Suvremena zapadna društva pridaju veliku pozornost problemima vezanima uz ljudsku sreću. Ono što je karakteristično za ovu zaokupljenost tretiranje je negativnih emocija kao poremećaja. Služeći se interdisciplinarnim pristupom, ovaj je članak pokušao izložiti nekoliko važnih problema aktualnih gledišta o sreći, socijalizaciji emocija te ukazati na moguća ograničenja nekih utjecajnih teorija.Some of the important occupations of contemporary western societies are questions concerning human happiness. A characteristic of this absorption is treating negative emotions as a mere disorder. By using an interdisciplinary approach (...) this article tried to expose some of the main problems of contemporary views on happiness, socializing of emotions and possible limits of some prevalent theories. (shrink)

Diskuse nad charakterem ekonomie jako exaktní vědy je stále živá. V průběhu 20. století bývají pokusy o exaktní založení ekonomie spojovány s autory Rakouské ekonomické školy. Stejná myšlenka se objevuje také u autorů Brněnské ekonomické školy, kde vystupuje požadavek na noetickou očistu ekonomie. Tento příspěvek popisuje společné rysy obou těchto přístupů, které je možné spatřovat v odvození zákona klesajícího mezního užitku čistě formálními metodami. Na základě této analýzy dále odhaluje obecné podmínky možnosti traktování ekonomie jako exaktní vědy.

Autor raspravlja da pitanje o smislu života prvenstveno treba razumijeti kao pitanje o logičkoj strukturi razloga za djelovanje. Odnosno, pitanje o smislu života u prvome je redu potraga za racionalnom rekonstrukcijom naših praktičnih razloga. Činjenica da se veliki broj naših djelovanja može opravdati unutar okvira instrumentalne racionalnosti upućuje da na kraju lanca opravdanja mora postojati jedan ili više konačnih razloga za djelovanje. Uobičajeni kandidati su sreća, objektivna svrha, briga za druge i slično. Sve navedene odgovore autor odbacuje smatrajući da je (...) okvir instrumentalne racionalnosti u ovome kontekstu pogrešno shvaćen budući da mnoge stvari koje radimo u našim životima nemaju samo instrumentalnu već i intrinzičnu vrijednost. Autor se opredjeljuje za pluralizam vrijednosti odbacujući ideju da mora postojati jedan razlog za djelovanje. The author argues that the question about the meaning of life should primarily be understood asthe question about the logical structure of the reasons for acting. That is, the question about themeaning of life is primarily a quest for rational reconstruction of our practical reason. The fact thatmany of our actions may be justified within the framework of instrumental rationality naturallysuggests that at the end of the chain of justification there must be ultimate reason/s for acting.Usual candidates are happiness, objective purpose, care for others, etc. Author rejects all of theseanswers and argues that the framework of instrumental rationality is ill understood in this context,because many things that we do in our lives do not have only instrumental value but intrinsic valueas well. That is, the author rejects the idea that there must be a single reason for acting and finallyargues in favour of value pluralism. (shrink)

U središtu ovog teksta nalaze se neki filozofski aspekti Elze Kučere (1883. — 1972.). Kučera je 1909. godine doktorirala filozofiju na Sveučilištu u Zürichu i tako postala prva Hrvatica rođena u Hrvatskoj koja je doktorirala filozofiju. No, glavni joj je interes bila psihologija, a kasnije i bibliotekarstvo te su, osim doktorskih disertacija, gotovo svi njezini objavljeni radovi unutar tih disciplina. No, u arhivu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuvaju se njezina rukopisna i neobjavljena djela, a među njima se može (...) pronaći i određeni broj čisto filozofskih tekstova. Kako bismo prikazali filozofiju Elze Kučere, u ovom tekstu analiziramo dva aspekta njezina filozofiranja. Prvi je njezina diskusija problema uzročnosti kojim se bavi u pregledu epistemologije Thomasa Browna u svojoj doktorskoj disertaciji pod naslovom Spoznajna teorija Thomasa Browna: povijesna studija (Die Erkenntnislehre von Thomas Brown: eine historische Studie, Zagreb, 1909.). Drugi je pitanje nacionalne filozofije kojim se bavimo u kraćem tekstu o toj temi, napisanom vjerojatno 1918. ili 1919. godine i koji nikad nije objavljen. S obzirom na to da Elza Kučera kao prva žena filozofkinja, eksperimentalna psihologinja i knjižničarka u nas do danas nije dobila dužnu pozornost, donosimo i njezinu biografiju. (shrink)

