Filozofija umjetnosti u mišljenju Anande Kentisha Coomaraswamyja povezana je tradicionalnom filozofijom. Estetika, u modernom smislu, nema veze s tradicionalnom filozofijom umjetnosti, čiji temeljni princip nije »umjetnik je posebna vrsta čovjeka«, nego »svaki je čovjek posebna vrsta umjetnika«. Coomaraswamy nastoji redefinirati suvremeni pristup umjetnosti. Suvremeni umjetnici ne stvaraju svoja djela u skladu s Vječnim Istinama. Apstraktna umjetnost nije ikonografija transcendentalnih formi nego stvarna slika razjedinjenog uma. U cilju redefiniranja pristupa umjetnosti, temeljni se jezik umjetnosti mora (...) promijeniti; edukatori i kustosi moraju biti odgovorni za poučavanje o istinskoj prirodi umjetnosti; umjetnost ne može biti jednaka estetskom iskustvu; društvo se mora reorganizirati u društvo bazirano na vokaciji, što je analogno Platonovu mišljenju.Philosophy of Art in the thinking of Anande Kentish Coomaraswamy is connected with traditional philosophy. Aesthetics in modern sense has nothing to do with traditional philosophy of art which basic principle is “The artist is not special kind of man” but “Every man is special kind of artist”. Coomaraswamy wants to redefine contemporary approach to art. Contemporary artist does not create in accordance with Eternal Truth.art is not iconography of transcendental forms but real picture of disoriented mentality. In order to redefine approach to art basic language of art must be changed; educators and curators must have responsibility to teach about true nature of art; art can not be equal with esthetic experience; society must be reorganized into one that is based on vocation in analogy with Plato’s thought. (shrink)

Danski filozof Søren Kierkegaard duboko je proživljavao i promišljao vjeru, umjetnost i filozofiju pa, premda se umjetnosti i filozofije odrekao u ime vjere, to je samo prividno tako, jer je filozofiju sačuvao svojim izvanrednim filozofiranjem, a umjetnosti je sačuvao značajno mjesto u estetici braka i umjetnosti življenja. Što to znači estetički živjeti, i što znači etički živjeti? Kierkegaard ne polazi od estetičkog života umjetnika, već od etičkog i religioznog samoizbora koji život čini lijepim i umjetničkim djelom. Cilj (...) nije umjetnost umjetničkog djela, već umjetnost življenja, a to je moguće samo u vjeri.Dannish philosopher Søren Kierkegaard deeply lived through and contemplated faith, art and philosophy; althought he got rid of art and philosophy in the name of faith, this was only apparently, because he have preserved philosophy by his extraordinary thinking, and he also preserved important place for the art in the aestehtics of marriage and in the art of living. What does it mean to live aestehtically, and what to live ethically? Kierkegaard does not take the life of an artist as his point of departure, but he takes ethical and religious self-choice as the source of life which makes it artistic work and the work of beauty. The goal is not the art of artistic work, but the art of living, and that is possible only through the faith. (shrink)

