Abstract

Deklaracija o svjetskome ethosu, što su ju predstavnici velikih svjetskih religija i manjih duhovnih konfesija usvojili na drugom Parlamentu religija svijeta u Chicagu 1993., utrla je put prema onoj vrsti sporazumijevanja koju nije imala nikada do sada. Naime, pokušaji dijaloga među religijama, ekumenizam i tolerancija, koji su bili ključni pojmovi u drugoj polovini 20. stoljeća, imali su bazični nedostatak, a to je pokušaj prihvaćanja i uvažavanja tuđeg učenja, koje se razlikuje od vlastitoga, tj. sve se svodilo na »vježbanje tolerancije«. Naspram navedenih nastojanja u međureligijskoj i međukonfesionalnoj suradnji, svjetski ethos nastoji doći do zajedničkih temelja, i to ne samo zajedničkih u religijama već i u nereligijskim etičkim sustavima, te se trudi pronaći i odrediti ethos na kojemu bi se zasnivale profesije koje čine bazu razvoja suvremenog društva.Declaration Toward a Global Ethic, adopted by representatives of great world religions and lesser spiritual confessions at II. Parliament of World Religions in Chicago 1993, have paved the way towards that kind of understanding that was never reached before. Namely, attempts of dialogue between religions, ecumenisms of tolerances, that were key terms in the second half of 20th century, all have basic failure, i.e., an attempt to accept and respect doctrines of the others, different from our own, i.e. everything was reduced to “practicing tolerance”. Against the above mentioned efforts in interreligious and interconfessional cooperation, the global ethic try to reach the common grounds, not just common in religion but also in unreligious ethical systems, and it attempts to find and determine the ethos which should serve as fundamentals for professions that make basics of contemporary society development.