Je li politika identiteta novi emancipacijski potencijal koji u formalizam liberalnih demokracija unosi zbiljski kulturni, socijalni i vrijednosni sadržaj grupnih identiteta ili se pak radi o kategorijalno proturječnom i neodrživom projektu koji razara autonomiju liberalnodemokratskog građanstva?Autor nastoji uravnoteženo odvagnuti značaj, poteškoće i doseg politike identiteta. U prvom dijelu razmatra se slojevitost i dinamičnost osobnih i grupnih identiteta, te političke artikulacije identiteta koje prethode današnjim raspravama. U drugom dijelu razmatraju se zahtjevi i poteškoće politike identiteta. One proizlaze iz njezina ishodišna stajališta (...) o političkom primatu koncepcije dobra pred koncepcijom prava, odnosno jednakom javnom i pozitivnom priznanju te prihvaćanju grupnih identiteta i socijalnih određenosti u političkoj artikulaciji zajednice. Naposljetku, autor ističe osobit značaj i izglede korektivnih vrijednosti politike identiteta za demokratsku pravednost.Is identity politics a new emancipatory potential which brings real cultural, social and value content of group identities into formalism of liberal democracies, or is it a case of categorically contradictory and untenable project which destroys autonomy of liberal-democratic citizenship?The author tries to weigh the importance, difficulties and scope of policy of identity in a balanced manner. The first part deals with the complexity and dynamics of personal and group identities, as well as political articulations of identities that precede the current discussions. In the second part the requirements and difficulties of identity politics are being considered. They arise from its starting position regarding the political primacy of the concept of the good over the concept of right, i.e. equal public and positive recognition and acceptance of group identities and social determination in the political articulation of community. Finally, the author emphasizes the special importance and prospects of corrective values of identity politics for democratic justice. (shrink)

Shvaćajući kulturni pluralizam kao činjenicu suvremenog liberalno demokratskog društva, uočava se njegova problematičnost u odnosu na same liberalno-demokratske ideje. Demokracija polazi od prava većine, a liberalizam polazi od pojedinca kojemu su osigurana temeljna prava i dužnosti zanemarujući činjenicu njegova mogućeg pripadanja manjinskoj kulturi. Može li se odgovor na zahtjev kulturne različitosti pronaći isključivo u teoriji ljudskih prava ili je potrebno dopustiti postavljanje posebnih prava za pripadnike različitih manjinskih kultura? Je li takva posebna prava dovode u pitanje ideal jednakosti koji se (...) oduvijek smatrao temeljem pravednih odnosa? Will Kymlicka, polazeći sa svog liberalnog stajališta, navodi kako jedna obuhvatna teorija pravednosti u multikulturalnom društvu treba uključivati i opća prava, koja su pripisana svim pojedincima bez obzira kojim skupinama pripadali, ali i određena grupno-diferencirana prava ili »specijalni status« za manjinska prava.Understanding cultural pluralism, as a fact of the modern liberal democratic societies, it is problematic regarding the very liberal democratic ideas. Democracy starts with the majority rule, and liberalism is based on the individual, whose basic rights and duties are ensured, disregarding the fact of possible belonging to a minority culture. Can the answer to the demand of cultural diversity be found exclusively in the human rights theory or must we allow the setup of special rights for the for the members of different minority cultures? Do such “special rights” question the ideal of equality that was always considered to be a base of justice? Will Kymlicka, starting from his liberal standpoint, states that a comprehensive theory of justice in multicultural society must include both the general rights ascribed to all individuals, regardless of which groups they belong to, and the specific group-differentiated rights or “special status” for minority rights. (shrink)

Cieľom predkladanej state je pokus o upresnenie Kuhnovej teórie vedeckých revolúcií. Navrhujem rozlíšiť pojem vedeckej revolúcie, ktorý označuje sociologický fakt zmeny postoja vedeckého spoločenstva vo vzťahu k určitej teórii a pojem epistemickej ruptúry, ktorý označuje lingvistický fakt diskontinuity jazykového rámca, v ktorom je táto teória formulovaná. Analýzou zmien jazykového rámca možno získať klasifikáciu epistemických ruptúr na štyri typy, nazvané ideácia, re-prezentácia, objektácia a re-formulácia. V stati je každý z týchto typov epistemických ruptúr ilustrovaný na sérii príkladov z dejín fyziky. Uvedené (...) typy epistemických ruptúr úzko súvisia s vedeckými revolúciami. Klasifikácia epistemických ruptúr sa tak dá použiť ako východisko pri klasifikácii vedeckých revolúcií. Jednotlivé revolúcie možno klasifikovať podľa toho, akého druhu je epistemická ruptúra, ktorá príslušnú revolúciu sprevádza. (shrink)