Filozofija danas, kao i posljednjih desetljeća, u različitim varijantama raspravlja o utemeljenju i širini pojma pluralizma, multikulturalizma/transkulturalizma, mogućeg prihvaćanja drugačijeg i uopće o načinima posredovanja. Tim se povodom u tekstu želi skrenuti pažnja na tek djelomično recipirano djelo Ernesta Grassija. Prije svega riječ je o njegovom drugačijem tumačenju povijesti novovjekovne filozofije, raspravljanju o odnosu filozofije i kulture i trajnom naporu u premošćivanju i međusobnom upućivanju talijanske i njemačke filozofije, te otvorenosti prema drugim kulturama.Grassi je zastupao stajalište da susret sa (...) stranim i drugačijim traži situaciji primjerene teorijske i praktičke odgovore, otvaranje izvornosti onoga što nam pridolazi kao novo. Teorijska otvorenost iskustvu drugačijih svjetova, provlačenje kroz doživljaj drugačijeg što posebno iskazuje u svojim «južnoameričkim meditacijama», ujedno je za njega propitivanje samorazumljivosti europskog iskustva i europskog tumačenja prostora, vremena, umjetnosti…Pitanje je stoga koliko Grassi, koji je kao metodu spoznaje zastupao znanstvene razgovore što uključuju individualnu, historijsku situaciju i interakciju sudionika u aktualnoj govornoj situaciji, i danas može biti zanimljiv sugovornik. Takav njegov pristup utemeljen je na tumačenju zbiljnosti polazeći od jezika, što uključuje kritiku metafizike.For several decades now, philosophy has and is attempting various approaches to the foundationand scope of pluralism, multiculturalism/transculturalism, possible ways to accepting the different,and general means of mediation. In response, this article deals with the partially received work ofErnesto Grassi – in particular, his singular interpretation of the history of modern age philosophy,his discussion on relations between philosophy and culture, his ongoing effort to bridge the differencesand refer to each other the German and the Italian philosophy, his receptiveness to othercultures.Ernesto Grassi supported the view that encounters with the strange and the different call for appropriatetheoretical and practical responses, a receptiveness to genuineness of what one approaches asnew. For him, the theoretical receptiveness to experiencing different worlds, the involvement in thedifferent that he particularly expresses in his »South American meditations«, is also the means ofquestioning the taking for granted of the European experience and its interpretation of essentialssuch as space, time, and art.It remains a question to what extend is Grassi, who viewed a scientific exchange – with its individual,historical context and the interaction of the participants in the current conversational act – asa cognitive method, still an interesting conversationalist today. He builds this approach upon interpretationof reality from the point of language, which includes a criticism of metaphysics. (shrink)

One of the fundamental problems in the philosophy of psychology is to determine the relation between personal and subpersonal explanations of human behavior. The problem of determining the relation between the personal and subpersonal levels is called the “interface problem”. This paper has two goals. The first is to introduce the domestic reader to the interface problem from the perspective of the philosophy of psychology. The second goal is to show that insufficient focus on the interface problem and its potential (...) solutions can lead to uncritical and fallacious reasoning that can have significant consequences for particular debates in philosophy of medicine and philosophy of law. (shrink)

How should one live in order to live well? What are the defining characteristics of the good life? These questions - the perennial concern of classical scholars - have in the last 25 years become the subject of debates in contemporary social and political theory as well. Foucault, Taylor, Kekes, Cottingham and Nehamas have all stressed the importance of the?art of living? or?caring for the self? in light of contemporary political and economic developments. This article, as my contribution to the (...) debate, offers the analysis of two models of the?good life?: the one as presented by Plato and embodied in the literary character of Socrates, and the other as presented by Nikos Kazantzakis and embodied in the literary figure of Zorba. In general terms, Socrates advocates the rule of reason and the denigration and submission of the bodily Eros, while Zorba remains suspicious of the mind -?a careful little shopkeeper? - and stresses the significance of bodily experiences as ways of linking oneself with the rest of the universe. Hence in the article I formulate an ethic of sensual Eros by focusing on Zorba?s way of life and contrast it to the Socratic ethics. I conclude that the concern and respect for the body, for the house in which Eros dwells, is the necessary a priori for the living of the good life. This way of life is not one that rejects reason altogether, but what it does reject is the desire of reason to monopolize the individual?s life processes. Kako treba da se zivi da bi se zivjelo dobro? Sto su sustinske osobine dobrog zivota? Ova pitanja - kojima se teoreticari grcko-rimske filozofije vec odavno bave - postala su u poslednjih 25 godina i predmet debata u savremenoj drustvenoj i politickoj teoriji. Fuko, Tejlor, Kekes, Kotingham i Nehamas samo su najvazniji od onih koji su insistirali na vaznosti?umjetnosti zivljenja? ili?brige za sopstvo? u svjetlu savremenih politickih i ekonomskih desavanja. Ovaj rad, moj doprinos toj debati, nudi analizu dva modela?dobrog zivota?: jedan koji je predstavio Platon kroz svog knjizevnog junaka Sokrata i drugi koji je predstavio Nikos Kazantzakis kroz svog knjizevnog junaka Zorbu. Opste govoreci, Sokrat zastupa vladavinu razuma i unizavanje i potcinjenost tjelesnog Erosa, dok je Zorba pun sumnji vis-?-vis razuma -?tog pazljivog sitnog trgovca? - i instistira na vaznosti tjelesnih iskustava kao nacina za povezivanje sopstva sa ostatkom svijeta. Stoga u radu formulisem etiku sensualnog Erosa baziranu na Zorbinom nacinu zivota i uporedjujem je za Sokratovom etikom. Moj zakljucak je da je briga i uvazavanje tijela, kao kuce u kojoj Eros zivi, neophodan a priori za zivljenje dobrog zivota. Ovakav nacin zivota ne znaci odbacivanje razuma, ali znaci odbacivanje zelje razuma da monopolizuje sve zivotne procese pojedinca. (shrink)

