The paper claims that the rule of recognition, given the way it is presented by Hart, cannot be a constitutive rule of any legal system as a whole, but rather a constitutive rule of legal rules as elements of a legal system. Since I take the legal system to be an institutional artifact kind, I claim that, in order to account for a legal system as a whole, at least two further constitutive rules, in addition to the rule of recognition (...) as a token-element constitutive rule, are needed – one constitutive of legal officials and the other constitutive of a legal system as a token. However, given the central role the legal officials' practice occupies in establishing a particular instantiation or token of a legal system, I also claim that the rule of recognition cannot be understood as 'merely' a token-element constitutive rule but also as a legal system's implementation or concretisation rule. (shrink)

Монография посвящена основам познания - дискретности Природы, или ее блочно-иерархическому строению, и правилу блочно-иерархического отбора. Достоинство правила БИО в том, что оно простое и проверяется на практике.

Ugledni mislitelji hermeneutičke filozofije Wilhelm Dilthey i Hans-Georg Gadamer okarakterizirali su Matiju Vlačića Ilirika kao klasika hermeneutičkog pristupa filozofiji. Taj sud dodatno dobiva na snazi jer su Dilthey i Gadamer okarakterizirani kao pristaše relativističke hermeneutike, dok je Vlačić inzistirao na adekvatnom razumijevanju i interpretiranju teksta. Uzevši u obzir da je za Vlačića ključno pravilo bilo da tekst treba tumačiti sukladno njegovu imanentnom smislu, razradio je dvije interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, presudne za daljnji razvoj i konstituiranje hermeneutike kao (...) metode razumijevanja, dok ga se po našemu sudu istodobno može smatrati i anticipatorom načela blagonaklonosti. Za objašnjenje složenog hermeneutičkog odnosa cjeline i dijelova teksta, Vlačić je kombinirao induktivno-sintetičku i deduktivnu metodu. Taj odnos predstavlja zahtjevan proces provedbe hermeneutičkog kruga u kojem je na djelu primjena modela koherentnosti istine u heurističkom postupku razumijevanja. Drugim riječima, radi se o postupnoj rekonstrukciji smisla teksta. Tijekom tog eksplanativnoga procesa postaje razvidno da je značenje pojedinih dijelova i manjih tematskih cjelina razumljivo tek iz strukture i kompozicije cjeline teksta i da postupna induktivno-sintetička rekonstrukcija smisla teksta pretpostavlja primjenu deduktivne analize. Nadalje, u heurističkom procesu iščitavanja teksta nužno je provjeriti kako se konzistentnost pojedinih odlomaka i cjelina teksta koherentno uklapa u širu cjelinu, a interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, pritom se ispostavljaju kao pouzdan organon u heurističkom procesu razumijevanja i objašnjenja teksta. U tom kontekstu je Vlačićev hermeneutički zahtjev za adekvatnom rekonstrukcijom smisla usporediv s načelom blagonaklonosti kako ga razumijeva Donald Davidson, postavljajući ga kao jedan od osnovnih pojmova svoje filozofije. Naime, Vlačić polazi od pretpostavke razložnosti govora i argumentacije, što podrazumijeva mogućnost hermeneutičke rekonstrukcije teksta i njegovog adekvatnog razumijevanja. Davidson je također, pomoću teorije triangulacije, pokušao pokazati kako objektivni svijet u jeziku komunikacije postaje intersubjektivni svijet razumijevanja i uvažavanja, čime zapravo želi pokazati da je naše razumijevanje izvanjskog svijeta uvjetovano zajedničkim sustavom znanja i modelom komuniciranja koji nikada ne može imati individualistička obilježja jer, jednostavno, participiramo u zajedničkom svijetu. Davidsonov koncept triangulacije na novi način je obilježio model hermeneutičke čestitosti koji je već zagovarao predstavnik prosvjetiteljske hermeneutike Georg Friedrich Meier. S obzirom na to da se problem antirealističkog pristupa ne može riješiti pozivanjem na kruti hermeneutički realizam ili objektivizam, ono što tekstom želimo pokazati jest da bi hermeneutiku, za razliku od npr. Rortyja, trebalo shvatiti kao interpretacijski konsenzus struke koji je uspostavljen u okvirima akademske zajednice. To je u skladu sa stavovima Paula Lorenzena, koje je u, pogledu akademskog konsenzusa s obzirom na interpretativnost, slijedio i Jürgen Habermas u izradi svoje teorije komunikativnog djelovanja. (shrink)

