In 2005 The Institute for Philosophy and Social Theory has undertaken a reputed interview, based on identical methodology but on a reduced sample in six towns in Serbia. The objective was to examine how citizens see the circumstances in society today, five years after the October turn, and what conditions their attitudes towards: the policy of new democratic powers, of democratic parties and those of the ex-regime, as well as towards the problems they are confronted with, and whether the initial (...) optimism has gone and why. The results obtained by this interview show that after five years of experience with democratic transition the interviewees are more critical regarding the actual democratic policy, and more likely to forget the reasons created by the former regime as obstacles to a successful democratic transition. For this reason, disappointment has grown, and an initial optimism gives its place to pessimism, with vanishing of the hope in the possibility of radical democratic change. This makes it possible to give a chance to the Radical Party in a future election. But, in spite of current confusion among citizens produced by the examined state of affairs, as well as the ambiguities in certain attitudes, this inquiry suggests that the interviewees have provided a quite realistic evaluation of the actual conditions in Serbian society today, and that their criticism, which arises from disappointment, does not completely cancel a positive attitude towards democratic transition, since their criticism results from dissatisfaction with the unrealized democratic principles and values after October 5th. Institut za filozofiju i drustvenu teoriju je obavio 2005. ponovljeni intervju, radjen istom metodologijom, ali na skracenom, desetoprocentnom uzorku i u sest gradova Srbije, sa ciljem da se proveri sta se promenilo u vidjenju gradjana o politici u drustvu posle pet godina od oktobarskog prevrata i sta uslovljava njihove stavove prema: politici demokratskih vlasti, prema strankama bivseg rezima i problemima sa kojima se suocavaju, kao i da li je nestao pocetni optimizam i zasto. Rezultati pokazuju da su posle petogodisnjeg iskustva ispitanici kriticniji prema politici demokratskih vlasti, skloniji da zaborave razloge koje je proizveo bivsi rezim kao prepreke za demokratski preobrazaj drustva, te da je poraslo razocaranje i nezadovoljstvo postignutim, a pocetni optimizam sve vise ustupa mesto pesimizmu i gubljenju nade u mogucnost radikalnijih demokratskih promena, sto uslovljava i stav o mogucem davanju sanse radikalima na sledecim izborima. Ali i pored zbunjenosti gradjana zbog nastale nepovoljne situacije i ambivalentnosti izvesnih stavova, istrazivanje sugerise da su ispitanici realnije procenili aktualno stanje drustva i da kriticnost, koja proizlazi iz nezadovoljstva zbog neostvarenih obecanja, ali i zbog neartikulisanih ciljeva razvoja, ne potire u potpunosti pozitivni stav prema demokratskoj transformaciji, buduci da se kritika uglavnom pokazuje kao rezultat razocaranja sto se ne ostvaruju demokratski principi posle 5. oktobra. (shrink)

Osnovna namjera ovog rada je ukazati na Heideggerovo povijesno osvještavanje metafizičkog mišljenja istine kod Platona. Povijesno osvještavanje približava iskonsko iskustvo istine i čini jasnima razloge gubitka tog iskustva u metafizici. Promišljanje biti istine preko povijesnog osvještavanja Platonova mišljenja otkriva u njemu početak zaborava izvornog iskustva bitka. Pri interpretaciji Platonove Politeje Heidegger se zaustavlja na problemu zaborava bitka i s njim povezanim svođenjem neskrivenosti na neskrivenost bića. Polazeći od vlastitosti egzistencije on čini izričitom diferenciju bitka i bića te na taj način (...) otklanja zaborav bitka i dovodi u blizinu izvorno iskustvo istine.Die vorliegende Arbeit ist eine Untersuchung der geschischtlichen Besinnung Heideggers über das metaphysische Denken der Wahrheit bei Platon. Durch die Verwindung der Platonischen Auslegung des Seins als Idee entdeckt Heidegger das grundlegende metaphysische Prägung des Wesens der Wahrheit in ihrer ursprünglichen Gewesenheit. Indem Heidegger die anfängliche Gestalt der Seinsvergessenheit betrachtet, bereitet er ihre Überwindung vor. In der Interpretation des Höhlengleichnisses aus der Politeia konzentriert Heidegger seine Aufmerksamkeit besonders auf das Problem der Differenz zwischen dem Seienden und dem Sein, Beseitigung der Seinsvergessenheit und des damit verbundenen Problems der Eigentlichkeit. (shrink)