Aristotel na samem zaključku Druge analitike zapiše: »nič ne more biti skladno z resnico bolj od znanstvenega razumevanja, razen mišljenja «. Ta trditev bi lahko bila problematična, če upoštevamo aristotelsko načelo izključenega tretjega, ki pravi, da med resnico in zmoto ne obstajajo vmesne stopnje. Dejansko Aristotelova logika ne pušča prostora za naraščajoče resnice, tako da je treba to domnevno višjo resnico razumeti na bolj posreden način. Po kritični obravnavi nekaj zadevne literature bo pomen Aristotelovega izraza alēthésteron razumljen na naslednje načine: (...) natančneje zaradi njegovega enotnega predmeta; bolj gotovo in prepričljivo; bolj orientacijsko in vodeče; pojmovno predhodno; in končno bolj vzročno za resnico. Mišljenje bo razumljeno kot ne-inferencialen način razumevanja, katerega pozitivna resničnostna vrednost je vedno enaka tisti, ki jo zagotavlja znanstveno vedenje. (shrink)

Tekst razvija idejo interpasivnosti, novega koncepta, oblikovanega po modelu interaktivnosti in ki pokriva vrsto pojavov, v katerih subjekt delegira svojo pasivnost in užitek na drugo osebo ali stvar. Izhodišče je tekst, ki gaje leta 1874 napisal Villiers de 1'Isle-Adam in ki nemara lahko velja za rojstno mesto te ideje. Ta tekst razvija pojem la claque, in predlaga njegovo razširitev, tako da bi ga pretvorili v mehanični aparat. Pričujoči tekst skuša pokazati, daje ta claque mogoče vzeti za vzorec za delovanje želje (...) in njene inherentne interaktivnosti, medtem ko leži ključ do interpasivnosti v neki dimenziji, ki se inherentno razlikuje od želje in seji zoperstavlja, in ki jo je Freud zakoličil kot nagon. Medtem ko se želja vzdržuje skozi svojo nenehno nezadovoljenost, pa je nagon vselej zadovoljen, subjektu priskrbi užitek, pred katerim ga želja skuša obvarovati. Psihoanalizo je tako mogoče dojeti kot proces, ki vodi od struktur želje k strukturam nagona. (shrink)

Avtor skuša pokazati nezadostnost Althusserjevega pojma interpelacije in zagovarja psihoanalitični koncept subjekta. Ta subjekt vznika natanko tam, kjer interpelacija spodleti in temelji na delu ireduktibilne eksteriornosti v samem jedru konstruirane interiornosti, je ostanek, ki ne more preiti v simbolni red in ki je ne-zamisljiv znotraj althusserjanske perspektive. Avtor ilustrira svoje stališče z več zgledi, ki segajo od melodramatskih zapletov do funkcioniranja transfera v psihoanalizi in od heglovskega pojma duha do »stalinističnega načina subjektivacije«, in zaključuje, da je vsaka ideologija nemožno prizadevanje, (...) da bi se spoprijeli s tem ostankom in da bi združili interiorno in eksteriorno, da pa je njeno pravo gorivo — užitek, ki ga izmikajoče nudi ta ostanek — tudi njena eksplozivna moč. (shrink)

Romi su veoma disperzirana etnicka zajednica. Od kako je nad Kosovom uspostavljen medjunarodni protektorat, Romi su najbrojnija nacionalna manjina u Jugoslaviji. Kada se govori o diskriminaciji i integraciji Roma, treba imati u vidu da su do sada najcesce bili izlozeni negativnim vidovima diskriminacije, a da je integracija cesto znacila fakticku asimilaciju. Kako postoji i pozitivna diskriminacija manjinskih grupa u drustvu, ocigledno je da u osnovni pristup 'romskom pitanju' podrazumeva strateski obrat ponasanja svih drzavnih institucija i drugih drustvenih cinilaca od (...) negativne ka pozitivnoj diskriminaciji i od asimilacije ka istinskoj integraciji Roma. Osnovni pristup za koji se autor zalaze je onaj koji omogucava Romima da budu nasi ravnopravni sugradjani. Krugovi bede u kojima se nalazi romsko stanovnistvo postaju sve dublji. Medjutim, carstvo bede se siri jugoslovenskim prostorom. Osiromasenje je opste. Devastacija uslova zivota za sve gradjane Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore, izuzev uskog kruga ratnih profitera i ljudi iz centara moci, traje vise od jedne decenije. Srednji slojevi su nestali sa drustvene scene, a mnoge porodice su dosle u subproletersku zonu siromastva. (shrink)

