Izhodišče prispevka je domneva, da nad precejšnjim delom Salustijevega historiografskega opusa lebdi senca izkušnje dolge državljanske vojne v Rimu v času njegovega življenja. To je razvidno iz zgodovinarjevega prikaza surovega obračuna nobilitete z bratoma Grakh in iz njegove upodobitve Sule in njegove vladavine kot vira moralnega kaosa v desetletju po njegovem zavzetju Rima. Ko razmišlja o vzrokih krize rimske republike v šestdesetih letih pr. Kr. in v času nastanka svojih spisov, se Salustij sicer skuša predstaviti kot nepristranski opazovalec, ki občasno (...) biča napake političnih voditeljev obeh sprtih taborov, aristokracije in ljudstva. Vendar zgodovinar gotovo ne deli Ciceronovega mnenja o slogi med osrednjima skupinama vladajočega sloja kot zadostnem zdravilu za rimske težave. Preveč resno je jemal družbene korenine krize. Pri tem je nedvomno pripisoval odgovornost za krizo vladajočemu sloju. Zato si po Salustijevem mnenju pozornost zaslužijo celo neverodostojni glasniki sprememb, kakršen je bil Katilina. Po eni strani se Salustij ni odmaknil od uničujočega Ciceronovega prikaza voditelja zarote in ga je še dodatno prikazal kot demagoga, ki se, kadar mu to koristi, predstavlja za tipičnega člana nobilitete. Toda po drugi strani slika njegov razmislek o položaju v Rimu kot verodostojen, zlasti ko gre za Katilinov goreč napad na vodilno elito. (shrink)

Pojam izvora od predsokratovaca preko Heideggera do postmoderne imao je različita značenja. Treba ga razlikovati od povijesnog izvora i bezdana. U filozofiji je pitanje izvora pitanje zasnivanja i autentičnosti. Kao što horizont nije samo ono buduće tako ni izvor nije nešto prošlo. Izvor i horizont zasnivamo sada i ovdje: oni pripadaju povijesnom biću, pa su u tom smislu i sami povijesni; pripadaju promjenjivom svijetu, u kome je jedino moguća njihova »vječnost«. Vječno se za nas izjednačava s pojmom vrijednosti, (...) bilo da je u pitanju nešto radi čega vrijedi živjeti ili je u pitanju nešto što označava naš svijet, pa je i takva »vječnost« u biti povijesna i zapravo zrcalo naše sadašnjosti. (shrink)

Cilj istraživanja bio je ispitati iskustva stresa kod odgojitelja i nastavnika tijekom COVID-19 pandemije te ispitati prediktivnu vrijednost nekih osobnih obilježja odgojitelja/nastavnika, izvora stresa, strategija suočavanja i socijalne podrške u objašnjenju doživljaja stresa, sagorijevanja na poslu i nade u budućnost. Online upitnik primijenjen je na uzorcima od 491 nastavnika i 316 odgojitelja. Rezultati su pokazali da su odgojitelji i nastavnici najvišu razinu stresa doživljavali tijekom prvog vala pandemije korona virusa te da je razina doživljenog stresa tijekom pandemije veća nego prije (...) pandemije. Odgojitelji uobičajene izvore stresa doživljavaju snažnijim nego specifične izvore stresa vezane za pandemiju korona virusa, dok je kod nastavnika obrnuto. Osobna obilježja odgojitelja/nastavnika, izvori stresa, strategije suočavanja i socijalna podrška povezani su s razinom stresa i sagorijevanjem na poslu te nadom u budućnost, ali se prediktivna vrijednost odnosno značajni prediktori razlikuju ovisno o kriteriju i skupini ispitanika. Rezultati ukazuju na pozitivan doprinos samoefikasnosti, strategija suočavanja i socijalne podrške u doživljaju stresa kod odgojitelja i nastavnika tijekom pandemije korona virusa. (shrink)

