Aspiracija za jedinstvenim upravljanjem svetom je stara koliko i sam svet. Ona u suštini proizlazi iz naše percepcije sveta kao jednog, bez obzira na sve razlike koje se u njemu takođe vide. U naše vreme ova percepcija je pojačana utiskom o sve većoj međuzavisnosti delova sveta, kao i osećajem da su razlike, ma koliko bile velike, sve manje važne u odnosu na ono što je isto ili bar slično u različitim delovima sveta. Ovaj osećaj jedinstva je još više pojačan (...) percepcijom potrebe, ili nužde, da se o važnim stvarima u svetu odlučuje i upravlja na jedinstven način, bez kolizija koje bi proces odlučivanja učinile neefikasnim ili nemogućim. Ali jedinstvo sveta bi trebalo da u sebi sadrži ideju ravnopravnosti, i neke načelne jednakosti. Međutim, uvidom u način na koji se ovaj proces unifikacije sveta stvarno odvija vidimo mnoge probleme. Neki od njih su za očekivati – problemi reprezentacije i pristanka na svetsku vlast koja bi bila odraz jedinstvene zakonodavne volje čovečanstva. Takva volja možda uopšte ne može da se konstituiše. Umesto nje imamo volju za hegemonijom koju prati ideja nejednakosti i manihejske podele sveta na naš i tuđi deo, kao i razne vrste pokušaja ukidanja onog uslova koji svakom zakonodavstvu daje njegov legitimet – a to je sloboda. Suočavamo se sa idejom da je, kao uslov mira i demokratije (šta god da to znači, ili što će značiti u bližoj i daljoj budućnosti) potrebno uspostaviti krutu nejednakost i rigidnu kontrolu svih različitosti u jednom zamrznutom stanju podele na povlašćene i obezvlašćene, na „dobre“ i „loše“ momke, kao da se svet sastoji od „momaka“. Ključni deo ove sheme je pretpostavka o univerzalnoj samerljivosti svega što život čini vrednim. Ta pretpostavka uniformiše i simplifikuje, smanjuje, svet, negirajući relevanciju i stvarnost razlikama koji sada predstavljaju stvarnost sveta. Zakoni više ne pretpostavljaju postojanje zakonodavne volje. U toj situaciji proizvodnja ogromne količine iluzorne sreće više liči na podmićivanje svetskog lumpenproletarijata, sa rizikom da celokupno čovečanstvo postane totalno ravnodušno prema svakoj posebnosti i svakoj vrlini, sasvim primereno svojoj novoj lumpenproleterskoj prirodi. (shrink)

Korupcija je siroko rasirena pojava u svim zemljama tranzicije. Srbija u tom pogledu nije izuzetak, naprotiv, uvek je bila veoma visoko rangirana na svim indeksima korumpiranosti Transparency International. Medju drustvenim sferama koje se smatraju prozetim korupcijom dosta visoko mesto u percepciji korupcije uvek je zauzimala, nazalost, oblast visokog obrazovanja. Da bismo proverili opravdanost ovakvih percepcija, sprovedeno je istrazivanje medju zaposlenima na Univerzitetu u Beogradu. Nalazi su potvrdili da korupcije u visokom skolstvu ima, kao i da nema prevelike spremnosti da (...) se ovoj pojavi stane na put, da se bar umanji, ako se vec ne moze iskoreniti. (shrink)

