Žene su nedovoljno zastupljene u filozofiji, a trudnoća je nedovoljno istražena u filozofiji. Može li se uspostaviti veza između ta dva fenomena? Tvrdit ću da, iako je kontrafaktična tvrdnja "da su žene bile povijesno bolje zastupljene u filozofiji, trudnoća bi bila također zastupljena" možda istinita, to ne znači nužno da sada, u sadašnjosti, možemo očekivati (ili poželjeti) da postoji korelacija. Kako bismo shvatili jaz između ovih dvaju područja nedovoljne zastupljenosti, dovoljno je usvojiti ne-esencijalističko shvaćanje žena kako bismo prepoznali da neke (...) žene ne doživljavaju trudnoću ili nisu zainteresirane za trudnoću (filozofski ili na drugi način). Ipak, s obzirom na povijesno šutnju o trudnoći u filozofiji koju su proživljavale žene, važno je sada ispraviti tu neravnotežu istovremeno obrađujući obje teme nedovoljne zastupljenosti. Kako bih to dalje dokazala, upućujem na razliku između reprezentativne raznolikosti i suštinske raznolikosti (što je povezano s poznatijom razlikom između deskriptivne reprezentacije i suštinske reprezentacije). To će biti tema prvog dijela rada. Zatim, u drugom i trećem dijelu rada, istražit ću nedovoljnu zastupljenost i pogrešno predstavljanje žena u filozofiji, ne samo u smislu nedovoljnog broja žena, već i u smislu načina na koji su žene, kao opći "rod", (mizogino) opisivane u filozofiji kroz povijest. Isti postupak primijenit ću na trudnoću u četvrtom i petom dijelu rada, istražujući kako se tretira kao tema filozofskog istraživanja te kako je pogrešno predstavljena u društvu općenito. Kako bi se pružili dokazi za moje tvrdnje, analiza sadrži pregled literature i navodi statističke kvantitativne podatke i kvalitativno utemeljene intervjue. Završit ću hipotezom o odnosu između ovih nedovoljnih i pogrešnih predstavljanja, te ću ponuditi razmišljanja o budućnosti za žene i trudnoću u filozofiji. (shrink)

Rad se sastoji od dva dijela. U prvom dijelu, tragom prethodnih istraživanja, prvenstveno Petrovićevih i Marottijevih, ispitujem sadržaj i primjenu temeljnog filozofijskog pojmovlja zasnovanoga na riječi i pojmu biti, pri čemu je glavna primijenjena strategija filozofijsko tumačenje mišljenja tvorenog putem mehanizama hrvatskoga jezika. U drugom dijelu, tragom Veljakovih istraživanja o metafizičkim utvarama, ispitujem opasnosti usvajanja moguće nepotpuno razumljenog pojmovlja pomoću kojega oblikujemo predodžbe o (društvenoj) zbilji i po njoj djelujemo. Sidrište je razmatranja problem hipostaze jednoga, a u dijalogu s Veljakovim (...) razmatranjima hipostaziranja partikularnih bića nastojim raščistiti polazišno mjesto za mišljenje promjena u odnosu prema zbilji opstojanja. (shrink)

