001. 王陽明의 철학사상 002. 현대의 시대적 상황 003. 양명학의 형성 배경 004. 기존 학설과 양명학 005. 왕양명의 심즉이론 006. 왕양명의 지행합일체 007. 왕양명의 치량지론 008. 왕양명의 이상사회 사상 009. 왕양명의 군사사상 010. 왕양명의 영향과 전개 011. 동, 서의 양명학 012. 한국의 양명학 013. 양명학의 조선 전래 014. 양명학에 대한 비판 015. 전래 초기의 양명학 수용 016. 조선조 양명학의 태두 정제두 017. 하곡 이후의 양명학 018. 겸곡 박은식의 양명학 019. 애당 정인보의 양명학.

Deficits in the ability to read the emotions of others have been demonstrated in mental disorders, such as dissociation and schizophrenia, which involve a distorted sense of self. This study examined whether weakened self-referential source memory, being unable to remember whether a piece of information has been processed with reference to oneself, is linked to ineffective emotion recognition. In two samples from a college and community, we quantified the participants’ ability to remember the self-generated versus non-self-generated origins of sentences they (...) had previously read or partially generated. We also measured their ability to read others’ emotions accurately when viewing photos of people in affect-charged situations. Multinomial processing tree modelling was applied to obtain a measure of self-referential source memory that was not biased by non-mnemonic factors. Our first experiment with college participants revealed a positive correlation between correctly remembering the origins of sentences and accurately recognising the emotions of others. This correlation was successfully replicated in the second experiment with community participants. The current study offers evidence of a link between self-referential source memory and emotion recognition. (shrink)

1. Pŏmbu ŭi p'ungnyu chŏngsin ch'ŏnmyŏng kwa "Hwarang oesa" kusang : kungmin todŏk seugi wa kwallyŏn hayŏ -- 2. Nae ka ponŭn Pŏmbu wa Pak Chŏng-hŭi ŭi sasŭng kwan'gye : Pak Chŏng-hŭi chipkwŏn ch'ogi ŭi chŏngch'i kihoek kwa kwallyŏn hayŏ -- 3. Han t'ojong sasangga ŭi sam kwa saenggak : iyagi ka innŭn Pŏmbu kim chŏngsŏl yŏnbo -- 4. Samin chŏngdam : chŏngch'i, kyŏngje, munhwa e kŏlch'yŏ -- 5. Yŏhaenggi : kurŭm ttara mul ttara ch'ŏlli rŭl kada.

Petrić, koji na Pletonovu tragu spise poznate pod naslovom Kaldejska proroštva pripisuje Zoroastru, »suvremeniku Abrahamovu, prvom otkrivaču astrologije i magije tj. mudrosti«, objavljuje te spise u »Dodatku« svoje Nove sveopće filozofije 1591. te 1593. godine pod naslovom Zoroaster et eius CCCXX Oracula Chaldaica, eius opera e tenebris eruta et latine reddita . Spisi će 1593. godine kao zasebno izdanje biti objavljeni u Hamburgu pod naslovom Magia philosophica hoc est Zoroaster et eius CCCXX Oracula chaldaica .Zoroastru pripisanu filozofiju Petrić zajedno sa (...) svojom vlastitom i s još tri filozofije, kao jednu »pobožnu filozofiju« podastire papi Grguru XIV. u zamjenu za Aristotelovu »bezbožnu « filozofiju što se »posvuda predaje po školama«.Prema njegovim vlastitim riječima, Petrić ulaže »nemali trud« u prikupljanje 324 stiha Kaldejskih proroštava, raspršenih po djelima različitih autora poglavito novoplatoničke orijentacije, sakupljajući ih u jedan cjelovit spis, koji raspoređuje u nekoliko tematskih cjelina i prevodi na latinski.U tekstu se nastoje sagledati Petrićevi motivi izdavanja Zoroastru pripisanih Oracula chaldaica, što se povezuje prije svega s pitanjem o tome jesu li i, ako jesu, kako su učenja iz Oracula prisutna u njegovoj vlastitoj filozofiji izloženoj u Novoj sveopćoj filozofiji.Svoj načelni stav o tome kako Proroštva funkcioniraju u njegovoj filozofiji iznosi Petrić u šestoj knjizi »Panarchije« Nove sveopće filozofije gdje kaže: »Ali mi filozofiramo pozivajući se na autoritete [pri čemu misli prije svega na Zoroastra] više kao na ures nego kao na temelj. Pozabavimo se stoga dokazima!« Premda, naime, Zoroastra priznaje kao autoritet, Petrić njegove izrijeke ne smatra filozofskim dokazima!Analizom Nove sveopće filozofije pokušava se u tekstu doći do odgovora na pitanje stoji li ova Petrićeva tvrdnja o pozivanju na autoritete kao na ures. Ujedno se nastoji sagledati specifičnost njegove interpretacije Kaldejskih proroštava, napose interpretacije koncepcije počela u njima izložene.Na kraju su značajke Petrićeve recepcije tih spisa rezimirane u jednoj njegovoj izjavi, vezanoj doduše uz pitanje razuma, no koja se može primijeniti i na sva ostala učenja izložena u Oracula chaldaica. Petrić u njoj znakovito kaže: »Međutim ta [sc. Zoroastrova] povijest o razumu ne čini se da se mnogo tiče naše filozofije, niti se pak mnogo razlikuje od nje.«The article attempts to examine Petrić’s motives for publishing Oracula Chaldaica, attributed to Zoroaster, and relate them primarily with the question of whether the teachings from the Oracles are present, and if so, in what way are they present in Petrić’s philosophy laid out in his Nova de universis philosophia.Petrić introduces his basic position on how Oracles function in his philosophy in the sixth book of “Panarchia” in Nova de universis philosophia, where he says: “But we philosophise by appealing to the authorities [by which he primarily means Zoroaster] more in the sense of an ornament than in the sense a foundation. Let us therefore deal with proofs!” Although, in fact, Petrić recognizes Zoroaster as an authority, he does not regard his sayings as philosophical proofs!Through the analysis of Nova de universis philosophia the article tries to answer the question whether the claim of appealing to the authorities merely as an ornament is justified. At the same time, it tries to expound the particularity of his interpretation of Chaldean Oracles, especially the interpretation of the notion of substance found in Oracles.Finally, the features of Petrić’s reception of these writings are summarized in one of his statements, although connected to the issue of reason, but which can be applied to all of the teachings of Oracula Chaldaica. He indicatively states: “However, this [sc. Zoroaster’s] history of reason does not seem to concern our philosophy very much, nor does it greatly differ from it.”. (shrink)

