Nakon uvodnoga dijela u kojem ću govoriti o problematičnosti identiteta i poteškoći njegovog faktičnog priznavanja unutar suvremenog zapadnog kulturnog okruženja, u prvom ću poglavlju analizirati neke vidove suvremenog zapadnog mišljenja koji su problematiku identiteta, u bilo kojem svom obliku, dovele na površinu. U drugom ću se poglavlju usredotočiti na poimanje pojedinca kao individue, budući da se radi o pojmu koji je pretežito zapadnog porijekla i koji ima svoj izvor u antičkoj filozofiji, a unutar suvremenog tehničkog doba sve preduvjete svog završetka. (...) U trećem poglavlju pažnja će biti usmjerena na sagledavanje funkcionalnosti kao na noviji oblik »identiteta« koji neminovno vodi do sve rasprostranjenijeg procesa deidentifikacije, budući da je ljudskom djelovanju oduzeta ona svrhovitost koja ga je razlikovala od ostalih živih bića. Upravo zato cjelokupno obzorje tehničke funkcionalnosti čovjeku postaje sve nedostupnije i neshvatljivije. Zato je unutar tog obzorja potrebno tražiti i pronaći nova značenja za već istrošene pojmove, kao što je pojam identiteta, koji je svoj pravi smisao i izvor nalazio unutar prijašnjeg, antropološkog obzorja.After the introduction which deals with the problem of identity and the difficulty of real recognition in the modern western cultural environment, in the first chapter I am going to analyse some aspects of the modern western thought, which have brought to surface the problem of identity in all its forms. In the second chapter I will concentrate on the concept of the single person as individual, as it is a concept of mainly western origin, which finds its origin in ancient philosophy while in the modern technical age it finds all the conditions for its end. The third part will focus on the examination of functionality as a new kind of “identity”, which, inevitably, brings to a larger process of deidentification, considering that human action has lost the functionality that used to distinguish humans from other living beings. Because of this, the complete horizon of technical functionality is becoming more inaccessible and obscure. Thus, it is within this horizon that we should look for and find new meanings for already old and worn out concepts, among which there is also identity, which has found its sense and origin in the previous, anthropological horizon. (shrink)

Moj rad u vezi s Vicovom misli polazi od stajališta da sveukupna zapadna filozofska misao – kao uostalom i religija i moderna znanost – predstavlja proizvod čovjekovog obrambenog mehanizma protiv straha od smrti kao sveopćeg ništavila, odnosno kao obrana od evidentnosti da stvari izlaze iz ničega u kojem se, na kraju egzistencijalnog ciklusa, neminovno i vraćaju. Riječ je o evidentnosti koju je starogrčka filozofija prva evocirala i prikazala.U sklopu tog općeg filozofskog obrambenog mehanizma i Vicova »Nova znanost« promatrana je kao (...) još jedan pokušaj da se u kaotičnost još neuređenih društvenih činjenica uvede određeni epistemski red, tako da se fenomenološka zbilja obuhvati u jednom racionalnom totalitetu koji će ljudskom biću pružati sigurnost.U tom smislu, Vicova filozofija, a posebice njegovo glavno djelo Načela nove znanosti, zauzima posebno mjesto unutar zapadne filozofske tradicije, jer u sebi sadržava i ujedinjuje dvije važne komponente europske misli koje će se u moderno doba razvijati u različitim pravcima. Misli se, s jedne strane, na filozofsku misao koja će svoj vrhunac dostići u Hegelovoj sistematizaciji zapadne filozofske misli i, s druge strane, na modernu znanost koja će, u svojoj sve većoj specijalizaciji u sve partikularnije znanstvene discipline i parcijalizaciji same stvarnosti, istinu identificirati s djelotvornošću proučavanih činjenica, ostavljajući po strani apstraktnu, epistemsku istinu filozofije.My report on G. B. Vico’s thought moves from the assumption that all Western philosophy – just as religion and modern science – represents the product of the defence mechanism human beings use against the fear of death seen as absolute nothingness, that is defence from the evidence that things come from the nothingness to which, at the end of their existence, they imminently return. It is the obviousness that Greek philosophy has evoked and showed first.Within this general philosophical defence mechanism Vico’s “New Science” is also seen as an attempt to introduce a kind of epistemic order in the chaos of social facts not yet systemised according to reason, trying in this way to understand the phenomenological reality inside a rational whole capable of granting security to human beings.In this sense Vico’s philosophy and especially his main work, Modern Science, holds an important position in the Western philosophical tradition, as it contains and combines two important constituents of Western thought which in the modern age will develop in various directions. We are referring to the philosophical thought which will reach its climax in Hegel’s systematisation of Western philosophy and on the other hand, to the modern science that, considered its ever increasing specialisation into always more detailed scientific disciplines and the fragmentation of reality itself, will identify truth with the fulfilling efficacy of tested facts, leaving behind the abstract epistemic truth of philosophy. (shrink)