Although the question of relationship between basic concepts of traditional ontology and central concepts of fundamental ontology is not a topic which is systematically dealt with in Being and Time, it is obvious that some of the theses which are crucial not only for Heidegger's interpretation of philosophical tradition, but also for the whole project of fundamental ontology, concern this 'conceptual scheme'. In fact, the backbone of Heidegger's critical confrontation with dominant philosophical conceptions is the question of relationship between the (...) concept of 'substance' and the concept of 'Being', i.e. the discussion of philosophical doctrines in which 'Being' is reduced to 'substance'. Besides this context, which concerns the ontological problematics in the strict sense, it is possible to show that the refutation of the basic categories of traditional ontology is an issue which has a decisive role in more concrete phases of the realization of the project of fundamental ontology. This is especially confirmed in Heidegger's discussion of the concept of 'Being-There'. The interpretation of Heidegger's treatment of the relationship between the concepts of 'Being-there', 'existence' and 'existentials' on the one hand, and the concepts of 'substance', 'essence' and 'categories' on the other, shows that one of Heidegger's basic theses is that a transformation of concepts of traditional ontology is necessary for an appropriate understanding of human being. Iako pitanje odnosa izmedju temeljnih pojmova tradicionalne ontologije i centralnih pojmova fundamentalne ontologije nije tema koja je sistematicno obradjena u Bitku i vremenu, evidentno je da se neke od teza koje su kljucne ne samo za Hajdegerov odnos prema filozofskoj tradiciji, vec i za celokupan projekat fundamentalne ontologije, ticu suceljavanja pomenutih 'pojmovnih aparatura'. Naime, okosnicu u Hajdegerovom distanciranju od nasledjenih filozofskih koncepcija cini upravo propitivanje odnosa izmedju pojma 'supstancija' i pojma 'bitak', odnosno, osporavanje filozofskih ucenja u kojima se pojam 'bitak' svodi na pojam 'supstancija'. 'Destrukcija' tradicionalne ontologije, kao interpretativni model kojim Hajdeger pristupa filozofskoj povesnoj predaji, postavljena je kao problematizovanje nasledjenog poimanja bitka kao 'supstancije', nasuprot kojem se razvija fundamentalnoontolosko razmatranje 'problema bitka'. Pored naznacenog konteksta, u kome je rec o ontoloskoj problematici u uzem smislu, moguce je pokazati da je osporavanje temeljnih kategorija tradicionalne ontologije tema koja ima odlucujucu ulogu i u konkretnijim etapama realizacije projekta fundamentalne ontologije. Prethodno se posebno potvrdjuje u Hajdegerovoj tematizaciji pojma 'tubitak'. Sagledavanjem Hajdegerovih izvodjenja u kojima se razmatra veza izmedju pojmova 'tubitak', 'egzistencija' i 'egzistencijalije', sa jedne strane, i pojmova 'supstancija', 'sustina' i 'kategorije', sa druge, i procenjuje merodavnost navedenih pojmova tradicionalne ontologije u izlaganju ljudskog bitka, dolazi se do uvida da Hajdeger polazi od teze prema kojoj je u svrhu dosezanja izvornog razumevanja coveka nuzno izvrsiti prevrat u pojmovnosti tradicionalne ontologije. (shrink)

U članku pod gornjim naslovom su sličnosti i razlike metafizičkih počela Aristotela i Tome Akvinskog iskazane analizom argumentacije koja je sržna za obje ove metafizike: o postojanju Nepokretnog pokretača, Čistog akta. Tom analizom je pokazano da, iako im argumentacija ima istu logičku strukturu i isto polazište – promjenu bića – ipak ih je razlika u shvaćanju metafizičkih počela samog bića dovela do različitih zaključaka. Tako je ovdje pokazano da je za Aristotelovu metafiziku supstancije zadnja zbiljnost bića supstancijalna forma, koje svoje (...) zadnje utemeljenje ima u Čistom aktu, Nepokretnom pokretaču, dok za metafiziku bitka Tome Akvinskog zadnja zbiljnost bića jest bitak, koji svoje zadnje utemeljenje ima također u Čistom aktu, ali koji je shvaćen kao Čisti akt bivstvovanja, Subzistentni bitak. Stoga je za Aristotela Čisti akt isključivo oblikovatelj ostale stvarnosti ukoliko je svršni uzrok te nema, niti može imati, kao Nepokretni pokretač, ikakav drugi uzročni utjecaj na ostalu stvarnost, dok je za Tomu Akvinskog Nepokretni pokretač nužno Čisti akt bivstvovanja čije djelovanje je stvaranje.In this article the similarities and differences of Aristotle’s and Thomas Aquinas’ metaphysical principles are set forth by analyzing the core arguments of their metaphysics: principally, those concerning the existence of the Unmoved Mover, also called Pure Act. The analysis shows that although their arguments have the same logical structure and the same starting point – the fact that beings change – different conceptions of the metaphysical principles of being nevertheless lead to different conclusions. Therefore, this article shows that within Aristotle’s metaphysics of substance, the ultimate actuality is the substantial form which has its last ground in Pure Act, the Unmoved Mover. On the other hand, Thomas Aquinas believes that the ultimate actuality is existence, which also has its last ground in Pure Act, but the Act of Existence, or Subsistent Existence. Therefore, Aristotle’s Pure Act is a mere giver of forms and the final cause of reality. This Pure Act does not have, nor it can have any other causal influence on the rest of reality, while Aquinas’ Unmoved Mover is necessarily the Pure Act of Existence whose activity we call creation. (shrink)