"Tehnicizirana" politika, te u tom kontekstu zaborav pojma dobra kao čovjekova dobrog života, čini nužnim ponovnu procjenu pojma političkog, što rezultira ispitivanjem njegove biti. U tom se smislu antičko-grčka percepcija politike pojavljuje ključnom u potrazi za odgovorom. Aristotelova praktična filozofija kao jedinstvo etike, ekonomike i politike predstavlja se u svojoj punini upravo kao philosophia anthropina - filozofija o ljudskim stvarima. U takvom kontekstu politika ostaje izraz ljudske prirode, znakovito ukorijenjena u širini ljudskog života kao put ili način ostvarivanja njegovih (...) najviših stremljenja. Bivajući takovom, neraskidivo je povezana sa svojom svrhom - zajedničkim dobrom građana; država djeluje kao politička zajednica utemeljena na načelima slobode i pravednosti. Takova posebnost pojma politike - unutar svoje vezanosti za etiku i njezina praktičkog značenja za čovjeka - može preživjeti samo kroz suočavanje sa zaboravom njezina izvornog značenja.The “technicalized” politics, and in that context the oblivion of the concept of good as man’s goodlife, urges the reappraisal of the concept of the political, resulting in the questioning of its essence.In that sense the ancient-Greek perception of politics appears crucial in the quest for the answer.Aristotle’s practical philosophy as a union of ethics, economics and politics manifests itself in itsfullness precisely as philosophia anthropina – philosophy about human matters. In such a contextpolitics remains the expression of human nature, significantly rooted in the entirety of human life asa path or way towards the realization of his highest aspirations. Being such, it is unbreakablybonded with its purpose – the common good of citizens, the state acting as the political communitybased on the principles of freedom and righteousness. Such particularity of the concept of politicswithin its link to ethics and its practical meaning for man can survive only through confronting theoblivion of its original meaning. (shrink)

Fenomenološka tradicija dugo je smatrala da prirodna percepcija nije ni konceptualno artikulirana niti upravljana determinističkim zakonima, već je radije organizirana prema praktično artikuliranoj strukturi tjelesnog bitka-u-svijetu. Ali to ostavlja problem objašnjavanja kako percepcija može omogućiti opravdavajuću podršku mišljenju. Odgovor fenomenologa jest taj da nam značenjska struktura prirodne percepcije omogućuje da mislimo o objektima motivirajući pojedinačne misli o objektima kakvima se oni predstavljaju u percepciji. Pokazujem kako takvo gledište omogućuje izlaz iz briga koje more suvremenu filozofiju uma.The phenomenological tradition (...) has long contended that natural perception is neither conceptually articulatednor governed by deterministic laws, but rather organized according to the practically articulatedstructure of bodily being-in-the-world. But this leaves the problem of explaining how perceptioncan provide justificatory support to thought. The phenomenologists’ answer is to say thatthe meaningful structure of natural perception makes it possible for us tothink about objects by motivating particular thoughts about the objects as they present themselvesin perception. I show how this view provides a way out of worries that plague contemporary philosophyof mind. (shrink)

