Wittgenstein započinje svoja Predavanja o religioznom vjerovanju tvrdeći kako ne bi proturječio religioznoj osobi koja vjeruje u Strašni sud, iako on osobno ne dijeli takva uvjerenja. Kasnije izjavljuje kako nije siguran mogu li religiozni vjernici i pojedinci koji ne vjeruju istinski razumjeti jedni druge. Neki filozofi tumače ove primjedbe kao dokaz da je Wittgenstein smatrao kako su religijski i nereligijski diskursi nesumjerljivi, u tom smislu da nereligiozna osoba ne može razumjeti religioznu kada ova govori o svojim vjerovanjima, kao i da (...) su religiozna vjerovanja imuna na kritiku izvana kao posljedica te navodne nesumjerljivosti. Hilary Putnam je tvrdio da je Wittgenstein vjerovao kako dijalog između religioznih i nereligioznih osoba podrazumijeva određeno nesporazumijevanje, koje međutim nije posljedica nesumjerljivosti. Predlažem drugačije sagledavanje „nesuprotstavljenosti“ i Wittgensteinovog shvaćanja religioznog vjerovanja, pri čemu se slažem s Putnamom da se teza o nesumjerljivosti ne može pripisati Wittgensteinu. (shrink)

Rezultat Kantove refleksije o tradicionalnom pojmu istine kao sukladnosti spoznaje ili pojma ili subjekta s predmetom ili objektom – da nema ni općeg materijalnog ni općeg formalnog kriterija istine koji bi bio dostatan – vodi kritičkome uvidu da smo upućeni na smatranje istinom i da ostajemo na tome, a da se ono pokazuje na tri načina: ili kao mnijenje ili kao vjerovanje ili kao znanje. Dakle, ne tek s Hegelom nego i prema Kantu, pojmilo se da sud nije »pogodan« (...) da »izrazi« istinu, nego da je sud – shvaćen kao objektivno važeći odnos koji smo mi izgradili – ono što smatramo istinitim. Ono što je i frapantno i nenadmašno aktualno u ovom nalazu jest prije svega jedinstven položaj i težina znanja koje, prema Kantu, također predstavlja jedan modus smatranja istinom, i to ne onaj – čovjeku nedostupan – u kojemu bismo mogli biti neupitno sigurni u istinu. Tako se kritička filozofija nipošto ne ispunjava jedino u uvidu da se egzistencija može »pokupiti« iz pojma, nego i u ništa manje fundamentalnom uvidu da se iz egzistencije pojma može jednako tako malo toga zaključiti. (shrink)

Joachim Ritter i drugi su pokušali opravdati duhovne znanosti pomoću teorije »kompenzacije«. Prema Ritteru, duhovne znanosti nadoknađuje gubitke i rizike uzrokovane progresom modernizacije. Teorija kompenzacije naizgled opravdava duhovne znanosti u odnosu prema dinamici modernog svijeta. To se prima facie čini privlačnim u vremenu kada je očit uspjeh prirodnih znanosti i tehnologije, a duhovne znanosti stavljene u položaj u kojem se moraju braniti. U članku se razmatraju četiri prigovora teoriji kompenzacije: teorija je obilježena antikvarnim pristupom povijesti; uzima u obzir samo konzervatorsku (...) funkciju duhovnih znanosti; degradira duhovne znanosti smatrajući ih tek dodatkom i dopunom kulturnih promjena; te precjenjuje njihovu sposobnost u uravnoteženju gubitaka i rizika modernizacije. Disertacija o povijesti crkve ne nadoknađuje moderni gubitak vjere. Esej o Casparu Davidu Friedrichu nije nikakva nadoknada za uništen krajolik. Uvjerenje da za svaki gubitak ili štetu postoji kompenzacija je vjerojatno vezano uz religijsko vjerovanje u oprost ili uz filozofske argumente za teodiceju. Zaključak je taj da se duhovne znanosti ne smije opravdavati argumentima korisnosti. One su »korisne« jer ne moraju uopće biti korisne. (shrink)