Axel Honneth has highlighted the importance and role of mutual recognition for the development and sustainability of personal identity. His theory to reconstruct society as the institutionalization of different forms and modes of recognition has been widely discussed but one specific aspect has been left out so far: the temporal and institutional dimension of social esteem. In this paper I argue that social esteem is not simply earned for societal valuable features and achievements but rather gained within the framework of (...) a certain life course. The social sciences discuss this as the institutionalization of life courses which is accompanied with certain social security systems to match the demands of the fordistic organization of labour. Social esteem is not randomly tied to work and labour but rather through a set of institutions as education, employment, social security and pension systems, that on the one hand sanction deviance and on the other hand provide security to pursue a good life. The institutionalized life course allows the individual to plan its future and provides her with a reference point for its legitimate claims. Overall, this provides further insights into the meaning of social esteem and its institutionalization in a modern working society without which the critical function and aim of social philosophy can not be fulfilled. For a social theory of recognition it is necessary to fill its words and concepts with the life the social sciences describe.Die Bedeutung wechselseitiger Anerkennung für die Ausbildung von Identität und für das Verständnis gesellschaftlicher Formationen wurde seit der Reaktualisierung des Anerkennungsbegriffes durch Axel Honneth vielfach aufgenommen und diskutiert. Ein Aspekt, der hierbei bislang zu wenig systematisch untersucht wurde, ist die zeitliche Dimension sozialer Anerkennungsverhältnisse. Die hier vertretene These lautet, dass soziale Wertschätzung im wesentlichen nicht einfach aktual an eine gesellschaftlich für sinnvoll und nützlich erachtete Leistung oder Eigenschaft gekoppelt ist, sondern vielmehr eine in sich zeitliche Kategorie ist, die also im Rahmen eines Lebenslaufes kontinuierlich erworben wird. In anderen Worten: Will man soziale Wertschätzung als Strukturprinzip moderner esellschaften erfassen, so bedarf es keiner synchronen sondern vielmehr einer asynchronen Perspektive, die soziale Anerkennungsverhältnisse über die Zeit abbildet. Dies kann am Konzept des institutionalisierten Lebenslaufes und der mit ihm verbundenen Rahmenbedingungen gezeigt werden. Individuelle Leistung wird nicht einfach gegen gesellschaftlichen und sozio-ökonomischen Status getauscht, sondern vielmehr ist dieser an einen nachvollziehbaren Lebenslauf gebunden. Solcherart langfristige Orientierung wurde und wird durch ein System der betrieblichen wie auch staatlichen Garantie, dass erbrachte Leistungen konserviert und belohnt werden, überhaupt ermöglicht und gestützt. Soziale Wertschätzung ist somit nicht nur abhängig von der Eingliederung in eine bestimmte Gesellschaftsformation, die Leistungen und Eigenschaften honoriert, sondern von der Dauerhaftigkeit dieser “Mitgliedschaft”. Ihren differenzierenden Charakter übt soziale Wertschätzung also wesentlich auch darüber aus, dass Diskontinuitäten im Lebenslauf sanktioniert werden.Axel Honneth naglasio je važnost i ulogu međusobnog priznanja za razvoj i održivost osobnog identiteta. O njegovoj teoriji društvene rekonstrukcije kao institucionalizacije različitih oblika i modusa priznanja naširoko se raspravljalo, no jedan specifičan vid dosad je bio izostavljen: vremenska i institucionalna dimenzija društvenog poštovanja. U ovom članku tvrdim da nije tako da se društveno poštovanje jednostavno zaslužuje zbog društveno vrijednih značajki i postignuća, nego se ono zadobiva unutar okvira određenog tijeka života. Društvene znanosti o tome raspravljaju kao o institucionalizaciji životnih tijekova koja je popraćena određenim sustavima socijalne sigurnosti kako bi se zadovoljili zahtjevi fordističke organizacije rada. Društveno poštovanje nije uz rad vezano nasumce, nego putem skupa institucija kao što su obrazovanje, zaposlenje, socijalna sigurnost i mirovinski sustavi, koji, s jedne strane, sankcioniraju zastranjenja i, s druge, omogućuju sigurnost u slijeđenju dobrog života. Institucionalizirani tijek života omogućuje pojedincu da planira svoju budućnost te mu pruža referentnu točku za svoje legitimne zahtjeve. Sve u svemu, to omogućuje daljnje uvide u značenje društvenog poštovanja i njegove institucionalizacije u modernom društvu bez kojih se kritička funkcija i cilj socijalne filozofije ne mogu ispuniti. Za društvenu teoriju priznanja nužno je da svoje riječi i pojmove ispuni životom što ga opisuju društvene znanosti. (shrink)