Ratovi u bivsoj Jugoslaviji devedesetih godina proslog veka doveli su ovaj region u centar medijske paznje i probudili odgovarajuce interesovanje i u akademskoj teoriji Zapada. Posto su poslednjem "otkrivanju Balkana" posredovali upravo ratovi, navijacki, povrsni ili egzoticni pristup pitanjima raspada SFRJ kao akademskoj temi nije neocekivan. S druge strane, u tematizovanju pitanja svoje savremenosti i najblize proslosti akademska javnost Srbije nije bila ni priblizno aktivna; iz najrazlicitijih razloga ali pre svega zbog nesklonosti sistematskim istrazivanjima, formiranje znanja i predstava o ovim (...) temama uglavnom je ostavljala medijima, publicistima kolegama izvan svoje akademske zajednice ili nekom kasnijem vremenu. Uprkos tome sto su predstave o poslednjim ratovima neretko pocivale na stereotipima i propagandi, kao i cinjenici da formirano znanje o ovoj problematici pati od grubog pojednostavljivanja, ova pitanja su retko bila podsticajna za domace istrazivace. Posebno su izbegavane teme velikog nasilja, pa su izvan akademske paznje ostali i najmarkantniji ratni dogadjaji, mozda i zato sto se smatralo da bi ono po cemu su region i Srbija postali poznati najbolje bilo sto pre zaboraviti. U retrospektivi, pak, savremeno akademsko cutanje o poslednjim ratovima tesko je posmatrati izvan kontinuiteta sa cutanjem iz vremena socijalizma i rata koji mu je prethodio. Zato se ovim tekstom ne pokrecu samo pitanja razloga netematizovanja najblize proslosti i uticaja cutanja u socijalizmu na ono sto je doslo posle njega, vec se podstice istrazivanje semantike i funkcija cutanja i precutkivanja u poslednjim ratovima, kao i uzajamni odnos izmedju cutanja i konstrukcija drustvenog pamcenja. (shrink)

Što se može očekivati od susreta i dijaloga između kulture i Crkve ? Polazna točka u ovoj raspravi je novum kojega je iznjedrio Drugi vatikanski sabor; kulturalno gledano, on predstavlja događaj kojim su srušene umjetne prepreke između kulture i Crkve . Upravo taj događaj čini se da je širom otvorio vrata susretu i dijalogu između Crkve i kulturalnog ambijenta u kojemu se i Crkva nalazi.Crkveno-teološko zauzimanje za dijalog sa suvremenom kulturom moralo bi, prema autorovu mišljenju, ispuniti neke zahtjeve ili pretpostavke, (...) kako bi taj dijalog ne samo bilo lakše ostvariti nego da donese i određene plodove svijetu i čovječanstvu. Jedna od prvih pretpostavki jest simpatija u odnosu prema svijetu i vremenu u kojemu se živi i djeluje; to je neophodan prvi korak u uspostavljanju »prvoga kontakta« između Crkve i kulture. Druga je pretpostavka ona koja se odnosi na snažniju valorizaciju uloge lokalnih crkava koje se čine primjerenijim subjektima što će lakše naći dodirne točke između općeljudskih pitanja i kulturalno elaboriranog navještaja vjere. Nadalje, unutar Crkve sve važnije mjesto i ulogu u vođenju dijaloga sa suvremenom kulturom trebaju imati vjernici-laici, tj. muževi i žene više uronjeni u razna svjetska životna područja kao što su politika, gospodarstvo, zdravstvo, itd. Unutar same Crkve valjalo bi sjediniti tzv. »benediktinsku duhovnost«, koja privilegira autoritet , s tzv. »franjevačkom osjetljivošću« koja je više usmjerena na bratstvo/sestrinstvo , ne samo među ljudima nego i sa svim stvorenim. Konačno, ne treba zaboraviti niti razlikovanje između vjere i teologije : to razlikovanje, koje ne znači strogo dijeljenje, otvara prostore da se različitim kulturalnim načinima izrekne vjera u Isusa Krista u različitim ozemljima i ambijentima u kojima ljudi obitavaju.What is to be expected from an encounter and dialogue between culture and the Church ? The starting point of this paper is the novelty introduced by the Second Ecumenical Council of the Vatican; culturally speaking, it represents an event with which the artificial obstacles between culture and the Church were pulled down. It seems that it was this event precisely that fully opened the doors to the encounter and dialogue between the Church and the cultural environment which the Church is also part of.The Church and theology’s advocating of dialogue with contemporary culture must, according to the author, meet a number of requirements or presuppositions not only for this dialogue to be conducted without unnecessary difficulty, but also for it to be fruitful for the world and humanity. One of the first