In histories of Serbian painting Sreten Maric is listed among the protagonists of socialist realism, and that on the basis of a single article - his criticism of an exhibition staged by the Association of Visual Artists of Serbia to the benefit of wounded veterans. Without denying the historical basis for this judgment, the author of the present paper pleads for a more nuance approach and propounds the thesis that socialist realism was primarily a complex pattern of social relations, and (...) only in the second place a substantively defined doctrine. On the basis of an insight into the relevant sources it is argued that Maric was not a theorist of socialist realism; on the other hand, an ideologue of social painting he was indeed, believing in a synthesis of Art and Revolution. By way of comparison, the figures of Miroslav Krleza and Georg Luk?cs are referred to: neither of the two was a protagonist of socialist realism, though both belonged firmly to the so-called leftist thought. U istorijama srpskog slikarstva Sreten Maric vazi za protagonistu socijalistickog realizma, i to na osnovu jednog clanka - kritike na izlozbu Udruzenja likovnih umetnika Srbije u korist ranjenih boraca. Ne poricuci istorijsku ocenu, autor pledira za nijansiraniji stav i izlaze tezu da je socijalisticki realizam bio u prvom redu jedan sklop drustvenih odnosa, pa tek onda i neka sadrzinski odredjena doktrina. Uvidom u izvore, zakljucio je da Maric nije bio teoreticar socijalistickog realizma, ali ideolog socijalnog slikarstva jeste bio, uz veru u sintezu Umetnosti i Revolucije. Za poredjenje su mu posluzili Miroslav Krleza i Georg Luk?cs: ni jedan, ni drugi nije bio protagonista socijalistickog realizma, mada su obojica pripadala cvrsto tzv. levoj misli. (shrink)

Internet gradually becomes the inevitable source of information in almost every field of life and enables very quick information flow between people from various continents. Considering the difference in the level of Internet development across the world and the great number of web presentations, domestic web sites have great competition in informing about Serbia coming from foreign web sites. Internet polako postaje nezaobilazni izvor informacija u gotovo svim sferama zivota i obezbedjuje da informacije velikom brzinom cirkulisu izmedju ljudi sa (...) razlicitih kontinenata. Internet ima znacajnu ulogu i u prezentaciji zemlje, njenih institucija i vrednosti. S obzirom na razlike u nivou njegovog razvoja u svetu i na ogroman broj prezentacija na web-u, domaci sajtovi u informisanju o Srbiji imaju veliku konkurenciju od strane inostranih sajtova. (shrink)

Rad predstavlja pokusaj da se jedna konkretna naucna polemika o temi koja je opterecena znatnim ideoloskim nabojem "zanrovski" preusmeri ka formi naucnog dijaloga, i time ucini plodnijom u naucnom smislu. Glavna pitanja koja se razmatraju ticu se pokusaja teorijskog odredjenja petooktobarske revolucije i uloge koju je pokret "Otpor" imao u njoj. U radu se brani teza da teorijski modeli "talasa demokratizacije" i "izborne revolucije" nude najutemeljenije okvire za razmatranje pitanja koja se u tekstu otvaraju. Kljucni problemi o kojima se u (...) radu raspravlja su sledeci: u kojoj meri oslanjanje na strane izvore i teorijske okvire zakrivljuje uvide u lokalne politicke procese kakva je razlika izmedju "uvezenih" i "izbornih revolucija"; koje su posebnosti izborne revolucije u Srbiji i koje je njeno mesto u "drugom talasu" postkomunisticke demokratizacije; koliki je relativni znacaj stranih i lokalnih inicijativa prilikom organizovanja izbornih revolucija; u cemu je razlika izmedju klasicnih odnosa izmedju davalaca i primalaca politicke pomoci i novih odnosa, koji se zasnivaju na nacelu sinergije; koja su ogranicenja ili-ili logike objasnjenja u razmatranju politicke saradnje stranih i domacih aktera; sta povezuje strategiju nenasilnog otpora, proaktivnu logiku politickog delovanja i Otporov "Plan B"; najzad, postoji li mehanicka veza izmedju prisustva strane pomoci i gubljenja kontrole nad rezultatima izborne revolucije. U zavrsnom odeljku, otvara se pitanje negativnih i pozitivnih aspekata nasledja Otpora kao politickog projekta i nudi pokusaj da se razmatranje o dometima pokreta poveze sa razumevanjem "dinamike nade" kao politickog projekta na kojem je Otpor sistematski radio. (shrink)

