Polazeći od situacije u kojoj se sve više uviđa da bismo morali mijenjati naš odnos prema prirodi, može biti značajno postaviti pitanje – može li Whiteheadova filozofija prirode, koja predstavlja jedan izuzetan i izniman misaoni sustav, cjelovitu teoriju prirode, pomoći u nastojanju da se ponovno zadobije pojam prirode u mišljenju? U tome smislu, ovdje se u najopćenitijim naznakama razmatraju neki temeljni pojmovi i karakteristike Whiteheadove filozofije prirode.Ključni pojmovi Whiteheadove filozofije prirode su: ‘proces’, ‘organizam’ i ‘aktualni entitet’. Stvarnost je proces (...) koji istovremeno predstavlja i subjekt kao koordinirajući princip jedinstva. Proces se sastoji od događaja koji se nalaze u dinamičkom međuodnosu. U prvom planu ove teorije prirode koja, drugačije i od Aristotela ali i od Descartesa, ‘prirodno’ misli u njegovoj organizmičkoj kvaliteti, nalazi se vrijeme a ne supstancija. Whiteheadova filozofija prirode, kao empirijsko-pragmatična metafizika, polazi od kauzaliteta i teleologije kao dva različita aspekta jedinstvenog procesa. U prirodi je na djelu komplementarni odnos kauzaliteta i teleologije, determinizma i slobode. Aktualni entiteti posjeduju svoju unutarnju, teleološku dinamiku koja je ograničena kroz njihovu relaciju s ukupnim Univerzumom.U kategorijalnom pojmu ‘aktualni entitet’ Whiteheadova filozofija nudi koncept za formuliranje jedinstva između fizičkih i psihičkih fenomena stvarnosti. Priroda i duh, tijelo i svijest, fizičko i psihičko, ne nalaze se u odnosu dihotomije. Ljudski i ne-ljudski život ne dijeli nikakva apsolutna granica. U metafizičkom i kozmološkom pogledu, Whiteheadova filozofija prirode, u svom nastojanju da se osigura kozmičko jedinstvo prostorne i vremenske dimenzije svijeta, prirode i povijesti, duha i materije, koncipirana je panteistički.In the situation in which necessity of changing our attitude towards the nature is becoming increasingly obvious, it could be important to ask the following question – is Whitehead’s natural philosophy, which represents one remarkable and outstanding system of thought, one integral natural philosophy, capable of giving assistance in our attempt of regaining the notion of nature in thought? Thereby, some grounding terms and characteristics of Whitehead’s natural philosophy are discussed here in a manner of a broad sketch.Grounding terms of Whitehead’s natural philosophy are: ‘process’, ‘organism’, and ‘actual entity’. Reality is the process which at the same time represents a subject as a coordinative principle of unity. Process is compiled out of the events which are in a dynamic interrelationship. In a focus of this theory of nature, which in contrast to Aristotle and Descartes thinks of ‘nature’ in its organismic quality, is time not the substance. Whitehead’s natural philosophy, being the empirical-pragmatical metaphysics, starts from causality and teleology as two different aspects of the unique process. Complementary process of causality and teleology, determinism and freedom, have an effect on nature. Actual entities posses their inner, teleological dynamics which is limited through their relation with the Universe in total.In categorial term ‘actual entity’ Whitehead’s philosophy offers the concept for formulating the unity between physical and psychical phenomena of the reality. Nature and spirit, body and conscience, physical and psychical, are not in the relation of dichotomy. Human and non-human life are not divided by any absolute boundary. In metaphysical and cosmological outlook, Whitehead’s natural philosophy in its attempt of providing the cosmic space–time unity of the world, nature and history, spirit and matter, is outlined as pantheistic. (shrink)