One of the fundamental problems in the philosophy of psychology is to determine the relation between personal and subpersonal explanations of human behavior. The problem of determining the relation between the personal and subpersonal levels is called the “interface problem”. This paper has two goals. The first is to introduce the domestic reader to the interface problem from the perspective of the philosophy of psychology. The second goal is to show that insufficient focus on the interface problem and its potential (...) solutions can lead to uncritical and fallacious reasoning that can have significant consequences for particular debates in philosophy of medicine and philosophy of law. (shrink)

Clanak se bavi pojmom epistemicke srece i njegovim znacajem za dva vazna epistemoloska problema, analizu znanja i problem skepticizma. Okosnicu rasprava cini poznata sokratovska intuicija, oko koje se filozofi gotovo bezrezervno slazu, da je znanje nespojivo sa prekomernim udelom srecnog sticaja okolnosti u otkricu istine. U svetlu Pricardovog modalnog tumacenja pojma epistemicke srece i razlikovanje veridicke i refleksivne epistemicke srece, razmatraju se prednosti i mane dve osnovne suprotstavljene koncepcije znanja, internalizma i eksternalizma. Pokazuje se da je eksternalizam u prednosti nad (...) internalizmom jer izlaze uslove za znanje cijim zadovoljenjem biva otklonjena bar veridicka epistemicka sreca. Eksternalizam je u prednosti i kada je rec o problemu skepticizma, jer uspeva da objasni kako je moguce imati znanje uprkos tome sto nemamo internalisticko opravdanje za iskljucenje poznatih skeptickih alternativa. Iako ne otklanja refleksivnu epistemicku srecu i ne resava problem skepticizma formulisan na meta-nivou, eksternalizam ukupno uzev predstavlja prihvatljiviju koncepciju ljudskog znanja pogotovu zato sto moze da prihvati cinjenicu da internalisticko opravdanje igra znacajnu ulogu u nasem saznanju. (shrink)

Critical thinking is important for each individual and for society: in the context of gaining knowledge, using the obtained knowledge, and in the context of preserving mental health. This makes it clear that the issue of critical thinking is complex and should be viewed multi-dimensionally and interdisciplinary. Therefore, this research (1) establishes the fundamental characteristics of critical thinking, that is, it talks about the nature of critical thinking. Then, (2) it explores the possibilities or the so-called strategies for the development (...) of critical thinking, and (3) looks at the development of critical thinking in relation to the real aspects of human development. The aim of this paper is to help conceptually resolve controversial issues that concern the nature of critical thinking and its development to, in the end, improve the level of asset and use of obtained knowledge, and to improve the preservation of the mental health of individuals and communities. (shrink)

Modalni racionalizam je stanovište po kome se iz zamislivosti a priori može izvesti metafizička mogućnost. Jedan od najuticajnijih prigovora protiv ovog stanovišta je da postoje nužni aposteriorni iskazi, jer se čini da je zamislivo da su ovi iskazi lažni, ali da je to metafizički nemoguće. Dejvid Čalmers je, koristeći epistemičku verziju dvodimenzionalne semantike, pokazao da modalni racionalizam može da bude kompatibilan sa postojanjem nužnih aposteriornih iskaza. Takođe je ponudio relevantan smisao zamislivosti, koji se a priori može povezati sa relevantnim smislom (...) metafizičke mogućnosti. U ovom radu se ispituje Čalmersov argument i pokazuje da je prebacivanje tereta dokaza na stranu kritičara modalnog racionalizma njegova najznačajnija odlika. Argument na osnovu zamislivosti zombija je primer koji pokazuje da modalni racionalizam može da bude efikasan na polju metafizike (to jest, može da opovrgne minimalni fizikalizam) i bez epistemičke verzije dvodimenzionalne semantike. U ovom radu se, takođe, tvrdi da konstruisanje parodije na ovaj argument, sa ciljem da se teret dokaza vrati na stranu modalnih racionalista, može da nas navede da se opredelimo između dva smisla idealne pozitivne primarne zamislivosti. Parodija je ograničena na prihvatanje ”idealizovanog” smisla idealne pozitivne primarne zamislivosti, dok je argument na osnovu zamislivosti zombija moguće čitati i u ”ne-idealizovanom” smislu. To čini parodiju podložnom prigovorima koje argument na osnovu zamislivosti zombija može da izbegne. Na taj način, argument na osnovu zamislivosti zombija i modalni racionalizam ostaju sačuvani. (shrink)