Kant je pružio novi modus vivendi između znanosti i religije. Svaka od njih ima svoju stvarnost i funkciju, te se ne »natječu« jedna s drugom. Stvarnost mogućeg znanja pripada znanosti, ona ima potpunu slobodu istraživanja te stvarnosti pomoću svojih metoda. Bio je zadivljen newtonovskom znanošću koja je ovisila o empirijskim promatranjima, ali je smatrao da u znanstvenim metodama postoje ograničenja koja ostavljaju prostora religioznim vjerovanjima. Za Kanta se početna točka religije nalazi u ljudskom osjećaju moralne obveze. Kada djelujemo zbog osjećaja (...) odgovornosti, neizravno potvrđujemo da je svijet moralni poredak; prisutnost moralnog zakona pretpostavlja zakonodavca koji je njegov izvor i jamac.Kant provided a new modus vivendi between sciense and religion. Each has its own realm and function, and they do not «compete» with each other. The realm of possible knowledge belongs to sciense, which has complete freedom to explore that realm using its own methods. He was amazed by Newtonian sciense and its dependence on empirical observation, but he held that scientific methods are limited, which leaves room for religious beliefs. Kant sees the starting point of religion in man’s sense of moral obligation. When our actions are a response to duty, we implicitly affirm that the world is a moral order; the presence of the moral law presupposes the lawgiver as its source and guarantor. (shrink)

Pitanja filozofskog razumijevanja i pravednosti bitno su povezana od samih početaka grčkog filozofiranja. Baš kao što filozofska heremenutika ili hJrmeneiva ima svoj pretfilozofski izvor u grčkome bogu Hermesu, platoničko razumijevanje pravednosti ima ga u božici Dike. U svojoj ambivalentnosti Hermes tako naznačuje mogućnost razumijevanja kao i mogućnosti zavođenja ili zloupotrebe razumijevanja, koje – u horizontu sokratičke i platoničke filozofije – znači zapravo nedostatak razumijevanja. U platoničkoj filozofiji, naime, spoznaja i etički stav blisko su povezani. Ali ako se taj etički (...) stav ponajvećma razumije kao pravičnost, potonja se ne smije razumjeti u ponešto reduciranom značenju slaganja ljudskih djelovanja s državnim zakonima; ono čime se trebamo baviti jest unutarnje slaganje i harmonija čovjeka i njegove duše, a što također znači slaganje čovjeka sa svijetom u kojemu živi. S tog gledišta, potencijalni hermeneutički ‘an-arhizam’ može se ponovno – ovoga puta drukčije – usmjeriti prema pitanju ajrchv i transponirati iz sfere puke teorije u samo biće ljudskoga života, koje se – u platoničkoj filozofiji – tretira kroz pitanje o duši. (shrink)