Filozofija danas, kao i posljednjih desetljeća, u različitim varijantama raspravlja o utemeljenju i širini pojma pluralizma, multikulturalizma/transkulturalizma, mogućeg prihvaćanja drugačijeg i uopće o načinima posredovanja. Tim se povodom u tekstu želi skrenuti pažnja na tek djelomično recipirano djelo Ernesta Grassija. Prije svega riječ je o njegovom drugačijem tumačenju povijesti novovjekovne filozofije, raspravljanju o odnosu filozofije i kulture i trajnom naporu u premošćivanju i međusobnom upućivanju talijanske i njemačke filozofije, te otvorenosti prema drugim kulturama.Grassi je zastupao stajalište da susret (...) sa stranim i drugačijim traži situaciji primjerene teorijske i praktičke odgovore, otvaranje izvornosti onoga što nam pridolazi kao novo. Teorijska otvorenost iskustvu drugačijih svjetova, provlačenje kroz doživljaj drugačijeg što posebno iskazuje u svojim «južnoameričkim meditacijama», ujedno je za njega propitivanje samorazumljivosti europskog iskustva i europskog tumačenja prostora, vremena, umjetnosti…Pitanje je stoga koliko Grassi, koji je kao metodu spoznaje zastupao znanstvene razgovore što uključuju individualnu, historijsku situaciju i interakciju sudionika u aktualnoj govornoj situaciji, i danas može biti zanimljiv sugovornik. Takav njegov pristup utemeljen je na tumačenju zbiljnosti polazeći od jezika, što uključuje kritiku metafizike.For several decades now, philosophy has and is attempting various approaches to the foundationand scope of pluralism, multiculturalism/transculturalism, possible ways to accepting the different,and general means of mediation. In response, this article deals with the partially received work ofErnesto Grassi – in particular, his singular interpretation of the history of modern age philosophy,his discussion on relations between philosophy and culture, his ongoing effort to bridge the differencesand refer to each other the German and the Italian philosophy, his receptiveness to othercultures.Ernesto Grassi supported the view that encounters with the strange and the different call for appropriatetheoretical and practical responses, a receptiveness to genuineness of what one approaches asnew. For him, the theoretical receptiveness to experiencing different worlds, the involvement in thedifferent that he particularly expresses in his »South American meditations«, is also the means ofquestioning the taking for granted of the European experience and its interpretation of essentialssuch as space, time, and art.It remains a question to what extend is Grassi, who viewed a scientific exchange – with its individual,historical context and the interaction of the participants in the current conversational act – asa cognitive method, still an interesting conversationalist today. He builds this approach upon interpretationof reality from the point of language, which includes a criticism of metaphysics. (shrink)

Analiza Hegelovog djela "Filozofija prava", posebno Uvoda , otvara temeljnu mogućnost da mišljenje modernog praksisa i zasnivanje filozofije praktičkog zadobije punu filozofsku legitimaciju iz cjelovitog koncepta fenomenologije ljudske volje. Polazimo od uvjerenja da je kod Hegela na djelu nacrt svojevrsne povijesti iskustva postojanja ljudske volje. Hegelovo razvijanje stava o povijesnosti volje, koja se odvija kroz povijesno napeti odnos forme i sadržaja volje, kroz evoluciju forme volje u momentima općosti, posebnosti i pojedinačnosti, napokon kroz diferenciju principa blaženstva i principa (...) slobode, daje filozofski legitimnu osnovu za razumijevanje i utemeljenje modernog stava pluralizma kao praktičko-filozofskog, etičko-filozofskog, svjetonazorskog i političkog pojma.Die Analyse von Hegels Werk Grundlinien der Philosophie des Rechts, und insbesondere derVorrede eröffnet die Möglichkeit, dass dem Denken der modernen Praxis und der Begründungder praktischen Philosophie aus dem gesamten Konzept der Phänomenologie desmenschlichen Willens heraus eine volle philosophische Legitimierung verliehen wird. Wir gehenvon der Überzeugung aus, dass bei Hegel das Konzept einer einzigartigen Geschichte der Erfahrungder Entstehung des menschlichen Willens am Werk ist. Hegels Entwicklung des Standpunktes vonder Geschichtlichkeit des Willens, die durch das historisch angespannte Verhältnis zwischen derForm und dem Inhalt des Willens, durch die Evolution der Form des Willens in Momenten der Allgemeinheit,Besonderheit und Einzelheit, schließlich aber auch durch die Differenzierung des Prinzipsder Seligkeit und des Prinzips der Freiheit vonstatten geht, bildet eine philosophisch legitimeGrundlage für das Verstehen und Begründen der modernen Auffassung vom Pluralismus als praktisch-philosophischer,ethisch-philosophischer, weltanschaulicher und politischer Begriff. (shrink)