Ratovi u bivsoj Jugoslaviji devedesetih godina proslog veka doveli su ovaj region u centar medijske paznje i probudili odgovarajuce interesovanje i u akademskoj teoriji Zapada. Posto su poslednjem "otkrivanju Balkana" posredovali upravo ratovi, navijacki, povrsni ili egzoticni pristup pitanjima raspada SFRJ kao akademskoj temi nije neocekivan. S druge strane, u tematizovanju pitanja svoje savremenosti i najblize proslosti akademska javnost Srbije nije bila ni priblizno aktivna; iz najrazlicitijih razloga ali pre svega zbog nesklonosti sistematskim istrazivanjima, formiranje znanja i predstava o ovim (...) temama uglavnom je ostavljala medijima, publicistima kolegama izvan svoje akademske zajednice ili nekom kasnijem vremenu. Uprkos tome sto su predstave o poslednjim ratovima neretko pocivale na stereotipima i propagandi, kao i cinjenici da formirano znanje o ovoj problematici pati od grubog pojednostavljivanja, ova pitanja su retko bila podsticajna za domace istrazivace. Posebno su izbegavane teme velikog nasilja, pa su izvan akademske paznje ostali i najmarkantniji ratni dogadjaji, mozda i zato sto se smatralo da bi ono po cemu su region i Srbija postali poznati najbolje bilo sto pre zaboraviti. U retrospektivi, pak, savremeno akademsko cutanje o poslednjim ratovima tesko je posmatrati izvan kontinuiteta sa cutanjem iz vremena socijalizma i rata koji mu je prethodio. Zato se ovim tekstom ne pokrecu samo pitanja razloga netematizovanja najblize proslosti i uticaja cutanja u socijalizmu na ono sto je doslo posle njega, vec se podstice istrazivanje semantike i funkcija cutanja i precutkivanja u poslednjim ratovima, kao i uzajamni odnos izmedju cutanja i konstrukcija drustvenog pamcenja. (shrink)