U svome spisu O slobodi, John Stuart Mill predstavlja svoje poznato načelo nenanošenja štete na sljedeći način: “… samozaštita [je] jedina svrha zbog koje se čovječanstvo, pojedinačno ili kolektivno, ima pravo miješati u slobodu djelovanja svakog od svojih članova. […] On je odgovoran društvu samo za ono svoje ponašanje koje se tiče ostalih. […] Pojedinac je neograničeni gospodar nad samim sobom, nad svojim tijelom i dušom.” Dakle, postoji razlika između postupaka koji se tiču nas samih i postupaka koji se tiču (...) ostalih, te moralnoj kritici podliježu samo postupci koji se tiču ostalih. Međutim, iako se svi postupci na neki način tiču nas samih, nije jasno postoje li bilo koji postupci koji su isključivo takvi. Postoje i dvije dodatne poteškoće. Kao prvo, ‘pojedinac’ može i ne biti pojedinačna osoba; samo-određujuće zajednice, barem kada su sposobne samostalno odlučivati, također su ‘pojedinci’ u ovome smislu. Kao drugo, tvrdi se da se klase postupaka, djelatnosti i načina postupanja opravdavaju drukčije nego pojedinačni postupci. Koje su, dakle, granice koje ‘drugi’ imaju kako bi se ‘zaštititili’ od kojih ‘pojedinaca’ te koja prava na postupanje i zaštitu oni imaju? Ako je izvor opravdanja, u konačnoj raščlambi, zaštita ili obrana, što se – i zašto – treba ili mora zaštititi? Gdje leži crta razgraničenja između postupaka koji se tiču nas samih i postupaka koji se tiču ostalih? U našem vremenu, kao i u Millovu, nailazimo na mnoge situacije u kojima je takva crta potrebna, ali je teško odrediva ili ustanovljiva. Jedan takav primjer, slučaj istospolnih brakova, dodatno se ispituje u ovome članku.In his essay On Liberty, John Stuart Mill presents the famous harmprinciple in the following manner: “[…] the sole end for which mankind are warranted, individually or collectively, in interfering with the liberty of action of any of their number, is self-protection. […] The only part of the conduct of anyone, for which he is amenable to society, is that which concerns others. […] Over himself, over his own body and mind, the individual is sovereign.” Hence, there is a distinction between self-regarding and other-regarding acts, and only the latter are subject to moral criticism. However, while all acts are in some way selfregarding, it is not clear if there are any which are exclusively so. There are two additional difficulties. First, the “individual” may not be an individual person; self-determining communities, at least when they have the ability to decide for themselves, are also “individuals” in this sense. Second, it is claimed that groups of acts have a different kind of justification from single acts. So what are the limits which “others” have in order to protect themselves from what “individuals” do, and what are their rights to do and to protect? If, in the final analysis, protection or defense is a source of justification, what should or must be protected, and why? Where does the demarcation line between self-regarding and other-regarding acts lie? In our age, as in Mill’s, we encounter many situations where such a line is needed, yet is hard to determine or establish. One such example, the case of same-sex marriages, is further explored in this paper. (shrink)

Tema je ovoga članka odnos između modernog procesa globalizacije i demokracije. Razmatranje započinje konceptom demokracije, njegovim različitim značenjima i raznim slojevima, zamkama i paradoksima, posljedicama i učincima, prednostima i nedostatcima u obzoru suvremenog života. Nakon uvoda u temu, članak ocrtava kratki povijesno-filozofijski pregled razvoja globalizacije od drevnih vremena do suvremenog svijeta. Žarište filozofskog gledišta jest ono dvojice značajnih autoriteta i nasuprotnih pristupa u procesu razvoja ‘svjetskog društva’ – Immanuela Kanta i Georga Wilhelma Friedricha Hegela. Kant je objasnio sredstva statusa ‘svjetskog (...) građanstva’ kao ‘prirodne svrhe’. Hegel je izložio nužnost razvoja svjetske povijesti do stanja globalne slobode. Pitanje: ugrožava li process stvaranja globalnog društva demokraciju u modernom svijetu – ključno je pitanje danas. Svi se slažu da globalizacijski proces oslabljuje područje autentičnog političkog djelovanja. Demokracija ima izvor u ‘polisu’ ili malome gradu- republici, te je simbol vladavine u maloj političkoj zajednici. Korak od demokracije polisa prema demokraciji nacionalen države bio je rezultat promjene od izravne prema predstavničkoj demokraciji. Prijelaz s nacionalne na supranacionalnu i globalnu politiku zahtijeva novu bitnu transformaciju demokracije. (shrink)