Članak predstavlja komentarski prikaz glavnih tema knjige Wu Xiaominga, Filozofija i Zhexue. Put k drugome i natrag te diskusiju o pojmu tzv. ‘druge’, ne-evropske filozofije, o njegovu sistematskom mjestu između povijesti filozofije, kulturne antropologije i postkolonijalne teorije diskursa. Nastojanje autora da pomoću Derridinog pojma différance i kineskog dao revolucionira hijerarhijski odnos interpretirajućeg i interpretiranog intelektualnog nasljeđa vrednuje se u članku kao genuino filozofsko nasuprot kulturno-antropološkim pristupima filozofiji, što je suprotno negiranju kineske filozofije od sâmog Derride. Usporedno s glavnim (...) tekstom, u pratećem aparatu, članak donosi pregled i komentare novije, interdisciplinarne literature, zapadne i kineske, o tematici komparativizma i njegovim osnovama u filozofiji, humanističkim i egzaktnim znanostima.The article gives a detailed review and commentary on the main topics in the book Philosophy and Zhexue. The Way To the Other and Back by Wu Xiaoming and a discussion about the very notion of the so-called ‘other’, non-European philosophy, its systematic place between history of philosophy, cultural anthropology and post-colonial discourse theory. The effort by Xiaoming to revolutionize, by means of Derridean différance and Chinese dao, the hierarchical pattern in the relation between the interpreting and the interpreted intellectual heritage has been estimated as genuinelly philosophical and different from cultural anthropological approaches, which is even contrary to late Derrida’s denial of Chinese philosophy. Parallel to the discussion in the main text, the article provides a survey with commentaries of recent cross-disciplinary publications, both Western and Chinese, in related issues such as comparativism in philosophy, in human and exact sciences, including Chinese authors. (shrink)

The author is using a series of examples from her three-year research on social perception of the European Union in Croatia in order to pose several critical questions regarding the current application of the Balkanist criticism in the region and beyond. The research was conducted with three groups of interviewees who were, in different ways, related to the EU. Various notions of Europe and the Balkans, which appeared throughout these interviews, differed from the predominant discourse of the 1990s. The article (...) also indicates the decline of the importance of symbolic geography in the interpretation of notions associated with the EU. In the questioning of metatheoretical level, the author suggests several new paths of research in Balkanist and other, closely related fields of study: admitting the importance of economy, which has been, in the past twenty years, secondary to the examination of questions related to culture and history, and also the production and flow of knowledge. In conclusion, the author proposes examining the approaches which would also enable the inclusion of the enriching, non-repressive and useful encounters between the center and periphery. Autorica koristi primjere iz visegodisnjeg istrazivanja drustvene percepcije Europske unije u Hrvatskoj kako bi postavila niz pitanja o primjeni balkanisticke kritike u recentnoj akademskoj produkciji. Kroz intervjue s pripadnicima triju skupina, koje su na razlicite nacine povezane s Unijom, na vidjelo izlaze predodzbe o Europi i o Balkanu koje nisu u skladu s prevladavajucim diskursom devedesetih godina proslog stoljeca. U radu se naznacuje i opadanje vaznosti simbolicke geografije u tumacenju predodzbi o EU. Propitujuci metateorijsku razinu, autorica predlaze nekoliko novih smjerova za balkanisticka i srodna istrazivanja: priznavanje vaznosti ekonomije, koja je posljednjih dvadesetak godina bila u drugom planu u odnosu na tumacenja kulture i povijesti, te preispitivanje pitanja proizvodnje i slobode proto?ka znanja. Posvajajuci terminologiju Europske unije, autorica u zakljucku ispostavlja prijedlog uvodjenja?varijabilne kriticnosti? u odnosu na srediste kontinenta. Rijec je o pokusaju uzimanja u obzir i svakog ravnopravnog, ne?represivnog i korisnog susreta sredista i periferije. (shrink)

