"Words,"writes Chuang Tzu, "are for catching ideas; once you've caught the idea, you can forget the words." In _Do Nothing_, author Siroj Sorajjakool lends us some of his insightful words to help us all "catch" the provocative ideas of one of China's most important literary and philosophical giants—one who emerged at a time when China had several such giants philosophizing on Tao or "the Way." Though his thinking dates back to the fourth century, Chuang Tzu's Tao has profound (...) implications for our modern lives. He welcomes an existence that is radically removed from the image of normalcy that society often projects, wherein the individual must always strive for more, always seek greater productivity, and always try to better him or herself and his or her place in life. Chuang Tzu would posit that the definitions of normalcy, success, and happiness are arbitrarily assigned and that our rigid and unquestioning adherence to these so-called "norms" leads to existential restlessness and unease. Instead of striving, he would say, be still. Instead of acquiring, embrace nothingness. Instead of seeking to understand the limitlessness of the universe during your brief and extremely limited existence, enjoy the wonder of it. Siroj Sorajjakool suggests that when we can embrace nothingness, we undergo a spiritual transformation that liberates us to see more clearly and truly find ourselves. He offers a very personal exploration of Chuang Tzu's Tao, first in its historical and literary context, and then in the context of our twenty-first century existence. What emerges is a liberating and highly readable meditation on the many lessons we can "catch" from Chuang Tzu on how we view our aspirations, our joys and sorrows, our successes and failures, and what it means to be a worthwhile person. (shrink)

Koje su mogućnosti čovjeka da preokrene putove razvoja prema mogućim civilizacijskim rješenjima, osnovno je pitanje na koje Fritjof Capra pokušava odgovoriti. Rad prikazuje na koji način Capra vidi krizu suvremenog društva i znanosti, te koje alternative vidi kao rješenja; njegov angažman pokazuje se u cjelini kao etički usmjeren na spoznaju načina odnosa u svijetu, čovjekove naravi i njegova najvišeg dobra, te je praktički usmjeren na razumijevanje konkretnog čovjekova opstanka. U radu se postavlja pitanje o mogućnosti uspoređivanja uvida istočnjačkih mistika i (...) suvremenih fizičara, onako kako to radi Fritjof Capra, te na koje se probleme nailazi kada se metode, nekada udaljenih kultura, postavljaju kao relevantni učesnici naše svakodnevne prakse. Caprini uvidi u uzroke krize, analizom mehanicističko-znanstvenog pristupa i prikaz posljedica koje je takav pristup prouzročio, pogađaju u srž problema. Njegove opservacije i primjedbe na stanje u svijetu razložne su i korisne široj stručnoj publici. Međutim, njegovo viđenje izlaska iz krize, odnosno njezino rješenje ili nadvladavanje zapada u svojevrsni religijsko-znanstveni sinkretizam, s jedne strane, a s druge u scijentizam i konstruktivizam.This work questions the possibility of comparing the insights of eastern mysticism and modern physical science in a way of Fritjof Capra and also tries to present the problems of stating the methods of once distant cultures as relevant factors in our daily practice. While arguing for such comparison we face a lot of questions: are mysticism and modern physical science on different levels of reality; is there any sense in considering these levels “restricted”; are mysticism and modern physical science operating inside separated realms of reality with non-existent trans-level concepts and relations; – these being only a few questions opened by this perspectival comparison. In the last case, for example, if two realms of reality exist, one is opened to symbolic consciousness and linguistically expressible, and the other one is opened to non symbolic consciousness and linguistically non-expressible. Though this Capra’s approach is in many aspects obscure and questionable in substantive level, it, however, on methodological level completely fits into orientational frame of bioethics as multi-perspectival area. (shrink)