The crisis of contemporary art is a paradigmatic example of the crisis of spiritual values in today's world. The main cause of this crisis, it is argued, lies in the spirit of modern sciences. These do not find their object as a ready given, but rather determine it themselves, from their own standpoint, and thus basically produce it. Due to enormous technological development, modern civilization has turned the whole world into the Eleatic One. In materializing the uniform spirit of technology (...) in our world the role of the new audio-visual media: cinema, radio, television, video and the internet, has been crucial. Technology has become a powerful instrument of modern power: it has enabled a concentration of power in the hands of technical, cultural and political administration, as well as automatically expanding mass production and consumption, and finally subordination of people to methodic education, control and manipulation. These are main features of the spirit of the contemporary technical civilization where technology is not understood as something technical but rather as a mode of existence, connected with science and industry. By changing the way in which human life is lived, and the way in which human community is ordered, the purpose and perception of the work of art has also changed. Beauty is not taken to be a result of subjective experience and something belonging to the object as such. The sphere of the aesthetic has become the ground for manifesting relativism and subjectivism in various forms. With the development of knowledge and human power, the contemporary world has begun to sink into nihilism, losing a sense for anything bearing the stamp of individuality. In such a world, everything, including the sphere of spiritual values, is reduced merely to what is useful and efficient.. Kriza savremene umetnosti predstavlja paradigmatican primer krize duhovnih vrednosti u savremenom svetu. Glavni uzrok te krize autor vidi u duhu modernih nauka za koje je karakteristicno da svoj predmet ne nalaze kao gotovu datost, vec ga same odredjuju sa svog stanovista i tako ga iz osnova proizvode. Zahvaljujuci ogromnom razvitku tehnike moderna civilizacija je ceo svet pretvorila u elejsko jedno. Kljucnu ulogu u realizaciji uniformnog duha tehnike u nasoj savremenosti imali su novi audio vizuelni mediji: film, radio, televizija, video i Internet. Tehnika je postala mocan instrument moderne vlasti: ona je omogucila koncentraciju moci u rukama tehnicke, kulturne i politicke uprave, masovnu proizvodnju i potrosnju koje se automatski sire, podcinjavanje ljudi metodskom skolovanju, kontroli i manipulaciji. To su najvaznija obelezja duha savremene tehnicke civilizacije u kojoj se tehnika ne shvata kao nesto tehnicko vec kao jedan nacin egzistencije povezan s naukom i industrijom. Promenom nacina vodjenja ljudskog zivota, nacina uredjenja ljudske zajednice, promenjena je svrha i percepcija umetnickog dela. Lepota se shvata kao plod subjektivnog dozivljaja i ne pripada predmetu kao takvom. Sfera estetskog postala je najsire podrucje za razlicite vrste ispoljavanja relativizma i subjektivizma. Razvojem saznanja i ljudske moci, savremeni svet poceo je da tone u no? nihilizma i da gubi smisao za sve sto ima pecat individualnosti. U takvom svetu sve se, pa i sfera duhovnih vrednosti, svodi samo na ono sto je korisno i delotvorno. (shrink)

Šiame straipsnyje aptariamas laiko (kāla) suvokimas brahmaniškose, budistų ir džainų mokyklose remiantis pirminiais sanskrito šaltiniais ir kritinėmis studijomis. Tyrimui pasitelkiama kompleksinė – tekstologinė semantinė, hermeneutinė ir lyginamoji – metodologija. Daromos išvados, jog filosofinių mokyklų požiūriai išsiskiria labiausiai šiais klausimais: ar įmanomas dabarties suvokimas? Ar jutiminė dabartis yra momentinė, ar ji turi trukmę? Ar laikas yra objektyvus ir realus, ar tik subjektyvi konstrukcija? Atskleidžiama, jog indų filosofiniuose požiūriuose nėra vienos vyraujančios perspektyvos, principinė polemika vyko tarp budistinės nyāyos bei vaiśeṣikos mokyklų. Tyrimas (...) grindžia išvadą, kad indų filosofijoje laikas suprantamas ne psichologiškai, o epistemologiškai, siejant su patikimo pažinimo ir žinių pagrįstumo klausimais. (shrink)

The philosophical paradigm of world perception has changed the mediator. Humans as body and mind become insufficient to know what the world is or is believed to be. The anthropological, social, and ethical basis of the relationship between humans and the world gains importance in comparison with the previously dominant metaphysical background. The relationship between humans and the world is transformed into a relationship between humans and the human world, as a thought endeavor to encourage and recognize the changes that (...) the world is going through as a result of human intervention. This paper will discuss three main issues. First, perception to know objects: (a) the question of the external world as a perception of changed sensibility, and (b) a new understanding of perception – mediation, as a result of technological development. Second, perception to understand relationships in the human world: (a) how the question of perception becomes a question of communication within the human world (symbolic space of perception as knowledge of relationships), and (b) if the need for an epistemological foundation is overcome by the anthropological and ethical context. Third, perception to change the paradigm of relations with the out-of-human world: (a) how under the influence of technology the “truth about a thing” becomes the “truth of a thing”, or how the subject-object relationship is replaced, and (b) does technology facilitate communication with that which is not “our world”? In conclusion, we will discuss the “truth of things” through the “truth of relationships” to the “truth of principles and responsibilities”. (shrink)