Članak tematizira različite vrste objašnjenja u povijesti, a problem značaja povijesnog objašnjenja pokušava se riješiti odbacivanjem metodološkog gledišta prema kojem se prirodne znanosti temelje na objašnjenju, a društvene samo na razumijevanju. Povijesna objašnjenja sadrže velik broj singularnih iskaza, i pri njihovu argumentiranju i objedinjavanju povjesničari se služe samo statističkim generalizacijama, budući da univerzalne zakonitosti povijesnih procesa, koji sadržavaju te činjenice, nije moguće utvrditi. No, pri rekonstrukciji povijesnih zbivanja, procesa i struktura nije ni potrebno opisati svaki njihov sastavni dio. U (...) istraživanju i objašnjenju prošlih događaja nikada ne možemo opisati čitav skup kauzalnih uvjeta za ono što se dogodilo, jer se povijesni opis jednog događaja može odnositi samo na mali broj njegovih aspekata i mora se negdje u kauzalnom nizu zaustaviti u traženju onoga što mu je prethodilo. Povijesna je znanost stoga suočena s beskonačnošću svog predmeta, a povjesničar pritom odabire činjenice koje smatra relevantnima za objašnjenje određenog problema. Upravo taj selektivni karakter u istraživanju predstavlja glavnu razliku između istraživanja ljudske prošlosti i predmeta ostalih znanosti. Pored toga, prošlost je uvijek nedovršena i otvorena prema budućnosti, a u skladu s mijenjanjem povijesne stvarnosti, mijenja se i spoznaja povijesne znanosti.The article discusses different types of explanation in history and tries at the same time to solve the problem of significance of historical explanation by discarding the methodological view according to which the natural sciences are based on explanation while social sciences are based solely on understanding. Historical explanations consist of a large number of singular testimonies and, in order to provide argument and unification for these testimonies, historians use only statistical generalizations since universal laws that govern historical processes to which the testimonies refer cannot be determined. However, the reconstruction of historical events, processes and structures does not necessarily demand from the historian to describe their every single component. When we do research or trying to explain past events, we are never able to describe the causal relations for an event in their totality because a historical description of a single event can be applied only to a small number of its aspects and while trying to find what led to the event we inevitably have to stop at some point of the causal chain. History as a science is therefore faced with the infinity of its subject matter and consequently the historian must select the facts that he or she considers relevant for the explanation of a given problem. Precisely this selective approach in research represents the crucial difference existing between the research of human history and the subject matter of other sciences. Furthermore, history is always incomplete and open toward the future and, as the historical reality changes, accordingly the notion of historical science changes as well. (shrink)

Pogosto se govori o »krizi« na humanističnih oddelkih ameriških univerz. Vendar imajo ljudje, ki to govorijo, v mislih prekomerno politično korektnost, ki jo še lahko zasledimo na ameriških oddelkih za književnost. Oddelki za filozofijo v Združenih državah so imeli svojo zadnjo krizo v štiridesetih in petdesetih – v obdobju, ko je analitična filozofija dovršila svoj prevzem. Od takrat se ni zgodil noben dramatičen generacijski preobrat, razen nenadnega vznika feministične filozofije kot novega področja specilizacije v sedemdesetih letih. Posledice radikalizma so (...) sicer imele velik vpliv na matrice številnih drugih disciplin na univerzi, toda ameriško filozofijo so pustile večinoma nedotaknjeno. Veliko analitičnih filozofov je bilo politično aktivnih, toda zaradi te aktivnosti niso spreminjali svoje profesionalne samopodobe ali svojih bralnih navad.There is often said to be a “crisis” in the humanities departments of American universities. But people who say this usually have in mind the excessive political correctness which is still sometimes found in US departments of literature. American philosophy departments had their last crisis back in the 1940’s and 1950’s—the period during which analytic philosophy accomplished its takeover. There has been no dramatic generational shift since then, except for the sudden emergence, in the 70’s, of feminist philosophy as a new area of specialization. Whereas the aftermath of the radicalism of the 60’s had a profound impact on several disciplinary matrices elsewhere in the university, it left American philosophy largely unaffected. Many analytic philosophers were politically active, but this activity usually did not lead them to change either their professional self-images or their reading habits. (shrink)

v. 1. Indijska filozofija i odabrani tekstovi -- v. 2. Iran, Islam, Kina, Japan i odabrani tekstovi.