In the attempt to get an insight into how “happiness” is conceptualized in Chinese tradition, this case study adopts tools of cognitive linguistics and poetics and investigates ci (詞) poetry of Yan Shu 晏殊 (991–1055), a successful politician and artist who is one of the most representative poets of the genre from the Northern Song dynasty (960–1127), a relatively peaceful and abundant era in Chinese history, known for its hedonistic psychology. From his remaining 139 poems, the study selected 13 of (...) the poems that explicitly express a happy state of mind or some positive emotions, and through analysis of the traditional images (yixiang 意象) in these poems attempts to extract the conceptual metaphors regarding “happiness” the poet lived by and the scenarios underlying the metaphors. The results reveal some cultural conceptual patterns in sync with the era in question but also some personal characteristics of the poet. (shrink)

Ameriške predsedniške volitve in številne evropske volitve, med drugim francoske predsedniške in parlamentarne volitve, zbujajo vtis ne le, da obstaja politično korektno mišljenje, temveč, še huje, kolektivna podreditev njeni sugestiji. Po drugi strani pa se je zahteva po »mišljenju preloma« krepila v številnih državah. Kaj je torej tisto, kar nam omogoča, da hkrati živimo v skupnem svetu, a se ne odpovemo lastni singularnosti? Mogoče je namreč, da je simptom, se pravi tisto, kar tvori našo singularnost, – če sledimo naukom psihoanalize (...) – na neki način znak, pogoj tako mišljenja spremembe kot tudi tistega, kar prispeva k obnovitvi družbene vezi. Obenem pa bi na tej podlagi bila mogoča upanje na izhod iz religioznega in izbira herezije proti neoliberalni religiji. (shrink)

Jedan od izazova, koji proizlaze iz globalizacije kao multidimenzijskog fenomena, je mogućnost moralne integracije svijeta ili barem pronalaska vjerodostojnog zajedničkog temelja za smisleni etički dijalog. Prevladavanje moralnih fragmentacija modernog svijeta je još teže u svjetlu raznolikosti pogleda u moralnoj teoriji. Je li globalna etika uopće moguća imajući u vidu mnoga neslaganja o metaetičkim i normativnim pitanjima? Moralna teorija stoji pred izazovom pružanja upotrebljivog okvira za moralnu raspravu kao preduvjeta za moralnu integraciju. U svojoj posljednjoj knjizi, Robert Audi predlaže model pluralističkog (...) univerzalizma kao kombinacije većine povijesno utjecajnih moralnih teorija, točnije, etike vrijednosti, kantovske etike i utilitarizma. Tri središnje vrijednosti koje se zagovaraju su sloboda, pravda i sreća. U radu razmatram ovaj prijedlog i ukazujem na ulogu koju u njemu igra pluralistički intuicionizam. (shrink)

Knjiga je poglobljena analiza mutacije etike, do katere je prišlo z zamenjavo aristotelovske etike prave mere z moderno, kantovsko etiko zakona. Avtorica izpostavi kot osrednji problem obeh etik soočanje s čezmernostjo, da je namreč za etiko prave mere, ki se ravna po načelu ugodja, čezmernost obsojena kot zlo in izločena iz etike, narobe pa etika zakona ne priznava nobene mere, ker sam zakon prelomi z načelom ugodja. Vendar avtorica zamenjave etik ne obravnava zgolj v zgodovinski perspektivi, pač pa raziskuje tudi (...) potenciale obeh etik v globaliziranem svetu. Avtorica pri tem pokaže, da se glede tega vprašanja filozofija in psihoanaliza razhajata. Za filozofijo je atribut neskončnega pripisan volji. Zlom koncepta avtonomne volje zato etiko danes obsoja na bioetiko, to je, na obrambo gole somatičnosti. Narobe pa psihoanaliza, ki umešča neskončno v samo telo, namreč v užitek, nakazuje možnost nove etične paradigme, ki zagovarja nezastarljive pravice užitka, ne da bi podlegla pastem newageovske ideologije. (shrink)

