Following the spread of Platonic anthropology, Christianity has started, already since the 2nd century A.D., to be dominated by dualism – a trend undisturbed by somewhat more holistic Thomism, and further strengthened by Cartesianism, which distanced Christian theology and soul even further away from the body. During the 1960s, theologians have become aware of the far more positive and inclusive attitude that the Bible has towards the body. Yet, a century before, the Adventist movement was born in conditionalism such as (...) presented by Hobbes in Leviathan (XLIV). Man does not have a soul; he is a “living soul” – a body vivified by the “breath of life” (Gen 2:7). Without the body, there is no life, nor, consequentially, eternal hell. To this Adventists have also conjoined a philosophy of health reform in which the care of the body has a key role, and upon which depends man’s intellectual and spiritual wellbeing. On this foundation, they have built a rich healthcare and educational practice. This physicalist version of Christian anthropology is a unique worldview contribution to philosophy of the body and a subject worthy of academic attention. (shrink)

Polazeci od jedne Fukoove opaske o vaznosti Kantovog razumevanja prosvetiteljstva za modernu filozofiju uopste, u ovom tekstu pokusavamo da sledimo trag veze izmedju pitanja o aktuelnosti, prosvetiteljstva i moderne kod Kanta. Ideje slobode i subjektivnosti uocavamo kao nezaobilazne za razumevanje kantovskog prosvetiteljskog projekta i njegove aktuelnosti. U tekstu pokusavamo da pokazemo kako se kod Kanta nailazi na specificno moderno shvatanje aktuelnosti koje ima dalekosezne ontoloske posledice, narocito u pogledu kategorije mogucnosti. Na osnovu sprovedenih analiza dolazimo do teze da se odgovor (...) na pitanje o aktuelnosti prosvetiteljstva ispostavlja kao ulog u borbi za ostvarenje nemoguceg. (shrink)

Translated from: Searle, J. R. 'Social Ontology: some basic principles'. Anthopological Theory, 2006, Vol. 6, issue 1, pp.51-71.

Rad se sastoji od dva dijela. U prvom dijelu, tragom prethodnih istraživanja, prvenstveno Petrovićevih i Marottijevih, ispitujem sadržaj i primjenu temeljnog filozofijskog pojmovlja zasnovanoga na riječi i pojmu biti, pri čemu je glavna primijenjena strategija filozofijsko tumačenje mišljenja tvorenog putem mehanizama hrvatskoga jezika. U drugom dijelu, tragom Veljakovih istraživanja o metafizičkim utvarama, ispitujem opasnosti usvajanja moguće nepotpuno razumljenog pojmovlja pomoću kojega oblikujemo predodžbe o (društvenoj) zbilji i po njoj djelujemo. Sidrište je razmatranja problem hipostaze jednoga, a u dijalogu s Veljakovim (...) razmatranjima hipostaziranja partikularnih bića nastojim raščistiti polazišno mjesto za mišljenje promjena u odnosu prema zbilji opstojanja. (shrink)

This paper is concerned with the characteristics of the conceptuality of fundamental ontology, which are presented through an analysis of existentials as the concepts typical of this philosophical position. The analysis first presents the meaning and role of existentials in relation to the main ideas of fundamental ontology as well as Heidegger’s critique of the categories. The second part of the paper then presents the conceptual character of the existentials through the analysis of the concept of the world and in (...) terms of the conceptual relations they form. The analysis draws on Heidegger’s early ideas about the essential relation between thinking and language in philosophy, according to which the language of philosophy emerges from and indicates how a particular philosopher thinks. (shrink)