Mišljenje koje ukazuje na značenje posrednika u procesu spoznaje jednim svojim dijelom ulazi u područje gnoseologije. Probijajući se do biti promišljanoga, te odstranjujući ono što pripada posrednicima u procesu spoznaje, ovo je mišljenje dijelom i svojevrsna »proširena hermeneutika «. Proučavajući napredovanje spoznaje o posredovanosti same spoznaje, te napredovanje iskustva u kontekstu medija posredovanja, ovo je mišljenje i svojevrsna fenomenologija. Sabirući u sebi teorijsko, praktičko i poetičko, filozofija medija želi biti mišljenje koje nije određeno slikom, gramatikom, pojmom, kontekstom, performanceom, psihologijom (...) nastupa, tehnologijom – ali sve to želi imati u sebi sačuvano i nadvladano. Transmisija znanja više nije samo stvar riječi. Nakon lingvističkog obrata i ikoničkog obrata, sve smo bliže shvaćanju da je i jednom i drugom obratu u osnovi bio medijski obrat. (shrink)

Filozofija umjetnosti u mišljenju Anande Kentisha Coomaraswamyja povezana je tradicionalnom filozofijom. Estetika, u modernom smislu, nema veze s tradicionalnom filozofijom umjetnosti, čiji temeljni princip nije »umjetnik je posebna vrsta čovjeka«, nego »svaki je čovjek posebna vrsta umjetnika«. Coomaraswamy nastoji redefinirati suvremeni pristup umjetnosti. Suvremeni umjetnici ne stvaraju svoja djela u skladu s Vječnim Istinama. Apstraktna umjetnost nije ikonografija transcendentalnih formi nego stvarna slika razjedinjenog uma. U cilju redefiniranja pristupa umjetnosti, temeljni se jezik umjetnosti mora promijeniti; edukatori i kustosi moraju (...) biti odgovorni za poučavanje o istinskoj prirodi umjetnosti; umjetnost ne može biti jednaka estetskom iskustvu; društvo se mora reorganizirati u društvo bazirano na vokaciji, što je analogno Platonovu mišljenju.Philosophy of Art in the thinking of Anande Kentish Coomaraswamy is connected with traditional philosophy. Aesthetics in modern sense has nothing to do with traditional philosophy of art which basic principle is “The artist is not special kind of man” but “Every man is special kind of artist”. Coomaraswamy wants to redefine contemporary approach to art. Contemporary artist does not create in accordance with Eternal Truth.art is not iconography of transcendental forms but real picture of disoriented mentality. In order to redefine approach to art basic language of art must be changed; educators and curators must have responsibility to teach about true nature of art; art can not be equal with esthetic experience; society must be reorganized into one that is based on vocation in analogy with Plato’s thought. (shrink)

Slijedeći Fichteovu misao da »svatko izabire onakvu filozofiju kakav je tko čovjek«, u članku se ocrtavaju misaoni sklopovi stvaralačkoga opusa Ante Pažanina, u nastojanju da se na taj način osvijetle stožerne sastavnice njegove životne filozofije. Pažaninova istraživanja o filozofiji kao strogoj znanosti, fenomenologiji, praktičnoj filozofiji, etici i politici imaju znatan odjek i utjecaj ne samo u Hrvatskoj nego su zapažena i u svijetu. Na međunarodnoj pozornici privukla je zanimanje njegova osebujna koncepcija normativne političke filozofije u kojoj kritički rasvjetljuje i ukazuje (...) na posljetke suvremene znanstveno-tehničke civilizacije. Nasuprot novovjekovnom odvajanju etike od prava i politike, Pažanin se oslonio na aristotelovsku tradiciju praktične filozofije koja polazi od jedinstva etike i politike. Praktičnu filozofiju promatra kao samostalno i neovisno područje o poietičnoj techne i teoretskoj episteme. Takav pristup praktičnoj filozofiji nadilazi poteškoće aprirornoga univerzalizma teoretskoga utemeljenja etičkih normi te bolje odgovara suvremenoj raznovrsnosti svijeta života i njegovoj složenosti. Pažaninovu životnu filozofsku misiju može se prispodobiti Gadamerovu opisu »nasljedovanja« Aristotela u nastojanju filozofa da se pomoću filozofske teorije stavi u službu ljudske prakse. Njegova je praktična životna filozofija svojevrsno misaono nastojanje oko razumijevanja i posuvremenjenja odnosa između refleksivnih oblika teorije i praktične umnosti povijesnoga svijeta života. Filozofska refleksija za njega ima zadaću ne samo primjereno razumjeti praktični svijet nego ga time i odgovorno mijenjati u nastojanju za ozbiljenjem najvišega ljudskog dobra kao bitne svrhe čovjekova življenja. (shrink)