Immanuel Kant, svojim kopernikanskim obratom, vraća čovjeku središnje mjesto u svijetu. Čovjek se, u njegovoj filozofiji, shvaća kao individua koja posjeduje slobodu. Ta sloboda izvor ima u umu, a čovjek je postaje svjestan tek kada djeluje u skladu s moralnim zakonom. Na taj način Kant slobodu pridružuje svakom pojedincu, kao prirođeno pravo, koje nijedan pozitivni zakon ne može dovesti u pitanje. Svojim moralnim zakonom on čovjeka čini odgovornim, kako za sebe tako i za čitav svijet. Ta se odgovornost za (...) svijet krije u ideji vječnoga mira za koju se Kant zalaže. Vječni mir jest ideja uma kojoj svaki pojedinac treba težiti. Tek će se u miru moći realizirati sva ljudska prava, a prvenstveno sloboda. Svojim je shvaćanjem slobode – ali i jednakosti, tolerancije, samostalnosti i javne upotrebe uma – Kant neupitno snažno utjecao na liberalnu misao. Ono što ih najviše povezuje jest vjera u pojedinca. I Kant i liberali vjeruju da je svaki pojedinac sam po sebi poseban i da želi ostvariti ono najbolje u sebi i za sebe, ali time i pridonijeti razvoju boljeg i pravednijeg svijeta.Immanuel Kant, with his Copernican Revolution, returns to human being central place in theworld. In his philosophy human being is understood as an individual that possess freedom. Thatfreedom has source in human mind but person is aware of it only when he acts according to themoral law. Thus Kant attaches freedom to every individual as a natural right which no positivelaw cannot get into question. With the moral law Kant makes every human being responsiblefor itself, but also for the whole world. This responsibility for the world has been contained inKant’s idea of perpetual peace. For him perpetual peace is an idea of the mind that every personhas to incline. Only when peace is going to role in the whole world, human rights, especiallyfreedom, are going to be realized. Kant’s concept of the freedom, but also of the equality, tole­rance, indipendence, public use of mind, has done a big influence on liberal thought. The thingthat brings them together is trust in an individual. Both Kant and liberals belive in the fact thatevery person is specific and wants to accomplish the best things in himself and for himself, butalso with that makes contribution for the development of a better and justly world. (shrink)

Na osnovu analize relevantnih mesta iz Dekartovih spisa u clanku se pokazuje da Dekartove ideje reprezentuju stvari u duhu, ali da on nije reprezentacionalista u malbransovskom smislu: kod Dekarta se percipira reprezentovani objekt a ne reprezentacija objekta. Nakon toga, analiziraju se tri smisla ideje kod njega, objektivni, formalni i materijalni, a potom i razumevanje pojmova conceptus formalis i conceptus objectivus kod Franciska Suareza sto cini neposredan istorijskofilozofski izvor Dekartove teorije ideja. U zakljucku se istice centralnost pojma ideje uzete formalno (...) i iznose se razlozi za tvrdnju da u okviru Dekatove teorije ideja reprezentacionalizam i direktni realizam jesu ekvivalentni. Na kraju se daje sumarni pregled uticaja i preobrazaja razumevanja ideja u ranoj modernoj filozofiji. PR Projekat Ministarstva nauke Republike Srbije, br. 179049. (shrink)