Za pretpostaviti je da identitet, čak ukoliko ga se i provizorno fiksira, biva promatran kao nestabilna, socijalno uvjetovana kategorija, označena i prepoznata ovisno o preraspodijeljenosti moći i trenutnim diskurzivnim relacijama. Pretpostavka teksta jest da se problematika identiteta promišlja kroz konfliktan suodnos dominantno i marginalno pozicioniranih društvenih aktera. Kontekstualizirano unutar ovakve dualne distribucije moći, aplikativni dio teksta tematizira temu proučavanja problematike identiteta u dva različita društvena diskursa . Pritom, film se promatra kao medij popularne kulture, dok bitan segment znanstveno-teorijskog pristupa temi (...) koji omogućuje raspravu pripada domeni kulturne kritike.Inicijalno zadirući u sferu estetskog, tekst započinje primjerima iz teorije prakse. Tiče se inkorporiranosti filmskih sadržaja u osobne identifikacijske procese svakodnevnog života. Praktična pretpostavka jest: budući da se relevantnost kinematografije u velikoj mjeri očituje u dostupnosti plasiranih sadržaja, sam film se tako predstavlja kao privatni i kolektivni itinerar kulturnih znanja i putokaz življenom iskustvu.Teorijski se pak dio priče odnosi na prenošenje znanja specijaliziranim kodovima koje potvrđuje činjenicu disciplinarnog zatvaranja kao identifikacijskog procesa. Ukoliko pretpostavimo da je inicijalna tendencija prepoznavanja, uspostave i upisivanja identiteta u matricu svakodnevice oblik kritičkog djelovanja, utoliko se s pravom možemo pitati postoji li nešto što možemo zvati paradoksom uspostavljanja identiteta? I ukoliko postoji, sabotira li zapravo taj paradoks vlastitu inicijalnu tendenciju, a ta je, ponovimo to – djelovanje? Zaključak sugerira dijalektički i interdisciplinarni pristup problematici čiji su cilj etički i politički korektnije politike predstavljanja. Preciznije, umjesto danas razvidnih i dominirajućih perpetuiranih reprezentiranja manipuliranog znanja, ovaj rad nastoji otvoriti mogućnosti za samoartikulacije i samoprezentiranja različitih identifikacijskih pozicija.It is procurable to postulate that identity as such, even if tentatively fixed, is being beheld as an unstable, socially conditioned category, marked and recognized depending on the distribution of power and current discourse relations. The assumption of this text is the politics and the problematic of identity viewed through the conflict nature of the dominantly and marginally positioned relation of social actors. Contextualized throughout this binary distribution of power, the applicable part of this text introduces the subject of identity studies and the problematic it beholds within identity itself in two different social discourses . In this perspective, the film is seen as the media of popular culture, while the important part of scientifically-theoretical access to the subject which allows debate, is in the domain of cultural critique.Interfering initially in the domain of esthetics, the text begins with examples in theory of practice. It concerns embeddedness of the film epitome into personal identification processes of everyday life. The practical assumption is: given the fact the relevancy of cinematography is broadly shown in the availability of the placed substance, the film itself is presented as a private and a collective itinerary of cultural knowledge and a signpost for lived experience.The theoretical part of the story relates to the transfer of knowledge using specialized codes while confirming the fact of disciplinal closure as well as the identification process. If we were to assume that the initial tendency of recognition, establishment and inscription of identity into the matrix of everyday life is indeed a form of critical action, than it is right to ask if there is a thing that could be called the paradox of establishing identity. And, if there is indeed such a thing, is this paradox actually sabotaging its own initial tendency – that being – acting? Conclusion suggests dialectical and interdisciplinary approach to the problematic which aims to the more correct politics of representation, both in ethical and political sense. More precisely, this text tries to open the possibilities of self-articulation and self-representation of different identification positions instead of nowadays apparent and dominate representations of manipulated knowledge. (shrink)

Yu Kil-chun (1856–1914) was a pioneering theorist in Korea’s Patriotic Enlightenment Movement. Through works such as Sŏyu kyŏnmun, he proposed a new path for the development of Korean civilization. Yu’s encounter with Pak Kyu-su in his early years prompted his interest in Western civilization. He soon decided to study abroad and experience the Japanese and American civilizations first-hand. Based on his experiences, Yu proposed a general blueprint for political reform during the Kabo Reform of 1894. In 1908, he initiated a (...) political reform movement at the provincial level by organizing two groups named Hŭngsadan and Hansŏng Puminhoe. Subsequently, Yu Kil-chun’s enlightenment theory and writings on reform were regarded as a classical model that helped to initiate the modernization of Korea. However, the existing literature concerning Yu’s work exaggerates the progressive role he played and overlooks the logical contradictions and limitations inherent in his ideas. In this article, I conclude that the contradictions in Yu Kil-chun’s enlightenment theory stem from his moral understanding of civilization and the rights of the people. As a result, the project he envisioned ‘to make all people gentlemen’ ultimately focused on how to raise Confucian subjects of an empire rather than how to cultivate modern citizens. (shrink)