Polazeći od situacije u kojoj se sve više uviđa da bismo morali mijenjati naš odnos prema prirodi, može biti značajno postaviti pitanje – može li Whiteheadova filozofija prirode, koja predstavlja jedan izuzetan i izniman misaoni sustav, cjelovitu teoriju prirode, pomoći u nastojanju da se ponovno zadobije pojam prirode u mišljenju? U tome smislu, ovdje se u najopćenitijim naznakama razmatraju neki temeljni pojmovi i karakteristike Whiteheadove filozofije prirode.Ključni pojmovi Whiteheadove filozofije prirode su: ‘proces’, ‘organizam’ i ‘aktualni entitet’. Stvarnost je proces (...) koji istovremeno predstavlja i subjekt kao koordinirajući princip jedinstva. Proces se sastoji od događaja koji se nalaze u dinamičkom međuodnosu. U prvom planu ove teorije prirode koja, drugačije i od Aristotela ali i od Descartesa, ‘prirodno’ misli u njegovoj organizmičkoj kvaliteti, nalazi se vrijeme a ne supstancija. Whiteheadova filozofija prirode, kao empirijsko-pragmatična metafizika, polazi od kauzaliteta i teleologije kao dva različita aspekta jedinstvenog procesa. U prirodi je na djelu komplementarni odnos kauzaliteta i teleologije, determinizma i slobode. Aktualni entiteti posjeduju svoju unutarnju, teleološku dinamiku koja je ograničena kroz njihovu relaciju s ukupnim Univerzumom.U kategorijalnom pojmu ‘aktualni entitet’ Whiteheadova filozofija nudi koncept za formuliranje jedinstva između fizičkih i psihičkih fenomena stvarnosti. Priroda i duh, tijelo i svijest, fizičko i psihičko, ne nalaze se u odnosu dihotomije. Ljudski i ne-ljudski život ne dijeli nikakva apsolutna granica. U metafizičkom i kozmološkom pogledu, Whiteheadova filozofija prirode, u svom nastojanju da se osigura kozmičko jedinstvo prostorne i vremenske dimenzije svijeta, prirode i povijesti, duha i materije, koncipirana je panteistički.In the situation in which necessity of changing our attitude towards the nature is becoming increasingly obvious, it could be important to ask the following question – is Whitehead’s natural philosophy, which represents one remarkable and outstanding system of thought, one integral natural philosophy, capable of giving assistance in our attempt of regaining the notion of nature in thought? Thereby, some grounding terms and characteristics of Whitehead’s natural philosophy are discussed here in a manner of a broad sketch.Grounding terms of Whitehead’s natural philosophy are: ‘process’, ‘organism’, and ‘actual entity’. Reality is the process which at the same time represents a subject as a coordinative principle of unity. Process is compiled out of the events which are in a dynamic interrelationship. In a focus of this theory of nature, which in contrast to Aristotle and Descartes thinks of ‘nature’ in its organismic quality, is time not the substance. Whitehead’s natural philosophy, being the empirical-pragmatical metaphysics, starts from causality and teleology as two different aspects of the unique process. Complementary process of causality and teleology, determinism and freedom, have an effect on nature. Actual entities posses their inner, teleological dynamics which is limited through their relation with the Universe in total.In categorial term ‘actual entity’ Whitehead’s philosophy offers the concept for formulating the unity between physical and psychical phenomena of the reality. Nature and spirit, body and conscience, physical and psychical, are not in the relation of dichotomy. Human and non-human life are not divided by any absolute boundary. In metaphysical and cosmological outlook, Whitehead’s natural philosophy in its attempt of providing the cosmic space–time unity of the world, nature and history, spirit and matter, is outlined as pantheistic. (shrink)