U suvremene rasprave o svjedočanstvu C. A. J. Coady uveo je pojam patologije. Radi se o stanovitim otklonima od normalnih slučajeva svjedočenja zbog kojih epistemička vrijednost takvih iskaza postaje dvojbena. Temeljem Coadyjeve analize komunikacijskih akata pokušale smo identificirati uvjete ne-patološkog svjedočanstva kako bismo propitale može li se fikcija smatrati svjedočanstvom. U članku argumentiramo u prilog stava da je moguće govoriti o fikcijskom svjedočanstvu jer praksa fikcije ne krši postavljene uvjete epistemičke odgovornosti govornika/autora; proizvodi epistemičku korist za čitatelja koja predstavlja (...) legitimni epistemički cilj. (shrink)

Najnovije rasprave o civilnom društvu razmatrale su procese globalizacije čime je proširen teorijski diskurs kako bi se obuhvatio pojam globalnoga civilnog društva. Pojam i praksa civilnog društva globalizirali su se na način koji odražava empirijske procese međupovezivanja društava i oblikovanja svjetskog društva. Iz normativno mobilizirajuće perspektive, aktivisti i teoretičari civilnoga društva ističu potrebu za obranom svjetskog društva od globalne prijetnje nuklearnim ratom, ekoloških katastrofa, zločina i nasilja, dominacije svjetskih sila nad sudbinom pojedinih zemalja i društava, tj. potrebu da se ono (...) suprotstavi tendenciji »politike moći« na svjetskoj razini i da obrani autonomiju društva kao onoga koje je primarno uskladivo s ekspanzijom politika koje su zasnovane na vladavini zakona diljem svijeta, a neuskladivo s politikom sile, državnih razloga i dominacijom svjetskih središta moći. Procesi globalizacije rezultiraju sukobljavanjem i/ili asimilativnim prelaženjem civilizacija i kultura, kao i kontroverznim tendencijama: s jedne strane, pokušaja uvođenja međunarodnih političkih institucija i usvajanja međunarodnih konvencija za zaštitu ljudskih prava, za zaštitu demokratskih vrijednosti, za borbu protiv terorizma i segregacije prema različitim osnovama, vodeći time prema globalnoj standardizaciji kulture ljudskih prava i demokratskog političkog i pravnog poretka, a s druge strane, rastom ksenofobije, partikularizacije i etnonacionalizma, građanskih ratova, ekoloških prijetnji, globalnog terorizma, prijetnjom problema gladi, nuklearnog rata, novim bolestima itd. Suvremena pobjeda liberalnih i demokratskih vrijednosti pozitivni je doseg, no praćen osporavanim pitanjem suvereniteta, propadanjem urbanog, rasizmom, etničkim čišćenjem, ksenofobijom, neuspjelim političkim legitimacijama , a na globalnoj razini praćen je: globalnom nepravdom, siromaštvom, ekološkim opasnostima, masovnim i smrtonosnim bolestima, ugnjetavanjem manjinskih skupina, nezaustavljivim rastom stanovništva, velikim nesrazmjerima političke i ekonomske moći, terorizmom na globalnoj razini, prijetnjom nuklearnom katastrofom itd. Globalno civilno društvo ima tri dimenzije: 1.) empirijski fenomen globaliziranih društvenih relacija, međupovezanosti, 2.) mobiliziranje, formativnu silu projekta/vizije i 3.) društvene čimbenike na globalnoj/transnacionalnoj razini. Antiglobalizacijski pokret je pokušaj djelovanja nasuprot uočenim negativnim aspektima tekućih procesa globalizacije. Iako pristaše tog pokreta često djeluju uigrano, sam je pokret heterogen i obuhvaća raznolika, povremeno suprotstavljena, shvaćanja tog procesa, alternativna viđenja, strategije i taktike. Prema tome, iznijansirani pojmovi obuhvaćaju antikapitalističku/ antikorporativnu alternativnu globalizaciju. Njegovi sudionici mogu koristiti pozitivne izraze poput ‘globalna pravda’ ili ‘pokret za poštenu trgovinu’; ili ‘pokret za Globalnu Pravednost i Solidarnost’; ili ‘Pokret svih Pokreta’; ili jednostavno ‘Pokret’; ili ‘antikorporativni kapitalistički pokret’. Općenito govoreći, antiglobalizacijski pokret kao takav nije u velikoj mjeri suprotnost globalizaciji nego je oporba određenom načinu na koji se ona odvija – kao što je to neoliberalni proces globalizacije. U tom smislu, mnogi predstavnici Pokreta više vole da ih se naziva altermondijalizmom. (shrink)