Autor u radu, pod vidom egzistencijalnog razvoja subjekta, tematizira značaj slobode u filozofiji Cornelia Fabra. Egzistencijalno djelovanje se radikalizira na način usmjeravanja ljudskog interesa prema stanovitom identitetu bitka i slobode, da bi se u konačnici došlo do dobra, vlastitog objekta volje. Putem integrativnog pristupa, propituje se mogućnost govora slobode kao ljudskog govora u kojemu dolazi do dijalektičkog prevladavanja unutarnjih tenzija i istovremenog pozitivnog odnosa između slobode, volje i razuma. Na koncu se pokazuje kako bitak pridonosi aktualizaciji ljudskog bića, dok (...) sloboda čovjeka stavlja pred izazov samoaktualizacije.Diese wissenschaftliche Arbeit diskutiert die Bedeutung der Freiheit unter dem Deckmantel der Existenzphilosophie in der Entwicklung des Subjekts von C. Fabro. Existentielle Wirkung wird in der Art und Weise des menschlichen Interesses durch gezielte eine bestimmte Identität vom Wesen und der Freiheit radikalisiert, um letzendlich das Gute zu finden und eigenen Willen durchzusetzen. Durch integrative Ansätze, stellt man die Möglichkeit der Redefreiheit, wie die menschliche Sprache, bei der es zur dialektischen Überwindung der internen Spannungen kommt und gleichzeitig positive Beziehung zwischen der Freiheit, dem Willen und der Vernunft in Frage. Schließlich wird gezeigt, wie das Wesen zur Verwirklichung des Menschen beiträgt und die Freiheit des Menschen stellt die Herausforderung für die Selbstverwirklichung. (shrink)

