Vjekoslav Bajsić , koji je poput Karla Balića u mnogim bitnim postavkama svojega mišljenja i svoje »integralne skolastike« anticipirao temeljna nastojanja enciklike Fides et ratio, razvio je u svojim istraživanjima vrlo osebujno razumijevanje prirodne znanosti. U ovome se radu nastoji pokazati kako je Bajsić najsuvremenije prirodoznanstvene spoznaje pokušao učiniti ne samo religijski relevantnim, već jednako tako i samu religiju pokazati kao temeljni osmišljavajući moment prirodoznanstvenih istraživanja, bez kojega same prirodne znanosti uvijek iznova dospijevaju u »krizu smisla« vlastitoga postupanja. U tom (...) se smislu razmatra i Bajsićev pojam »hominizacije« znanosti, ali i same religije, tj. njegovo nastojanje da religija i znanost ponovno zadobiju svoje životno svjetovno utemeljenje i svoju značajnost za konkretan ljudski život, bez čega one postaju bezsvjetovnim i nadvremenskim datostima koje više nemaju mogućnost da konkretnoga čovjeka oslove u njegovom faktičnom životu.Vjekoslav Bajsić der wie sein Vorgänger Karlo Balić in vielen Ansätzen seines Denkens und in seiner sogenannten »integralen Scholastik« die Grundbemühungen der Enzyklika Fides et ratio antizipiert hat, entwickelte in seinen Forschungen ein eigentümliches Verständnis der Naturwissenschaft. In diesem Beitrag versucht man zu zeigen, wie Bajsić nicht nur die modernsten naturwissenschaftlichen Erkenntnisse religiös relevant gemacht hat, sondern zugleich die Religion selbst als das sinngebende Grundmoment der naturwissenschaftlichen Forschungen betrachtet, ohne das die Naturwissenschaften selbst in „Sinnkrise” des eigenen Verfahrens immer wieder gelangen. In diesem Sinne wird auch Bajsićs Begriff der „Hominisation” der Wissenschaft erörtert, zugleich aber der Religion selbst, d.h. seine Bemühung, die Religion und Wissenschaft ihre lebensweltliche Begründung und ihre Bedeutsamkeit für das konkrete menschliche Leben wieder zu erreichen, ohne die sie die weltlose und überzeitliche Gegebenheiten werden, die keine Möglichkeit mehr haben, den konkreten Menschen in seinem faktischen Leben in Anspruch zu nehmen. (shrink)

U radu se nastoji prikazati kako se vjera i teologija mogu iskoristiti za testiranje uspješnosti velikih jezičnih modela (LLM–ova) i automatiziranih programa za čavrljanje (chatbotova) pogonjenima na takvim modelima, mjerenjem njihovih filozofskih vještina. Predstavljaju se rezultati testiranja četiriju odabranih chatbotova: ChatGPT, Bing, Bard i Llama2. Za potrebe testiranja uzeta su tri moguća izvora iz područja vjere i teologije: 1) teorija četiri smisla Svetog pisma, 2) apstraktne teološke izjave, 3) apstraktna logička formula izvedena iz vjerskog teksta kako bi se pokazalo da (...) su ovi izvori korisni u zadacima koji učinkovito mjere filozofske vještine kao što su npr. interpretacija danog isječka, kreativna dedukcija te prepoznavanje ontoloških ograničenja. Ovakav pristup omogućuje ispitivanje osjetljivosti kojom se otkrivaju razlike u uspješnosti četiriju chatbotova. Također je dan primjer kako odrediti referentne vrijednosti za ocjenu i usporedbu vještina, koristeći kriterije za procjenu te pojednostavljene skale za ocjenjivanje svakog korištenog chatbota u pogledu ispunjenja pojedinog kriterija. (shrink)