The paper aims to present Spinoza’s understanding of the ontological status of finite beings, which was heavily influenced by mathematics, i.e. geometry. Spinoza stratified finite beings into two fairly incompatible layers: the one subjectively conceived, while the other is the objective level. The first level is related to the essence of being that is caused by God through immanent causality: here, we speak of entailment on the logical and epistemological level, and not the level of reality. Unlike essence, existence represents (...) the second level of being: existence is caused by the real finite being through transeunt cause. The first level, by its ontological status, is very close to mathematical entities, therefore the qualification that Spinoza ‘geometrized reality under a species of the essences’. Namely, he geometrized the segment under the scope of ontology, i.e. the essences of finite modes. The final part of the paper is dedicated to one of the main reasons why Spinoza failed to provide a satisfactory solution to this ontological problem, which is not the only such problem of his system. This would be that Spinoza paid too muchattention on ethics, to the detriment of metaphysics, i.e. ontology as general metaphysics. For Spinoza, ontology is subjected to epistemology and ethics, therefore the name ‘functional metaphysics’. U članku se tematizira Spinozino shvaćanje ontologijskog statusa konačnih bića koje je bilo pod znatnim utjecajem matematike odnosno geometrije. Spinoza je konačna bića stratificirao na dvije teško pomirljive razine: jedna je ona subjektivno zamišljena, a druga bi trebala biti zbiljska razina. Prva se razina odnosi na bit bića koju uzrokuje Bog na način imanentne uzročnosti: radi se o slijeđenju na logičkoj i spoznajnoj razini, a ne o zbiljskoj razini. Za razliku od bîti, egzistencija predstavlja drugu razinu bića: egzistenciju uzrokuje zbiljsko konačno biće na način tranzeuntnog uzroka. Prva je razina po svome ontologijskom statusu vrlo bliska matematičkim entitetima, zbog čega se rabi kvalifikacija da je Spinoza ‘geometrizirao stvarnost pod vidikom bîti’. Geometrizirao je, naime, segment kojim se bavi ontologija, a to su bîti konačnih modusa. U završnom dijelu članka navodi se jedan od glavnih razloga Spinozina nezadovoljavajućeg rješenja ovog ontologijskog problema, iako to nije i jedini ontologijski problem njegova sustava. Taj bi razlog bila Spinozina velika usredotočenost na etiku, a na štetu metafizike, odnosno ontologije kao opće metafizike. Spinoza je ontologiju promatrao u funkciji epistemologije i etike, pa se govori o ‘funkcionalnoj metafizici’. (shrink)

Drawing on Levinas, the author seeks to explore the question of being and responsibility, as a relation between ontology and ethics, from the perspective of a meta-position that would enable a critique of the classical West European ontological tradition with its strongly cosmocentric, anthropocentric, and egocentric character. The main purpose of the paper is to examine whether there is in West European thought a possibility to found the ethics of responsibility on overcoming the ontology of being. More precisely, the author (...) seeks to show that in contemporary Western philosophy the significance and validity of the classical ontological principle are declining when it gets separated from the ethos of philosophy itself. Moreover, a gradual shift from the impersonal being to the ontology of the personality takes place. This ontology of the personality is grounded in the Other. It withdraws from the game of consciousness which represents being. The personality thus understood, in Levinas' words, carries within itself vested responsibility, because in the personality there lie the infinite and transcendence. Oslanjajuci se na Levinasa, autor pokusava da pitanje bivstvovanja i odgovornosti, kao odnosa ontologije i etike, razmotri iz perspektive jednog meta stava koji bi omogucio kritiku klasicne zapadnoevropske ontoloske tradicije koja ima naglasen kosmocentricki, antropocentricki i egocentricki karakter. Glavni cilj ovog rada jeste da ispita postoji li u zapadnoevropskom misljenju mogucnost otvaranja za etiku odgovornosti preko savladjivanja ontologije bivstvovanja. Tacnije, pokazivanje kako u savremenoj zapadnoj filozofiji opada znacenje i vazenje klasicnog ontoloskog nacela kada se odvoji od ethosa same filosofije, i kako dolazi do jednog postepenog okreta od bezlicnog bivstvovanja prema ontologiji licnosti. Ta ontologija licnosti se temelji u Drugom. Ona se povlaci iz igre svesti koja odigrava i predstavlja bivstvo. Tako shvacena licnost, kako bi rekao Levinas, u sebi nosi polozenu odgovornost, jer je u licnosti prisutno ono beskonacno i transcendencija.. (shrink)

