Abstract

U radu se nastoji sagledati Pirandellovo shvaćanje života i umjetnosti, dvije po njemu međusobno neodijeljene dimenzije. Prepoznavši u umjetnosti njezinu moć kojom prodire pod površinu zbilje, razotkrivajući je kao obmanu, Pirandello, transponirajući »stvarnost« u svijet umjetnosti, dovodi ne samo svoje duboko tragične likove već i čitatelje, pred golu istinu realnosti koju može dohvatiti i prikazati samo umjetničko stvaralaštvo. Istina Pirandellove umjetnosti nameće se kao istina realnosti, a budući da ruši sve čovjekove imaginarne konstrukcije, prikazujući mu, u zaustavljanoj slici života apsurdnost i ništavilo njegove egzistencije, nužno se nameće pitanje važnosti čovjekova boravka u istini umjetnosti.The paper is intended to outline Pirandello’s concepts of art and life, which are, according to him, two inseparable dimensions. Having recognized the power of art, used to delve underneath the surface of reality, disclosing it as a delusion, Pirandello–transposing ‘reality’ into the world of art – brought not only his deeply tragic characters, but his readers too, before the naked truth of reality that can only be grasped by artistic creation. The truth of Pirandello’s art imposes itself as the truth of reality, and since it destroys all of man’s imaginary constructions, showing them, in a frozen image of life, the absurdity and void of their existence, the issue of the importance of man’s sojourn in the truth of art is necessarily raised