Što se može očekivati od susreta i dijaloga između kulture i Crkve ? Polazna točka u ovoj raspravi je novum kojega je iznjedrio Drugi vatikanski sabor; kulturalno gledano, on predstavlja događaj kojim su srušene umjetne prepreke između kulture i Crkve . Upravo taj događaj čini se da je širom otvorio vrata susretu i dijalogu između Crkve i kulturalnog ambijenta u kojemu se i Crkva nalazi.Crkveno-teološko zauzimanje za dijalog sa suvremenom kulturom moralo bi, prema autorovu mišljenju, ispuniti neke zahtjeve ili pretpostavke, (...) kako bi taj dijalog ne samo bilo lakše ostvariti nego da donese i određene plodove svijetu i čovječanstvu. Jedna od prvih pretpostavki jest simpatija u odnosu prema svijetu i vremenu u kojemu se živi i djeluje; to je neophodan prvi korak u uspostavljanju »prvoga kontakta« između Crkve i kulture. Druga je pretpostavka ona koja se odnosi na snažniju valorizaciju uloge lokalnih crkava koje se čine primjerenijim subjektima što će lakše naći dodirne točke između općeljudskih pitanja i kulturalno elaboriranog navještaja vjere. Nadalje, unutar Crkve sve važnije mjesto i ulogu u vođenju dijaloga sa suvremenom kulturom trebaju imati vjernici-laici, tj. muževi i žene više uronjeni u razna svjetska životna područja kao što su politika, gospodarstvo, zdravstvo, itd. Unutar same Crkve valjalo bi sjediniti tzv. »benediktinsku duhovnost«, koja privilegira autoritet , s tzv. »franjevačkom osjetljivošću« koja je više usmjerena na bratstvo/sestrinstvo , ne samo među ljudima nego i sa svim stvorenim. Konačno, ne treba zaboraviti niti razlikovanje između vjere i teologije : to razlikovanje, koje ne znači strogo dijeljenje, otvara prostore da se različitim kulturalnim načinima izrekne vjera u Isusa Krista u različitim ozemljima i ambijentima u kojima ljudi obitavaju.What is to be expected from an encounter and dialogue between culture and the Church ? The starting point of this paper is the novelty introduced by the Second Ecumenical Council of the Vatican; culturally speaking, it represents an event with which the artificial obstacles between culture and the Church were pulled down. It seems that it was this event precisely that fully opened the doors to the encounter and dialogue between the Church and the cultural environment which the Church is also part of.The Church and theology’s advocating of dialogue with contemporary culture must, according to the author, meet a number of requirements or presuppositions not only for this dialogue to be conducted without unnecessary difficulty, but also for it to be fruitful for the world and humanity. One of the first presuppositions is sympathy in relation to both the world and times we live in; this first step is essential in the Church’s making “first contact” with culture. The second presupposition pertains to a more potent valorisation of the role of local churches , which seem to be more appropriate subjects to be able to more easily locate connection points between universally human questions and the culturally elaborated annunciation of faith. Furthermore, those who should have an increasingly more important role within the Church itself in leading this dialogue with contemporary culture are worshiping laymen, i.e. men and women who have been deeply and greatly involved in the various universal fields of life, such as politics, economy, health services, etc. Within the Church the so-called ‘Benedictine spirituality’, which privileges authority , should be merged with the so-called ‘Franciscan sensibility’, which is more directed towards a brotherhood/sisterhood not only between people but also with all that is created. Finally, the difference between faith and theology must not be forgotten either: this difference, which does not imply a strict division, creates space for the faith in Jesus Christ to be professed in the different ways of the cultures and environments that people live in. (shrink)