Strategije Montserrat Sarto, namenjene spodbujanju branja, ki je ključna kompetenca, in doseganju avtonomne bralne pismenosti, temeljijo na igri, postopnosti in dialoškosti. V delo v skupini vključujejo vse udeležence (učence, dijake, študente, bralce). Izhajajo iz bralskega potenciala vsakega posameznega bralca ter njegovega notranjega doživljanja in odziva na prebrano besedilo. Postopno razvijajo razu­mevanje in užitek pri samostojnem branju. Spodbujajo komunikacijo z besedilom in o besedilu, učitelj je le usmerjevalec in posrednik.

U četiri djela objavljena do 1562. godine, Frane Petrić tematizira vrlinu i sreću. Osnovna tema prvog Petrićeva djela, La città felice, jest postizanje sreće putem vrline. Ostala tri Petrićeva djela u kojima se tematizira vrlina ili sreća su Il Barignano. Dialogo dell’honore, Della historia diece dialoghi i Della retorica dieci dialoghi. U navedenim su djelima vrlina i sreća teme kojih se Petrić dotiče samo usput. U Barignanu, dijalogu o časti, tematizira se odnos vrline i časti. Deset dijaloga o povijesti donosi (...) nam kratku raspravu o ostvarenju sreće, kao podtemu raspravi o svrsi povijesti. U Deset dijaloga o retorici Petrić kratko raspravlja o povezanosti pohvale i vrline te o različitosti izvora vrline i dobra. Petrić je pisao kako mu je cilj slijediti božanskog Platona, međutim, u navedena četiri djela, barem što se tiče vrline i sreće, ostaje vjeran Aristotelu i njegovim učenjima iz Politike, Nikomahove etike i Retorike.In the four works published up to the year 1562, Frane Petrić discusses virtue and happiness. The basic theme of his first book, La città felice, is how to achieve happiness through virtue. The other three works in which Petrić deals with virtue and happiness are Barignano. Il Dialogo dell’honore, Della historia diece dialoghi and Della retorica dieci dialoghi. In these works, the issues of virtue and happiness are just collateral issues. In Barignano, dialogue of honor, Petrić discusses the relationship between virtue and honor. In della historia Petrić brings us a short discussion on the achievement of happiness, as a subtopic in the discussion about the purpose of history. In della retorica Petrić briefly discusses the connection between praise and virtues, as well as the diversity of sources of virtues and good. Petrić wrote that his goal is to follow the divine Plato; however, in these four works he is still loyal to Aristotle – at least regarding the issues of virtue and happiness – and his teachings from Politics, The Nicomachean Ethics and Rhetoric. (shrink)