Diderot?s universe is somewhat weird, often dreamlike and hallucinatory, and his ontology fluid and elusive. It comprises the existing, the non-existent and even contradictory entities, the boundaries between which cannot always be clearly delimited. This universe in which nothing is of the essence of a particular being and everything is more or less something or other, resembles the amorphous and oneiric world of Zhuangzi in which nothing is clearly defined, while essenceless things, floating in uncertainty and indeterminacy, literally blend into (...) one another. The author examines what the early Hollywood comedies of Preston Sturges and the Marx brothers can teach us about the metaphysics and the principles at work in this complex and intricate world. Didroov univerzum je unekoliko neobican, cesto nalik na san, halucinatoran, a njegova ontologija fluidna i neuhvatljiva. Ona, naime, obuhvata kako postojeca tako i nepostojeca, pa cak i protivrecna bica, izmedju kojih nije uvek moguce postaviti jasne granice. Taj univerzum, u kojem nista nema sustinu posebnog bica i svaka stvar je vise ili manje bilo koja stvar, mozda jos najvise podseca na Cuang Ceov amorfni i oniricni svet, u kojem nema nicega razgovetnog, a stvari koje bez ikakve esencije plutaju u neizvesnosti i neodredjenosti se doslovno prelivaju jedna u drugu. Autor razmatra sta nam o metafizici i principima koji vaze u tom kompleksnom i slozenom svetu mogu reci rane holivudske komedije Prestona Stardzesa i brace Marks. (shrink)

Članek poda fenomenološki prispevek k estetiki vsakdanjosti, pri čemer izhaja iz nekaterih konceptov, ki jih je razvil Martin Heidegger. Cilj je razumeti pravo naravo same vsakdanjosti v vsej njeni dolgočasnosti in sivini ter poudariti, da v vsakodnevnosti obstaja estetski vidik. Estetika vsakdanjosti ni le »izjemno v navadnem«. Da bi razumeli celoten obseg estetike vsakdanjosti, moramo raziskati fenomen navadnega in vsakdanjega. V pričujočem članku je ontologija človekove vsakdanje eksistence razložena s pojmi kraja, življenjskega sveta, domačnosti in tujosti. Estetski vidik vsakdanjega (...) temelji na teh eksistencialnih strukturah. Človekova eksistenca se večino časa godi na domačem kraju – ki je lahko dom, delovni prostor ali pa poznani predeli v domačem mestu. Ko se premikamo po domačem območju, občutimo izkustveno ukoreninjenost in varnost. Element nepričakovanosti, ki je včasih povezan z občutkom tesnobe ali celo strahu, umanjka. Prav to dejstvo, da ni nobenih presenečenj, da stvari potekajo gladko, kot pričakujemo, je prijetno. Početi stvari na rutinski način ima določene vzorce, ki so zadovoljujoči, v njih pa je tudi estetski vidik. Estetika vsakdanjosti se nahaja v odsotnosti izjemnega, v občutku počutiti se doma in imeti nadzor. Estetika domačega je estetika manka, tiha fascinacija z odsotnostjo zahtev iz okolice. (shrink)

Straipsnyje tiriamos dvi XX a. viduryje iðplëtotos funkcionalistinio sàmonës aiðkinimo kryptys: D. Armstrongo ir D. Lewiso analitinis funkcionalizmas ir H. Putnamo komputacinis funkcionalizmas. Siekiamaparodyti, kad ðios dvi kryptys ið esmës sutampa metodologiniu poþiûriu, taèiau jø atstovai suteikiasavøjø teorijø metodologiniam pagrindui skirtingas ontologines interpretacijas. Sutardami, kad fizikinio bûvio ir funkcinio bûvio sàvokos skiriasi, jie nesutaria dël to, ar funkcinio bûvio sàvokà reikialaikyti iðskirianèia atskirà ontologinæ bûviø kategorijà, ar ði sàvoka iðreiðkia tik skirtingà tø paèiø fizikiniø bûviø identifikavimo realiame pasaulyje bûdà. Ðiame (...) nesutarime ið esmës uþsimezga ðiuolaikineisàmonës filosofijai bûdinga kontroversija klausimu: savybiø ontologija turi bûti rekonstruojama intensiniu ar ekstensiniu pagrindu?Pagrindiniai þodþiai: funkcionalizmas, materializmas, ávairiopa realizacija, reduktyvistinës sàmonës teorijos. (shrink)