Petrić motivira svoj pokušaj deheleniziranja filozofije i kršćanske teologije činjenicom da su oko četiri stotine godina nakon »starih teologa«, koji su bili pod utjecajem Platonove filozofije, skolastički teolozi počeli u teologiju uvoditi Aristotelovu filozofiju i uzimati njegove »bezbožnosti« kao temelje vjere. Ispričava ih što nisu poznavali niti mogli poznavati stare teologe jer nisu znali grčki i stoga su im bili nepoznati Platonovi i Aristotelovi izvorni tekstovi u kojima se ti stari mudraci spominju. Ne oprašta im, međutim, što su pokušali »bezbožnošću (...) poduprijeti pobožnost«. Stoga Petrić nastoji pokazati da je Aristotel našao sve problemske motive svoje metafizike, fizike i etike u prastarih egipatskih i kaldejskih mudraca, i to najvećim dijelom posredovanjem Platona. Isto tako nastoji pokazati kako je spomenute probleme Aristotel preformulirao, pretumačio u duhu starogrčkog jezika i duha, ali djelomično i prešućivao.Heideggerov analogni noviji pokušaj dehelenizacije filozofije i kršćanske teologije polazi od teze o »zaboravu pitanja o bitku«, odnosno o »smislu bitka«. Taj »zaborav« skrivila je tradicionalna metafizika koja je tretirala bitak kao »najopćenitiji« i stoga »najrazumljiviji« pojam i na taj način dispenzirala filozofiju da ponovo promišlja pitanje o bitku. Pitanje o bitku blokirala je metafizika i time što je bitak tretirala kao »biće« i navela teologiju da i Boga tretira kao »biće«, doduše kao »najviše«, ali ipak kao biće. To je omogućilo da se teologija razumije kao »pozitivna« znanost i time se uvrsti među druge »pozitivne« znanosti. Heideggerov motiv da »destruira« tradicionalnu metafiziku jest da usmjeri mišljenje prema njegovoj zaboravljenoj bitnoj zadaći, a time i teologiju da se, oslobođena od tradicionalne metafizike, uputi novim putovima.Najnoviji poticaj kritičkom tematiziranju dehelenizacije kršćanske vjere, i uopće europskog duha, dao je teolog i sadašnji papa Joseph Ratzinger, posebno u svom predavanju na Sveučilištu u Regensburgu, u kojem je desetak puta kritički apostrofirao dehelenizaciju. Podvrgnuo je kritici tri vala dehelenizacijskog programa u kršćanskoj teologiji: od izgona metafizike iz teologije u Reformaciji, preko historiziranja u liberalnoj teologiji 19. i 20. stoljeća, do brisanja tragova helenizacije kršćanske vjere u ideji inkulturacije. Ratzinger podvrgava kritici ograničavanje uma , započeto matematizacijom europske znanosti u renesansnom platonizmu, koje je Kant kanonizirao. Posljedice toga ograničavanja uma nisu relevantne samo za kršćanstvo koje teži suprotnome, tj. proširenju uma , nego i za zapadnoeuropski duh u cjelini.Petrić’s attempt at dehellenizing philosophy and Christian theology was motivated by the fact that about four centuries after the “ancient theologians”, who were influenced by Plato’s philosophy, scholastic theologians began to introduce Aristotle’s philosophy into theology and adopt his “impieties” as the foundations of faith. He justifies their ignorance and inability to learn about the ancient wise men by the fact that they had no knowledge of Greek and were thus not familiar with the original texts of Plato and Aristotle in which the wise men were mentioned. He does not forgive them, however, for trying to “support piety by impiety”. Thus Petrić attempts to demonstrate how Aristotle found all the problem motives of his metaphysics, physics and ethics in the wise men, drawing mostly upon Plato. He also attempts to show how Aristotle reformulated the mentioned problems, reinterpreted them in the spirit of the old Greek language and thought, but also ignored some of them.Heidegger’s more recent similar attempt at dehellenizing philosophy and Christian theology is grounded on a thesis of the “neglect of the question of being” – that is, the “meaning of being”. This “neglect” is the result of traditional metaphysics which treated being as “the most general” and thus “the most understandable” notion, and in such a way dispensed philosophy to reconsider the question of being. The question of being was blocked by metaphysics in that it treated being as an “entity”, prompting theology to treat God as an “entity” as well, though “the supreme” but still an entity. This led to the understanding of theology as a “positive” science and its eventual classification among the “positive” sciences. Heidegger’s motive to “destroy” traditional metaphysics is to stream thought towards his forgotten major goal, and thus prompt theology, once freed from traditional metaphysics, to seek new strands.The most recent attempt at critical thematization of dehellenization of Christian faith and European spirit in general has been made by the theologian and present pope, Joseph Ratzinger, particularly in his lecture delivered at the University in Regensburg in which he repeatedly criticized dehellenization. Three stages of dehellenization program in Christian theology are the subject of his criticism: from the banishment of metaphysics from theology in the Reformation, through historization in liberal theology of the nineteenth and twentieth century to the erasing of the traces of Hellenization of Christian faith in the idea of inculturation. He also argues against mind limitation started by mathematization of European science in Renaissance Platonism and canonized by Kant. The consequences of mind limitation are not only relevant to Christianity which strives towards the very opposite – broadening of the mind , but to the Western spirit on the whole. (shrink)

Iz antropoloških stavki Jaspersove filozofije egzistencije: egzistencija – čovjekova mogućnost i čovjek – moguća egzistencija, iščitava se njegov stav prema filozofskoj antropologiji. Naime, po mogućnosti je čovjek otvorena egzistencijalna stvarnost »suprotstavljena « svim pokušajima stvaranja zatvorene slike o njemu. Čovjekova je sloboda njegov do kraja neotkriveni bitak po kojemu on ne može biti predmet istraživanja. S obzirom na to da Jaspers svojom filozofijom egzistencije odbija mogućnost postizanja cjelovitog i zaokruženog znanja o čovjeku i njegovu bitku, kao i mogućnost postuliranja (...) posebnog aspekta o čovjeku i fiksiranje spozanje o njemu, njegova je filozofija svojevrsna kritika filozofske antropologije, odnosno antropološke teorije cjeline.Aus den anthropologischen Grundsätzen der Jaspers Existenzphilosophie: Existenz – die Möglichkeit des Menschen und der Mensch – mögliche Existenz, lässt sich seine Stellung zu der philosophischen Anthropologie ablesen. Nämlich, nach seinen Möglichkeiten ist der Mensch eine offene existentielle Wirklichkeit, die sich allen Versuchen „widersetzt“, ein geschlossenes Bild über ihn zu erstellen. Die Freiheit des Menschen ist sein nie zu Ende entdecktes Sein, nach dem er kein Untersuchungsgegenstand sein kann. Da Jaspers mit seiner Existenzphilosophie jede Möglichkeit ablehnt, ein umfassendes und abgerundetes Wissen über den Menschen und sein Dasein zu erlangen, wie auch die Möglichkeit, einen Sonderaspekt des Menschen zu postulieren und die Menschenkenntnisse zu fixieren, ist seine Philosophie eine eigenartige Kritik der philosophischen Anthropologie, beziehungsweise der antropologischen Ganzheitstheorie. (shrink)