Petrić motivira svoj pokušaj deheleniziranja filozofije i kršćanske teologije činjenicom da su oko četiri stotine godina nakon »starih teologa«, koji su bili pod utjecajem Platonove filozofije, skolastički teolozi počeli u teologiju uvoditi Aristotelovu filozofiju i uzimati njegove »bezbožnosti« kao temelje vjere. Ispričava ih što nisu poznavali niti mogli poznavati stare teologe jer nisu znali grčki i stoga su im bili nepoznati Platonovi i Aristotelovi izvorni tekstovi u kojima se ti stari mudraci spominju. Ne oprašta im, međutim, što su pokušali »bezbožnošću (...) poduprijeti pobožnost«. Stoga Petrić nastoji pokazati da je Aristotel našao sve problemske motive svoje metafizike, fizike i etike u prastarih egipatskih i kaldejskih mudraca, i to najvećim dijelom posredovanjem Platona. Isto tako nastoji pokazati kako je spomenute probleme Aristotel preformulirao, pretumačio u duhu starogrčkog jezika i duha, ali djelomično i prešućivao.Heideggerov analogni noviji pokušaj dehelenizacije filozofije i kršćanske teologije polazi od teze o »zaboravu pitanja o bitku«, odnosno o »smislu bitka«. Taj »zaborav« skrivila je tradicionalna metafizika koja je tretirala bitak kao »najopćenitiji« i stoga »najrazumljiviji« pojam i na taj način dispenzirala filozofiju da ponovo promišlja pitanje o bitku. Pitanje o bitku blokirala je metafizika i time što je bitak tretirala kao »biće« i navela teologiju da i Boga tretira kao »biće«, doduše kao »najviše«, ali ipak kao biće. To je omogućilo da se teologija razumije kao »pozitivna« znanost i time se uvrsti među druge »pozitivne« znanosti. Heideggerov motiv da »destruira« tradicionalnu metafiziku jest da usmjeri mišljenje prema njegovoj zaboravljenoj bitnoj zadaći, a time i teologiju da se, oslobođena od tradicionalne metafizike, uputi novim putovima.Najnoviji poticaj kritičkom tematiziranju dehelenizacije kršćanske vjere, i uopće europskog duha, dao je teolog i sadašnji papa Joseph Ratzinger, posebno u svom predavanju na Sveučilištu u Regensburgu, u kojem je desetak puta kritički apostrofirao dehelenizaciju. Podvrgnuo je kritici tri vala dehelenizacijskog programa u kršćanskoj teologiji: od izgona metafizike iz teologije u Reformaciji, preko historiziranja u liberalnoj teologiji 19. i 20. stoljeća, do brisanja tragova helenizacije kršćanske vjere u ideji inkulturacije. Ratzinger podvrgava kritici ograničavanje uma , započeto matematizacijom europske znanosti u renesansnom platonizmu, koje je Kant kanonizirao. Posljedice toga ograničavanja uma nisu relevantne samo za kršćanstvo koje teži suprotnome, tj. proširenju uma , nego i za zapadnoeuropski duh u cjelini.Petrić’s attempt at dehellenizing philosophy and Christian theology was motivated by the fact that about four centuries after the “ancient theologians”, who were influenced by Plato’s philosophy, scholastic theologians began to introduce Aristotle’s philosophy into theology and adopt his “impieties” as the foundations of faith. He justifies their ignorance and inability to learn about the ancient wise men by the fact that they had no knowledge of Greek and were thus not familiar with the original texts of Plato and Aristotle in which the wise men were mentioned. He does not forgive them, however, for trying to “support piety by impiety”. Thus Petrić attempts to demonstrate how Aristotle found all the problem motives of his metaphysics, physics and ethics in the wise men, drawing mostly upon Plato. He also attempts to show how Aristotle reformulated the mentioned problems, reinterpreted them in the spirit of the old Greek language and thought, but also ignored some of them.Heidegger’s more recent similar attempt at dehellenizing philosophy and Christian theology is grounded on a thesis of the “neglect of the question of being” – that is, the “meaning of being”. This “neglect” is the result of traditional metaphysics which treated being as “the most general” and thus “the most understandable” notion, and in such a way dispensed philosophy to reconsider the question of being. The question of being was blocked by metaphysics in that it treated being as an “entity”, prompting theology to treat God as an “entity” as well, though “the supreme” but still an entity. This led to the understanding of theology as a “positive” science and its eventual classification among the “positive” sciences. Heidegger’s motive to “destroy” traditional metaphysics is to stream thought towards his forgotten major goal, and thus prompt theology, once freed from traditional metaphysics, to seek new strands.The most recent attempt at critical thematization of dehellenization of Christian faith and European spirit in general has been made by the theologian and present pope, Joseph Ratzinger, particularly in his lecture delivered at the University in Regensburg in which he repeatedly criticized dehellenization. Three stages of dehellenization program in Christian theology are the subject of his criticism: from the banishment of metaphysics from theology in the Reformation, through historization in liberal theology of the nineteenth and twentieth century to the erasing of the traces of Hellenization of Christian faith in the idea of inculturation. He also argues against mind limitation started by mathematization of European science in Renaissance Platonism and canonized by Kant. The consequences of mind limitation are not only relevant to Christianity which strives towards the very opposite – broadening of the mind , but to the Western spirit on the whole. (shrink)