Pitanje ovoga članka jest treba li nacionalnu pripadnost uvrstiti na popis primarnih dobara, odnosno, postoji li snažna veza između nacionalne pripadnosti i primarnih dobara o kojima se govori u klasičnoj liberalnoj formulaciji do mjere da njezina zaštita zaslužuje uvrštenje među njih. O ovom pitanju, na izravan ili manje izravan način, raspravljaju vodeći autori liberalne nacionalističke paradigme. U ovom tekstu posebno se raspravlja pretpostavljena veza između zaštite nacionalne pripadnosti i primarnog dobra društvenih osnova samopoštovanja. Unatoč određenoj potrebi javnog priznanja nacionalne (...) pripadnosti, utemeljenje njezine zaštite na razini primarnih dobara, barem kada je riječ o argumentu koji se poziva na društvene osnove samopoštovanja, nije uvjerljivo.The issue regarded in this article is whether we have to include national belonging in the list of primary goods, i.e., whether there is a strong connection between national belonging and primary goods about which the classical liberal theory speaks, such that the protection of national belonging must be included in the list of primary goods. Leading authors in the liberal nationalist paradigm, more or less directly, discuss about this issue. In this paper, the supposed connection between the protection of national belonging and the social bases of selfrespect is specifically discussed. Despite the reasons for some public protection of national belonging, its foundation at the level of primary goods, at least as far as it concerns the argument that relies on the social bases of selfrespect, is not plausible. (shrink)

Istraživanje demonstriranja »pravde« u Homerovoj Odiseji od strane kraljeva ili sudaca u stvarnim situacijama toga doba, pokazalo je da je riječ o postupcima u partikularnoj formi, a ne o apstraktno pojmljenim principima. Ovi su postupci rješavali uvijek konkretne i specifične ad hoc situacije, a nisu primjenjivali depersonalizirane i općevažeće zakone, te se njihova uloga iscrpljivala u pregovaračkom postupku i nagodbi rivalskih strana. Namjera im je bila da nanovo uspostave destabiliziranu ustaljenost življenja običajnosne zajednice, pa se može reći da je spomenuta (...) procedura de facto predstavljala »pravdu« koja se primjenjivala u danom kontekstu. Zaključak autora jest da ovako shvaćena »pravda« nije bila ništa drugo do odgovarajuća metodologija, tj. pravilo konzerviranja postojećih običaja, ili naprosto korekcija narušenog modusa egzistiranja u nekom polisu.Research of demonstration of “justice” in Homer’s Odyssey by kings or magistrates in actu­al situations of the time, showed that these were particular procedures rather than abstractconcepts, always applied to resolve concrete and specific ad hoc situations and never to thedepersonalized and general laws, so their role was being exhausted in the course of negotiati­ons and settlement of rival parties. Their intention was to reestablish destabilized continuity ofmorality-based community, therefore it can be said that the mentioned procedure de facto repre­sented “justice” applied to a given context. The author concludes that the concept of “justice”in this sense was merely a suitable methodology, i.e. the rule of conservation of existing mores,or simply a correction of a violated mode of existence in a certain polis. (shrink)

Istraživanje demonstriranja »pravde« u Homerovoj Odiseji od strane kraljeva ili sudaca u stvarnim situacijama toga doba, pokazalo je da je riječ o postupcima u partikularnoj formi, a ne o apstraktno pojmljenim principima. Ovi su postupci rješavali uvijek konkretne i specifične ad hoc situacije, a nisu primjenjivali depersonalizirane i općevažeće zakone, te se njihova uloga iscrpljivala u pregovaračkom postupku i nagodbi rivalskih strana. Namjera im je bila da nanovo uspostave destabiliziranu ustaljenost življenja običajnosne zajednice, pa se može reći da je spomenuta (...) procedura de facto predstavljala »pravdu« koja se primjenjivala u danom kontekstu. Zaključak autora jest da ovako shvaćena »pravda« nije bila ništa drugo do odgovarajuća metodologija, tj. pravilo konzerviranja postojećih običaja, ili naprosto korekcija narušenog modusa egzistiranja u nekom polisu.Research of demonstration of “justice” in Homer’s Odyssey by kings or magistrates in actu­al situations of the time, showed that these were particular procedures rather than abstractconcepts, always applied to resolve concrete and specific ad hoc situations and never to thedepersonalized and general laws, so their role was being exhausted in the course of negotiati­ons and settlement of rival parties. Their intention was to reestablish destabilized continuity ofmorality-based community, therefore it can be said that the mentioned procedure de facto repre­sented “justice” applied to a given context. The author concludes that the concept of “justice”in this sense was merely a suitable methodology, i.e. the rule of conservation of existing mores,or simply a correction of a violated mode of existence in a certain polis. (shrink)

