Abstract

Međunarodna pomorska organizacija još je 1978. putem STCW konvencije uvela standarde obrazovanja pomoraca na globalnoj razini, kako bi omogućila potpunu mobilnost radne snage u pomorskoj industriji. Na taj su način uvedeni minimalni sadržaji i trajanje za pojedine obrazovne razine i ukinuta potreba za priznavanjem inozemnih kvalifikacija. Osim toga, uvedeni su i programi cjeloživotnog učenja te mehanizmi upravljanja kvalitetom temeljeni na industrijskim standardima. Dvadesetak godina kasnije Bolonjska deklaracija i Europski kvalifikacijski okvir donose reformu obrazovnog sustava koja ima slične ciljeve kao i STCW konvencija, ali je znatno temeljitija i modernija. Svjesna zastarjelosti STCW konvencije, IMO je provela izmjene koje su bile najavljivane kao radikalne, ali su nažalost propustile uzeti u obzir najnovije trendove u visokom obrazovanju.International Maritime Organization in 1978 introduced standards of education of seamen on global scale, through STCW convention, to enable complete mobility of workforce in the maritime industry. That introduced minimal content and duration for each educational level and made the process of recognition of foreign degrees unnecessary. Also, it introduced the lifelong learning programs and quality management mechanisms based on industrial standards. Some 20 years later, the Bologna declaration and the European Qualification Framework introduced a reform of educational system with aims similar to those of the STCW convention, but more thorough and modern. Aware of the obsolescence of the STCW convention, IMO made amendments that have been announced as radical, but unfortunately failed to take into account the latest trends in the higher education