Osim intuitivnih spoznaja kojima svijest neposredno zna sebe kao postojeće, sve su ostale spoznaje višestruko posredovane. A da bi uopće bile moguće, moraju biti zasnovane na vjerovanju iz kojega jedino mogu proizići čak i najskromnije spoznajne pretpostavke. No iako je snažna vjera ili bar kakvo-takvo vjerovanje u valjanost pretpostavki nužno ishodište svake umske spoznaje, ipak je tek sumnja ta po kojoj se iz tih pretpostavki može doprijeti do znanja. Jer vjera koja nije otvorena za sumnju i provjeru, spoznajno je (...) jalova. Štoviše ona je istinogubna.Stoga upravo sumnja čini mišljenje kritičkim, a filozofiju kao filo-sofiju razgraničava od arogantnog dogmatizma, zdravorazumske ograničenosti i ideološke lažnosti.Pa ako umska spoznaja bez vjere ili bar vjerovanja nije moguća, vjera koja ne uvažava ili čak negira umsku spoznaju nedostojna je življenja.Except for intuitive cognitions by which consciousness is immediately aware of itself as existing, all other cognitions are mediated in multiple ways. To make this possible in the first place they need to be based on the belief from which even the most modest hypotheses can stem. Although firm faith or at least some kind of similar belief in the validity of the hypotheses is the necessary origin of every mental-rational cognition, doubt is the only thing that can lead to knowledge from those hypotheses. Faith which is not open to doubt and verification is cognitively futile. Furthermore, it is truth-evasive.Bearing that in mind doubt is that what makes thinking critical and draws the boundary between philosophy as philo-sophia and arrogant dogmatism, pure-sense limitation and ideological falseness.So if mental-rational cognition without faith or at least belief is not possible, the faith which does not respect or which even negates mental-rational cognition is unworthy of living. (shrink)

Normativni teoretičari pogreške nastoje braniti teoriju pogreške koja kaže da normativni sudovi pripisuju normativna svojstva, a takva svojstva, uključujući razloge za vjerovanje, nikada nisu instancirana. Mnogi filozofi su iznijeli prigovore obrani teorije koja podrazumijeva da ne možemo imati razloga vjerovati u nju. Spencer Case prigovara da teoretičari pogreške jednostavno ne mogu izbjeći samopobijanje. S druge strane, Bart Streumer tvrdi da ne možemo vjerovati u normativnu teoriju pogreške, ali da to, pomalo iznenađujuće, pomaže njenim zagovornicima da je obrane od ovih (...) prigovora. Smatram da, ako je Streumerov argument uspješan, on omogućuje teoretičarima pogreške izbjegavanje Caseovog prigovora o samopobijanju. Međutim, nadograđujem i poboljšavam Caseov argument kako bih pokazao da nikada ne bismo mogli uspješno obraniti normativnu teoriju pogreške, bez obzira na to možemo li vjerovati u nju ili ne. Dakle, samopobijanje ostaje. Rad zaključujem nudeći neke razloge za mišljenje da naša nesposobnost da obranimo normativnu teoriju pogreške znači da bismo je trebali odbaciti, što bi posljedično značilo da je ona neistinita. (shrink)

U ovome ogledu najprije uvodim u teorije moralnog osjećaja Francisa Hutchesona, Davida Humea i Adama Smitha te razjašnjavam važne razlike među njima. Potom ispitujem da li moralni sud koji se zasniva na moralnom osjećaju varira ovisno o metafizičkim vjerovanjima. U tu svrhu te teorije uglavnom primjenjujem na pitanja kao što su istraživanje matičnih stanica, pobačaj i aktivna eutanazija. U svim trima teorijama neistinita religijska vjerovanja mogu iskriviti moralni sud. U Hutchesonovoj teoriji odgovori na problem istraživanja matičnih stanica, pobačaja i aktivne (...) eutanazije ne mijenjaju se ovisno o metafizičkim vjerovanjima promatrača. No odgovori na ta pitanja mogu se promijeniti ovisno o djelatnikovim metafizičkim vjerovanjima. Humeova teorija ne može pružiti odgovore na problem istraživanja matičnih stanica i pobačaja kada primatelj (onaj na koga utječe djelatnikova radnja) jest embrij ili fetus, dok odgovor na problem aktivne eutanazije ne može pružiti kada je pacijent nesvjestan. Može pružiti odgovore na problem pobačaja kada je primatelj trudnica, a na problem aktivne eutanazije kada je pacijent svjestan. No odgovori mogu varirati ovisno o ženinim ili pacijentovim metafizičkim vjerovanjima. Smithova teorija može pružiti odgovore na problem istraživanja matičnih stanica, pobačaja i eutanazije. No odgovori mogu varirati ovisno o djelatnikovim metafizičkim vjerovanjima. To pokazuje da sam moralni osjećaj u tim teorijama ne može identificirati primjereno moralno stajalište. (shrink)