Dinamična filozofija je pomemben nov pristop, ki korenito spreminja naš pogled na filozofijo psihologije, na spoznavno teorijo, ontologijo oziroma metafiziko ter na etiko, pa tudi na vprašanja resnice in nejasnosti. Teza dinamičnega spoznavanja oziroma kognicije zagovarja nesledno bogastvo duševnosti, pri tem pa ohranja strukturo v obliki neklasičnega jezika misli. Na srednji ravni opisa spoznavnih sistemov imamo namesto sledenja pravilom matematični opis. Teza supervenience pripomore k sprejemljivosti neredukcionizma.Spoznavna teorija razširi pojem upravičenosti, opirajoč se na morfološko vsebino kot ozadje spoznavnih sistemov. (...) class='Hi'>Ontologija predlaga eno dinamično vesolje brez delov, kjer postavke ne obstajajo. Možno pa je izrekanje posredne korespondenčne resnice. Nejasnost je prevrednotena. V metaetiki se zagovarja irealizem. Intencionalnost je navezana na kvalitativno zavest. Podan je pregled avtorjevega filozofskega popotovanja. Vse pomembne sestavine avtorjevih izkustev avtor vgrajuje v postanalitično dinamično filozofijo, na katero mu je odprlo pogled sodelovanje s Terryjem Horganom. (shrink)

In this paper, the author considers five basic understandings of metaphysics as a philosophical discipline that 1) studies the most general characteristics of everything that is, 2) investigates beings as beings, 3) considers what goes beyond the framework of experience, 4) analyses the most general terms and 5) provides an explanatory theory. In addition, the author considers a number of relevant ideas and distinctions, the distinction between reality and appearance, the distinction between the apparent and scientific picture of the world (...) (Wilfrid Sellars), the idea that philosophy is the queen of science (Moritz Schlick), the distinction between descriptive and revisionist metaphysics (Peter Frederick Strawson), the synoptic view, the idea of naturalised metaphysics, etc. The author accepts the first point of view, the one according to which metaphysics is understood as a philosophical discipline that studies the most general characteristics of everything that is, and accordingly believes that categorical ontology best fits into that picture. After that, the author briefly presents the most famous criticisms of metaphysics (David Hume, Immanuel Kant, and logical positivists), as well as the positions that led to the formation of modern metametaphysics (Rudolf Carnap and Willard Van Orman Quine). Finally, the author considers verbalism and trivialism and tries to determine whether these two positions can represent a basis for the elimination of metaphysics. The author tries to show that these positions do not eliminate metaphysics, but rather set the framework for contemporary metaphysical discussions. (shrink)

Avtor oriše eno od oblik analitičnega pravnega realizma kor priredje treh osnovnih tez. Po prvi tezi so razlagalne izjave v pravnem govoru pripisovalne izjave brez spoznavne vloge. Po drugi tezi je pravo skupek vplivnih norm, tj. tistih norm, ki so bile dejansko uporabljene v preteklosti in jih bodo v prihodnosti verjetno uporabila pristojna telesa. Po tretji tezi se pravne znanosti kot spoznavne dejavnosti ne sme zamenjevati s pravno stroko. Čeprav se pravna stroka udejstvuje tudi v spoznavnih dejavnostih, njeno delo sestavljajo (...) predvsem nespoznavne dejavnosti, kakršni sta pravno razlaganje in pravotvorje. | Starejša različica tega članka je bila objavljena v Revusu 19 v italijanščini, francoščini in hrvaščini. (shrink)

Članek obravnava Leibnizev načrt filozofskega jezika, t. i. »univerzalno karakteristiko«. Najprej izpostavimo dejstvo, da Leibnizev načrt temelji na določenem semiotičnem vidiku matematike, ki v kontekstu novoveške ideje matematizacije vseh znanosti predstavlja novost. Kakorkoli ima Leibnizev drzen načrt resne pomanjkljivosti, ki so nedvomno botrovale temu, da ni nikoli zares začel z njeno izvedbo, pa Leibniz črpa optimizem iz strogo platonistične zasnove svoje epistemologije, v kateri je karakteristika utemeljena. Karakteristika je v sami teoretski zasnovi mogoča le pod pogojem, da se zaveže klasičnemu (...) realizmu in se odpove tisti metodi filozofije zavesti, ki sta jo ustoličila Descartes in Locke. Iz tega, kaj karakteristika obljublja, in iz njene zavezanosti platonizmu pa je videti, da se karakteristika kot jezik narave v ključnih potezah zgleduje po neki tradiciji mišljenja jezika, ki ima svoj začetek v Platonovem Kratilu in ima v Leibnizevem času še vedno svoje zagovornike. (shrink)