Abstract

U ovom se članku razmatra pitanje da li se u teorijama duha u prvoj polovici 20. stoljeća mogu pronaći razlozi koji bi nas naveli na to da u takozvanoj postmoderni govorimo o kraju duha, čovjeka i etičkoga, odnosno da li se bilo gdje u ovim konceptima previdjelo nešto što bismo mi danas mogli iskoristiti, prvenstveno u etičkom smislu. U prvom i drugom dijelu članka posvećujemo se u prvom redu Cassirerovoj teoriji duha, kako bismo uz pomoć ovog reprezentativnog mislitelja i njegove kritike mogli bolje razumjeti gdje bi se trebali tražiti pravi razlozi za »smrt duha«. Sam postmoderni diskurs ne pruža nikakve razloge i ne može dati odgovor na krizu koja traje već više od stotinu godina, jer je i on sam simptom te krize. Na temelju trostruke aspektivnosti dijalektike duha , njegove neizvjesnosti i fragilnosti, u trećem dijelu ovog teksta se uvodi mogućnost etičkoga. Vjerujem da se kroz specifičnu obradu ovog problema može istražiti pitanje: kako je danas uopće još moguće govoriti o etičkome i u čemu bi se mogao sastojati njegov mogući smisao?