Mišljenje koje ukazuje na značenje posrednika u procesu spoznaje jednim svojim dijelom ulazi u područje gnoseologije. Probijajući se do biti promišljanoga, te odstranjujući ono što pripada posrednicima u procesu spoznaje, ovo je mišljenje dijelom i svojevrsna »proširena hermeneutika «. Proučavajući napredovanje spoznaje o posredovanosti same spoznaje, te napredovanje iskustva u kontekstu medija posredovanja, ovo je mišljenje i svojevrsna fenomenologija. Sabirući u sebi teorijsko, praktičko i poetičko, filozofija medija želi biti mišljenje koje nije određeno slikom, gramatikom, pojmom, kontekstom, performanceom, psihologijom (...) nastupa, tehnologijom – ali sve to želi imati u sebi sačuvano i nadvladano. Transmisija znanja više nije samo stvar riječi. Nakon lingvističkog obrata i ikoničkog obrata, sve smo bliže shvaćanju da je i jednom i drugom obratu u osnovi bio medijski obrat. (shrink)

Pogosto se govori o »krizi« na humanističnih oddelkih ameriških univerz. Vendar imajo ljudje, ki to govorijo, v mislih prekomerno politično korektnost, ki jo še lahko zasledimo na ameriških oddelkih za književnost. Oddelki za filozofijo v Združenih državah so imeli svojo zadnjo krizo v štiridesetih in petdesetih – v obdobju, ko je analitična filozofija dovršila svoj prevzem. Od takrat se ni zgodil noben dramatičen generacijski preobrat, razen nenadnega vznika feministične filozofije kot novega področja specilizacije v sedemdesetih letih. Posledice radikalizma so (...) sicer imele velik vpliv na matrice številnih drugih disciplin na univerzi, toda ameriško filozofijo so pustile večinoma nedotaknjeno. Veliko analitičnih filozofov je bilo politično aktivnih, toda zaradi te aktivnosti niso spreminjali svoje profesionalne samopodobe ali svojih bralnih navad.There is often said to be a “crisis” in the humanities departments of American universities. But people who say this usually have in mind the excessive political correctness which is still sometimes found in US departments of literature. American philosophy departments had their last crisis back in the 1940’s and 1950’s—the period during which analytic philosophy accomplished its takeover. There has been no dramatic generational shift since then, except for the sudden emergence, in the 70’s, of feminist philosophy as a new area of specialization. Whereas the aftermath of the radicalism of the 60’s had a profound impact on several disciplinary matrices elsewhere in the university, it left American philosophy largely unaffected. Many analytic philosophers were politically active, but this activity usually did not lead them to change either their professional self-images or their reading habits. (shrink)