1. Tan'gun sinhwa ŭi wŏnhyŏngjŏk segyegwan kwa p'ungnyu chŏngsin -- 2. Wŏnhyo ŭi hwajaeng sasang kwa muaehaeng ŭi silch'ŏn -- 3. Ŭisang ŭi 'Hwaŏm ilsŭng pŏpkyedo' e nat'anan Hwaŏm sasang -- 4. Chinul ŭi Tono chŏmsu wa Chŏnghye ssangsu sasang -- 5. Sambong Chŏng To-jŏn ŭi Pulgyo paech'ŏk ŭi naeyong kwa sŏngkyŏk -- 6. T'oegye Yi Hwang ŭi ch'ŏrhakchŏk ipchang kwa 'Kyŏng' sasang -- 7. Kobong Ki Tae-sŭng ŭi hangmun chŏngsin kwa ch'ŏrhak sasang -- 8. Ugye Sŏng Hon ŭi Tohakchŏk (...) sam kwa hangmun yŏnwŏn -- 9. Yulgok Yi I ŭi Taedong sahoeron kwa ch'ŏrhakchŏk chihyang -- 10. Sŏgye Pak Se-dang ŭi Sirhakchŏk sayu ŭi kich'o -- 11. Namdang Han Wŏn-jin ŭi yŏksa insik kwa Chosŏn chunghwajuŭi -- 12. Sŏngdam Song Hwan-gi ŭi 'T'aegŭk tosŏl' haesŏk ŭi kibon ipchang -- 13. Kanjŏng Yi Nŭng-hwa 'Chosŏn Togyosa' ŭi haksulsachŏk ŭiŭi wa han'gye -- 14. Manhae Han Yong-un i pon chuch'e ŭi munje wa minjok chagyŏl ŭi wŏnch'ik -- purok. T'algyŏnggye sidae ŭi Han'guk ch'ŏrhak ŭi inmunhakchŏk ŭiŭi wa chŏnmang: Yulgok ŭi ch'ŏrhak. (shrink)

This essay examines the significance of Kant's transcendental philosophy by focusing on the central metaphors used in his works. The four metaphors singled out here are those of the Copernican turn, the land of truth and the ocean of illusion, the starry heavens and the moral law, and of perpetual peace. The author emphasizes the strong and the weak points of Kant's philosophy that these metaphors reveals, and argues that these central metaphors work together and point toward the two essential (...) concerns of Kant's entire philosophical opus: an active role of the creative subject in all forms of human experience, and the boundaries of the subject's creativity. Further reflection should not only reveal some other metaphors and their role in Kant's philosophy, but also clarify how he himself understand the nature of metaphors: Are metaphors the expression of our creativity, or of the limitations of our creativity?. Ovaj rad ispituje znacaj Kantove transcendentalne filozofije time sto se usmerava na centralne metafore koriscene u njegovim delima. Cetiri metafore su ovde izdvojene kao najvaznije: kopernikanski obrt, postojbina istine i okean iluzije, zvezdano nebo i moralni zakon, i vecni mir. Autor naglasava jake i slabe stane Kantove filozofije koje razotkrivaju te metafore i argumentise da, uzete zajedno, one ukazuju na dve centralne preokupacije citavog Kantovog filozofskog opusa: aktivna uloga kreativnog subjekta u svim formama ljudskog iskustva, i granice ljudske kreativnosti. Dalja refleksija bi trebalo ne samo da ukaze na neke druge metafore i njihovu ulogu u Kantovoj filozofiji, nego takodje i da razjasni kako je on shvatao samu prirodu metafora: Da H su metafore izraz nase kreativnosti, ili pak izraz granica te kreativnosti?. (shrink)

Albert Einstein je svojom specijalnom teorijom relativnosti definitivno opovrgao svaku mogućnost znanstvenog legitimiranja mehanicističkog pogleda na svijet, što implicira i opovrgnuće one metafizike materijalističkog predznaka koja se temelji na koncepciji razdvojenosti prostora i vremena. On je u specijalnoj teoriji relativnosti zasnovao pojam vremena i prostora kao jedinstvenog zbivanja, a taj je pojam oslobođen i od ravne metrike kakva obilježuje još i koncepciju Hermanna Minkowskog. Mnoštvenost jedinstvena vremena-prostora ukida i Galilejeve i Newtonove pojmove kao što su: apsolutni prostor, apsolutno vrijeme, apsolutno (...) mirovanje, te nepromjenjivost mase, a jednako tako i apsolutnost činjenice koja sadrži istodobnost dva prostorno udaljena zbivanja. Time su uspostavljene pretpostavke za razvoj tzv. postmoderne kozmologije. Autor postavlja pitanje otvara li postmodernizam ukozmologiji put za obnovu raznovrsnih onto-teokozmo-antropologija kojima je zajedničko htijenje da se ukine ideja povijesnosti, ili pak, naprotiv, Einsteinovo ukidanje pravocrtnosti otvara prostor afirmacije autentične povijesnosti. A upravo se u toj antitezi između metafizike i povijesnog mišljenja sastoji temeljni prijepor današnje filozofije,suočene i s lažnom alternativom iracionalizma i hiperracionalizma.Albert Einstein hat durch seine Spezielle Relativitätstheorie jegliche Möglichkeit der wissenschaftlichenLegitimierung einer mechanizistischen Weltanschauungdefinitiv widergelegt.Diesimpliziert ebenfalls die Widerlegungeiner Metaphysik materialistischer Art,die auf derKonzeptionder getrenntenExistenz von Zeit und Raum begründet ist. In der Speziellen Relativitätstheoriehat Einstein den Begriff der Einheitlichkeit von Zeit und Raum als einheitlichenGeschehensgeprägt. Dieser Begriff ist befreitvon platter Metrik, die noch die Konzeption vonHermannMinkowski charakterisiert. Durchdie Vielfältigkeitder Einheitlichkeit von Zeit undRaumentfallen die Begriffe von Galilei und Newton . Damitwerdendie Voraussetzungenfür die Entwicklung der sog. postmodernen Kosmologie aufgestellt.Der Autorfragt, ob der Postmodernismus in der Kosmologie einen Wegzur Erneuerungdifferenzierter Onto-Theo-Kosmo-Anthropologieneröffnet, dergleichartigdem Verlangenist, die Idee der Geschichlichkeit aufzuheben, oder ob EinsteinsAufhebungder Linearität einen Raum für die Affirmierungauthentischer Geschichlichkeit eröffnet. Gerade in dieserAntithesezwischen Metapysik und geschichtlichem Denken liegt eine wichtige StreitfragederzeitgenössischenPhilosophie, die auch durchdie falsche Alternativezwischen Irrationalismusund Hyperrationalismus gekennzeichnet wird. (shrink)

