Abstract

Članak polazi od Nietzscheovog stava da kulturalni koncept Europe ne uključuje cijelu geografsku Europu, nego samo one nacije i nacionalne manjine koje imaju zajedničku prošlost u Grčkoj, Rimu, judaizmu i kršćanstvu. Između brojnih toponima koji reprezentiraju takav koncept, a koji su svi unutar mediteranskog civilizacijskog i kulturnog kruga, za predmet svoje analize izabrao sam Atenu i Rim. Cilj mi je pokazati da u Europi koja, prema Nietzscheovom mišljenju, hoće postati jedno, ti gradovi reprezentiraju klasične ideale kojima Europa teži, ali i proturječja koja leže u njenom temelju. Prema Nietzscheu, postoje dvije Atene i dva Rima. Klasičnu Atenu simbolizira Periklo, a njeno propadanje Platon. Analogno tome, klasični Rim simbolizira Julije Cezar, a njegovu dekadenciju apostol Pavao kao utemeljitelj kršćanstva koje je srušilo Imperium Romanum. Apostol Pavao za Nietzschea je utjelovljenje svega što je u kršćanstvu loše i što je sudbinski odredilo našu civilizaciju od antike do moderne. On je, dakle, čak i više nego Sokrat, pokretač dekadencije veličanstvene grčke kulture i svih vrlina utjelovljenih u Rimskom Carstvu, neprijatelj mudrosti i fanatični svećenik nošen ressentimentom prema svim vrijednostima koje uzdižu život. Dekadencija moderne stoga, za Nietzschea, počinje već sa svetim Pavlom. Iako sam se ograničio na dva grada i nekoliko povijesnih ličnosti, smatram da je to primjeren način cjelovitog promišljanja Nietzscheovog filozofskog pozicioniranja Mediterana kao ishodišnog prostora europske povijesti.