Ovaj rad usmjeren je na proučavanje prijateljskih odnosa unutar razrednog odjela. Odnosi među vršnjacima izuzetno su važni u školskom razdoblju, a nedostatak ili trajne teškoće u prijateljskim odnosima mogu se reflektirati na uspjeh učenika, usvajanje nastavnih sadržaja, sliku učenika o sebi, socijalni status i socijalni uspjeh itd. Cilj empirijskog dijela rada je ispitati kvalitetu prijateljskih odnosa unutar razrednog odjela u kategoriji ‘najbolji prijatelj’. Iz cilja istraživanja proizašla su tri istraživačka pitanja: Kakav je profil prijateljskih odnosa u kategoriji ‘najbolji prijatelj’? Kako (...) izgleda hijerarhijska struktura dimenzija kvalitete prijateljstva u ponuđenim kategorijama? Koje karakteristike opisuju najboljeg prijatelja i idealnog prijatelja? Rezultati istraživanja utvrđuju dva profila: opći te profil blizine i roditeljske uključenosti. Utvrđivanje hijerarhijske strukture ukazalo je na važnost brige i priznanja te pouzdanosti i rješavanja problema. Vrh hijerarhijske ljestvice zauzimaju dimenzije priznanja i pouzdanosti. Kao najznačajnije karakteristike koje opisuju najboljeg prijatelja ističu se razgovor i zajedničko provođenje vremena, povjeravanje i pomoć, a u idealnom prijateljstvu izdvajaju se moralne vrijednosti prijatelja. This paper focuses on studying friend relationships in the classroom. Relationships between peers are exceptionally important in school age, and a lack of such relationships or continued difficulties with them can reflect on student successes, learning outcomes, and student perceptions of self, social status, social success, etc. The goal of the empirical part of the research was to examine the quality of friend relationships within the classroom in the category of ‘best friend’. Three research questions arose from the research goal: What is the profile of friend relationships in the category of ‘best friend’? What is the hierarchical structure of the quality dimensions of friendship in the categories offered? Which characteristics describe one’s best friend and the ideal friend? The results of research affirm two profiles – a general one, and the profile of closeness and parental involvement. The affirmation of hierarchical structure pointed to the importance of care and recognition and reliability and problem solving. The highest point in the hierarchy is held by the dimensions of recognition and reliability. The most significant characteristics that describe one’s best friend include conversation and spending time together, trust and aid; the moral values of the friend are exemplified in an ideal friendship. (shrink)

Law is traditionally related to the practice of command and hierarchy. It seems that a legal rule should immediately establish a relation between a superior and an inferior. This hierarchical and authoritharian view might however be challenged once the phenomenology of the rule is considered from the internal point of view, that is, from the stance of those that can be said to “use” rather than to “suffer” the rules themselves. A practice oriented approach could in this way open up (...) a more liberal, and also somehow less parochial and ideological, road for legal theory. This is – it is argued in the paper – the programme, or better, the promise we can find in Herbert Hart’s main work, The Concept of Law. The article tries to render this promise more transparent while, nonetheless, not eschewing the blind sides of its narrative and argumentative strategy. (shrink)

The paper claims that the rule of recognition, given the way it is presented by Hart, cannot be a constitutive rule of any legal system as a whole, but rather a constitutive rule of legal rules as elements of a legal system. Since I take the legal system to be an institutional artifact kind, I claim that, in order to account for a legal system as a whole, at least two further constitutive rules, in addition to the rule of recognition (...) as a token-element constitutive rule, are needed – one constitutive of legal officials and the other constitutive of a legal system as a token. However, given the central role the legal officials' practice occupies in establishing a particular instantiation or token of a legal system, I also claim that the rule of recognition cannot be understood as 'merely' a token-element constitutive rule but also as a legal system's implementation or concretisation rule. (shrink)

Comme le font tous les juristes réalistes, Ross soutient lui aussi que les juges créent du droit. Un examen scrupuleux permet cependant de montrer, non seulement, qu’il existe chez lui plusieurs variantes de cette thèse et, mieux encore, qu’aucune de ces variantes n’est parfaitement convaincante car les concepts utilisés par Ross manquent souvent de précision.