Pregledujem sedanje slepe ulice zahodne filozofije in predlagam nov začetek. V sedanjem trenutku prevladujejo tri najmočnejše pojmovne opcije; skepticizem, kognitivni privilegij in historicizem. Prvi je škandal, drugega zavračajo vse strani, tretji pa je trenutno dokaj zanemarjen. Historicizem ali zgodovinskost - pojem, daje mišljenje notranje historizirano, da je mišljenje zgodovina - je edini velik nov prispevek moderne filozofije k glavnim pojmovnim virom zahodne tradicije. Sodobna filozofija, posebno angloameriška analitična filozofija, je v bistvu nadaljevanje filozofije 17. stoletja in predkantovske filozofije (...) 18. stoletja, ki ju begajo »nepomembnosti« 19. stoletja; kontinentalna filozofija, v glavnem francoska in nemška, pa se je zdaj pripravljena prilagoditi ahistoricizmu analitične filozofije. Predlagam ponovno odkritje historicizma in prepoznam številne različne strategije, ki dajejo prednost taki politiki, za katero napovedujem, da bo še enkrat prišla na vrsto v naslednjem stoletju. Še posebej skrbno raziskujem vidike prve filozofije, zaprtih sistemov, rešitev problemov reference in predikacije, odnos med naravo in kulturo, odnos med realizmom in idealizmom in naravo ter funkcijo osebe ali sebstva. Ugotavljam, da se sodobna filozofija mora spoprijeti s prispevki Kantovega konstruktivizma in Heglove simbioze in iti preko obeh. Med dokazovanjem orišem splošno krivuljo zahodne filozofije vse do današnjih časov. (shrink)

One of the fundamental problems in the philosophy of psychology is to determine the relation between personal and subpersonal explanations of human behavior. The problem of determining the relation between the personal and subpersonal levels is called the “interface problem”. This paper has two goals. The first is to introduce the domestic reader to the interface problem from the perspective of the philosophy of psychology. The second goal is to show that insufficient focus on the interface problem and its potential (...) solutions can lead to uncritical and fallacious reasoning that can have significant consequences for particular debates in philosophy of medicine and philosophy of law. (shrink)

Do sada neobjavljeni tekst iz rukopisne ostavštine Gaje Petrovića.Rukopis je za objavljivanje priredio Vinko Grgurev.Zahvaljujemo Asji Petrović što je tekst učinila dostupnim javnosti.

Dinamična filozofija je pomemben nov pristop, ki korenito spreminja naš pogled na filozofijo psihologije, na spoznavno teorijo, ontologijo oziroma metafiziko ter na etiko, pa tudi na vprašanja resnice in nejasnosti. Teza dinamičnega spoznavanja oziroma kognicije zagovarja nesledno bogastvo duševnosti, pri tem pa ohranja strukturo v obliki neklasičnega jezika misli. Na srednji ravni opisa spoznavnih sistemov imamo namesto sledenja pravilom matematični opis. Teza supervenience pripomore k sprejemljivosti neredukcionizma.Spoznavna teorija razširi pojem upravičenosti, opirajoč se na morfološko vsebino kot ozadje spoznavnih sistemov. (...) Ontologija predlaga eno dinamično vesolje brez delov, kjer postavke ne obstajajo. Možno pa je izrekanje posredne korespondenčne resnice. Nejasnost je prevrednotena. V metaetiki se zagovarja irealizem. Intencionalnost je navezana na kvalitativno zavest. Podan je pregled avtorjevega filozofskega popotovanja. Vse pomembne sestavine avtorjevih izkustev avtor vgrajuje v postanalitično dinamično filozofijo, na katero mu je odprlo pogled sodelovanje s Terryjem Horganom. (shrink)