U ovom prilogu autor sagledava i analizira kakvu ulogu igra metafora 'korena', kao i citav onaj diskurzivni sklop koji se za nju veze - 'ukorenjenost', 'iskorenjenost' i tako dalje - te kako funkcionisu botanicke analogije uopste u modernoj politickoj teoriji. Ideoloska podvajanja se iz ovog aspekta prikazuju kao u jednakoj meri, samo na razlicite nacine, fiksirana za predstavu korena ljudske egzistencije ili dobro uredjenog drustva - i odgovarajucu sliku rascvetalog drveta ukoliko je izniklo na tim osnovama - u cijem su (...) povlascenom posedu i iz kojeg crpu pravo i na 'radikalno' postupanje. Razlika, pak, pocinje tek tamo gde jedni zagovaraju bezuslovno negovanje datog korena a drugi preku neophodnost njegovog zamenjivanja novim. U zakljucku rada se sugerise da bi napustanje floralnih metafora moglo ne samo da otvori prostor za razlozan disput o pitanjima na koja se mislilo da one pruzaju odgovore, nego i da bi tek takvo odstupanje od fascinacije korenom u savremenosti bilo zaista - korenito. (shrink)

During 'cyclic' historical periods it would be correct to interpret religious processes in terms of interaction of two essentially different, but substantially, structurally and functionally comparative types of integrating cultural complexes that, in historical perspective, compete with each other on the effect on individuals and society in general. Such complexes represent secular and religious culture. Contemporary socio-cultural situation can be defined as an asymmetric representativeness of both secular and religious cultures. In a modern secular society, dominance of a secular culture (...) over a religious one can be manifested in three basic dimensions: substantial, regulative and subjective ones. Secular culture is adopted during the primary socialization process. However, religious culture is still adopted through conscious, voluntary selection in younger or more mature age. It may be possible to determine two basic attitudes of the contemporary man towards religion. The first attitude may be called 'reversive' and the other one 'conversive'. Za 'ciklicne' istorijske periode ispravna je interpretacija religijskih procesa u terminu uzajamnog dejstva dva sustinski razlicita ali sadrzajno, strukturalno i funkcionalno komparativna tipa integrisucih kulturnih kompleksa koji u istorijskoj perspektivi jedan drugom konkurisu u uticaju na pojedinca i drustvo. Takvi kompleksi su svetovna i religiozna kultura. Savremena sociokulturna situacija se moze definisati kao asimetrija reprezentativnosti svetovne i religiozne kulture. Dominacija svetovne nad religioznom kulturom u savremenom sekularizovnom drustvu manifestuje se u tri osnovne dimenzije: predmetnoj, regulativnoj i subjektivnoj. Svetovna kultrura se masovno usvaja u procesu primarne socijalizacije. Religiozna kultura se pak, usvaja samosvesnim, voljnim izborom u mladjem ili starijem uzrastu. Moguce je izdvojiti dva osnovna nacina obracanja savremenog 'sekularizovanog') coveka religiji. Prvi nacin mozemo nazvati 'reverzivnim' a drugi 'konverzivnim'. (shrink)