Prikazani su elementi koji olakšavaju orijentaciju u prostoru »kontaminiranom« znanstvenim prisvajanjem istina, vrijednosti, »krunskih« dokaza i konačnih interpretacija. Iz spektra modernih disciplina »izvučena« je molekulska biologija kao model za razumijevanje mehanizama kojim prirodne znanosti privatiziraju sadržaje i područja koja pripadaju široj zajednici, odnosno čitavome društvu. U bogatome arsenalu molekulske biologije posebno se ističe metoda rekombinantne DNK koja je omogućila razvoj GMO-a.GMO-i su »klasična« znanstvena kontroverza u kojoj jedna strana prepoznaje »mutante« kao nepotrebne i defektne izume, dok ih druga strana predstavlja (...) gotovim receptom za rješavanje problema okoliša, prehrane i zdravlja.Razmotrena su četiri prigovora kojima se pokušava demistificirati znanstveni hvalospjev o GMO-u.This manuscript presents elements which enable better orientation in the area “contaminated“ with scientific confiscation of facts, values, crucial evidences, and final interpretations. From the spectrum of modern disciplines, molecular biology is selected as a model for understanding of mechanisms underlying scientific privatization of contents and areas which belong to local community and the whole society as well. The recombinant DNA method, which enabled development of GMO-s, is specifically emphasized in the rich arsenal of molecular biology.GMO-s present “classical” scientific controversy in which one side recognizes these “mutants” as unnecessary and flawed inventions, while the other side introduces them as readymade recipe for solving environment, food and health related problems.Four objections are considered in order to demystify scientific hymn about GMO. (shrink)

Clanak raspravlja o odnosu izmedju paradigmatskog statusa filma i upotrebe filmskih analogija u psihoanalitickom diskursu filozofije Slavoja Zizeka koji cini temelj njegovog kritickog diskursa o drustvu i kulturi uopce. U prvom dijelu, polazeci od novijih rasprava medju nekolicinom engleskih i americkih sveucilisnih intelektualaca o kontroverznim vidovima djelovanja Slavoja Zizeka u akademskoj zajednici i na siroj javnoj sceni, u prvom dijelu clanka prikazuju se neki usporedni primjeri i unutrasnji pokretaci kontroverzije sadrzaj-forma u filozofiji i pop-kulturi te Zizekovo razumijevanje te kontroverzije. (...) U drugom dijelu raspravlja se o Zizekovim sporadicnim refleksijama o meta-egzemplifikaciji i obrazlaze teza da kod Zizeka, na pretpostavkama ontologije virtualnog, presutno djeluje dvostruka, paradigmatska i analogijska, koncepcija inherencije u odnosu primjera i principa te zamjena analogije predmet? analogijom analiz?, sto stvara tipican konflikt izmedju metonimijske i metaforicke evazivnosti diskursa. Na toj pozadini vrednuje se ponovo opci prigovor protiv Zizeka o?virtualnom totalitarizmu? lisenom kontingencije smisla i ukazuje na mjesto subjekta izvan diskursa kao druge osnove za analizu uvjeta istinitosti. U trecem dijelu ispituje se i metodoloski vrednuje Zizekovo vlastito razumijevanje njegovog postupka filmske ilustracije i njegovo osebujno performativno razrjesenje epistemoloskog problema filmske interpretacije kroz montazu imaginarne identifikacije ili?empatije? s filmskim objektima, koje s?m naziva?perverzijom? ili?ljubavlju?. U cetvrtom dijelu analizira se ocigledni nesrazmjer izmedju Zizekove primjene doktrinarnih zaliha psihoanalize u kritici kinematografije, s jedne strane, i njegove teorijski oskudno razradjene apoteoze?kinematickog materijalizma?. Argumentira se da taj nerazmjer donosi u rezultatu ono sto Zizek odbija u nacelu: supstituciju materijalizma analize i kontingencije uvjeta u potrazi za istinskom holistickom koncepcijom smisla, sto, u konzekvenciji, izokrece psihoanaliticki diskurs o kinematografiji u hermeneuticki. (shrink)

