Abstract

Budući da je Giambattista Vico bio jedan od prvih filozofa povijesti koji je pisao o usponu i propasti civilizacije, postalo je uobičajeno navoditi ga kao preteču Oswalda Spenglera i Arnolda Josepha Toynbeeja. U tom se smislu Vicova Nova znanost, između ostalog, može čitati i kao jedna od prvih teorija propasti Zapada. Takvo stajalište predstavljalo bi pojednostavljivanje i reduciranje Vicove misli ako ne bi uzelo u obzir smisao povijesnog kretanja kod Vica. Naime, dva su ključna elementa njegove filozofije povijesti. Prvi je teza da čovjek može u potpunosti spoznati samo ono što je sam proizveo, stoga je povijest spoznatljiva, štoviše, ona je uzorna znanost, a drugi se odnosi na njegovo kršćansko poimanje tijeka povijesti kao rezultata suradnje ljudskog djelovanja i Božje Providnosti. Ako bismo Vica uvjetno interpretirali i kao mislioca propasti Zapada u špenglerovskom smislu, postavlja se pitanje koje znakove dekadencije možemo danas uočiti. Na tom tragu mogu se izdvojiti široko prisutni suvremeni fenomeni koji podsjećaju na zvjersko, predcivilizacijsko stanje kako ga opisuje Vico: nomadizam, promiskuitet, usamljena i anarhična egzistencija. Također, vidljivo je i narušavanje triju temelja civilizacije koje Vico ističe kao ključne za izlazak iz zvjerskog stanja i započinjanje povijesnog tijeka : religije, sklapanja brakova i pokapanja mrtvih. Kao zanimljiv znak vremena koji ukazuje na promjenu paradigme može se istaknuti i pedocentrizam u odgoju djece. Ako, slijedeći Vicove opise civilizacije na zalasku, dijagnosticiramo dekadentno stanje Zapada, koja od tri vicovska razrješenja u 21. stoljeću ostaju zamisliva? Diktator koji okončava anarhiju i uvodi poredak, »zdravija« civilizacija koja osvaja »dekadentnu« ili urušavanje civilizacije i pad u zvjersko stanje?