Aristotelov nauk o navici, osim toga što je važan i bogat u sebi, predstavlja temelj potpunijeg shvaćanja njegove teorije o vrlinama, a time i njegove cjelokupne etike. Osnovne ideje ove problematike kroz cijelu povijest filozofije često su budile interes, a i danas njegov nauk tvori jezgru razmišljanja o navici, te je neminovno polazište suvremenih spekulacija. Stoga ćemo se uz obradu glavnih tekstova o navici u Aristotelovim djelima osvrnuti i na interpretaciju talijanskog filozofa Luigi Pareysona, koji smatra da je Aristotelova originalnost (...) u ideji vezivanja dvaju različitih pojmova éthos i héxis. Pareyson osobito osvjetljava vezu u kojoj éthos završava da bi dao mjesto héxisu te objašnjava kako héxis može proizići iz éthosa.U prvom redu iznijet ćemo razliku i odnos između héxis i éthosa te kako oni mogu biti izvor navici, koja je kao takva rezultat i uvjet čovjekova djelovanja. Po Aristotelu, preko ponavljanja čina navika omogućava da čovjek bude onakvim kakvim se sam čini, pri čemu se događa prijelaz sa slobode na neophodnost, te s truda na spontanost. Drugim riječima, one radnje koje su samoj volji u početku predstavljale napor i trud, nakon postizanja navike iste radnje obavlja spontano i lako. Ovu vlastitost navike Aristotel smatra vrlo važnom u odgoju i politici radi čega se može reći kako je ova tema i u današnjem vremenu vrlo aktualna.Besides being important and rich in itself, Aristotle’s concept of habit represents the foundation of a more comprehensive understanding of his theory of virtues, and with it his ethics as a whole. Throughout the entire history of philosophy the underlying ideas of this issue have frequently generated interest; even today his teachings lie at the very core of one’s reflections on habit and are inevitably the very starting point of contemporary speculations. Thus, in addition to analysing Aristotle’s main texts on habit, this paper also examines the interpretations given by the Italian philosopher Luigi Pareyson, who holds that Aristotle’s originality lies in the idea of linking two different concepts, namely éthos and héxis. Pareyson sheds light on the relation in which ethos ends in order to make room for héxis, and further explains that the latter can issue from the former.The authoress first expounds the difference and relation between éthos and héxis, as well as the way in which they can be the source of habit, which is – as such – both the outcome and condition of man’s deeds. According to Aristotle, by repeating acts, habits enable man to be such as he appears to be to himself, in which freedom transforms into necessity and effort into spontaneity. In other words, once the acts that were initially effortful and laborious to the will become a habit, the will does them spontaneously and with ease. Aristotle considers this property of habit vitally important in education and politics, due to which it can indeed be said that this topic is current even today. (shrink)

Nakon uvodnoga dijela u kojem ću govoriti o problematičnosti identiteta i poteškoći njegovog faktičnog priznavanja unutar suvremenog zapadnog kulturnog okruženja, u prvom ću poglavlju analizirati neke vidove suvremenog zapadnog mišljenja koji su problematiku identiteta, u bilo kojem svom obliku, dovele na površinu. U drugom ću se poglavlju usredotočiti na poimanje pojedinca kao individue, budući da se radi o pojmu koji je pretežito zapadnog porijekla i koji ima svoj izvor u antičkoj filozofiji, a unutar suvremenog tehničkog doba sve preduvjete svog (...) završetka. U trećem poglavlju pažnja će biti usmjerena na sagledavanje funkcionalnosti kao na noviji oblik »identiteta« koji neminovno vodi do sve rasprostranjenijeg procesa deidentifikacije, budući da je ljudskom djelovanju oduzeta ona svrhovitost koja ga je razlikovala od ostalih živih bića. Upravo zato cjelokupno obzorje tehničke funkcionalnosti čovjeku postaje sve nedostupnije i neshvatljivije. Zato je unutar tog obzorja potrebno tražiti i pronaći nova značenja za već istrošene pojmove, kao što je pojam identiteta, koji je svoj pravi smisao i izvor nalazio unutar prijašnjeg, antropološkog obzorja.After the introduction which deals with the problem of identity and the difficulty of real recognition in the modern western cultural environment, in the first chapter I am going to analyse some aspects of the modern western thought, which have brought to surface the problem of identity in all its forms. In the second chapter I will concentrate on the concept of the single person as individual, as it is a concept of mainly western origin, which finds its origin in ancient philosophy while in the modern technical age it finds all the conditions for its end. The third part will focus on the examination of functionality as a new kind of “identity”, which, inevitably, brings to a larger process of deidentification, considering that human action has lost the functionality that used to distinguish humans from other living beings. Because of this, the complete horizon of technical functionality is becoming more inaccessible and obscure. Thus, it is within this horizon that we should look for and find new meanings for already old and worn out concepts, among which there is also identity, which has found its sense and origin in the previous, anthropological horizon. (shrink)