Zašto se baviti istraživanjem ljudskog genoma ili dokazivanjem postojanja Higgsove čestice? Što te probleme čini značajnima ili vrijednima istraživanja? U novijim raspravama iz područja epistemologije može se pronaći bar dva shvaćanja problema epistemičke značajnosti: istraživačko pitanje ili spoznajni problem može biti praktično značajan ili intrinzično epistemički značajan, ovisno o tome da li su razlozi koji podržavaju značajnost problema praktični ili epistemički. U ovom radu bavim se pitanjem mogućnosti određivanja značajnosti problema iz čisto epistemičke perspektive. U tom pogledu argumentiram da ne (...) postoje čisto epistemički razlozi koji bi mogli odrediti važnost spoznajnog problema. Argument je baziran na trima prigovorima: epistemička dužnost neopravdano se poistovjećuje s epistemičkim opravdanjem, ne uzima se u obzir ovisnost epistemičkih razloga o konceptualnim shemama i zanemaruje se neograničenost opravdavalačkog potencijala evidencijske građe. (shrink)

Clanak se bavi pojmom epistemicke srece i njegovim znacajem za dva vazna epistemoloska problema, analizu znanja i problem skepticizma. Okosnicu rasprava cini poznata sokratovska intuicija, oko koje se filozofi gotovo bezrezervno slazu, da je znanje nespojivo sa prekomernim udelom srecnog sticaja okolnosti u otkricu istine. U svetlu Pricardovog modalnog tumacenja pojma epistemicke srece i razlikovanje veridicke i refleksivne epistemicke srece, razmatraju se prednosti i mane dve osnovne suprotstavljene koncepcije znanja, internalizma i eksternalizma. Pokazuje se da je eksternalizam u prednosti nad (...) internalizmom jer izlaze uslove za znanje cijim zadovoljenjem biva otklonjena bar veridicka epistemicka sreca. Eksternalizam je u prednosti i kada je rec o problemu skepticizma, jer uspeva da objasni kako je moguce imati znanje uprkos tome sto nemamo internalisticko opravdanje za iskljucenje poznatih skeptickih alternativa. Iako ne otklanja refleksivnu epistemicku srecu i ne resava problem skepticizma formulisan na meta-nivou, eksternalizam ukupno uzev predstavlja prihvatljiviju koncepciju ljudskog znanja pogotovu zato sto moze da prihvati cinjenicu da internalisticko opravdanje igra znacajnu ulogu u nasem saznanju. (shrink)

In the article, we consider the objections of the capability approach to Rawls’s theory of public justification. The objection is that Rawls’s theory is considered with an exclusive focus on reason and rationality as essential properties of justice, excluding from the domain of justice people who do not possess these properties (such as people with severe cognitive impairments). We point out the shortcomings of the alternative proposal to the capability theory, which is based on the dignity of the species, because (...) we claim that no valid normative conclusions can be derived from the concept of the species. We conclude by adopting a model of public justification according to which duties and rights are determined by reasonable people (ideal legislators). Reasonable people impartially judge the principles of justice even for those who do not participate in the process of justification but deserve the recognition of rights by universalizing these rights. Through universalization, they justified these rights for themselves and for those they represented by presenting adequate representatives in the process of justifying the principles of justice for those who do not have the capability to be reasonable and rational. (shrink)

Nemali broj interpretatora Platonove Države smatra kako Sokratova argumentacija protiv Trasimaha u prvoj knjizi Države nije zadovoljavajuća, valjana i uverljiva. U ovom radu autorka nastoji da pokaže u čemu leže smisao, snaga i validnost Sokratovih argumenata protiv imoralističkog stanovišta o prirodi pravednosti. Njegovi argumenti nemaju samo elenktičku, pobijajuću vrednost, nego nam daju i uvid u neka načelna pitanja, poput prirode umeća, pleoneksije, funkcije, vrline, eudajmonije, te pružaju putokaz u kojem pravcu će se kretati dalja rasprava u Državi.