Prijateljstvo prati čovjeka od njegovih samih početaka, a očituje se u trajnoj dvostrukoj raspoloženosti: biti s drugim i biti netko drugome. U izlaganju se analizira Aristotelova filozofska refleksija o prijateljstvu. Osobita važnost posvećuje se trima različitim motivacijama koje ljude potiču na stupanje u različite oblike druženja ili prijateljevanja, a to su: zbog koristi, užitka ili, pak, zbog kreposti. Pokazuje se kako prijateljstvo vođeno kriterijem koristi nije istinsko prijateljstvo, jer se njime ne ostvaruje dobro osobe, nego neko korisno dobro koje osoba (...) ima, a koje drugoj osobi treba. Takvo je prijateljstvo, prijateljstvo reciprociteta u kojem se nešto dobiva, umjesto da se netko susretne radi njega samoga. Ovom tipu prijateljstva slično je prijateljstvo iz užitka, budući da ni jedan ni drugi tip prijateljstva ne počiva na bitnom principu zasnovanom na vrijednosti i dostojanstvu ljudske osobe, nego na principu ugode ili koristi kojim se ostvaruje isključivo simbiotsko-egoistični odnos.Posebno se apostrofira kako je pravo, istinsko prijateljstvo ono koje svoje utemeljenje pronalazi u sličnosti prema kreposti, te se stoga ostvaruje u blagotvornoj sličnosti prema dobroti. Naime, samo dobri mogu dobro željeti onom drugom prijatelju koji je također dobar. Prijateljstvo koje počiva na temeljima dobrote biva više prijateljstvo ukoliko se širi horizont dobrote, prave, istinske, nesebične dobrote, u kojoj se prijatelju želi dobro radi njega samoga, a ne zbog možebitne koristi koju očekujemo od njega. Kritički se propituje Aristotelovo mišljenje da nije potrebno doći samo do kreposti na osobnom planu, nego je potrebno postići i krepost na području zajednice, te je stoga za prijateljstvo od presudne važnosti, kao svojevrstan poligon kreposnog djelovanja, kakvi će odnosi vladati u društvu.Freundschaft begleitet den Menschen von Anfang an, und diese offenbart sich in einer dauerhaften zweifachen Verfügbarkeit: mit jemandem sein und für jemanden da sein. In dem Aufsatz wird Aristoteles’ philosophische Reflektierung der Freundschaft analysiert. Besondere Aufmerksamkeit gilt dabei dreierlei Motivationen, die die Menschen zu verschiedenen Freundschaftsbeziehungen anregen. Die Gründe dieser Beziehungen können Eigennutz, Vergnügen oder auch Tugend sein. Es wird gezeigt, dass die auf Eigennutz basierende Freundschaft keine wahre Freundschaft ist, weil dadurch nicht das Gute der Person verwirklicht, sondern das Gute, das eine Person hat, von einer anderen Person ausgenutzt wird. Eine solche Freundschaft nennt man Reziprozitätsfreundschaft, da man von dem anderen etwas erwartet, statt mit ihm seiner selbst wegen Umgang zu pflegen. Diesem Freundschaftstyp ähnelt die zum Vergnügen geschlossenen Freundschaft. Weder der erste noch der zweite Freundschaftstyp lehnen sich an das wesentliche, auf dem Wert und der Würde des Menschen basierende Prinzip an, sondern an das Prinzip des Eigennutzes bzw. des Vergnügens, womit ausschließlich eine symbiotisch-egoistische Beziehung verwirklicht wird.Besonders betont wird die einzig wahre Freundschaft, die sich auf der Tugend gründet und daher ihren Höhepunkt im Guten erreicht. Nur derjenige, der gut ist, kann gut zu dem anderen sein, der auch gut ist. Die auf dem Guten basierende Freundschaft ist ein erhabener Freundschaftstyp, da sich dabei der Horizont des wahrhaftigen Guten und der Selbstlosigkeit weitet und man dem Freund seiner selbst wegen das Gute gönnt und nicht, weil man von ihm etwaserwartet. Auf kritische Weise wird der Standpunkt Aristoteles’ ausgelegt, dem zufolge Tugend auf dem persönlichen Plan allein nicht ausreicht, sondern auch auf dem Plan des Gemeinwesens angestrebt werden muss. Deshalb hängt von der Freundschaft als einem Ausübungsplatz tugendhaften Handelns ab, wie sich die zwischenmenschlichen Beziehungen in der Gesellschaft gestalten. (shrink)

The article is a summary of recent experimental data on anchoring heuristic and models that seek to explain it. Anchoring heuristic represents one of the mechanisms of decision making in situations of limited information or time, by using a comparison standard called – an anchor. Given the supposed wide usage of this heuristic, authors explore the unconscious character of the heuristic and ways of making its biasing effects less prominent. Apart from the standard experimental design in which anchor is directly (...) connected to the judgment in question, evidence shows that people can be anchored indirectly, even when the anchor is perceived unconsciously. Newest data show that anchoring effect should be explained by two distinct processes. In the concluding remarks, authors consider broader implications of anchoring for the field of social cognition.U članku se opisuju noviji eksperimentalni nalazi vezani uz heuristiku sidrenja kao i modeli koji ih objašnjavaju. Heuristika sidrenja označava jedan od načina na koji ljudi donose odluke u nedostatku informacija i/ili vremena, a podrazumijeva korištenje standarda usporedbe kako bi se došlo do željene procjene. S obzirom na pretpostavljenu široku upotrebu ove heuristike, u članku se istražuju teoretska objašnjenja, razjašnjavaju razlozi zbog kojih je utjecaj te heuristike nedostupan svijesti te kako umanjiti njome izazvanu pristranost u razmišljanju. Osim standardnog nacrta kojim se ispituje ovaj fenomen opisani su i dokazi prema kojima sidro može vršiti svoj utjecaj i kad se ne dovodi u direktnu vezu s procjenom, čak i kada je percipirano nesvjesnim putem. Najnoviji skup istraživanja pak pokazuje da se heuristika sidrenja, prvotno zamišljena kao jedinstveni mehanizam, zapravo može podijeliti na dva bitno različita procesa. Zaključno se razmatraju kakve bi implikacije ovaj razvoj u istraživanjima mogao imati za područje socijalne kognicije općenito. (shrink)