presuppositions is sympathy in relation to both the world and times we live in; this first step is essential in the Church’s making “first contact” with culture. The second presupposition pertains to a more potent valorisation of the role of local churches , which seem to be more appropriate subjects to be able to more easily locate connection points between universally human questions and the culturally elaborated annunciation of faith. Furthermore, those who should have an increasingly more important role within the Church itself in leading this dialogue with contemporary culture are worshiping laymen, i.e. men and women who have been deeply and greatly involved in the various universal fields of life, such as politics, economy, health services, etc. Within the Church the so-called ‘Benedictine spirituality’, which privileges authority , should be merged with the so-called ‘Franciscan sensibility’, which is more directed towards a brotherhood/sisterhood not only between people but also with all that is created. Finally, the difference between faith and theology must not be forgotten either: this difference, which does not imply a strict division, creates space for the faith in Jesus Christ to be professed in the different ways of the cultures and environments that people live in. (shrink)

"Tehnicizirana" politika, te u tom kontekstu zaborav pojma dobra kao čovjekova dobrog života, čini nužnim ponovnu procjenu pojma političkog, što rezultira ispitivanjem njegove biti. U tom se smislu antičko-grčka percepcija politike pojavljuje ključnom u potrazi za odgovorom. Aristotelova praktična filozofija kao jedinstvo etike, ekonomike i politike predstavlja se u svojoj punini upravo kao philosophia anthropina - filozofija o ljudskim stvarima. U takvom kontekstu politika ostaje izraz ljudske prirode, znakovito ukorijenjena u širini ljudskog života kao put ili način ostvarivanja njegovih (...) najviših stremljenja. Bivajući takovom, neraskidivo je povezana sa svojom svrhom - zajedničkim dobrom građana; država djeluje kao politička zajednica utemeljena na načelima slobode i pravednosti. Takova posebnost pojma politike - unutar svoje vezanosti za etiku i njezina praktičkog značenja za čovjeka - može preživjeti samo kroz suočavanje sa zaboravom njezina izvornog značenja.The “technicalized” politics, and in that context the oblivion of the concept of good as man’s goodlife, urges the reappraisal of the concept of the political, resulting in the questioning of its essence.In that sense the ancient-Greek perception of politics appears crucial in the quest for the answer.Aristotle’s practical philosophy as a union of ethics, economics and politics manifests itself in itsfullness precisely as philosophia anthropina – philosophy about human matters. In such a contextpolitics remains the expression of human nature, significantly rooted in the entirety of human life asa path or way towards the realization of his highest aspirations. Being such, it is unbreakablybonded with its purpose – the common good of citizens, the state acting as the political communitybased on the principles of freedom and righteousness. Such particularity of the concept of politicswithin its link to ethics and its practical meaning for man can survive only through confronting theoblivion of its original meaning. (shrink)

Petrić motivira svoj pokušaj deheleniziranja filozofije i kršćanske teologije činjenicom da su oko četiri stotine godina nakon »starih teologa«, koji su bili pod utjecajem Platonove filozofije, skolastički teolozi počeli u teologiju uvoditi Aristotelovu filozofiju i uzimati njegove »bezbožnosti« kao temelje vjere. Ispričava ih što nisu poznavali niti mogli poznavati stare teologe jer nisu znali grčki i stoga su im bili nepoznati Platonovi i Aristotelovi izvorni tekstovi u kojima se ti stari mudraci spominju. Ne oprašta im, međutim, što su pokušali »bezbožnošću (...) poduprijeti pobožnost«. Stoga Petrić nastoji pokazati da je Aristotel našao sve problemske motive svoje metafizike, fizike i etike u prastarih egipatskih i kaldejskih mudraca, i to najvećim dijelom posredovanjem Platona. Isto tako nastoji pokazati kako je spomenute probleme Aristotel preformulirao, pretumačio u duhu starogrčkog jezika i duha, ali djelomično i prešućivao.Heideggerov analogni noviji pokušaj dehelenizacije filozofije i kršćanske teologije polazi od teze o »zaboravu pitanja o bitku«, odnosno o »smislu bitka«. Taj »zaborav« skrivila je tradicionalna metafizika koja je tretirala bitak kao »najopćenitiji« i stoga »najrazumljiviji« pojam i na taj način dispenzirala filozofiju da ponovo promišlja pitanje o bitku. Pitanje o bitku blokirala je metafizika i time što je bitak tretirala kao »biće« i navela teologiju da i Boga tretira kao »biće«, doduše kao »najviše«, ali ipak kao biće. To je omogućilo da se teologija razumije kao »pozitivna« znanost i time se uvrsti među druge »pozitivne« znanosti. Heideggerov motiv da »destruira« tradicionalnu metafiziku jest da usmjeri mišljenje prema njegovoj zaboravljenoj bitnoj zadaći, a time i teologiju da se, oslobođena od tradicionalne metafizike, uputi novim putovima.Najnoviji poticaj kritičkom tematiziranju dehelenizacije kršćanske vjere, i uopće europskog duha, dao je teolog i sadašnji papa Joseph Ratzinger, posebno u svom predavanju na Sveučilištu u Regensburgu, u kojem je desetak puta kritički apostrofirao dehelenizaciju. Podvrgnuo je kritici tri vala dehelenizacijskog programa u kršćanskoj teologiji: od izgona metafizike iz teologije u Reformaciji, preko historiziranja u liberalnoj teologiji 19. i 20. stoljeća, do brisanja tragova helenizacije kršćanske vjere u ideji inkulturacije. Ratzinger podvrgava kritici ograničavanje uma , započeto matematizacijom europske znanosti u renesansnom platonizmu, koje je Kant kanonizirao. Posljedice toga ograničavanja uma nisu relevantne samo za kršćanstvo koje teži suprotnome, tj. proširenju uma , nego i za zapadnoeuropski duh u cjelini.Petrić’s attempt at dehellenizing philosophy and Christian theology was motivated by the fact that about four centuries after the “ancient theologians”, who were influenced by Plato’s philosophy, scholastic theologians began to introduce Aristotle’s philosophy into theology and adopt his “impieties” as the foundations of faith. He justifies their ignorance and inability to learn about the ancient wise men by the fact that they had no knowledge of Greek and were thus not familiar with the original texts of Plato and Aristotle in which the wise men were mentioned. He does not forgive them, however, for trying to “support piety by impiety”. Thus Petrić attempts to demonstrate how Aristotle found all the problem motives of his metaphysics, physics and ethics in the wise men, drawing mostly upon Plato. He also attempts to show how Aristotle reformulated the mentioned problems, reinterpreted them in the spirit of the old Greek language and thought, but also ignored some of them.Heidegger’s more recent similar attempt at dehellenizing philosophy and Christian theology is grounded on a thesis of the “neglect of the question of being” – that is, the “meaning of being”. This “neglect” is the result of traditional metaphysics which treated being as “the most general” and thus “the most understandable” notion, and in such a way dispensed philosophy to reconsider the question of being. The question of being was blocked by metaphysics in that it treated being as an “entity”, prompting theology to treat God as an “entity” as well, though “the supreme” but still an entity. This led to the understanding of theology as a “positive” science and its eventual classification among the “positive” sciences. Heidegger’s motive to “destroy” traditional metaphysics is to stream thought towards his forgotten major goal, and thus prompt theology, once freed from traditional metaphysics, to seek new strands.The most recent attempt at critical thematization of dehellenization of Christian faith and European spirit in general has been made by the theologian and present pope, Joseph Ratzinger, particularly in his lecture delivered at the University in Regensburg in which he repeatedly criticized dehellenization. Three stages of dehellenization program in Christian theology are the subject of his criticism: from the banishment of metaphysics from theology in the Reformation, through historization in liberal theology of the nineteenth and twentieth century to the erasing of the traces of Hellenization of Christian faith in the idea of inculturation. He also argues against mind limitation started by mathematization of European science in Renaissance Platonism and canonized by Kant. The consequences of mind limitation are not only relevant to Christianity which strives towards the very opposite – broadening of the mind , but to the Western spirit on the whole. (shrink)