Abstract

Više od trideset godina Dominick LaCapra prakticira specifičan oblik intelektualne povijesti. Za razliku od zagovornika dokumentarnog modela povijesnog razumijevanja, ali i Whiteove poetike historiografije, LaCapra se zalagao za retoričku koncepciju povijesti. Suprotno monološkoj ideji jedinstvenog autorskog glasa koji nam pribavlja idealan, iscrpan i konačan prikaz u potpunosti zahvaćenog predmeta proučavanja, retorika podrazumijeva dijaloško shvaćanje diskurza, ali i istine. To znači da povjesničar ulazi u dijalošku razmjenu s prošlošću, no problem je upravo u prirodi spomenute razmjene. Kako bi objasnio odnos povijesti s vlastitim predmetom proučavanja, LaCapra uvodi psihoanalitički pojam prijenosa. Svrha ovog rada je razmotriti različite problematične aspekte dijaloške razmjene, kako između povijesti i njezina predmeta proučavanja tako i između intelektualne povijesti i njezina predmeta proučavanja.For over thirty years, Dominick LaCapra has continued to practice a distinctive form of intellectual history. In opposition to advocates of documentary model of historical understanding, as well as Hayden White’s poetics of historiography, LaCapra has introduced rhetorical concept of history. In contrast to a monological idea of unified authorial voice providing an ideally exhaustive and definitive account of a fully mastered object of knowledge, rhetoric involves a dialogical understanding of discourse and of truth itself. Historian enters into a dialogical exchange with the past. The problem is precisely the nature of this dialogue. In order to understand this problematic relationship with the object of study, LaCapra introduces psychoanalytical concept of transference. The purpose of this paper is to examine different aspects of this conversational exchange between history and its object of study, and intellectual history and its object of study