U radu ću identificirati neke primjere kulturnih sukoba koji uključuju religiju, preispitati neka ponuđena rješenja takvih sukoba, i razmotriti može li religija u bilo kojem smislu biti dio tog rješenja. Također ću ponuditi neke modele religije unutar granica demokracije – modele za koje smatram da su relevantni za demokracije na jugoistoku Europe. U predstavljanju ovih modela, tvrdim da se plodonosan pristup može pronaći u recentnim djelima kanadskog filozofa Charlesa Taylora.In this paper, I identify some examples of cultural clash that (...) involve religion, review some proposed solutions to such clashes, and discuss whether religion in any sense can be part of that solution. I also provide some models of religion within the limits of democracy – models which, I suggest, are relevant to the democracies in Southeast Europe. In presenting these models, I claim that a fruitful approach is found in the recent work of the Canadian philosopher, Charles Taylor.Dans cet article, j’identifie quelques exemples de chocs culturels qui impliquent la religion, j’examine certaines solutions proposées pour de tels conflits, et j’aborde la question de savoir si la religion dans un quelconque sens puisse faire partie de cette solution. Egalement, je fournis quelques modèles de religion à l’intérieur des limites de la démocratie, des modèles qui, je le suggère, sont pertinents pour les démocraties du sud-est de l’Europe. En présentant ces modèles, j’affirme qu’une approche fructueuse se trouve dans les récents travaux du philosophe canadien Charles Taylor.Im vorliegenden Aufsatz identifiziere ich eine Anzahl Exempel für religionsmotivierte kulturelle Auseinandersetzung, nehme einige Lösungskonzepte für solche Konflikte in Augenschein und diskutiere über die Tauglichkeit der Religion, in irgendeinem Sinne ein Bestandteil dieser Lösungswege zu werden. Darüber hinaus liefere ich einige Religionsentwürfe innerhalb der Demokratiegrenzen – Modelle, die sich meines Erachtens als maßgebend für die Demokratien Südosteuropas erzeigen. In der Präsentation der erwähnten Modelle vertrete ich die Ansicht, ein fruchtbares Angehen dieser Problematik zeichne sich im jüngsten Werk des kanadischen Philosophen Charles Taylor ab. (shrink)

Iako opsežan, ovaj članak ima skromnu svrhu: sažeto i što je moguće jasnije iznijeti osnovne Kantove teze za promišljanje odnosa znanosti i religije, te pozvati na pomnjivo iščitavanje njegova opusa, kako bi u promišljanje odnosa znanosti i religije išli s Kantom, a ne mimo njega. Kantov opus nudi intrigantne povode da ga se pokuša isčitavati s ovoga stanovišta. Polazište je dano rezultatima Kritike čistoga uma. U njoj treba potražiti odgovore na pitanja: Kako je moguća priroda, iskustvo, spoznaja prirode i sama (...) prirodna znanost? Nakon toga biti će potrebno u istom djelu vidjeti kako Kant zasniva praktičnu slobodu koja omogućuje moral koji je osnova religije. Konačno, trebat će vidjeti koje posebnosti ima na umu zasnovana religija.Although extensive, this aricle has a modest purpose: to summarise and clearly expose Kant’s theses on relationship between philosophy, science and religion, and to evoke for close reading of his opus. That is all made in purpose of thinking this relation along with Kant, not without him. Kant’s offers intriguing reasons to be read from this standpoint. This standpoint is given with the results of his work Critique of Pure Reason. There should be found the answers to following questions: how nature is possible, how experience is possible, as well as knowledge of nature and natural science in itself? After that, it should be noted in the same work to see how practical freedom is founded by Kant, which enables morality as foundation of religion. Finally, it should be reflected what are the characteristics of religion based on Reason. (shrink)

Religija se vratila na mjesto političkog i kulturnog čimbenika. Nakon što su političke ideologije, čija su sekularna i svjetovna obećanja spasenja utjecala na povijest 20. stoljeća na radikalan način, obesnažena, ponovna pojava religije na globalnom nivou ne može biti zanemarena: kao žarišna sila po pitanju vođenja vlastitog života, kao jamac kulturnom identitetu i kao religijsko-politička kreativnost. Ne možemo više razumjeti trenutno stanje u svijetu, njegove krize, konflikte i ratove, ali također i samopercepciju i samosvjesnost izvaneuropskih kultura i naroda, ako (...) isto tako ne shvatimo da se religija kao »moć života« vratila. U dodatku skice ovog procesa ovaj članak postavlja pitanje: koji su kulturni i politički izazovi s kojima se posebno suočavaju sekularna društva Zapada? (shrink)