Suvremeni trendovi analitičke književne estetike sve se češće suočavaju s pitanjem o tome koliko su filozofija i književnost slične, a koliko različite. Ovakvo problematiziranje proizlazi iz činjenice da postoji određeni prostor preklapanja između njih dvije, zbog kojeg se postavlja pitanje o tome što je to po čemu se one razlikuju. Jedan od načina da se na to odgovori jest da pobliže pogledamo i filozofiju i književnost, te da na taj način pokušamo pronaći neko svojstvo po kojem se razlikuju. Boran (...) Berčić nedavno je sažeo ključna filozofska stajališta o tome što je filozofija. Analizirajuća ta stajališta, u radu nastojim vidjeti koliko se onoga što se inače smatra distinktivnim svojstvom filozofije može primijeniti i na književnost. (shrink)

Povijest je u Hölderlina shvaćena kao usud kroz koji se duh odašilje iz svojega prvotnog sjedinjenja u svoju razdvojenost. Unutar jedinstvenog povijesnog usuda razlikuju se osobito grčki i hesperijski usud, koji su međusobno bitno povezani. Posebni se usud dosuđuje prema određenom zakonu usuda, s obzirom na svrhu povijesti, tj. udaljenost i blizinu određenog povijesnog razdoblja od iskona povijesti. Povijest je u svojim pojedinačnim likovima razvoj samog iskona. Prikazujući se u povijesti, iskon se skriva u svojoj beskonačnosti i (...) neiscrpnosti, sve dok se u povijesnim prevratima ne očituju kao takav, nakon čega se opet oblikuje jedan novi povijesni svijet, novo posebno uzajamno djelovanje prirode i umijeća.Jedinstvo iskona ne obnavlja se kao povratak u neposrednost prvoga stanja. Ono nije puko ponavljanje prvoga jedinstva, nego takvo stanje koje sjedinjuje jedinstvo i razdvajanje. Za razliku od povijesnog posredovanja, u kojem je moguće jedino prolazno tragičko pomirenje, tu se oba suprotna ne vraćaju k sebi tek u krajnjoj suprotstavljenosti, niti u odviše sjedinjenoj zamjeni, nego u takvom pomirenju u kojem se gubi svako prekomjerje i vlada istinska prisnost onog sjedinjenog.Die Geschichte ist bei Hölderlin als das Schicksal verstanden, wodurch der Geist sich aus seiner anfänglichen Vereinigung in seine Trennung schickt. Innerhalb des einheitlichen geschichtlichen Schicksaals unterscheiden sich besonders das griechische und das hesperische Schicksal, die aufeinander wesentlich hingewiesen sind. Das besondere Schicksal wird geschickt nach dem bestimmten Schicksalsgesetz, in Bezug auf den Zweck der Geschichte, d.h. auf die Entfernung und Nähe eines bestimmten Zeitalters von dem Ursprung der Geschichte.Die Geschichte ist in ihren besonderen Gestalten die Entwicklung des Ursprungs selbst. Indem der Ursprung sich in der Geschichte zeigt, verbirgt er sich in seiner Unendlichkeit und Unerschöpflichkeit, bis er in geschichtlichen Umwälzungen sich als solcher offenbart, wenn wieder eine neue geschichtliche Welt, eine neue besondere Wechselwirkung der Natur und Kunst hergestellt wird. Die Einheit wird nicht als die Rückkehr in die Unmittelbarkeit des ersten Zustands erzielt. Sie ist keine bloße Wiederholung der ersten Einheit, sondern ein solcher Zustand, der die Einheit und die Trennung vereinigt. Im Unterschied zu der geschichtlichen Vermittlung, in welcher allein die vorübergehende tragische Versöhnung möglich ist, kehren hier die beiden Gegensätze zu sich selbst, und zwar weder bloß in der äußersten Entgegensetzung, noch in allzu vereinigten Verwechslung, sondern in einer solchen Versöhnung, in der jede Übermäßigkeit verschwindet und die wahrhafte Innigkeit des Vereinigten herrscht. (shrink)

Recenzija knjige: Wu Xiaoming Filozofija i Zhexue Put k drugome i natrag Prijevod: Zorana Baković, Mario Rebac Odjel za orijentalistiku Hrvatskoga filološkoga društva i Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2006.