Iako je tek u Kantovoj kritickoj filozofiji pojam "uma" dobio precizno znacenje i jasno omedjeno podrucje svog vazenja, ovaj termin ima dugu genezu u evropskoj duhovnoj istoriji. Koreni pojma uma nalaze se u grckom pojmu logosa i mogu se svesti na sest osnovnih znacenja kojima se oznacava logicka struktura ljudskog misljenja i racionalna struktura sveta. Anaksagora je sveopsti duhovni princip nus smatrao izvorom svekolike racionalnosti. Kod filozofa Stoe izraz logos spermaticos predstavlja aktivni princip koji deluje na pasivnu materiju da bi (...) se stvorio svet. Za Stoike pojam logosa cini temeljni princip celokupnog morala. U hriscanskoj teologiji bog je logos, sveti duh - pneuma, dusa. U novovekovnoj filozofiji osnovna znacenja grckog logosa preuzeli su latinski termini "intellectus" i "ratio". Ovi pojmovi sasvim jasno ocrtavaju dve glavne linije evropskog misljenja koje karakterise neposredno i posredovano diskurzivno shvatanje istine. Kant je prvi u istoriji filozofije uveo bitnu razliku izmedju razuma i uma (Verstand i Vernunft). Razum je analitican i apstraktan, a um je izvor apriornih principa kojima se povezuje i utemeljuje celokupno nase saznanje i volja. Stoga Kant razlikuje teorijski i prakticki um. Za razliku od teorijskog uma, cije pojmove i nacela primenjuje, prakticki um ima primat jer za njega ima prakticki realitet i ono sto je teorijski nesaznatljivo (sloboda, bog i besmrtnost duse). Primat praktickog uma u svom Ucenju o nauci posebno je naglasio Fihte. Um je za njega cista svrsishodna delatnost. Potpunu artikulaciju ideja uma dobija u Hegelovoj filozofiji apsolutnog duha. Kod Hegela um je pre svega svetski princip a ne samo ljudska sposobnost. Za razliku od Kanta ciji um je u osnovi statican, bitna novina Hegelovog shvatanja objektivnog uma jeste njegov dinamizam koji mu omogucava da u svom dijalektickom razvitku sve vise dolazi do svesti o "samom sebi". Ukljucujuci ideju progresa u svoje shvatanje uma Hegel je uneo jedan vrednosni elemenat u pojam umnosti i time omogucio povezivanje uma i etosa u epohi moderne. Najdublji razdor izmedju uma i etosa izazvala je moderna nauka, koja je s jedne strane svojim otkricima i novim saznanjima unapredila ljudski zivot, oslobadjajuci coveka od religijskog sujeverja i drugih oblika potcinjenosti, ali je s druge strane pokazala restriktivan odnos, ne samo prema svim vrstama vrednosnih sudova, vec i prema mnogim dimenzijama uma. Pozitivno znanje novovekovne nauke bez ikakvog etosa liseno je bilo kakve kriticke samosvesti o svrsi znanja, o tome kako se ono moze upotrebiti na dobro coveka i kako moze biti zloupotrebljeno. Za uspostavljanje humanisticke naucne kulture neophodna je reafirmacija veze uma i etosa u modernoj nauci. (shrink)