v. 1. Religija Njegoša. Besede pod gorom -- v. 2. Reči o svečoveku. Indijska pisma. Iznad istoka i zapada. Srednji sistem. Niče i Dostojevski. Šekspir--svečovek -- v. 3. Homilogija. Simboli i signali. Rat i biblija. Carev zavet. Vasionik. Rahabilitacija tela. U harmoniji sa beskrajnim. Pravoslavna crkva u uzročost u svetu -- v 4. Omilije -- v. 5. Omilije -- v. 6. Nove besede pod gorom. Iznad greha i smrti. Oče Naš. Rajska piramida. Ljubostinjski stoslov. Misli o dobru i zlu (...) -- v. 7. Tesdul. Kroz tamnički prozor -- v 8. Misionarska pisma -- v. 9. Srpski narod kao Teodul. Divan. Emanuel. Kasijana. Zemlja nedođija -- v. 10. Molitve na jezeru. Pesme molitvene. Molitve. Žetve Gospodnje. Ledini čovekoljubac -- v. 11. Vladika Nikolaj u službi Bogu i rodu. Život svetog Save. Članci, besede i poslanice. Sveri srbi. Blažena Stojna -- v. 12. Kosovo i vidovdan. Dobrovoljci. Mudra igumanija Ljubostinjska. O srpskom patriotizmu. O znamenitim ličstima. Konkordatska borba 1937. godine -- v. 13. Ustanak robova. Srbija u svetlosti i mraku. O istoriji. Duhovni preporod Evrope. O Evropi. Agonija crkve. O zapadnom hrišćanstvu -- v. 14. Biblijske teme. Jevanđelske teme. Egzegeza. O vrlinama. Eseji -- v. 15. Bogomoljački pokret. Duhovne pouke. O ekologiji -- v. 16. Besede -- v. 17. Knjiga o Isusu Hristu. Vera obrazovanih ljudi. Vera svetih. Prvi zakon božji. Molitva gospodnja. Misli o dobru i zlu -- v. 18. knj. 1. Ohridski prolog -- v. 19. knj. 2. Ohridski prolog -- v. 20. knj. 3. Ohridski prolog. (shrink)

1. Mokslas, filosofija, religija -- 2. Etika -- 3. Estetika.

Ameriške predsedniške volitve in številne evropske volitve, med drugim francoske predsedniške in parlamentarne volitve, zbujajo vtis ne le, da obstaja politično korektno mišljenje, temveč, še huje, kolektivna podreditev njeni sugestiji. Po drugi strani pa se je zahteva po »mišljenju preloma« krepila v številnih državah. Kaj je torej tisto, kar nam omogoča, da hkrati živimo v skupnem svetu, a se ne odpovemo lastni singularnosti? Mogoče je namreč, da je simptom, se pravi tisto, kar tvori našo singularnost, – če sledimo naukom psihoanalize (...) – na neki način znak, pogoj tako mišljenja spremembe kot tudi tistega, kar prispeva k obnovitvi družbene vezi. Obenem pa bi na tej podlagi bila mogoča upanje na izhod iz religioznega in izbira herezije proti neoliberalni religiji. (shrink)

Činjenica da je zapadna modernost obilježena sekulariziranim svijetom, ateističkim svijetom u kojem religija više ne vlada javnom sferom, uzima se zdravo za gotovo. Drugim riječima, preobrazbom iz svijeta gdje smisao leži izvan tog svijeta, u svijet gdje je smisao smješten u njemu samome. Ako pratimo tijek misli francuskog filozofa Jean-Luc Nancya predstavljen u njegovim djelima The Sense of the World i Dis-Enclosure, moramo poimati svijet ne kao nešto što ima smisao u sebi samome, nego kao nešto što jest sâm (...) smisao. Živjeti u sekulariziranom svijetu znači živjeti u svijetu koji jest smisao, svijetu koji je postao odgovoran za sebe ali se u sebe ne zatvara. Nancy, pritom inspiriran Martinom Heideggerom, tvrdi da u sekulariziranom svijetu više nije upitno ima li svijet smisla, nego da svijet jest smisao. Ako danas želimo biti ateisti, zaključuje Nancy, više se ne moramo suočiti s pitanjem »Zašto, općenito, nešto jest?«, nego s odgovorom »Nešto jest, i to sâmo čini smisao«. (shrink)

