philosophie des Rechts, und insbesondere derVorrede eröffnet die Möglichkeit, dass dem Denken der modernen Praxis und der Begründungder praktischen Philosophie aus dem gesamten Konzept der Phänomenologie desmenschlichen Willens heraus eine volle philosophische Legitimierung verliehen wird. Wir gehenvon der Überzeugung aus, dass bei Hegel das Konzept einer einzigartigen Geschichte der Erfahrungder Entstehung des menschlichen Willens am Werk ist. Hegels Entwicklung des Standpunktes vonder Geschichtlichkeit des Willens, die durch das historisch angespannte Verhältnis zwischen derForm und dem Inhalt des Willens, durch die Evolution der Form des Willens in Momenten der Allgemeinheit,Besonderheit und Einzelheit, schließlich aber auch durch die Differenzierung des Prinzipsder Seligkeit und des Prinzips der Freiheit vonstatten geht, bildet eine philosophisch legitimeGrundlage für das Verstehen und Begründen der modernen Auffassung vom Pluralismus als praktisch-philosophischer,ethisch-philosophischer, weltanschaulicher und politischer Begriff. (shrink)

Cilj ovog clanka je da pokaze da je Kafkina pripovetka Jazbina reprezentativna za jednu neobicnu intersubjektivnost, kakva moze biti shvacena od strane jednog?minornog? autora, u Delezovom smislu reci. Ta intersubjektivnost ne moze biti misljena u hegelovskim terminima, sto znaci, u smislu borbe za priznanje. Pripovedac zeli tu borbu za priznanje, koja bi ga ucinila delom normalnog drustva, ali pri tom nije u stanju da rizikuje sopstveni zivot kako bi dovrsio taj proces. On onda moze da se posmatra kao hegelovska?zivotinjska svest?, (...) za koju zivot predstavlja najvisu vrednost. Taj stav pred zivotom i dominacijom moze se uporediti sa duhom jevrejstva u Hegelovim ranim spisima. U tom smislu, mozemo reci da kafkijanski pripovedac predstavlja momenat negativnosti u hegelovskoj dijalektici; tacnije, on predstavlja svest koja se zaglavila u ovom procesu, koja je lisena nade da ce taj momenat prekoraciti. U ovom clanku zelimo da istrazimo konsekvence s obzirom na Hegelov politicki sistem. Da li je Hegelova Filozofija prava u stanju da integrise u svoju dijalektiku ovu minornu svest? Ako nije, ta svest bi ostala u senci hegelovske dijalektike i morala bi da pronadje drugi politicki nacin, izvan hegelovskog predstavljanja, da postoji i da se iskaze. (shrink)

The paper begins with analysing Schmitt’s essential work Political Theology, 100 years after its publication. In it, the German legal philosopher formulated the concept of political theology, which indicates the relationship between the state of exception and decisionism as a form of legal-political thinking. The contribution of the paper is reflected in its emphasis on the importance of a twofold understanding of the concept of the state of exception: in the first place, as a notion of the exception that funds (...) the philosophy of law and legal theory, and in the second as the state of exception that marks the constitutional category of the state of emergency. Schmitt will insist that the question of the state of exception is not a question of a mere state of necessity or emergency but a broader philosophical-legal concept based on the metaphysical origin of voluntary decision. The sovereign is not the one who decides “in” but “on” the state of exception, which means that, according to the decisionist model, he is just establishing it. Schmitt’s controversial book rarely left anyone indifferent, so it was supported by both right-wing and left-wing political theorists and philosophers, and it must be reconsidered today as a warning about the danger of the concept of the state of exception (state of emergency), which is increasingly becoming a political issue. (shrink)

Iako je filozofija prosvetiteljstva rodjena u Nizozemskoj i Engleskoj u kasnom 17. i ranom 18. veku, postojali su znacajni problemi u definisanju slobode. Do sredine 18. veka, pod uticajem?nacionalnog merkantilizma?, sloboda se poimala u sve vise kolektivistickim crtama, doprinoseci stvaranju politicke opcije nacionalnog liberalizma. Zbog toga su u drugoj polovini 18. veka ove dve zemlje progresivno gubile znacaj za pokret prosvetiteljstva, da bi na njegovo vodece mesto dosle dve nove zemlje, koje su otvarale novu politicku opciju demokratskog liberalizma: Sjedinjene (...) Americke Drzave i Francuska. Ipak, individualna sloboda se tokom svog filozofskog i insitucionalnog uspona u doba prosvetiteljstva suocavala ne samo sa jednom, nego sa dve opasnosti: s jedne strane, od opasnosti nestajanja u nacionalnoj slobodi, i, s druge strane, od opasnosti postajanja neobuzdanom i destruktivnom. liberalizam koji je stasavao u Engleskoj u 18. veku postao je svedokom prve opasnosti, dok je druga opasnost nastala pod okriljem Francuske revolucije. Francuzi su prvi u modernoj epohi shvatili da je svetlost slobode prejaka da bi se bez znatnih mera opreza koristila u izgradnji liberalnog civilnog drustva. Zato je odredjeno umeravanje moralo da bude preduzeto. Ideja covecnosti, tj. prava coveka, na kraju je pronadjena kao najbolja za resavanje zadatka ocuvanja individualne slobode, bez zrtvovanja socijalnih veza medju slobodnim individuama. PR Projekat Ministarstva nauke Republike Srbije, br. 149029: Prosvecenost u evropskom, regionalnom i nacionalnom kontekstu - istorija i savremenost i br. 179049: Politike drustvenog pamcenja i nacionalnog identiteta - regionalni i evropski kontekst. (shrink)