Abstract

Autorica nastoji pokazati da su suvremene rasprave o ljudskim pravima i borbe za njihovo ostvarenje umnogome različite od Rousseauovih intencija, premda se upravo njega smatra jednim od rodonačelnika modernog koncepta borbe za prava čovjeka. Prvi argument u prilog toj tezi ogleda se u činjenici da suvremeni svijet poznaje ljudska prava prije svega u formi političke korektnosti i transformacije prava čovjeka u prava određenih grupa ljudi, čime se zamagljuje izvorni smisao Rousseauovog stava o čovjeku koji se rađa slobodan a svuda je u okovima. Drugi i svakako problematičniji argument jest mogućnost da se rousseauovski »povratak prirodi« protumači kao upravo suprotan suvremenim tendencijama proširenja opsega ljudskih prava, budući da tek civilizacijski napredak uopće čini mogućim nešto poput »prava obespravljenih«.