Deklaracija o svjetskome ethosu, što su ju predstavnici velikih svjetskih religija i manjih duhovnih konfesija usvojili na drugom Parlamentu religija svijeta u Chicagu 1993., utrla je put prema onoj vrsti sporazumijevanja koju nije imala nikada do sada. Naime, pokušaji dijaloga među religijama, ekumenizam i tolerancija, koji su bili ključni pojmovi u drugoj polovini 20. stoljeća, imali su bazični nedostatak, a to je pokušaj prihvaćanja i uvažavanja tuđeg učenja, koje se razlikuje od vlastitoga, tj. sve se svodilo na »vježbanje (...) tolerancije«. Naspram navedenih nastojanja u međureligijskoj i međukonfesionalnoj suradnji, svjetski ethos nastoji doći do zajedničkih temelja, i to ne samo zajedničkih u religijama već i u nereligijskim etičkim sustavima, te se trudi pronaći i odrediti ethos na kojemu bi se zasnivale profesije koje čine bazu razvoja suvremenog društva.Declaration Toward a Global Ethic, adopted by representatives of great world religions and lesser spiritual confessions at II. Parliament of World Religions in Chicago 1993, have paved the way towards that kind of understanding that was never reached before. Namely, attempts of dialogue between religions, ecumenisms of tolerances, that were key terms in the second half of 20th century, all have basic failure, i.e., an attempt to accept and respect doctrines of the others, different from our own, i.e. everything was reduced to “practicing tolerance”. Against the above mentioned efforts in interreligious and interconfessional cooperation, the global ethic try to reach the common grounds, not just common in religion but also in unreligious ethical systems, and it attempts to find and determine the ethos which should serve as fundamentals for professions that make basics of contemporary society development. (shrink)

1. [Without special title] -- 2. Filosofijos ir pedagogikos terminija -- 3. Religija ir kultūra -- 4. [Without special title] -- 5. [Without special title] -- 7. [Without special title].

Franc Rozencvajg se smatra egzistencijalistickim filozofom, jer je u svom glavnom delu, Zvezda iskupljenja, smrt postavio kao sredisnju temu. Religija je tu shvacena kao mesto na kome smrt vise ne mora da bude proterana iz zivota, kao sto je to u areligioznom zivotu. Ako je religija ljubav, onda je smrt deo zivota, kao sto je to u ljubavi izmedju dvoje zaljubljenih: kao prihvaceni sastavni deo celokupnih njihovih zivota. Rad pokusava da sledi ovu argumentaciju i da je ucini verodostojnom.

1. [without special title] -- 2. Socialinė filosofija -- 3. Trilogija "Cor inquietum" -- 4. Teologinės-filosofinės studijos -- 5. Religija dabarties pasaulyje -- 6. Bendrieji filosofijos klausimai -- 7. Religijos filosofija -- 8. Pedagogikos filosofija -- 9. Filosofija ir kultūra ; Kalbos filosofija ; Literatūrinės interpretacijos -- 10. Religijos filosofija -- 11. Moterystės filosofija -- 12. Socialinė ir politinė filosofija --13. Religinė ir politinė publicistika : papildymai.

Webrova vznemirljiva teza iz dela Protestanska etika in duh kapitalizma, ki sprva izgleda tako neverjetno, je bila od svoje prve objave deležna številnih kritik, spodbijajo pa jo vse do danes. Ena izmed številnih kritik, pa ostaja še posebej nepopustljiva: če je duh samoodpovedovanja primeren za kapitalistično podjetništvo, pa ekonomije ne poganjajo samo podjetniki; ekonomija potrebuje tudi potrošnike, ki so pripravljeni kupiti več od tega, kar predstavlja njihove dejanske potrebe. Po Benjaminu je kapitalizem religija brez dogme ali teologije in ni (...) nič drugega kot čisti kult. Kot takšen sestoji v nenehnem slavljenju vernika, ki svojo vero udejanja skozi porabo in potrošnjo. V nadaljevanju bi rad izpostavil tezo, da nam vzporejanje dveh momentov krize – krize Druge svetovne vojne in krize 2008 –, omogoča na novo osvetliti Webrovo slavno tezo o asketski naravi kapitalizma, ter podal novo razlago tega, zakaj investicijski kapitalizem in potrošniški kapitalizem sploh nista protislovna, temveč konec koncev popolnoma sovpadata. Med drugo svetovno vojno sta namreč vladi Združenih držav Amerike in Kanade izdali niz propagandnih plakatov, katerih cilj je bil zmanjšati porabo in preusmeriti finančne sile gospodinjstev v prid skupnega vojnega napora. Mnogi od teh plakatov, ki so jih naredili nekateri najbolj zviti oglaševalci tistega časa, so črpali iz najgloblje zakoreninjenih načel puritanizma Nove Anglije: dolžnosti samoomejevanja. Sporočilo je bilo v naslednjem: vaši prihranki bodo odrešljivi ob koncu vojne, to pa le malce premesti Calvinovo perspektivo varčevanja, ki omogočajo odrešitev v času ob koncu sveta. Danes bi bilo dobro, če bi premislili eshatološke implikacije teh prerokov, ki predpisujejo najboljše obnašanje ob dogodku konca krize. (shrink)