Clanak raspravlja o odnosu izmedju paradigmatskog statusa filma i upotrebe filmskih analogija u psihoanalitickom diskursu filozofije Slavoja Zizeka koji cini temelj njegovog kritickog diskursa o drustvu i kulturi uopce. U prvom dijelu, polazeci od novijih rasprava medju nekolicinom engleskih i americkih sveucilisnih intelektualaca o kontroverznim vidovima djelovanja Slavoja Zizeka u akademskoj zajednici i na siroj javnoj sceni, u prvom dijelu clanka prikazuju se neki usporedni primjeri i unutrasnji pokretaci kontroverzije sadrzaj-forma u filozofiji i pop-kulturi te Zizekovo razumijevanje te kontroverzije. (...) U drugom dijelu raspravlja se o Zizekovim sporadicnim refleksijama o meta-egzemplifikaciji i obrazlaze teza da kod Zizeka, na pretpostavkama ontologije virtualnog, presutno djeluje dvostruka, paradigmatska i analogijska, koncepcija inherencije u odnosu primjera i principa te zamjena analogije predmet? analogijom analiz?, sto stvara tipican konflikt izmedju metonimijske i metaforicke evazivnosti diskursa. Na toj pozadini vrednuje se ponovo opci prigovor protiv Zizeka o?virtualnom totalitarizmu? lisenom kontingencije smisla i ukazuje na mjesto subjekta izvan diskursa kao druge osnove za analizu uvjeta istinitosti. U trecem dijelu ispituje se i metodoloski vrednuje Zizekovo vlastito razumijevanje njegovog postupka filmske ilustracije i njegovo osebujno performativno razrjesenje epistemoloskog problema filmske interpretacije kroz montazu imaginarne identifikacije ili?empatije? s filmskim objektima, koje s?m naziva?perverzijom? ili?ljubavlju?. U cetvrtom dijelu analizira se ocigledni nesrazmjer izmedju Zizekove primjene doktrinarnih zaliha psihoanalize u kritici kinematografije, s jedne strane, i njegove teorijski oskudno razradjene apoteoze?kinematickog materijalizma?. Argumentira se da taj nerazmjer donosi u rezultatu ono sto Zizek odbija u nacelu: supstituciju materijalizma analize i kontingencije uvjeta u potrazi za istinskom holistickom koncepcijom smisla, sto, u konzekvenciji, izokrece psihoanaliticki diskurs o kinematografiji u hermeneuticki. (shrink)

The author analyzes recent Polish debates on researching silenced aspects of national history and the problem of the "collective guilt". One of the major questions arising in these debates is: does the study of "white spots" from the past lead to a trauma of continuous collective self-blame? In Poland, a specialized institution, the Institute of National Memory, was founded in 1998, engaging in research, documentation and public education on events related to German and Soviet occupation during WWII and the activity (...) of political police under communism. Polish debates on the past got particularly inflamed after the discovery made by the historian J.T.Gross on the participation of Poles in the massacre of Jewish inhabitants of the town of Jedwabne in 1941. His book published in 2000 provoked a heated debate in which methodological, political and moral arguments were used on both sides. This case also occasioned a polemic between two prominent historians, identifying two basic visions of national history: the "monumental" one, recognizing only the heroic deeds that the nation takes pride in, and the "skeptical" one, which looks for silenced and shameful facts. Though both participants in the polemic opt for the third vision, the "objective" history which dispassionately seeks the truth, one of them stresses the role of the monumental history in maintaining the cohesion of the national community, while the other emphasizes that the collective acknowledgement of the nation's crimes can be a basis for national pride.. U ovom clanku autor analizira debate koje se u Poljskoj vode oko istrazivanja precutanih aspekata nacionalne istorije i problema "kolektivne krivice". Jedno od osnovnih pitanja koja se u tim debatama namecu glasi: da li se istrazivanje "belih mrlja" iz proslosti moze, ili cak mora, pretvoriti u traumu neprekidnog kolektivnog samooptuzivanja? U Poljskoj je 1998. osnovana specijalizovana ustanova, Institut nacionalnog pamcenja, koji se bavi istrazivanjem, dokumentacijom i javnom edukacijom o dogadjajima vezanim za nemacku i sovjetsku okupaciju tokom II svetskog rata i delovanje politicke policije za vreme komunizma. Poljske debate o proslosti posebno je rasplamsalo otkrice istoricara J.T. Grosa o ucescu Poljaka u istrebljenju jevrejskog stanovnistva gradica Jedvabne 1941. godine. U zaostrenoj polemici koju je Grosova knjiga, objavljena 2000. godine, izazvala u strucnoj i siroj javnosti korisceni su argumenti metodoloske, politicke i moralne prirode. Ovaj slucaj je takodje posluzio kao povod za polemiku dvojice istaknutih istoricara u kojoj su identifikovane dve osnovne vizije nacionalne istorije: "monumentalna", koja priznaje samo herojska dela kojima se nacija ponosi, i "skepticna", koja traga za precutanim cinjenicama zbog kojih se treba stideti. Iako se oba ucesnika u polemici zalazu za trecu, "objektivnu" istoriju koja ce bez strasti tragati za istinom, jedan od njih naglasava ulogu monumentalne istorije u ocuvanju kohezivnosti nacionalne zajednice, dok drugi istice da i kolektivno priznanje sopstvenih zlocina moze biti osnova za nacionalni ponos. (shrink)