Autor razmatra i kritizira dva argumenta iz višesmislice: S. Pinkerov argument iz višesmislice za hipotezu takozvanoga ‘jezika misli’ i argument iz višesmislice protiv davidsonovske ‘semantike istinosnih uvjeta’ što ga je predložila K. P. Parsons. Oslanjajući se uglavnom na G. Harmana i D. Davidsona, on nastoji pokazati da Pinker/Parsons argumenti dijele jednu zajedničku strategiju i također impliciraju i/ilisugeriraju jedan, po njegovu sudu neprihvatljiv, pojam višesmislice. Raspravljajući o Pinkerovu argumentu, on nastoji objasniti na koji su način razlike u tumačenju višesmislice reflektirane u (...) promjenama javnih i svima dostupnih aspekata uporabe jezika. U diskusiji pak o argumentu protiv ‘semantike istinosnih uvjeta’ on, contra Parsons,nastoji objasniti u kojem je smislu moguće govoriti o istinosnim uvjetima za višesmislice, a da to ne znači prijetnju Davidsonovom pristupu teoriji značenja. Autor, na koncu, brani teoriju višesmislice kao jednoga vida neznanja/neodlučivosti i tvrdi da ta teorija predstavlja i plauzibilniju i realističniju teorijsku opciju od one nakojoj su Pinker i Parsons temeljili svoje argumente, a koju nalazimo i kod Aristotela , K. Bacha ili W. Lycana.The author explores and criticises two arguments from ambiguity: S.Pinker’s argument from ambiguity in support of the ‘Language of Thought’ hypothesis, and the argument from ambiguity proposed by K. P. Parsons against Davidsonian ‘semantics of truth-conditions’. Leaning primarily on G. Harman and D. Davidson he aims to demonstrate that the Pinker/Parsons arguments share a common strategy, on the one hand, and imply and/or suggest, as he claims, an implausible view of ambiguity, on the other. Discussing Pinker’s argument he further attempts to elucidate the ways in which the modifications of public and inter-subjectively accessible aspectsof the use of language reflect the differences in interpretations of an ambiguity. His exploration of the argument against ‘semantics of truth-conditions’ then aims to explain, contra Parsons, the sense in which talk about the truth conditions for ambiguity does not implicate a threat to Davidson’s perspective on the theory of meaning. Finally, the author argues for the view of ambiguity as a kind of ignorance/undecidability that, as he contends, represents both more realistic and more plausible theoretical option than the one on which both Pinker and Parsons found their arguments and which also comes out in Aristotle , K. Bach and W. Lycan. (shrink)

Although former Yugoslavia constituted what was widely held to be the most "promising" communist country in terms of potentials for economic reform and political democratization, Serbia remained the only East European country in which the former communist elite managed to defeat its opponents in a series of elections and preserve important elements of institutional and ideological continuity with the old system. Moreover, its regime played a conspicuous role in Yugoslavia's violent collapse. In the specialist literature, the "Serbian exceptionalism" thesis has (...) been elaborated in a number of forms. These are critically reviewed in the first part of the paper, classifying the paradigms according to whether they emphasize: 1) Serbian traditionalist, authoritarian, and collectivist political culture, 2) the affinity between traditional Serbian national populism, Russophile anti-Westernism, and communism, 3) the exclusivist and assimilating character of Serbian nationalism, or 4) the appeals of the contemporary Serbian political elite led by S. Milosevic. In the second part of the paper an alternative explanation is presented that seeks to be both interpretively adequate and causally plausible. It rests on five basic factors: 1) historical legacy ; 2) institutional analysis ; 3) ideology ; 4) leadership and social base ; and 5) the role of the Diaspora.. Iako se pre 1990. smatralo da bivsa Jugoslavija medju svim komunistickim zemljama ima najbolje potencijale za ekonomsku reformu i politicku demokratizaciju, Srbija je ostala jedina istocnoevropska zemlja u kojoj je nekadasnjoj komunistickoj eliti poslo za rukom da porazi svoje protivnike u nekoliko uzastopnih izbornih nadmetanja i da ocuva znacajne elemente institucionalnog i ideoloskog kontinuiteta sa starim sistemom. Stavise, taj je rezim igrao krupnu ulogu u nasilnom raspadu SFRJ. U specijalistickoj literaturi, teza o "srpskoj izuzetnosti" razvijana je u razlicitim formama, cijem kritickom razmatranju je posvecen prvi deo rada. Identifikovano je nekoliko paradigmi, u zavisnosti od toga da li osnovni naglasak stavljaju na: 1) tradicionalisticku, autoritarnu i kolektivisticku politicku kulturu Srba, 2) afinitet izmedju tradicionalnog srpskog nacionalnog populizma, rusofilskog antizapadnjastva i komunizma, 3) ekskluzivisticku i asimilacionisticku prirodu srpskog nacionalizma, ili pak 4) odlike savremene srpske politicke elite na celu sa S. Milosevicem. U drugom delu rada izlozio je alternativno objasnjenje, ciji su glavni oslonci: 1) istorijsko nasledje, 2) institucionalna analiza, 3) ideologija, 4) osobine vodja i drustvena baza i 5) uloga dijaspore.. (shrink)