U članku se kroz višedisciplinarni pristup kognitivnih znanosti proučava osobito ljudsko iskustvo povezano s religioznim doživljajem stvarnosti, koje se u tradiciji discipline povijesti religija naziva ‘iskustvo svetoga’. U skladu s teorijom emergencije, predlaže se definicija iskustva svetoga kao stanja svijesti sa subjektivnom kvalitetom integracije, specifičnim neurološkim korelatom i funkcionalnim obilježjima. Emergentne teorije svijesti pružaju ontološki ujednačeno tumačenje iskustava svetoga nudeći »naravna« objašnjenja bez odricanja njihove fenomenološke subjektivnosti. Prijenos iskustva svetoga iz unitarnoga, svojevrsnog intencionalno neobojenoga stanja, u izrecivi jezični kôd (...) intencionalno relevantnih pojmova sa sveprožimajućim utjecajima na opojmljivanje svijeta razmatra se pomoću kognitivne jezične teorije u tradiciji Johnsona i Lakoffa. Sposobnost izricanja značenja iskustva svetoga sagledava se kao emergentno svojstvo pojmovnog procesuiranja metaforičkoga razmišljanja uvjetovanoga utjelovljenošću uma i kulturalnim odrednicama. Predloženi pristup omogućuje tumačenje nastanka složenih mitoloških i kulturalnih modela temeljem iskustva svetoga, ali i ukazuje na njegovu kulturalnu neuvjetovanost zadanu nediskurzivnom naravi samog iskustva.In this article a multidisciplinary approach of cognitive sciences is employed for the analysis of a special category of human experience related to the religious understanding of the world, termed according to the History of Religion as the ‘experience of sacred’. The experience of sacred is defined as the state of consciousness with a subjective quality of integration, a specific neural correlate and functional features. Emergentist theory of consciousness provides ontologically consistent perspective offering a “natural” explanation for this type of experience without denying its subjective phenomenology. The linguistic expression of the experience is examined in the light of Johnson’s and Lakoff’s cognitive linguistic theory. The linguistic competence enabling the expression of the sacred experience is defined as the emergent property of conceptual processing of metaphorical thinking shaped by the embodied mind. This approach explains the seminal role of the experience of sacred in the formation of complex mythological and cultural models, but also points to its non discursive nature. (shrink)