Ovim se radom želi prikazati polazna osnova Hobbesovog filozofskog mišljenja. Ona je važna jer je prisutna u svim segmentima njegove filozofije – negdje eksplicitno, a negdje implicitno. Tematizirajući o prvoj filozofiji, Hobbes je pokazao svoja osnovna gledišta kojim želi pokazati znatno razlikovanje od Aristotela i skolastike. Inspiriran dostignućima moderne znanosti svoju filozofiju usmjerava prema mehanicizmu i materijalizmu. Napuštajući tradicionalnu metafiziku, koja je u centar zbivanja stavljala bitak, Hobbes pokazuje privrženost logici i epistemologiji. Taj način filozofiranja omogućuje mu drugačije sagleda (...) realnost od onoga kako je bila poimana kod njegovih prethodnika. Hobbes stvarnost objašnjava kao gibajuću materiju koja se najvjerodostojnije razotkriva proučavajući mehaničke zakone. On nije pokazao samo svoje filozofsko razlikovanje spram prethodnika već i spram suvremenika. Osobitu pažnju plijeni njegova kritika Descartesova dualizma koji razdvaja um i tijelo na dvije metafizičke supstancije.The purpose of this paper is to show the starting point of Hobbes’ philosophy, which is important because it is present in all aspects of his philosophy – sometimes explicitly and sometimes implicitly. In terms of subject of the first philosophy, Hobbes presented his basic views which significantly differ from Aristotle’s and scholasticism. Inspired by the achievements of modern science, he directed his thoughts towards philosophy of mechanicism and materialism. By abandoning traditional metaphysics, which placed the concept of being in the center of attention, he showed great commitment to logic and epistemology. This mode of philosophizing allows him to perceive reality differently than his predecessors. Hobbes explains reality as moving matter which is best disclosed through study of mechanical laws. He not only demonstrated his philosophical distinctions from the predecessors, but also in relation to contemporaries. Particular attention draws his criticism of Descartes’ dualism which separated mind from the body in two metaphysical substances. (shrink)

U odnosu filozofije i umjetnosti, metaforičko mišljenje ima poseban status. Od antičke retorike, metafora je bitna jezička figura. U prošlom stoljeću postaje modelom estetičkih i znanstvenih procesa spoznaje i stvaralaštva i teorijskih rasprava u znanosti o književnosti, filozofiji jezika i lingvistici, tj. o hermeneutičkim, jezičkoanalitičkim i strukturalističkim paradigmama. Zanimati će nas Grassijeva hermeneutika metafore. Dok Heidegger drži da je pretpostavka metaforičkog mišljenja tradicionalno razlikovanje osjetilnog i nadosjetilnog bića, tj. da pjesništvo nije metafora, Grassi ide drugim putom, zastupajući tezu da je (...) pjevanje pjesnika i sâmo povijesni bitak zapadnog čovjeka − tumačeći npr. ironički izraz u romantičara novim oblikom mišljenja. Slično Grassiju, i Ricoeur smatra da je Heideggerova upotreba metafore ipak važnija od onoga što usput govori protiv nje. (shrink)

Pojam izvora od predsokratovaca preko Heideggera do postmoderne imao je različita značenja. Treba ga razlikovati od povijesnog izvora i bezdana. U filozofiji je pitanje izvora pitanje zasnivanja i autentičnosti. Kao što horizont nije samo ono buduće tako ni izvor nije nešto prošlo. Izvor i horizont zasnivamo sada i ovdje: oni pripadaju povijesnom biću, pa su u tom smislu i sami povijesni; pripadaju promjenjivom svijetu, u kome je jedino moguća njihova »vječnost«. Vječno se za nas izjednačava s pojmom vrijednosti, bilo da (...) je u pitanju nešto radi čega vrijedi živjeti ili je u pitanju nešto što označava naš svijet, pa je i takva »vječnost« u biti povijesna i zapravo zrcalo naše sadašnjosti. (shrink)