Tijekom svoje kratke filozofske profesure na Bečkom sveučilištu i u plemićkom zavodu Collegium Theresianum , ali i potom dok je bio profesorom teologije u Beču, isusovac Josip Zanchi, riječki plemić, četiri je puta tiskao svoj udžbenik Physica particularis, koji je sadržavao raspravu iz meteorologije. U svim je tim izdanjima izlaganje o uzroku dúge započeo povijesnom bilješkom, u kojoj je sažeto prikazao de Dominisov, Descartesov i Newtonov doprinos objašnjenju dúge. Potraga za Zanchijevim izvorom u optičkim i prirodnofilozofskim djelima objavljenim nakon Newtonova (...) djela Opticks otkrila je tri newtonovca koji su također spomenuli de Dominisa: Henryja Pembertona, Voltairea i Antonija Genovesija. Njima treba pridodati i četvrtoga: Pietera van Musschenbroeka, koji je de Dominisovu ulogu u povijesti istraživanja dúge opisao pod Genovesijevim utjecajem, ali tek u posmrtno objavljenom djelu Introductio ad philosophiam naturalem .Pri sastavljaju svoje povijesne bilješke o istraživanju dúge Josip Zanchi slijedio je Newtona ili nekog newtonovca. Tvrdio je više od Newtona jer je za njega de Dominis »prvi od svih otkrio pravi uzrok dúge«, pri čem je oprezno dometnuo videtur, a objektivnije je od Newtona i nekih newtonovaca opisao Descartesov doprinos. Kad je pak studentima objašnjavao dúgu, slijedio je posljednju riječ znanosti – Newtona.Uporabom Zanchijeva udžbenika Physica particularis s de Dominisovim optičkim i meteorološkim prinosom mogli su se susresti profesori i studenti filozofije i u Hrvatskoj. Taj su udžbenik posjedovale knjižnice na dvama isusovačkim filozofskim učilištima: u Zagrebačkom kolegiju najkasnije od 1758., a u Požeškom kolegiju najkasnije od 1769. godine.While teaching philosophy at the University of Vienna and the elite school Collegium Theresianum , but also theology in the same city, Josip Zanchi, Jesuit of noble birth from Rijeka, had published four editions of his manual Physica particularis, containing also a most comprehensive meteorological treatise. In each of the four Vienna editions his elaboration on the cause of rainbow opens a historical paragraph comprising a short survey of de Dominis’, Descartes’ and Newton’s contributions to the explanation of rainbow. Search for Zanchi’s source in the works dealing with natural philosophy published after Newton’s Opticks has brought to light three Newtonians who also mentioned de Dominis: Henry Pemberton, Voltaire and Antonio Genovesi. The name of Pieter van Musschenbroek should be added to this list. He described de Dominis’ role in the history of the explanation of rainbow under the influence of Genovesi, published posthumously in his work Introductio ad philosophiam naturalem .While composing his historical paragraph on the explanation of rainbow, Josip Zanchi followed in the footsteps of Newton or a Newtonian. He exceeded Newton by stating that de Dominis was »the first to have discovered the true cause of rainbow,« carefully employing videtur in support of his argument, his description of Descartes’ contribution being more objective than that of Newton or some Newtonians. However, in his academic lectures on rainbow, he followed the latest scientific discoveries – Newton.Through Zanchi’s manual Physica particularis, Croatian professors and students of philosophy could also have become familiar with de Dominis’ optical and meteorological contribution. This manual was available in the libraries of two Jesuit philosophical schools: Zagreb College or Collegium Zagrabiense, not later than 1758, and in Požega College or Collegium Poseganum, from 1769 at the latest. (shrink)