Some authors defend literary cognitivism – the view that literary fiction is cognitively valuable – by drawing an analogy between cognitive values of thought experiments and literary fiction. In this paper my aim is to analyse the reasons for drawing this analogy and to see how far the analogy can be stretched. In the second part, I turn to the claim put forward by literary anti-cognitivists according to which literature can at best be the source of hypotheses, not of knowledge. (...) I challenge this claim by showing that hypotheses can have valuable cognitive benefits on their own, thus hoping to restore cognitive benefits readers get from literature.Neki autori brane književni kognitivizam – stajalište da književna fikcija ima spoznajnu vrijednost – povlačeći analogiju između spoznajne vrijednosti misaonih eksperimenata i književne fikcije. U ovome ću radu analizirati razloge za ovu analogiju te vidjeti koliko se njen doseg može proširiti. U drugome dijelu razmotrit ću tvrdnju književnih antikognitivista prema kojoj književnost u najboljem slučaju može biti samo izvor hipoteza, a ne znanja. Ovu ću tvrdnju dovesti u pitanje pokazujući da hipoteze same mogu imati vrijedne spoznajne koristi, u nadi da se na taj način mogu obnoviti spoznajne koristi koje čitatelji pronalaze u književnosti.Certains auteurs défendent le cognitivisme littéraire – position selon laquelle la fiction littéraire a une valeur cognitive – en établissant une analogie entre les valeurs cognitives de l’expérience mentale et la fiction littéraire. Dans cet article, j’analyserai les raisons de cette analogie et verrai jusqu’où cette analogie peut s’étendre. Dans la seconde partie, j’examinerai l’affirmation des anti-cognitivistes littéraires selon lesquels la littérature peut tout au plus être une source d’hypothèses et non pas du savoir. Je mets cette affirmation au défi en montrant que les hypothèses à elles seules peuvent avoir de précieux avantages cognitifs, dans l’espoir de restaurer ainsi les avantages cognitifs que les lecteurs tirent de la littérature.Einige Verfasser verteidigen den literarischen Kognitivismus – einen Standpunkt, nach welchem die literarische Fiktion erkenntnismäßig ersprießlich ist – indem sie eine Parallele zwischen den Erkenntniswerten der Gedankenexperimente und der Literaturfiktion ziehen. In dieser Schrift fasse ich den Vorsatz, die Ursachen für diese Parallelisierung auszukundschaften wie auch zu ermitteln, inwieweit sich diese Analogie ausdehnen lässt. In dem zweiten Teil wende ich mich der vonseiten der literarischen Antikognitivisten vorgebrachten Behauptung zu, welcher zufolge die Lieratur günsigstensfalls eine Hypothesen- und keineswegs eine Wissensquelle zu sein vermag. Ich hinterfrage diese These, indem ich die Anschauung erhärte, dass Hypothesen über eigene wertvolle erkenntnisbezogene Vorzüge verfügen können; all dies in der Hoffnung, kognitive Vorteile herzustellen, welche die Leserschaft aus der Literatur herausliest. (shrink)

U ovom radu želimo istražiti različite epistemološke koristi koje dobivamo putem nekih umjetničkih djela, pri čemu smo primarno usredotočeni na narativne umjetnosti. Tvrdimo da u određenom smislu, narativne umjetnosti mogu biti slične svjedočanstvu, utoliko što pružaju informacije koje mogu biti epistemološki vrijedne za kognitivne djelatnike kakvi smo mi. Razlikujemo barem dvije šire kategorije tih epistemoloških vrijednosti, od kojih prva uključuje ‘navođenje činjenica’ i u tom je smislu pandan paradigmatskom slučaju svjedočanstva u kojem ono što informator govori može biti izvor (...) znanja za publiku koja time naprosto dobiva činjenice . Međutim, to nije najsvojstvenija i najznačajnija vrsta epistemoloških vrijednosti koje dobijemo iz umjetnosti. Druga kategorija tiče se povećavanja svijesti ili produbljivanja razumijevanja o nekom fenomenu, koji se može odvijati na dva načina: ili pružanjem činjenica na specifično snažan i prožimalački način , ili prezentiranjem stajališta, stava ili mišljenja umjetnika koji nam može biti prosvjetljujući ili pak predstavljati izazov našem stajalištu. (shrink)