Izraelit, André Chouraqui, rođen u Alžiru , pravnik sa Sorbone, hebraist, orijentalist, ekumenist, beletrist, suosnivač »Abrahamovskoga bratstva«, prevođen na 20 europskih i 3 dalekoistočna jezika; za njegove prijevode kapitalnih sakralnih knjiga imenjak mu Malraux rekao da su »grandiozna avantura duha«… U svojoj respektivnoj knjizi Chouraqui promatra jednu za drugom Deset zapovijedi u svima trima monoteističkim vjerama sve do u naše dane. Iz poglavlja u poglavlje, vodeći računa o evoluciji običaja, društva, znanosti i tehnike, autor nam nudi nov pogled na primjenu (...) i kršenje svake od Deset zapovijedi. Deset zapovijedi/besjeda bjehu i jesu prva prvcata, a i jedina jedincata Deklaracija o dužnostima čovjeka. Autor zagovara uvjerenje da su velike svjetske religije osnova za globalnu etiku, jedina podloga za uspostavu svijeta bez ratova,svijeta miroljublja, snošljivosti i ravnoteže u majci prirodi sa svim njezinim živim i neživim bićima. Chouraqui ne predlaže stapanje svjetskih religija, već zagovara ideal da se na njihovoj zajedničkoj etici – sinergijom – zapodjene novo doba, jer da jedino tako čovječanstvo ima šanse za opstanak. U povijesti čovječanstva A. Chouraqui jedan je jedincati prevoditelj triju »Svetih knjiga« s njihovih izvornika: Staroga zavjeta s hebrejskoga, Novoga zavjeta s grčkoga, Kur’ana s arapskoga. Njegova autorska knjiga Deset zapovijedi danas remek-djelo je francuskoga kultivirana izraza, britke misaonosti i univerzalne aktualnosti; hrvatska inačica nastojala je, punom pomnjom, prenijeti ta rijetka svojstva.André Chouraqui, an Israelite, born in 1917 in Algeria, who studied law at the Sorbonne, is anexpert in Hebrew and Oriental studies, an ecumenist, belletrist, co-founder of the “Fraternityof Abraham” in France, has been translated in 20 European and 3 Far-Eastern languages. Hisnamesake Malraux once said that Chouraqui’s translations are “a grandiose adventureof the spirit”… In his respective book Chouraqui examines, one by one, the Ten Commandmentsin all three monotheistic religions up to the present day.Chapter after chapter, taking into consideration the evolution of customs, societies, sciences,and technologies, the author gives us a new perspective on applying and breaking of each of theCommandments. The Ten Commandments/Sayings have been, and still are, the first and fore­most, the one and only Declaration of the Duties of Man. The author advocates the belief thatthe great world religions are the basis for a global ethics, the only foundation for establishinga world without war, a world of peace, tolerance, equilibrium with Mother Nature, with all herbeings, animate and inanimate. Chouraqui does not propose an amalgamation ofthe world religions, but advocates an ideal based on their common ethics – which would establish a new era by using the synergy and the united spiri­tual energies, believing that this is the only chance for survival of the human race. Throughoutthe human history, A. Chouraqui is the one and only translator of all three sacred books fromtheir originals: The Old Testament from Hebrew, The New Testament from Greek, Qur’an fromArabic. His book The Ten Commandments Today is a masterpiece of the French scholarlyexpression, sharp thinking, and universal relevance; the Croatian translation has strived, withmeticulous attention, to convey these rare qualities. (shrink)

Europski identitet se može razmatrati u svojoj objektivnoj dimenziji kao projekt odozgor i proces izgradnje izvornog oblika transnacionalne političke zajednice odozdol, a u svojoj subjektivnoj dimenziji vezanoj uz identifikaciju pojedinaca i grupa – Europljana – s ovom novom političkom zajednicom zajedno s već uspostavljenom identifikacijom s pojedinom nacijom-državom. Treća dimenzija, vezana uz relevantne interpretativne modele – etno-kulturni/euroskeptični pristup, europski ustavni patriotizam, pluralistički/multikulturalni pristup – također je bila važan čimbenik izgradnje europskog identiteta. Novi tip političke zajednice otvara nova pitanja – je (...) li ta Europa obitelj nacija, Europa građana, Europa koja će biti izgrađena na zajedničkim djelatnostima, kršćanska Europa, ili Europa uzajamno odgovarajućih i preklapajućih civilizacija, sekularna Europa ili Europa kršćanskog religijskog nasljeđa i/ili različitih religija. Osnivačke povelje definiraju europski identitet politički, počevši sa sloganom »Jedinstvo u različitosti«. Međutim, ovaj slogan različito interpretiraju komunitarijanci/euro-nacionalisti, etno-nacionalisti/euroskeptici, liberali i republikanci/europski ustavni patrioti. Kontroverzni karakter političkog identiteta se uvijek iznova mora imati na umu. Politika identiteta, zloupotreba etnički osmišljenih pojmova identiteta sa svojim ratnim posljedicama, predstavljala je jedan od najdestruktivnijih potencijala suvremene politike, uključujući i jednu regiju Europe . S druge strane, političke zajednice ne mogu preživjeti bez homogenizirajuće sile zajedničkog identiteta, što posebno vrijedi za predložene demokratske zajednice poput Europske unije. Kada se raspravlja o europskom identitetu, najvažnije je definirati njegovo značenje u smislu u kojem će osnažiti demokratske kapacitete Europske unije, u kojem će doprinijeti prevladavanju demokratskog deficita i izbjegavanju pratikularističkih, ksenofobičnih, euroskeptičnih težnji i naklonosti. (shrink)