Rasprava tematizira osnovne značajke ontologijskog prilaza umjetnosti u djelu Ivana Fochta, jednog od naših najvećih estetičara i ontologa umjetnosti. Problematskog je karaktera i obuhvaća četiri bitne teme njegova mišljenja: Istina i biće umjetnosti uvodi u središnju Fochtovu ˝pred-postavljenost˝, njegov ontologijski prosedê, pitanjem: Što je to biće umjetnosti?; Moderna umjetnost kao ontološki problem raspravlja problematiziranje ontoloških pitanja moderne umjetnosti i njezin promijenjeni status u bitku suvremenog svijeta: umjetnost više nije ˝Schein˝ nego ˝Sein˝ i spoznaje smisao bitka (...) tako što ga pravi; Bit književnosti ispituje ontološke pretpostavke književnog djela kao predmet specijalne ontologije umjetnosti : njezine ontološke ˝planove˝, mjesto među drugim umjetničkim vrstama i u modernoj umjetnosti; Bit glazbe suočava se s ˝tajnom glazbe˝: pitanje Što je glazba? jedno je od najtežih pitanja koja su se postavljala filozofiji umjetnosti; u glazbi, misli Focht, krije se odgovor na pitanje o tajni umjetnosti.The article places its interest on basic characteristics of ontological approach to artin the work of Ivan Focht, one of the greatest aestheticians and ontologists of art. Itconsists of four essential themes in his thought. The Truth and Being of art introducesus into central Focht’s »vor-stellung«, into his ontological procédé,with a question: ‘What is the being of art?’. Modern art as ontological problem discussesthe themes of ontological issues of modern art and its changed status in the Being of contemporary world; the artwork is no more Schein but Sein and it knows the meaning of Being by making it. TheEssence of Literature challenges ontological presuppositions of literary work , as an issue of special ontology of artwork – its ontological »landscapes«, its place amongother artistic forms and in modern art. The part Essence of Music confronts itselfwith »secret of music«; the question ‘What is Music?’ is one of the most complicatedquestions which were asked by philosophy of art. In the music, says Focht, is the hiddenanswer to the question on the secret of art itself. (shrink)

Slijedeći Fichteovu misao da »svatko izabire onakvu filozofiju kakav je tko čovjek«, u članku se ocrtavaju misaoni sklopovi stvaralačkoga opusa Ante Pažanina, u nastojanju da se na taj način osvijetle stožerne sastavnice njegove životne filozofije. Pažaninova istraživanja o filozofiji kao strogoj znanosti, fenomenologiji, praktičnoj filozofiji, etici i politici imaju znatan odjek i utjecaj ne samo u Hrvatskoj nego su zapažena i u svijetu. Na međunarodnoj pozornici privukla je zanimanje njegova osebujna koncepcija normativne političke filozofije u kojoj kritički rasvjetljuje i ukazuje (...) na posljetke suvremene znanstveno-tehničke civilizacije. Nasuprot novovjekovnom odvajanju etike od prava i politike, Pažanin se oslonio na aristotelovsku tradiciju praktične filozofije koja polazi od jedinstva etike i politike. Praktičnu filozofiju promatra kao samostalno i neovisno područje o poietičnoj techne i teoretskoj episteme. Takav pristup praktičnoj filozofiji nadilazi poteškoće aprirornoga univerzalizma teoretskoga utemeljenja etičkih normi te bolje odgovara suvremenoj raznovrsnosti svijeta života i njegovoj složenosti. Pažaninovu životnu filozofsku misiju može se prispodobiti Gadamerovu opisu »nasljedovanja« Aristotela u nastojanju filozofa da se pomoću filozofske teorije stavi u službu ljudske prakse. Njegova je praktična životna filozofija svojevrsno misaono nastojanje oko razumijevanja i posuvremenjenja odnosa između refleksivnih oblika teorije i praktične umnosti povijesnoga svijeta života. Filozofska refleksija za njega ima zadaću ne samo primjereno razumjeti praktični svijet nego ga time i odgovorno mijenjati u nastojanju za ozbiljenjem najvišega ljudskog dobra kao bitne svrhe čovjekova življenja. (shrink)

The pluralistic philosophy of religion of Abdolkarim Soroush, whose neo-rationalist thought represents a genuine epistemological turn within Muslim reform discourse, is the central issue in this paper. Abdolkarim Soroush, as a contemporary Muslim thinker, brings a completely new understanding of the issue of religious pluralism and by incorporating analytical philosophy, contemporary hermeneutic tradition and Sufi metaphysics, contributes to the creation of a characteristically distinct philosophy of religion within the Muslim intellectual circle. Issues of expansion and contraction of religious knowledge, as (...) well as the expansion of prophetic experience, are inseparable elements of his philosophy of religion. (shrink)