Abstract

Problematiziranje viđenja i vidljivog predstavlja tipični i bitno određujući filozofijski problem već od samih početaka filozofije. Platon i Aristotel ustoličuju osnovne načine pristupa zbilji koja, bilo da je shvaćena kao iluzija ili osjetilna datost , uvijek ostaje ono pred-očeno. Ovdje pokušavamo razmotriti neke aspekte koji ukazuju na spoznajni karakter vizualne umjetnosti , a prepoznajemo ih kao svijest o realnom.Povijesni razvoj umjetnosti s obzirom na njen spoznajni karakter prvi se put eksplicitno pojavljuje kod Hegela. Nužna posljedica takvog razvoja kod Hegela jest tzv. kraj umjetnosti odnosno to da umjetnost koja nastaje ne odgovara više njezinom najvišem određenju i značenju. Njegovo predviđanje smrti umjetnosti najprije možemo pratiti u velikom dijelu umjetnosti XX. stoljeća koja napušta mimetičko prikazivanje, sve više težeći k apstrahiranju i destrukciji vizualnog u užem smislu. Usprkos tome, pokušat ćemo i takvo postupanje odrediti kao prikazivanje nečega ili kao činjenje nečega vidljivim, a to »nešto« je, po našem mišljenju, upravo ova svijest o realnom.The theorizing of seeing and visible has been a typical and essentially defining philosophical problem since the very beginning of philosophy. Plato and Aristotle define the basic ways of approaching to reality. Whether it is considered to be illusion or sensory givenness , it always remains presented. We try to analyze different aspects which point out the cognitive side of visual arts and which we recognize as consciousness of reality.The historical development of art, considering its cognitive character, appears explicitly with Hegel for the first time. The necessary consequence of such development, according to Hegel, is so called the end of art which means that art emerging does not correspond to its ultimate definition and meaning. His prediction of the death of art can be seen in the major part of the 20th century art, which abandons mimetic presentation and aims at abstraction and the destruction of visual in narrow sense. In spite of that, we are going to try to present even such an approach as the presentation of something or as making something visible. That “something” is, in our opinion, nothing else but the consciousness of reality