This paper investigates the assumptions and ways of understanding the idea of European identity on a spiritual basis, or more specifically, the conditions of possibility for the interpretation of European identity in the context of studying the common cultural history of the European nations. Since our source of interpretation of European history is the principle of the spirit, which in the historical sphere is primarily embodied in the domain of that which is cultural, whose representation is the life of the (...) spirit in art, but primarily in philosophy and religion, we chose the work of British philosopher and cultural historian Christopher Dawson, who demonstrates, in an exemplary way, what we care about most in this paper. Taking into account the hierarchy of degrees of reality – spirit, culture, religion – Dawson constructs the concept of European identity, by definition already common to all European nations as historical creations, interpreting European culture as an expression of the organic. That is exactly why we can talk about the roots of European identity. In terms of all the above said, a common European identity, based on European culture, has its roots in the Christian philosophy and religion, which, according to Dawson, is not a mere idealistic fact, but an expression of historical, political, social, and legal reality. (shrink)

The article offers a concise view on the problems related to the compatibility of the religious clauses in the Polish Constitution with the principles and standards of the European Union and with the constitutional regulations of other individual member states. The author particularly demonstrates to what extent Poland is different or even unable to enter this community and fully participate in the integration of the continent. In the first part of the article, the author studies the content of the Polish (...) basic law provisions on religion, in the second—the corresponding European Union regulations and similar rules in force in the individual nations of the continent. The article concludes that the constitutional provisions on religious matters demonstrate that regulations in the Polish basic statute are not more confessional than those established in other European Union countries. (shrink)

In the last decade and a half the process of desecularization has been undoubtedly verified in Serbia. Not only that the changes have been verified in the religious complex in general, but in traditional religious groups in particular as well. The revival of religiousness and people?s attachment to religion and church have been clearly proved in all aspects of religious life: in the areas of religious identification, doctrinaire religious beliefs and ritual religious practices. It should also be noted that in (...) times of extremely turbulent political and social changes in the Balkans, all traditional religious complexes, orthodox, catholic and Muslim, began forming close ties with political and state, public and binding domains, which was absolutely unthinkable of a decade and a half ago. Which leads us to the crucial question: can religion make a contribution to the process of integration coming form the surrounding countries as the imperative of foreign powers on one hand, and as the striving of the majority of population in all the post socialist countries in the Balkans on the other hand, or will it only cause damage and interfere with the process of integration of those societies into the European commonwealth of nations? This article discusses different opinions that view the traditional complexes of religion, language and nation as disruptive factors of modernization of the Balkan countries, as well as completely opposite opinions based on the experiences of traditional Islamic societies in which religion is not a factor that hinders their rapid modernization. U poslednjih petnaestak godina proces desekularizacije je u Srbiji nedvosmisleno empirijski verifikovan. Verifikovane su promene u religijskom kompleksu uopste, a posebno kod tradicionalnih religijskih zajednica. Revitalizacija religioznosti i vezanosti ljudi za religiju i crkvu jasno je dokazana u svim podrucjima religijskog zivota: u podrucju konfesionalnog religijskog identifikovanja, zatim doktrinarnih religijskih verovanja i u podrucju obredne religijske prakse. Takodje, u vremenu izuzetno burnih politickih i socijalnih promena na Balkanu, tradicionalni religijski kompleks, bilo pravoslavni, katolicki ili islamski, poceo je da stupa u tesnu vezu sa politickim i drzavnim, javnim i obavezujucim, sto je pre jedne i po decenije bilo potpuno nezamislivo. Odatle, presudno pitanje: moze li religija u tom vidu da doprinese integrativnim procesima koji dolaze iz okruzenja, sa jedne strane kao strani imperativi, sa druge strane kao teznja preteznog dela stanovnistva ovih balkanskih post socijalistickih drzava, ili ce samo da steti i presudno da ometa proces ulaska ovih drustava u evropsku porodicu naroda? Ovaj projekat treba da odgovori na pitanje: da li tradicionalni kompleks religije, jezika i nacije u balkanskim uslovima predstavlja otezavajucu okolnost za integraciju balkanskih drustava u Evropu ili ovaj tradicionalni kompleks nece biti tome smetnja, kao sto pokazuju neka iskustva tradicionalnih islamskih drustava u kojima religija nije faktor koji ometa njihovu ubrzanu modernizaciju. (shrink)