Modalni racionalizam je stanovište po kome se iz zamislivosti a priori može izvesti metafizička mogućnost. Jedan od najuticajnijih prigovora protiv ovog stanovišta je da postoje nužni aposteriorni iskazi, jer se čini da je zamislivo da su ovi iskazi lažni, ali da je to metafizički nemoguće. Dejvid Čalmers je, koristeći epistemičku verziju dvodimenzionalne semantike, pokazao da modalni racionalizam može da bude kompatibilan sa postojanjem nužnih aposteriornih iskaza. Takođe je ponudio relevantan smisao zamislivosti, koji se a priori može povezati sa relevantnim smislom (...) metafizičke mogućnosti. U ovom radu se ispituje Čalmersov argument i pokazuje da je prebacivanje tereta dokaza na stranu kritičara modalnog racionalizma njegova najznačajnija odlika. Argument na osnovu zamislivosti zombija je primer koji pokazuje da modalni racionalizam može da bude efikasan na polju metafizike (to jest, može da opovrgne minimalni fizikalizam) i bez epistemičke verzije dvodimenzionalne semantike. U ovom radu se, takođe, tvrdi da konstruisanje parodije na ovaj argument, sa ciljem da se teret dokaza vrati na stranu modalnih racionalista, može da nas navede da se opredelimo između dva smisla idealne pozitivne primarne zamislivosti. Parodija je ograničena na prihvatanje ”idealizovanog” smisla idealne pozitivne primarne zamislivosti, dok je argument na osnovu zamislivosti zombija moguće čitati i u ”ne-idealizovanom” smislu. To čini parodiju podložnom prigovorima koje argument na osnovu zamislivosti zombija može da izbegne. Na taj način, argument na osnovu zamislivosti zombija i modalni racionalizam ostaju sačuvani. (shrink)

On the twentieth anniversary of the death of one of the most important contemporary political and social philosophers, John B. Rawls (1921–2002), in this paper the authors deal with his understanding of the relationship between civil disobedience and freedom within the framework of a liberal constitutional democracy based on the rule of law. The fundamental starting point of Rawls’s theory, and thus of this work, is that civil disobedience expresses disobedience to the law within the limits of fidelity to the (...) law, although it is at the outer edge thereof. If the freedom of thought expressing disobedience to unjust laws is one of the fundamental freedoms, then civil disobedience can be understood not only as a corrective to liberal constitutional democracy but also as a realistic attempt to “save” it. This is an important topic of contemporary political philosophy, considering the increasingly widespread discourse about the crisis of liberalism in general today, and the impact of that crisis on the institutions of liberal constitutional democracy, among which the state stands out, but in fact law and the legal system as a whole. (shrink)

The author examines the “veil of ignorance” thought experiment and the principles of justice of John Rawls via two main directions of criticism. First, although Rawls constructs a veil of ignorance with Kantian categories, the author derives Rawls’s motivation from the link between justice and the tradition of curbing pleonexic human nature, arguing that in this context Rawls’s Kantian rhetoric is actually driven by the Hobbesian fear of instability arising from the problem of cooperation in the social contract tradition. Second, (...) the veil of ignorance is a cunning instrument of the privileged to preserve their previously acquired advantages, control stability, and cover up socio-political injustices. At the same time, the principle of difference that derives from it does not reduce the gap of inequality – economic and historical – but legitimizes and establishes it. In fact, Rawls’s bourgeois liberalism and its theoretical constructs serve to hedge the well-off by securing and increasing what they already have. (shrink)

U radu se navodi kontraprimer za Potkovicu (teoriju po kojoj indikativni kondicionali imaju iste istinosne uslove kao i materijalna implikacija), koji je modifikovana verzija “kondicionala sa igrališta” koje je konstruisao Džejson Deker. Pokazuje se zašto Dekerov primer nije dobar ako se prikaže u izvornoj formi, a zatim se, uz pomoć misaonog eksperimenta sa inverznim spektrom, nudi poboljšana verzija Dekerovog primera. Na kraju rada se ukazuje da modifikovani primer “kondicionala sa igrališta” ne predstavlja problem za epistemičku verziju dvodimenzionalne semantike (E2-D), i (...) da u tom smislu treba dati prednost E2-D u razumevanju semantike indikativnih kondicionala. (shrink)