U kompleksnom ispreplitanju znanosti i javnosti već je Oton Kučera krajem 19. stoljeća vidio važnu ulogu filozofije »koja savjesno računa sa napretkom prirodne znanosti« kojoj »stadosmo na prag« s novim razumijevanjem prirodnih procesa i pojava. Budući da su mediji u približavanju znanstvenih informacija javnosti nesumnjivo najučinkovitiji, ovdje ću prikazati rezultate recentnih europskih i američkih anketa o informiranosti javnosti o znanosti , o stavovima javnosti prema znanosti i očekivanju javnosti od znanosti. Ukratko ću se osvrnuti na utjecaj medija s obzirom na (...) sadržaj i na neke od modela komuniciranja znanosti te opisati vrste i osobine publike za znanost u javnosti. Naime, korelacija znanja i pozitivnih stavova postoji do određenog stupnja informiranosti i dosadašnje su studije pokazale da kod donošenja odluka ili zauzimanja stava prema osjetljivim ili rizičnim pitanjima veliku ulogu imaju vjerovanja, više nego informiranost ili znanje. Nakon analize nekolicine studija slučaja, moj će zaključak biti da filozofija može pomoći upravo u tim najslabijim točkama javnoga razumijevanja i prihvaćanja znanosti. (shrink)

The book provides an overview of the contemporary discussion of the mind-body problem. This discussion takes its modern form during the 17th century in the works of René Descartes. The book covers the most important points of view in modern philosophy of mind. An important thesis of the book is that contemporary debates are still heavily influenced by Descartes’ arguments, especially those related to the nature of consciousness. (Google translate).

Autorica donosi kratki prikaz najznačajnijih djela fra Vicka Kapitanovića, poznatog i uglednog znanstvenika, pročelnika Katedre crkvene povijesti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu i ravnatelja Arhiva Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja u Splitu. Predočeni su rezultati autorova znanstveno istraživačkog rada. Razloženi su raznovrsni aspekti i dimenzije, te doprinosi sveukupnoj hrvatskoj kulturno-duhovnoj i društvenoj povijesti. Ti se doprinosi odnose prvenstveno na filozofsku i crkvenu povijest, ali i na znanstvena područja povijesti umjetnosti, arhivistiku, paleografiju, arheologiju i diplomatiku. Nadalje je (...) to doprinos otkrivanju, katalogiziranju i kodikološkoj analizi umnogome još nepoznate rukopisne baštine, posebice franjevačke, izvora i građe domaćih samostanskih i knjižnih fondova, od najstarijih razdoblja starokršćanske civilizacije do novije povijesti. Svojim velikim interdisciplinarnim znanjem autor je ovladao u domaćim i stranim učilištima .The authoress presents a brief survey of father Vicko Kapitanović’s works. He is a well-known and highly regarded scholar, the Head of the Church History Department at the Catholic Theology Faculty of the Split University, and the director of the Archive of the Franciscan Province of the Most Holy Redeemer in Split. She also depicts the results of the author’s scientific-research work and expounds the various aspects, dimensions, and contributions to the entire Croatian cultural-spiritual and social history. These contributions are, in the first place, to the history of philosophy and to the history of the Church, and also to the art history, to archive administration, paleography, archeology, and diplomacy. Furthermore, there are the contributions to the discovery, catalogization, and codicological analysis of the hitherto unknown manuscripts, especially from the Franciscan heritage, sources from Croatian monasteries and libraries, from the most ancient period of the early Christian civilization to the more recent history. The author gained his huge inerdisciplinary knowledge in the domestic and also foreign universities. (shrink)